Sindrom panike – Povodom svog djela Mlaka ideologija (La soft-idéologie), francuski filozof François-Bernard Huyghe kaže:

“Vremena su teška, a ideje labave.”

Originalnost je mrtva, a u potrazi za prvotnim skladom čovjek je pomiješao lijevo i desno: svaka od ovih strana sve više nalikuje drugoj. U modi je kompromis između tih suprotnosti koji se odvija na razini načina, forme i trenda. Jedni oponašaju izborne programe drugih i svi se nastoje nametnuti svojom osobnom dopadljivošću, ali ne i idejama.

Što zapravo stoji iza svega ovoga? Znači li to da je konačno kucnuo čas onome što zovemo bratstvom i slogom među ljudima?

Stvarnost pokazuje da od toga za sada nema ništa.

Svjedoci smo bizantizma u ponašanju svjetske elite, što je samo odraz pritajenog hladnog rata između blokova, a koji je prouzročio više žrtava nego prošli svjetski ratovi.

Građansko društvo tako nijemo potpomaže produbljavanje vlastite nesigurnosti.

Sustavno ponavljanje slika kriminala, rata i drugih oblika nasilja u medijima (novinama, televiziji) stvara intelektualnu naviku koja povećava našu neosjetljivost prema njima, prihvaćajući takve situacije od ranog djetinjstva kao prirodne. Ne reagirajući, polako nesvjesno prihvaćamo da tako mora biti.

Sve psihološke teorije potvrđuju činjenicu da čovjek koji živi u zapadnom potrošačkom društvu postaje sve manje sposoban odgovoriti na situacije napetosti i ekstremnog nasilja. On je najkrhkije biće na planetu. Živeći svojim intelektom, čovjek stalno živi na distanci, posredno, preko televizije i filmova. Njegova sposobnost preživljavanja u uvjetima psihološkog neprijateljstva je minimalna.

Strah koji paralizira Zapad

Novine, radio i televizija objavljuju svaki dan sve dramatičnije događaje, a njihova važnost i smisao su banalizirani. Ponavljanje informacija izoliranih iz konteksta čini ih intelektualno apstraktnima. Sve to lišava osjetljivosti najveći dio javnosti do te mjere da svaki dan traži sve veće senzacije. Svjetske su novosti za zapadnog potrošača postale spektakl. One više nisu teme refleksije ni svjesnog odabira. Nitko više ne pridaje važnost proživljavanju, dubokom doživljavanju svjetskih zbivanja kao što nije ni u stanju odgovoriti na ono što mu se svakodnevno događa. Upravo u tome i leži korijen straha od suočenja sa stvarnošću kakva nam se prikazuje. To je veliki strah od neiskrivljene stvarnosti.

Živimo s labavim idejama, izvan stvarnosti, bojimo se patnje i mirimo se s tim u očekivanju boljih vremena.

Napuštanje građanskog djelovanja je očigledno, jučerašnje ideje više ne pokreću i mnogi vjeruju da je pokušano sve za poboljšanje društva i humanosti i da se više ništa ne može učiniti.

Posljednja ispitivanja pokazuju da u visokoindustrijaliziranim društvima građani gube povjerenje u institucije. Potencijalni se glasači izgleda brinu samo o svojim trenutnim potrebama.

Novi konsenzus sastoji se u traženju zajedničkog nazivnika: “Ne diraj me, ne diram te, budimo jedan prema drugome ljubazni i održavajmo odnos koji nas neće ni na što obvezivati.” Neće li ipak svaki takav odnos, rođen u spletu površnih i umjetnih veza, pretvoriti našu najbližu okolinu u trajnu nepoznanicu? Što, ustvari, skrivaju ovi lažno dobri običaji koji nas pune samo nelagodom, strepnjom i izvjesnom agresijom?

Težnja za stvaranjem jedne umjetne stvarnosti onemogućuje svakodnevnim iskustvima čovjeka integraciju neminovnih proturječja života, što se na psihičkoj razini prevodi kao prisutnost snažnog osjećaja panike.

Zanimljivo je da je riječ panika izbrisana iz rječnika psihologije. Pred tim problemom podiže se zid šutnje. Cijela je naša kultura manipulirana i uvjetovana strahom od atomske bombe, od AIDS-a, od nezaposlenosti… Oduzima nam sposobnost da pojmimo stvari drugačije nego što nam se nameću. Čovjek ili društvo, oslabljeni osjećajem straha, prisiljeni su kapitulirati, gube dostojanstvo pristajući na kompromis s vlastitim agresorima.

Naša sloboda akcije ograničena je našim psihičkim granicama, vlastitim strahovima koji su rezultat znalačke manipulacije civilizacije materijalizma koja se nalazi u agoniji pred idejom o vlastitoj smrti. Tabu panike tako se tajno ugradio u našu vlastitu svijest putem nesvjesne kolektivne manipulacije.

Nije mi namjera u ovom kratkom članku izložiti još jednu apokaliptičnu sliku, već naprotiv, objasniti zašto se sve više učvršćuje taj mentalitet ravnodušnosti i inercije. Mentalitet koji jača egoizam i sumornu neodgovornost ljudi prenosi se na mlade koji žive bez ideala, zadovoljavajući se jednostavnim preživljavanjem.

Radi se o ozbiljnom problemu koji se tiče sposobnosti evolucije ljudske vrste. Za razliku od životinje, čovjek je humaniziran zahvaljujući sposobnosti razvijanja takvih obrazaca ponašanja koji mu dopuštaju nadvladavanje i kontrolu svojih slabosti i strahova. To je spoznaja vlastite ranjivosti, spoznaja o potrebi da se prkosi vlastitim tjeskobama, o svijesti koja je čovjeka učinila onakvim kakvim ga znamo: bićem koje otkriva i stvara.

Ukratko, tajna humanizacije sastoji se u pripitomljavanju i upravljanju našim strahovima koje trebamo prepoznati i prihvatiti.

Panika – strah koji ubija

Strah je jedna od funkcija neophodna za organizaciju života. To je mehanizam upozorenja, reakcija koja nas suočava s opasnošću i koja aktivira preventivno ponašanje.

Kod nižih životinja reakcija straha odvija se u nizu sekvenci ponašanja koje možemo prepoznati kao reflekse neophodne za preživljavanje i koji su dio sklopa reakcija neophodnih za održavanje vrste. To su takozvane alarmne reakcije koje evoluiraju u reakcije karakteristične za čovjeka.

Percepcija opasnosti kod čovjeka uzrokuje izlučivanje hormona, na primjer adrenalina koji pokreće aktivnost simpatikusa i parasimpatikusa, dva velika regulatorna sustava u sklopu autonomnog živčanog sustava odgovornog za sve vegetativne funkcije tijela. Njegovim djelovanjem, nekoliko trenutaka nakon što je uočena opasnost, povećava se napetost i mobilizira energija za obranu. Tako se može objasniti spremnost i brzina kojom reagira neki mirni šetač kada opazi auto koji juri. Strah aktivira obranu i omogućuje da se razvije energija koja se u svakodnevnim aktivnostima ne manifestira, ali je stalno prisutna.

Konkretna funkcija straha, kada je riječ o bićima superiornije organizacije, izgleda da nadilazi funkciju puke serije uvjetovanih refleksa. Moglo bi se reći da ona aktualizira mogućnost neposrednog izbora, odnosno trenutnog pokretanja aktivnosti čitavog raspoloživog instrumentarija i ljudskih potencijala da bi se ostvario neophodan izbor uloga i načina djelovanja. Odabir ponašanja ovisit će o razvijenosti individue ili vrste.

Svaka nova reakcija na strah obogatit će egzistencijalno sjećanje pojedinca za još jedno snažno iskustvo. Zbog toga i ne čudi činjenica da ljudi kad se sretnu i prepričavaju događaje koji su se najsnažnije utisnuli u njihova sjećanja, ne spominju trenutke zadovoljstva i sreće, već naprotiv, trenutke kad su bili primorani da se iznenada suoče s nekom opasnošću te da izmijene ustaljeni ritam i redoslijed aktivnosti i obrasce svog ponašanja. Strah provocira sposobnost prilagođavanja novim okolnostima i otvara puteve u traganju za novim nutarnjim izvorima. Zahvaljujući takvom istraživanju, pojedinac je u stanju probuditi svoje uspavane potencijale i pokretače.

Znalački primijenjen osjećaj za opasnost dopušta da se u unutarnjim sučeljavanjima razvije osjećaj trijumfa, pobjede nad samim sobom, nutarnje dostignuće na osnovi kojeg ćemo moći pozitivno kanalizirati izazove života.

Stručnjaci znaju da je najbolji način prevladavanja straha ne dopustiti da se on pretvori u tjeskobu koja paralizira mehanizme reakcije. Izbjegavajući intelektualiziranje, treba upotrijebiti sva raspoloživa sredstva koja potiču na aktivnost. Profesor Henri Laborit objašnjava da je akcija, odnosno psihički stav ili mentalna orijentacija na davanje dinamičkih odgovora, jedino autentično sredstvo u borbi protiv inhibitornih efekata straha.

Tijekom posljednjeg svjetskog rata prof. Laborit imao je zadatak dešifrirati neprijateljske kodove i u tijeku jednog neprijateljskog napada, nalazio se zatvoren u bunkeru: “Dok su štuke zavijale”, objašnjava on, “bilo nam je jako teško usredotočiti pažnju na ono što smo radili. Toliko smo snažno željeli pobjeći s tog mjesta da smo se premještali oko stola svakih četvrt sata. Stanje napetosti bilo je neizdrživo. No, čim smo se mogli aktivirati, makar i nekorisno, kao na primjer gađati štuke nekom starom puškom, naš strah bi iščezao.”

Živčani sustav ne smije nas ometati u djelovanju

Mehanizmi straha stavljaju sva naša osjetila u stanje pripravnosti. Međutim, ako ta budnost nije popraćena adekvatnom akcijom koja omogućuje psihičko suočenje s prijetnjom, umjesto da aktivira, ona će inhibirati rad naših osjetila. Dakle, makar i ne osobito djelotvorne reakcije, neophodne su da bi se izbjegla blokada mehanizama pripravnosti i obrane. Nužno je da se u trenutku suočenja sa strahom okupiramo bilo čime kako naš intelekt ne bi bio obuzet strepnjom.

Strah je istovremeno i signal za uzbunu i transformator energije koji može aktivirati ili inhibirati reakciju. S jedne strane strah budi pozornost usmjerenu prema obrani i budi svijest o našoj ranjivosti, a s druge strane provocira prekid aktivnosti koja je u tijeku. Ako izostane nova strukturirana aktivnost u stanju napetosti, ta će deaktivacija isprovocirati depresivno ponašanje koje karakterizira nemogućnost suočenja sa stvarnosti.

Mehanizmi izazvani osjećajem straha imaju pozitivnu funkciju ako su dobro kanalizirani.

Strah nas prisiljava da budemo oprezni i da poduzimamo mjere opreza. Ispitivanja provedena na životinjama koje su bile lišene svih refleksa vezanih uz strah, pokazala su da životinje gube kriterije u uzimanju hrane: gutale bi sve što im se ponudi, čak i mljeveno staklo.

Naučiti živjeti s mehanizmom straha

Prema tome, nije cilj odsustvo straha i postati nesvjes­tan opasnosti, nego suprotno: integrirati strah da bi ga se moglo nadvladati.

Naučiti živjeti s mehanizmima straha znači prihvatiti neizvjesnost života, izgraditi svijest o tome da ništa nije definitivno i da je svaki osjećaj nesigurnosti, koliko god bio težak, neophodan za preživljavanje vrste.

Povijest nas uči da su dekadencija i smrt civilizacija nastupale onda kada su ljudi, uvjereni u vlastitu superiornost, mislili da su tako zaštićeni od svojih neprijatelja da su, precjenjujući snagu vlastitih sredstava, udaljili svoje potencijale od istinske stvarnosti.

Konformizam i prezaštićenost duboko iznutra obeshrabruju čovjeka. Prirodni mehanizmi straha tada otupljuju osjetila i oslabljuju čovjeka do te mjere da izazivaju stanje “straha od straha”, odnosno bojazan od suočenja s kontradiktornim situacijama, patnjom, prihvaćanjem odgovornosti, sa životom koji neminovno nosi rizik. To nije ništa drugo nego strah od prihvaćanja života takvog kakav jest, a on je jedna divna avantura.

Strah od straha je realan strah koji uništava i paralizira sposobnost rasuđivanja. Američka istraživačica Martha Wolfenstein definira paniku kao strah od straha. Ističe da se taj osjećaj povećava kada umjetna, omamljujuća aktivnost prekriva pravo stanje stvari. Do paničnog ponašanja dolazi kada se ne vidi ili se ne može gledati istini u oči, kada se negira patnja, bol, napor, odnosno kada nesvjesnom željom udaljujemo od sebe bolne prizore stvarnih i konkretnih događaja.

Šest je kriterija paničnog straha koje je pokušala odrediti Martha Wolfenstein:
– intenzivan unutrašnji strah
– nedjelotvorno ili autodestruktivno ponašanje
– povećana uznemirenost
– nagli bijeg iz situacije
– nedostatak svakog altruizma (“ja prije svih”)
– agresivnost prema bližnjima.

Martha Wolfenstein u svom djelu Nesreća kao psihološki esej smatra da upravo negacija stvarnosti i nemogućnost suočenja s problemima onakvima kakvi oni jesu, bez onih stalno prisutnih mehanizama projekcije i priviđenja, predstavljaju prave uzroke panike, a isto tako i njezine posljedice. Osjećaj panike pojavljuje se kada prijeti smrtna opasnost, stvarna ili zamišljena, a koja je sposobna uništiti našu mentalnu obranu.

Panika je osjećaj koji iznenada napada naše slabo kontrolirane osjećaje, vrlo je snažan i sposoban umanjiti našu intelektualnu aktivnost. Svedene na minimum, sve naše analitičke funkcije (racionalnost) reducirane su na niz linearnih sekvenci ponašanja, naš zdrav razum je izgubljen, a dominira osjećaj nemoći.

Stanje panike ne možemo nadvladati razumom. Emocionalni lomovi i slabost, karakteristični za strah, proizlaze iz same percepcije situacije: radi se o stvarnom ili imaginativnom vjerovanju da je situacija beskonačna, odnosno nepromjenjiva i neizbježna. Mogućnost pozitivnog mentalnog stava koji neće biti vezan za okolnosti, za faktore situacije te mogućnost da se zadrži optimizam i nutarnji mir – izgleda da su neophodni za razvijanje adekvatnog pristupa u suočenjima s opasnostima.

Negativno psihičko ponašanje proizišlo iz zavisti, ljutnje i lijenosti učvršćuje prisutnost zona slabosti u kojima se panika može udomiti. Kao što ćemo kasnije govoriti, mentalne dispozicije, kreativnost, imaginacija i bogatstvo nutarnjeg proživljavanja predstavljaju korisne faktore u kreiranju djelotvorne mentalne obrane. Upravo je imaginacija motor koji mobilizira naše nutarnje snage.

Kako djelovati u situacijama panike?

Službe koje imaju iskustva s kolektivnim situacijama panike savjetuju sljedeće korake:

a) Identificirati pokretače panike i definirati “zone slabosti” koje podliježu panici.

b) Djelovati što je prije moguće, mirno i sabrano. Dedramatizirati situaciju i tako otkloniti osjećaj prepuštenosti.

c) Obuhvatiti sve elemente situacije, što u afektivnom pogledu doprinosi osjećaju sigurnosti. To znači stvoriti sliku sigurnosti, na primjer, angažirati službe specijalizirane za takve krizne situacije, donijeti i poštovati propise koji osiguravaju normalno odvijanje nužnih aktivnosti.

Sva istraživanja pokazuju da je najbolja prevencija panike, kolektivne i individualne, pravovremena informiranost. Problemi se ne smiju niti prikrivati niti dramatizirati. Pripremne vježbe osiguravaju kreiranje odgovarajućih refleksnih postupaka. Usvajanje pozitivnog obrasca ponašanja u situacijama straha postiže se svakodnevnom vježbom. To je stalan rad usmjeren na uvježbavanje reakcija u situacijama rizika, na razvijanje takvih refleksnih odgovora koji će u svakom trenutku moći biti aktivirani, omogućujući nam da reagiramo na odgovarajući način. Nutarnji mir i sabranost ne smiju biti prepušteni improvizaciji.

Suočen s teškoćama Napoleon je, primjerice, neprestano hodao dok je diktirao pisma i na taj se način oslobađao napetosti. Fizičke vježbe mogu biti od velike pomoći, ali ipak se čini da je imaginacija esencijalna funkcija koja posreduje u oslobađanju od stresa. Ona nas prenosi u drugu dimenziju stvarnosti gdje se otvaraju vrata koja su razumu dotad bila zatvorena.

Veliki sportski šampioni ne pobjeđuju samo zahvaljujući snazi svojih mišića, nego prije svega zahvaljujući pozitivnim predodžbama koje su izgradili da bi nadvladali bol, trajnu ili povremenu. Prvo što moramo naučiti je pobjeđivati iznutra, moralno, a sve ostalo samo je posljedica nutarnjeg postignuća. To vodi jačanju naše obrane pred naletima panike.

Panika nastaje zbog osjećaja krivnje, fatalizma i praznovjerja. Volja, imaginacija i vjerovanje one su psihičke funkcije koje posreduju i omogućuju ono što možemo nazvati vježbanje duha pobjede i tako izgrađuju pozitivna rješenja.

Jedan ideal, jedno uporište u vjerovanju koje nas povezuje sa ustrojstvom samog kozmosa, učinit će mogućom onu otvorenost i svježinu duha koja nas oslobađa vlastite egocentrične skučenosti, matrice svih naših panika. Više od puke tehnike ili recepta, potrebno je živjeti ideal koji dopušta da se u svakoj individui obnovi i učvrsti osjećaj i važnost koju pridaje drugim ljudima, kao i ljubav prema prirodi. To je povratak osjećaja povjerenja koji rađa sposobnost izgradnje vlastite afirmacije.

Ljudi koji su živjeli u prošlosti vjerojatno nisu bili ništa bolji od suvremenog čovjeka. Ako nas impresioniraju svojom borbenošću i otpornošću koju su pokazivali u suočavanju s nesrećama, to je zbog toga što su kolektivno posjedovali ideal zajedništva, a njihove nutarnje potrebe nisu bile samo materijalne i prolazne.

Razlog zašto se društvo i svijet danas više nisu u stanju mijenjati nije u tome što ne bi trebalo ništa promijeniti, već u nagomilanoj rezignaciji i paralizi pred strahom od straha. Moglo bi se čak reći da panika nagriza strukturu današnjih društava više nego ijedan drugi materijalni ili ekonomski faktor. Profesor Enrico L. Quarantelli definira paniku kao posebnu vrstu dezorganizacije društva i raspada ličnosti.

Emocionalna krhkost primarni je uzrok individualne ili kolektivne podložnosti panici. Pojedinci koji nisu podložni panici, iznimke su i predstavljaju rijedak kuriozitet. Strah od prošlosti, više nego strahovanje od onog što donosi budućnost, posljedica je loše integracije iskustva.

Krug panike

Ciklus razvoja osjećaja panike, kako ga je opisala M. Wolfenstein, može nam pomoći da razumijemo zašto je korisno sudjelovati u vrijednom projektu koji se ne tiče samo nas samih.

Faze panike:

1) Faza suočenja

Iznenađenje, dezorijentacija izazvana realnim ili imaginarnim osjećajem prevelike ranjivosti. Što smo uvjereniji da smo daleko od krizne situacije (“katastrofe se događaju samo drugima”), tim smo ranjiviji.

Pri tome je najveći neprijatelj pretjerana samozaštita kojoj smo skloni, nerealnost, izoliranost od opas-nosti, rezignacija koju pokazujemo prema manama i pogrešnim odlukama. Psihička reakcija je iznenađenje. Uvjereni smo da sva odgovornost i krivica dolaze izvana, od drugih, a istina je da unutrašnji mir i ravnoteža mogu doći iz nas samih i ovise isključivo o nama.

Povlačenje u samoga sebe izaziva osjećaj izoliranosti kojim se utapamo u uvjerenju da nismo u stanju pomoći nikome drugome. Ranjivost i silina potresa usred ekstremne situacije izravno su proporcionalni egocentrizmu.

2) Faza reakcije

Žrtva je inhibirana i gubi smisao za inicijativu. Njezino je ponašanje uvjetovano stanjem šoka, svojevrsnim gubitkom svijesti, odnosno nemogućnošću odgovarajućeg suočenja sa situacijom.

Ponašanje se odvija u sekvencama, što je karakteristika stanja zombija: izgubljena je veza između somatske (tjelesne) i intelektualne aktivnosti. Afektivnost je blokirala odnos između tijela i psihe, pa otuda dolazi do gubljenja svijesti.

Ukratko, gubi se mogućnost koncentracije i javlja se centrifugalni psihološki efekt.

3) Faza restauracije

U toj fazi rađa se strah od straha. To je stanje u kojem čovjek odbija prihvatiti ideju da je na bilo koji način trebao reagirati, odnosno uvjeren je da to nije učinio zbog nemoći suočenja s ekstremnom situacijom. To je vrsta frustracije i osjećaja krivnje, iz kojih dalje proizlazi iracionalan strah: duboki dojam da se katastrofalan događaj svakog trenutka može ponoviti.

Paradoksalno je to da strah od straha proizlazi iz naknadne intelektualizacije proživljenog događaja i teškoće u prihvaćanju novog načina ponašanja koji bi se ostvario integracijom straha od straha u pozitivno vrednovano iskustvo.

Panika je fenomen reakcije koji se može pojaviti kod bilo koga, ali nije neizbježna, ona se može savladati zahvaljujući odgovarajućoj psihičkoj pripremi.

Na primjeru potresa imamo očigledne populacijske razlike u ponašanju Meksikanaca i Japanaca. Za vrijeme velikog potresa u Mexico Cityju bilo je mnogo žrtava stradalih samo zbog panike. Kada je potres istog intenziteta pogodio Tokio, tamo nitko nije podlegao panici, čak ni TV-voditelj koji je mirno nastavio voditi emisiju.

To upućuje na zaključak da panika nije urođena komponenta individualne duše. Ona je posljedica nedostatka informiranosti. Iz toga izranjaju sve one uznemiravajuće glasine i krive predodžbe. Izostanak pripreme za suočenje s opasnošću provocira epidemiju koja traži teren pogodan za širenje.

Panični strah možemo kontrolirati ako se svjesno usredotočimo na neki vanjski objekt koji predstavlja poticaj ohrabrenja. Osjećaj uključenosti, dakle, dozvoljava preuzimanje rizika. Primjerice, kada majka spašava sina u opasnosti, ona tada snagu nalazi u sebi koju možda nikad ne bi probudila da nije bilo vanjskog poticaja (njezinog sina). Isto tako, vojni zapovjednici vrlo dobro znaju koliko je važno da se u svijest vojnika ugradi simbolička i afektivna vrijednost zastave. Sva velika poticanja hrabrosti temeljila su se na simboličkim i imaginarnim vrijednostima koje nadilaze sve osobne i materijalne granice.

Važno je u svakom trenutku zadržati pozitivnu bit događaja koji smo proživjeli. Mi moramo dati smisao našim gubitcima i patnji tako što ćemo ih transformirati u pozitivno iskustvo koje može obnoviti povjerenje u samog sebe i život općenito. Ničemu ne vodi okrivljavanje sudbine za naše neuspjehe. Takvo ponašanje duboko oslabljuje naše životne potencijale.

Prva faza o kojoj smo govorili upućuje nas na potrebu buđenja pažnje. Druga faza na potrebu uspostave snažne koncentracije životne energije, a treća faza poziva na buđenje imaginacije kao mogućnosti prestrukturiranja našeg predodžbenog sustava.

Imaginacija je sposobnost ostvarivanja odnosa prema realnosti, ona uspostavlja vezu između vidljive i nevidljive stvarnosti i to posredstvom procesa simbolizacije.

Naši nedostaci (hrabrosti, dinamizma, principa…) nisu nužno smetnje ako imamo u vidu činjenicu da zahvaljujući imaginaciji možemo stvoriti novu stvarnost koja će ojačati našu obranu i dati nam hrabrost koja je izostala u početku. To je učenje o izgradnji unutarnjeg stanja koje ne ovisi o okolnostima, o razvoju našeg tajnog vrta koji djeluje regenerativno i ishodišna je točka naših odluka.

Da zaključimo, esencijalna točka motivacije za prevladavanje straha od straha je u razumijevanju našeg unutarnjeg stanja koje treba ostati nedodirljivo za sve one vanjske, situacijske, pozitivne ili negativne činitelje koji su u osnovi samo promjenjive okolnosti.

Autor: Fernand Schwarz
S francuskog preveo: Mario Milas

Nova Akropola

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

  ansioznost, Društvo, napadi panike, Nova Akropola, Psihologija