Skupljači perja – Aleksandar Petrović
Sloboda kao ptičiji let
“Bože, ako mi podariš još jedan život posle smrti, dopusti da budem Ciganin. Dopusti da sam izaberem jedan od puteva: put radosti koji će od mene načiniti srećnog čoveka, ili put smrti u susret sa tobom.“
Aleksandar Petrović
Vjerovatno niti jedan narod na svijetu nije toliko odbacivan u stvarnosti, a više prihvaćan na filmskom platnu od jugoslavenskih Roma. Još od 14. stoljeća, od kada su stigli na terotorij bivše Jugoslavije, Romi se nalaze na margini društva svih balkanskih zemalja. Ipak, svoje mjesto pod jugoslavenskim nebom, oni pronalaze na filmu, postajući s vremenom, ne samo neodvojiv dio balkanske kulture, nego i ogledalo za ostale narode koji će uporno bježati od tog odraza i odbijati bilo kakvo poistovjećivanje sa značenjem riječi „Ciganin“ što u slobodnom prijevodu, zapravo, znači „čovjek“. Slika o Romima, kao ni njihov status u stvarnosti, nije promijenjen niti danas u 21. stoljeću, te je njihov dan, 8. april, svjesno ili nesvjesno ponovno prešućen i gotovo zaboravljen.
Dakle, prije prvog jugoslavenskog igranog filma Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa u režiji Čiče Ilije Stanojevića, snimljeno je ostvarenje koje je prikazano u bioskopu Pariz 1911. godine i koje je očigledno trebalo da predstavi jugoslavensku kinematografiju u svijetu. Riječ je o filmu Ciganska svadba (Čiča Ilija Stanojević, 1911). U knjizi Počeci kinematografije na tlu Jugoslavije: 1896-1918, Dejan Kosanović o ovome događaju piše: “U međuvremenu Čiča Ilija je došao na ideju da snimi jedan film o Ciganima, koristeći za osnovni motiv filma ciganski praznik Bibija. U dogovoru sa ciganskim kmetom jednog dana se celo cigansko naselje prebacilo na Adu Ciganliju, ponevši sobom sav svoj prtljag i alat. Tamo su dan ranije ‘robijaši koji su sekli šumu na Adi podigli ciganski logor specijalno za snimanje.’ Tu je za kameru improvizovana Bibija – jelo se, pilo, nastala je i tuča, a francuski snimatelj je sve to snimao, ponekad čak i skriven iza nekog grma”.
Ipak, tokom narednih godina, dok se jugoslavenska kinematografija mijenjala kroz razne okvire, život Roma je ostao gotovo nepoznat i po pravilu dovoljno dalek za ostale narode Jugoslavije. U međuvremenu, romska tradicija na filmu kao da se izgubila negdje u jugoslavenskoj mješavini, posluživši samo kao krišom ubačeni ljuti začin. Više od pola stoljeća poslije, Evropu preplavljuju filmski pokreti koji su u nazivu imali zajednički pojam „novi“, a kao vjerovatno najreprezentativnije ostvarenje za ovaj period i film koji je od strane Instituta za film među jugoslavenskim filmskim umjetnicima i kritičarima 1979. godine proglašen najboljim filmom u historiji jugoslavenske kinematografije jeste naslov Sakupljači perja, najnagrađivanijeg režisera novog filma Aleksandra Petrovića. Nakon, dakle, Ciganske svadbe, riječ je o prvom zvučnom evropskom filmu u kojem Romi govore svojim jezikom i u kojem su uloge oživjeli autentični Romi. Snimljen 1967. godine, ovaj film predstavlja tipičan primjer jugoslavenskog novog filma. U oporim dijelovima Vojvodine živi Rom Beli Bora (Bekim Fehmiu) koji preživljava tako što skuplja i preprodaje guščje perje. Divlje prirode i nesputane slobode, često odsutan od trošnog doma, u kojem ga čekaju nesretna žena i djeca, Bora krade dane lutajući po lokalnim kafanama i tragajući za boljim životom. Njegov život se promijeni nakon što sretne lijepu Cigančicu Tisu, čiji je očuh Mirta Klaser (Bata Živojinović) glavni Borin poslovni konkurent. Ljubav se umiješa u posao i Mirta pogazi dogovor o podjeli rejona iz kojih on i Bora nabavljaju perje. Kako bi sačuvao Tisu za sebe, Mirta je udaje za dvanaestogodišnjeg dječaka, ali brak propada još prve bračne noći. Nakon što je Mirta pokuša silovati, Tisa bježi kod kafanske pjevačice Lenčeta (Olivera Vučo) koja je savjetuje da ode u svijet (Beograd) i pokuša ostvariti svoje snove. Nespremna za tako veliku promjenu, Tisa se prepušta Bori i on je odvodi kod popa Pavla (Mija Aleksić) koji ih crkveno vjenčava. Ipak, život za Tisu ne postaje ljepši i ona odlazi u Beograd. Međutim, „svijet“ je jednako ružan i opor i od dva izbora – da pjeva na ulici ili da se prostituiše – Tisa odluči da se vrati u svoje selo. Na povratku biva silovana i ostavljena pored ceste da umre. Spašava je jedan lokalni Rom i ona se vraća Mirti. Bora joj uskoro ulazi u trag, ali mu se ponovo ispriječi Mirta i dolazi do njihovog konačnog obračuna, s noževima i u snježno bijelom perju.
Ovakav siže nagovještava da će svi elementi filmskog jezika biti podređeni likovima, odnosno njihovoj neobuzdljivoj strasti koja će upravljati dramaturgijom, režijom, montažom… Petrovićev film se, prije svega, oslanja na talijanski neorelizam, što je moguće prepoznati već u samom naslovu (Čistači cipela, Kradljivci bicikla…). Uz socijalnu tematiku i autentične lokacije, ovo filmsko djelo karakterišu realistički prikazi, oskudna paleta boja fotografije Tomislava Pintera koja istovremeno doprinosi cjelokupnoj slici depresivnog života, ali i ističe njegovu poetsku intenciju. Dalje, ono što se predstavlja kao najvažnija odrednica novog filma, a nalazi se na samom vrhu manifesta francuskog novog vala, jeste pobuna protiv dotadašnjih filmskih konvencija. Film Aleksandra Petrovića je u prvom redu reakcija na partizanske filmove, čiji su filmski likovi često predstavljani kao heroji, nepobjedivi junaci narodno-oslobodilačke borbe, moralni do srži i spremni da poginu za svoju zemlju. Skupljači perja su živjeli u istoj toj zemlji, ali oni nisu bili junaci. Često izgubljeni, skloni postupcima i reakcijama koji nisu bili herojski, na dodijeljenom putu koji često nije bio moralan, ali svejedno istinitiji i životniji od savršenih filmskih junaka. Dalje, poznato je da je novi film nastajao i pod uticajem pokreta cinéma vérité, s kojim je poveznice moguće pronaći i u Skupljačima perja, prije svega u pristupu obrade sadržaja i istinitosti njegovg prikaza, što nas povremeno prebacuje u dokumentarni rod, u kojem pratimo stvarnog Boru, Mitru i Tisu. Negdje između drame i tragedije, Petrović suptilno provlači humor kao sastavni dio života jugoslavenskih Roma (npr. scena kada Boro iznosi televizor iz kuće, uprkos protivljenju njegove žene ili ona prve „bračne“ noći) koji neodoljivo podsjeća na humor češkog filmskog vala, kao još jednog u nizu evropskih filmskih pravaca od kojeg je inspiraciju crpio i novi film. Također, Petrović koristi parodiju kako bi prikazao besmisao postojanja religije u već unaprijed izgubljenom svijetu. Kroz lik oca Pavla, koji psuje dok čita molitve, trguje perjem, pije i ismijava se u vlastitoj crkvi („Tisa? Ima li ribe u toj Tisi?“) on predstavlja čovjeka koji je izgubio svoju vjeru, ali koji mora da nastavi služiti Bogu, dok film otvara stara fresko-slikarija i citat iz Jevanđelja po Luki: “A ondje posijaše po gori velika krd svinja i moljahu ga da im dopusti da u njih uđu. i dopusti im. tada iziđoše đavoli iz čovjeka i uđoše u svinje; i navali krd s brijega u jezero i utopi se” – Evanđelje po Luki. gl. VIII. Završna scena filma, u kojoj Bora nosi Mirtino tijelo i baca ga u jezero, a koja je popraćena psalmom „Blagoslovi, duše, moja Gospoda“, zatvara krug vječite borbe između upornosti Đavola da obuzme ljudsku dušu i Hristove predanosti da je spasi. Međutim, poetska nit koja veže sve ove segmente jeste ono što ovaj film čini autentičnim i neponovljivim i izdvaja ga od ostalih ostvarenja novog filma. Da bi istakao poetičnost prirode življenja jugoslavenskih Roma, Petrović koristi muziku, posebno pjesmu Đelem, đelem kao himnu Romskog naroda (Žarko Jovanović Jagdino, 1949) koja sa sobom nosi i simboličko značenje te karakteriše glavnog lika, otkiva njegove snove, ali i potvrđuje nemogućnost njihovog ostvarenja. Ovo je vidljivo u sceni u kojoj se Bora vozi u kamionu, zajedno s nekoliko vreća perja ispijajući flašu rakije. U trenutku kada nešto perja „poleti“ u nebo, očaran tim prizorom, Bora reže vreće nožem i teško zarađeno perje „pušta“ na slobodu. To je ono o čemu Bora sanja, da postane kao ptica, sretan i slobodan. Film završava kadrom prazne ravnice u kojoj Bora nestaje, dok iz pozadine prepoznajemo tekst pjesme, što za Rome i jeste najveća pobjeda slobode.
Đelem đelem (Išao sam, išao)
Putov’o sam putevima dugim
i sreo sam sretne naše Rome
Putov’o sam na sve strane
i sreo sam pune sreće RomeO, odrasli Romi, O, mladi Romi
O, odrasli Romi, O, mladi RomiO, Romi , odakle i da ste
Šatorima podignutim kraj puta sretnih
I ja nekad imah porodicu silnu
Al ih poubija crna ta legijaDođite sa mnom svi Romi sveta
Gde putevi Romski otvoreni stoje
Jel došlo je vreme da ustaju Romi
I uspećemo kada se zauzmemo, odrasli Romi, O, mladi Romi
O, odrasli Romi, O, mladi Romi
Skupljači perja je film o ljubavi i ljubomori, vječitoj borbi između dobra i zla, o sudbini, čovjekovoj žudnji za slobodom, svakodnevnim borbama, o životu koji je istrovremeno opor i lijep, o skupljanju perja anđeoske bjeline, koje će pomoći čovjeku (Ciganinu) da poleti u beskonačne visine. On predstavlja poetski doživljaj jednog svijeta kojeg ne poznajemo dovoljno, a koji nam je mnogo bliži nego što slutimo. „Svet koji sam naslikao deo je našeg sveta, ako ga ne znamo dobro, ako ga ne primećujemo, krivica svakako nije do tog sveta. Posebno naglašavam, bez obzira na ambijent, u preživljavanjima mojih junaka ima mnogo grčeva koji ne mimoilaze nikog od nas“ – rekao je Aleksandar Petrović u razgovoru sa Dragoslavom Adamovićem, urednikom i uglednim kritičarem Politike , 15. maja 1967. godine.
Skupljači perja – Aleksandar Petrović napisao/la Mirza Skenderagić dana
Pregled tekstova autora – Mirza Skenderagić →