Razna lica đavola: žena, homoseksualac, crnac, stranac

Ovo je jedan skromni prilog borbi Dobra protiv Zla. Autor donosi nekoliko identikitova (fotorobota) koji nam pomažu prepoznati razna lica Princa Tame. Ovdje su navedeni samo demoni duga trajanja, aktivni u svijetu već stoljećima ili tisućljećima.

Đavo je Židov

Hitler nije ništa izmislio. Već dvije tisuće godina, Židovi su Isusove ubojice  kojima se ne može oprostiti i predstavljaju krivce za sva zla.

Kako? Što kažete? Da je Isus Židov? Jednako ako i dvanaest apostola i četiri evanđelista? To nije moguće. Objavljena istina ne ostavlja mjesta sumnji, a kao dokaz nudi samu svoju egzistenciju. Stvari su onakve kakve se kaže da jesu, a to se govori zato što se zna: u sinagogama Đavo vodi službu, a Židovi se odvajkada bave samo oskvrnjivanjem hostija i trovanjem svete vodice. Oni su uzročnik ekonomskih krahova, financijskih kriza i vojnih poraza; oni su donijeli žutu groznicu, crnu kugu i svekolike epidemije.

Engleska ih je 1290. izgnala, sve do jednog. No to nije spriječilo Geoffreya Chaucera, Christophera Marlowa ni Williama Shakespearea, autore koji nikada nisu vidjeli niti jednog Židova, da se povinuju tradicionalnoj kulturi i da židovske  likove prenesu prema sotonskom modelu parazita koji sišu krv i gramzljivih lihvara.

Optuženi da služe Nečastivom, ti su prokletnici stoljećima prolazili od jednog protjerivanja do drugog, od jednog pokolja do drugog. Slijedeći primjer Engleske, Francuska, Austrija, Španjolska, Portugal, jednako kao mnogi švicarski, njemački i talijanski gradovi, također su ih izgnali. Katolički kraljevi, Izabela i Ferdinand, izbacili su ih iz Španjolske, pod izlikom da kvare krv. Židovi, koji su u toj zemlji živjeli trinaest stoljeća, ponijeli su sa sobom ključeve svojih kuća. Neki njihovi potomci i danas ih imaju, no nikada se vratili nisu.

Kolosalno klanje koje je organizirao Hitler bilo je kulminacija dugotrajne povijesti proganjanja i poniženja.

Lov na Židove odvajkada je bio evropski sport. Sada Palestinci, koji ga nikada nisu prakticirali, plaćaju ceh.

Đavo je žena

Knjiga Malleus maleficarum (Mlat vještica) preporučivala je neumoljiv egzorcizam prema svim demonima koji imaju grudi i dugu kosu. Njezini autori, dva njemačka inkvizitora, Heinrich Kramer i Jakob Sprenger, priredili su je na zahtjev pape Inocentija VIII, kako bi se obrušili na demonske zavjere protiv kršćanstva. Prvi put je objavljena 1486.  i sve do konca 18. stoljeća služila je kao pravni i teološki temelj sudovima Inkvizicije u raznim zemljama. Autori u njoj  tvrde da vještice, Sotonin haremluk, predstavljaju žene u prirodnom stanju: ”Vračanje dolazi iz tjelesne pohote, koja je kod žena nezasitna”. Dodaju da su ”ta bića privlačna izgleda i smrdljiva dodira, pogubna za one koji ih pohode”, jer osvajaju muškarce svojom privlačnošću, zmijskim siktanjem i škorpionskim repovima, da bi ih zatim uništile. Ta dva autora upozoravaju neoprezne: ”Žena je gora od smrti. Sve u njoj je zamka. Njezino srce je mreža, a njezine ruke su pravi okovi”.

Taj kriminološki traktat, koji je tisuće žena odveo na lomaču Inkvizicije, savjetuje da se svaka žena koja se sumnjiči za vračanje podvrgne ispitivanju. Ako prizna, zaslužuje da bude spaljena. Ako ne prizna, također to zaslužuje, jer bi samo vještica, ohrabrena Đavolom, svojim ljubavnikom na sabatu, mogla izdržati takvo mučenje a da je jezik ne izda.

Papa Honorije III proglasio je da je svećenstvo muški posao: ”Žene ne trebaju govoriti. Njihove usne nose Evino obilježje, a ona je odvela ljude u propast”. Osam stoljeća kasnije, Katolička crkva ustrajna je u odbijanju Evinih kćerki da pristupe  svećeničkom zvanju.

Muslimanski fundamentalisti, obuzeti istom panikom, sakate žensko spolovilo i prekrivaju im lice. Ortodoksni Židovi, pak, kojima je laknulo što su izbjegli rđavu sudbinu, započinju dan izgovarajući: ”Hvala ti, Bože, što me nisu načinio ženom”.

Đavo je homoseksualac

Već 1446. homoseksualci su u Portugalu odlazili ravno na lomaču. Već 1497. u Španjolskoj bijahu živi spaljivani. Vatra bijaše sudbina namijenjena tom demonskom soju, rođenom u plamenu pakla.

U Americi su ih pak konkvistadori radije bacali psima. Vasco Núnez de Balboa, koji je mnoge od njih osudio na tako okrutnu kaznu, mislio je da je homoseksualnost kužna. Pet stoljeća kasnije, čuo sam da je nadbiskup u Montevideu kazao istu stvar.

Kad su se na horizontu pojavili prvi konkvistadori, samo su Azteci i Inke, unutar svojih teokratskih država, kažnjavali homoseksualnost – i to smrtnom kaznom. Ostali stanovnici Amerike su je tolerirali, a na nekim mjestima čak su je slavili, ne zabranjujući je i ne kažnjavajući je.

Takva nepodnošljiva provokacija morala je polučiti Božji bijes. Prema osvajačima, boginje, ospice i gripa, nepoznate boleštine koje su kosile Indijance poput muha, nisu dolazile iz Evrope, nego s neba. Bog je tako kažnjavao slobodarstvo Indijanaca koji su se prirodno prepuštali svojim abnormalnim običajima.

Ni u Evropi ni u Americi, kao ni bilo gdje drugdje, nitko nije izračunao broj homoseksualaca koji su kažnjeni ili na smrt osuđeni. Ne znamo ništa o dalekim vremenima, a veoma malo ili skoro ništa ne znamo o današnjem vremenu.

U nacističkoj Njemačkoj, ti ”degenerici krivi su jer su se nastrano ogriješili o prirodu” te su bili primorani javno nositi ružičasti trokut. Koliko je njih poslano u koncentracijske logore? Koliko ih je ondje umrlo? Deset tisuća, pedeset tisuća? Nikada nećemo doznati. Nitko ih nije brojao, jedva da su bili spomenuti. Ne zna se mnogo više ni o broju stradalih Roma.

Njemačka vlada i švicarske banke 18. septembra 2001. odlučile su ”popraviti nepravdu učinjenu homoseksualcima koji nisu bili uključeni među žrtve holokausta”. Za popravljanje tog propusta bilo je potrebno pola vijeka. Otada, homoseksualci koji su preživjeli Auschwitz ili neki drugi logor – ako ih još uvijek ima – imaju pravo tražiti obeštećenje.

Đavo je musliman

Već je i sam Dante Alighieri znao da je Muhamed terorist. Zar ga nije smjestio u krugove pakla, osuđenog da gori od glave do pete. ”Vidio sam ga razrezanog na dva dijela”, pjeva pjesnik uBožanstvenoj komediji, ”od brade pa sve do ispod stomaka…”.

Mnoge su pape primijetile, u vrijeme kad su muslimanske horde potresale kršćanstvo, da nisu sastavljene od bića od krvi i mesa, nego od velikih vojski demona koji su se množili čim bi bili pogođeni mačem, kopljem ili puščanim mecima.

U naše vrijeme, projektili proizvode neusporedivo više neprijatelja nego što ih mogu razoriti. No, na kraju krajeva, što bi se dogodilo s Bogom da nema neprijatelja? Strah zapovijeda, a ratovi se hrane strahom. Iskustvo dokazuje da je prijetnja paklom uvijek djelotvornija od obećanja Neba. Dobrodošli, neprijatelji! U srednjem vijeku, svaki put kad bi im se prijestolje zatreslo, zbog financijske propasti ili narodnog bijesa, kršćanski kraljevi ukazali bi na muslimansku pogibelj, izazvali bi paniku, započeli novi krstaški rat i stvar bi bila riješena. Sasvim nedavno, George W. Bush ponovo je bio izabran za predsjednika naše planete, zahvaljujući oportunom pojavljivanju Osame Bin Ladena, tog velikog Sotone  carstva koji je, uoči izbora, na televiziji objavio da će doći i pojesti malu djecu.

Demonolog Johann Weyer (Ioannes Wierus ) popisao je 1564. đavole koji su radili na Zemlji, s punim radnim vremenom, zbog kojih su izgubljene kršćanske duše. Nabrojao ih je točno sedam milijuna četiristo devet tisuća dvadeset i sedam, koji su djelovali podijeljeni u sedamdeset i devet legija.

Od njegova popisa prošlo je mnogo uzavrele vode pod mostovima pakla. Koliki je danas broj izaslanika iz carstva tame? Scenske umjetnosti otežavaju računanje. Ti se mistifikatori umataju turbanima da bi prikrili rogove, a dugačke halje skrivaju im zmijske repove, krila slijepog miša i bombu koju nose pod rukom.

Đavo je Indijanac

Konkvistadori su otkrili da je Sotona kad je izbačen iz Evrope, pronašao utočište u Americi. Na njenim otocima i obalama Karipskog mora, koje su noću i danju dodirivale njegove gorke usne, divlja bića živjela su u najjednostavnijem okruženju, onako kako ih je Đavo postavio u svijet. Častili su sunce, zemlju, brda, rijeke i druge demone prerušene u bogove; a tjelesni grijeh koji su stalno i bez ikakvih ograničenja prakticirali, nazivali su igrom. Nisu znali za deset zapovijesti, sedam sakramenata i sedam smrtnih grijeha. Nisu znali smisao riječi grijeh niti su se bojali pakla; nisu znali čitati i nikada nisu čuli za pravo vlasništva ili za bilo koje drugo pravo; a kao da sve to nije bilo dovoljno, imali su običaj jesti jedni druge. I to sirove.

Osvajanje Amerike bilo je dugotrajan i težak rad na egzorcizmu. Demon je bio ukorijenjen tako duboko u tu zemlju, da kad su Indijanci izgledali kao da predano kleče pred Djevicom Marijom, zapravo su obožavali zmiju koju je ona zgazila nogom; a dok su grlili križ, u njemu nisu vidjeli božjeg sina, nego su slavili susret kiše sa zemljom.

Konkvistadori su ispunili zadaću da bogu vrate zlato, srebro i nebrojena bogatstva koja mu je Đavo oteo. Nije bilo lako prikupiti sve to blago. Srećom da su povremeno primali malu pomoć odozgo. Kad bi Gospodar pakla pripremao zasjedu u kanjonu, da bi Španjolcima prepriječio put prema rudnicima srebra Cerro Rico u Potosiju, anđeo bi se spustio s neba i dobro ga isprašio.

Đavo je crnac

Kao grijeh, kao tmina, crnac je neprijatelj svjetlosti i nevinosti. U svojim čuvenim putopisima Marko Polo zapisao je o stanovnicima Zanzibara: ”Imali su ogromna usta, debele usne i majmunski nos. Hodali su goli i bijahu sasvim crni, tako da kad bi se pojavili u nekom drugom dijelu svijeta, svi bi mislili da su to đavoli”.

Tri vijeka kasnije, u Španjolskoj, Lucifer, tijela obojanog u crno, u komedijama i na slavljima, dolazio bi na pozornicu na vatrenim kočijama. Sveta Tereza koja se uvijek borila protiv njega, nikako ga se nije mogla otarasiti. Jednoga dana, zaustavio se pored nje, i bijaše to ”užasna crnčuga”. Drugi put, ugledala je golemi crni plamen kako izlazi iz njegova crnog tijela, dok je sjedio na njenom misalu; i zapalio je njene molitve…

Kratki podsjetnik na razmjenu između Afrike i Evrope: tokom XVI, XVII. i XVIII. stoljeća Afrika je prodavala robove i kupovala puške. Rad za nasilje. Puške su uvodile red u paklenski kaos, a ropstvo je bilo prvi korak prema iskupljenju. Prije nego što bi ih žigosali, po licu ili po grudima, crnce bi lijepo poškropili svetom vodicom. Krštenje bi demona nagnalo na bijeg i udahnulo dušu u ta prazna tijela.

Zatim, tokom XIX. i XX. stoljeća Afrika je nudila zlato, dijamante, bakar, mramor, kaučuk i kavu u zamjenu za Bibliju. Proizvode za riječi. Pretpostavljalo se da čitanje Biblije može olakšati putovanje Afrikanaca iz pakla prema Raju. No Evropa ih je zaboravila naučiti čitati.

Đavo je stranac

Mjerač krivice pokazuje da imigrant dolazi da bi nam oduzeo posao, a mjerač pogibelji pokazuje znak za uzbunu.

Ako je siromašan, mlad i nije bijelac, uljez, onaj koji dolazi izdaleka, unaprijed je osuđen zbog bijede, sklonosti neredu i boje kože. U svakom slučaju, ako nije ni siromašan, ni mlad, ni obojen, nije dobrodošao jer je spreman raditi dvostruko za polovicu novca.

Dok vlada strah, bojazan od gubitka posla jedna je od najvećih; a imigrant služi kao bauk u trenutku kad se upire prstom na odgovorne za nezaposlenost, na smanjenje plaća, na nesigurnost i na druga društvena zla.

Nekoć je Evropa slala po svijetu skupine vojnika, zatvorenika i seljaka mrtvih od gladi. Ti protagonisti kolonijalnih pustolovina ostali su u povijesti kao putnici Božje trgovine, utjelovili su civilizaciju koja je došla u pomoć barbarima.

Danas se putovanje odvija u obrnutom smjeru. Oni koji dolaze ili pokušavaju da dođu, s juga na sjever, nemaju ni nož među zubima, ni pušku na ramenu. Dolaze iz zemalja koje su iscijeđene kao limun i nemaju namjeru da osvoje ništa osim zaposlenja ili kakvog sitnog poslića. Ti protagonisti neuspjelih kolonijalnih pustolovina smatraju se glasnicima Đavola, barbarima koji napadaju civilizaciju.

Đavo je siromašan

Oblizuju se dok jedete, špijuniraju vas dok spavate: siromašni vrebaju na vas. U  svakome od njih skriva se zločinac, čak i terorista.

Svojinu nekolicine ugrožava zloća onih brojnijih. To je poznato. Tako je otkako bogati više ne mogu spavati, a oni bez novca više nemaju što jesti.

Izloženi uznemiravanju već hiljadama godina, otoci decentnosti okruženi su morima i valovima siromaštva. Oluje tutnje i primoravaju na život u trajnoj uzbuni. U našim današnjim gradovima, ogromnim zatvorima u kojima su se skrili zatvorenici straha, utvrde se nazivaju kućama, a oklopi odjećom.

Opsadno stanje. Nema razonode, nema opuštanja, nema povjeravanja: statistički, ne možete to izbjeći; prije ili kasnije, doživjet ćete neki napad, krađu, zlostavljanje ili zločin. U ozloglašenim kvartovima, susprežući mržnju, umirući od želje, nalaze se krivci za vašu buduću nesreću. To su tek skitnice, bosonogi, pijanci, narkomani, lopovi i ništarije, bezuba sirotinja, bez planova, bez sutrašnjeg dana.

Nitko ih ne obožava, ali ti sitni kradljivci čine što mogu, skromno oponašajući gospodare koji svijetu prenose formule svoga uspjeha. Nitko ih ne razumije, ali oni teže postati uzorni građani, kao oni junaci modernih vremena koji uništavaju zemlju, zagađuju vodu i zrak, smanjuju plaće, ukidaju radna mjesta i upravljaju državama.

Eduardo Galeano

S francuskog preveo Mario Kopić

Izvor: Fenomeni

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Đavo, Eduardo Galeano, Fenomeni, Književnost