Razumijevanje i učestvovanju u igri  – Historičari/ke umjetnosti pred dadističkim djelom

Pitanja o mogućnosti analize DADA umjetnosti

Za početak, kako uopšte „analizirati“ jedno dadaističko djelo? Da li se nad njim uopšte može vršiti analiza bilo kakve vrste, ili je ono stvoreno „za trenutak“ izvođenja, kako bi se osjetilo, kako bi prkosilo razumu i bilo kakvom sistemu? Da li ijedan sistemski pristup dadaističkom djelu može zaista otkriti njegovu suštinu?

Na koji način je princip slučajnosti primijenjen na kreaciju Jancoove „Maske za Firdusija?“  O samoj tehnici izvođenja maske ne znamo ništa direktno, ne znamo ni da je ona zasigurno nastala kao proizvod „slučajnog“ odabira; bar ne toliko toliko slučajnog kao što je onaj u kreaciji dada poezije od nasumično odabranih isječaka iz novina ili dada likovnih kompozicija od materijala nasumično izrezanih, bačenih i u tom položaju ostavljenih.

Kreacija maske u dadaizmu ne predstavlja kreaciju skulpture koja je samim činom svoje kreacije potpuno završena a njen umjetnički bitak potpuno ostvaren. Kreacija maske u kontekstu dadaizma možda označava tek početak.

Razlog iz kojeg je princip slučajnosti u njenoj kreaciji manje ostvaren nego kod drugih djela unutar dadaizma jeste sama činjenica da ta maska postoji zbog svoje upotrebe u kreaciji novog umjetničkog djela – u ovom slučaju u kreaciji predstave „Sphinx und Strohmann“,prema tekstu Oskar Kokoschka-e nastalom 1907. godine. Upravo pitanje njene svrhovitosti upućuje da joj svrhovitost nije imanentna, da ne postoji sama radi svoje egzistencije, kao predmeta.

Čemu ova maska služi, na koji način se koristi? Na koji način se treba percipirati? Da li je ovoj  maski zaista mjesto u galerijskom prostoru i da li ikada možemo u potpunosti percipirati njenu umjetničku vrijednost posmatrajući je samo kao predmet u galeriji? Da li potpuna percepcija ove maske i njenog umjetničkog bivstvovanja počinje tek u trenutku njenog stavljanja na lice, metode kojom prelazimo u novi svijet, u DADA, u negaciju svih usvojenih apolonskih principa umjetnosti na kojima u tom trenutku počiva Zapadna civilizacija?

Da li ova maska upućuje na prihvatanje onog Dionizijskog, povratak vrijednostima i egzistenciji koju Zapadna kultura smatra „primitivnom“, potpuno oslobađanje odlaskom u svijet koji se opire racionaliziranju i koji odište „besmislom“ – da li jedino tako možemo istinski percipirati postojanje ove maske, umjesto da gase trudimo suho racionalizirati?.

DADA i igra

DADA prkosi Zapadnoj civilizaciji i njenom porivu za uništenjem koji je zapravo proizišao iz jednog sistema uređenja koji postaje potpuno destruktivan u trenutku u kojem zločine i ubistva postaje moguće „racionalizirati“ i objasniti kao nužne političke odluke.

To je sistem koji je potpuno zapostavio igru, improvizaciju i neposrednost koje posjeduju civilizacije sa manjom tradicijom kulturenužne racionalizacije i sistematizacije, poput kultura nekih afričkih plemena na koje podsjeća sama maska ili poput kulture Stare Perzije (po čijem je pjesniku i sama skulptura dobila ime). Trenutak u kojem ne postoji sistem, trenutak u kojem se čovjek okreće instinktu i osjećaju kao primarnoj metodi spoznaje svijeta i odnosa prema njemu znači potpuno oslobađanje i otvara mogućnost za igru.

Improvizacija, tačnije, istraživanje ideja, objekata, materijala i ljudi bez uplitanja racionalizacije, bez razmišljanja o njihovim ulogama i funkcijama u sistemu može se posmatrati kao jedna od ključnih odlika pojma igre. Igra je u ovom trenutku ključ bilo kakve inovacije, civilizacijskog napretka i odmaka od već usvojenih principa koji ograničavaju kreativni razvoj. Dada je upravo ovaj odmak, dada je igra, dada je anarhija.

Ključno je posmatrati upravo taj stvaralački poriv koji počiva na igri, na prihvatanju nepredvidivog, na ostvarenju čovjeka kroz nešto „besciljno“ kao što je igra, ali nešto što je ključ svakog inovativnog, slobodnog i anarhističkog poduhvata..

DADA i anarhija

Dada se može posmatrati kao anarhistički poduhvat, ukoliko se posmatra svaki njen princip kreacije djela koji počiva na odbacivanju dotadašnjih pravila i autoriteta u umjetnosti i metodi „direktne akcije“ koja se primjenjuje upravo tim trenutkom igre, improvizacijom, stvaranjem potpuno novog i inovativnog koncepta.

Sami taj čin je čin protesta cijeloj situaciji u kojoj se evropa nalazi 1916. godine.Hugo Ball u svom dnevniku („Bjekstvo iz vremena“) navodi kako u tom trenutku čita Kropotkina i Bakunjina.[1] Kropotkina, koji govori o procesu uzajamne pomoći koja se događa između svih živih bića, o utopijskom svijetu stvorenom razumijevanjem prirodnih procesa i učestvovanjem u njima. To upućuje na čovjekov primarni instinkt slaganja sa prirodom umjesto prevladavanjem prirode, učestvovanjem u njenim procesima koji jedini omogućavaju čovjekov puni potencijal i koji nisu autodestruktivni poput onih koje gradi čovjek na „Zapadu“.

Bakunjina, koji svoje revolucionarne ideje zasniva na metodi direktne akcije. Šta je metoda direktne akcije u umjetnosti? Upravo to spontano stvaranje. Slučajno stvaranje, vezano za ovaj trenutak, poput onog kod Jean Arpa u djelu „Objekti aranžirani prema zakonu slučajnosti“ (1930.). 

Da li to znači neku vrstu „potčinjavanja“ čovjeka „nevidljivim silama“ koje određuju ishod dešavanja umjesto samog čovjeka? Da li je to za dadaizam jedini istinski proces stvaranja? Odbacivanje čovjekovog intelekta i ega, prepuštanje mističnim silama-vodiljama koje kreiraju kompozicije a čovjeka koriste kao alat za prenošenje svojih impulsa.

DADA izvan galerije

Kakva je uloga historičara/ke umjetnosti koji/a pristupa svim djelima kroz iste sisteme, kroz ustaljene, dobro poznate sisteme analize djela? Kako je moguće primjeniti sistemsku analizu na djela čiji cilj je ne biti dio bilo koje vrste sistema? Kako je moguće sistemski pristupiti ijednom umjetničkom djelu koristeći samo analitičke metode? Da li je moguće da se likovne kritike počnu pisati koristeći umjetničke metode? Koliko bi to uopšte bile kritike a koliko „odgovori“ na djela? Da li je važno svako djelo kritikovati u analitičkom smislu te riječi ili pisati neku vrstu odgovora na njega?Kako onda pristupiti ovoj maski?

Konačno, da li se dadaističko djelo uopšte može doživjeti samo kroz njegov jednodimenzionalni prikaz u galerijskom prostoru ili je potrebna istraga upravo tog trenutka koji budi osjetila i odmiče od mogućnosti racionaliziranja? Obratimo se zapisu Hugo Balla u kojem objašnjava trenutak u kojem se prvi put susreće sa „Maskom za Firdusija“ :

Svi smo bili na okupu kada je Janko doneo maske i odmah smo ih isprobali. Onda se dogodilo nešto čudno. Maske ne samo da su odmah tražile kostime već su diktirale i sasvim određene, patetične pokrete, koji su se graničili s ludilom. Iako nam to do pre pet minuta nije bilo na kraj pameti, hodali smo okolo izvodeći najbizarnije figure, kiteći se i pokrivajući nemogućim predmetima, pri čemu se svako trudio da u tome bude inventivniji od ostalih.

Pokretačka snaga tih maski neodoljivo nas je obuzela. Svi smo odjednom shvatili značaj tih larvi za mimiku i pozorište. Maske su prosto tražile od onih koji ih nose da započnu tragično-apsurdni ples. (…) Ono zbog čega nas te maske oduševljavaju jeste to što ne predstavljaju nešto ljudsko, već karaktere i strasti veće od života. Užas našeg vremena, paralizujuća pozadina stvari, postali su vidljivi.[2].

Da li za ove maske taj trenutak više znači nego sama maska u galerijskom prostoru? Da li je ovaj opis stvaralačkog, pokretačkog potencijala maske na neki način važniji od samog posmatranja maske u galerijskom prostoru? Da li je ponovo potrebno oživjeti trenutak opisan iznad i koristiti je u nekom vidu performansa kako bismo je zaista percipirali kao umjetničko djelo? Na koji način mi pristupamo dadaističkom djelu danas?

Pokušajmo analizirati djelo bez tog trenutka. Šta za nas znači ta čudnovata maska napravljena od svakodnevnih materijala tipičnih za trenutku civilizaciju„Zapada“, kreirana principom asemblaže? Jedna maska čovjeka koji nije zasigurno Evropljanin. I samo njeno ime: „Firdusijeva“ maska. Šta znači uzeti ime jednog od najvećih perzijskih pjesnika, onog zaslužnog za stvaranje Šahname, najduže poeme na svijetu, i predstaviti njegovu ličnost kroz masku?

Možda ova maska jednostavno treba označavati tu najvažniju moć, njegov kreativni i pokretački potencijal, njegov nevjerovatni stvaralački duh koji je u stanju bio proizvesti toliki broj stihova. Da li je glavni značaj ove maske upravo u njenom kreativnom potencijalu, onom koji je inspirisao Balla i ostale? Kakvu to moć nosi u sebi?

Ukoliko pokušamo analizirati masku odvojenu od trenutka u kojem je njena umjetnička vrijednost zaista bila potpuna, trenutka u kojem je učestvovala u „totalnom umjetničkom djelu“ – možemo samo obratiti pažnju na kritiku modernizma, kritiku Zapada, povratak nekom „primitivnom“ čovjeku koji uopšte nije primitivan prema dadaističkim razmatranjima. Taj čovjek je za DADU možda i „bolji“ čovjek od ovog koji je izgradio mostove, pisma, tehnologiju – koju sada koristi za ratovanje i uništenje.

Uzmimo sada masku u punom njenom potencijalu. Njen izgled u muzejskoj postavci i njeno ime samo su početak, nedovoljan za razumijevanje, jer samo razumijevanje možda nije ni konačni cilj njenog postojanja..

DADA i prelazak u novi svijet

Dakle, dadaističko odbacivanje „svega“ i „smisla“ ipak nije odbacivanje svega u potpunosti, ono je odbacivanje evropskih ideala na početku 20. vijeka. Sami čin stavljanja maske jednog primitivnog čovjeka iskazuje njihov stav prema ostatku tadašnje Evrope. Stavljajući masku postaju „primitivni“, vraćaju se u onaj instinktivni svijet prožet osjećajima i „ludilom“.

Sami pokušaj da se osmisli novi jezik koji nije razumljiv, koji odbacuje čitav postojeći jezik i ovisi samo od čulnog opažaja (uzimajući za primjer način na koji se u Ballovoj poeziji slažu suglasnici i samoglasnici i jedni prema drugima odnose samo formalno), znači upravo prekid sa racionalnim jezikom koji kao svoju glavnu osobinu uzima posjedovanje smisla i referiranja na vanjezični, objekt-svijet. Nije li to upravo odgovor na jezik koji je tada vladao Evropom, jezik prožet mržnjom koja poziva na destrukciju čovjeka.

Trenutak stavljanja maske znači prelazak u drugi svijet. Svijet koji je potpuno suprotan onom koji trenutno postoji u Evropskoj stvarnosti. Ulaskom u taj svijet, počinje apsurdnost. Stavljanje maske je samo početak. Stavljanjem maske oslobađamo se stege ovozemaljskog rezonovanja i potčinjavamo „beskrajnim silama beskonačnih i nezamislivih principa koji stoje iznad čovjeka, njime upravljaju i umjesto njega odlučuju o ishodu“. Da li je moguće zaista zakoračiti u taj svijet? Taj svijet ispunjen magičnim, ritualnim, izvađen iz vremena i prostora i ponovo oživljen u Evropi, u Cirihu, 1916. Godine?

Masku za Firdusija ne možemo analizirati van konteksta predstave u kojoj je izvođena. Van konteksta upravo tog „slučajnog“ i van konteksta korištenja same maske za kreiranje jednog totalnog umjetničkog djela. Ona je samo pokretač i motiv za prelazak u taj drugi svijet. Upravo zato je njen izgled potpuno deformisan, to je čovjek kojem su oči iskrivljene, nesimetrične, cijelo njegovo lice odstupa od tipičnog izgleda „razumnog“ i smislenog bića i više podsjeća na „divljaka“ i pripadnika jedne od „primitivnih“ civilizacija..

DADA i nepredvidivost

Ponovo se vraćamo razumijevanju pojma „igra“. Da li je igra jedini način da se objasni dadaizam, a time i ova maska? Čovjek koji biva u svojoj potpunoj neposrednosti, poput djeteta, neograničen razumom, vlašću, autoritetom, nag pred silama neba i zemlje. Od tih sila uči, koristeći njene elemente. A prvi element je možda upravo nepredvidivost.Prihvatanjem nepredvidivosti ne kreira se samo umjetnost, već umjetnost biva proširena i na sami život kojeg oblikuju pokretačke sile nepoznate čovjeku, „veće i važnije od njega samog“.

Prihvatanjem postojanja nečeg što je važnije od čovjeka samog možda se uništava i čovjekov poriv ka uništenju, ukoliko se na taj način uvodi ideja poštovanja ostalih bića na zemlji, poštovanja čovjeka prema drugom čovjeku, shvatanja da čovjek nije posjednik Zemlje, da njegov zadatak nije da potčinjava, već učestvuje u procesima kreacije.

Dadaizam možda postoji kao iskaz poštovanja nepredvidivosti dešavanja u svijetu i nepredvidivosti zakona koji vladaju u univerzumu. Njegova osnovna borba je borba za jednakost, slobodu, čovjeka. Ali bez uplitanja metafizike. Dadaizam nije analiza i kreacija metafizičkog poretka, stavljanje stvari u sistem, već življenje života. Življenjeneposredno, instinktivno, poput životinje. Ispreplitanje umjetnosti sa životom.

Dozvoljavanje životu da postane umjetnost. Umjetnost gubi svoju svrhu, ona umjetnost koja je postojala do sad, ukoliko ne podrazumijeva revoluciju na nivou pojedinca koji jeste DADA ili nije DADA. Šta uopšte znači dada? Možda: biti spreman za nepredvidivo,  prigrliti ga kao najvažniji dio svog postojanja i obitavanja na Zemlji, i upravo tim prihvatanjem bivati u skladu s njim.

Možda kroz ovu masku možemo dešifrirati pojam DADA. Možda nikad nećemo moći. Kroz masku kao predmet, kao skulpturu u galerijskom prostoru, vejrovatno nećemo. Možemo samo kroz osjećaj koji je onda postojao u Hugo Ballu, koji je za ovu masku možda važniji i od nje same, jer je to trenutak u kojem je njena pokretačka sila stvorila umjetnost: stvorila nepredvidivo kretanje u svijetu.

Umjetnička vrijednost ove maske nije u potpunosti van nje, ali vjerovatno nije ni u samoj njoj kao predmetu i skulpturi. Vrijednost ove maske leži moždaprvenstveno u pokretačkoj sili koju stvara činom stavljanja na lice: dozvolom da se „pređe“ u svijet slučajnosti u kojem umjetnost i život bivaju u potpunosti isprepleteni.

Za P.U.L.S.E Smirna Kulenović

Odsjek za filozofiju i Katedra za historiju umjetnosti (IV god.)
Filozofski fakultet Sarajevo

Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E

.

[1] Hugo Ball, „Bekstvo iz vremena“ (Viking Press: 1974.), prijevod i adaptacija: Aleksa Golijanin (2013-2014.), 20

[2] Hugo Ball, „Bekstvo iz vremena“ (Viking Press: 1974.), prijevod i adaptacija: Aleksa Golijanin (2013-2014.), 34.- 35.

  dadaizam, Slikarstvo, Smirna Kulenović, Umetnost