ZAGOR

Te 1960. godine susreću se Sergio Bonelli, mladi scenarist i sin Gianluigi Bonellija i Gallieno Ferri, mladi i perspektivni crtač. Vrlo brzo među njima nastaje veliko prijateljstvo koje zatim prelazi i u poslovnu suradnju iz koje se 1961. godine rađa lik interesantnog naziva Zagor ( u stvari radi se o skraćenici od Za-gor Te-nay, što na dijalektu Anglokina znači „Duh sa sjekirom„).

Glavne odrednice ovog junaka su pustolovina i akcija, uz primjese horora, kriminalistike i pogotovo u zadnje vrijeme fantastike. Inspirirani nekim strip junacima ( Superman, Tarzan) Sergio Bonelli i Gallieno Ferri stvorili su lik atletskog izgleda, velikih fizičkih predispozicija i zanimljivog prepoznatljivog kostima. Vremenski period u kojem se odvijaju pustolovine je prva polovica 19. stoljeća, točnije period između 1820. i 1840. godine na području Sjeverne Amerike. Glavno mjesto radnje u Zagorovom svijetu je Darkwood, Zagorovo kraljevstvo, izmišljena šuma smještena na području Sjeverne Amerike u blizini Velikih jezera i Kanade, u kojoj Zagor obitava smješten u kolibi na malenom otočiću u Darkwoodskoj močvari, okružena živim pjeskom koji drži na distanci mnoge nepozvane goste! Darkwood osim močvare predstavlja veliko područje u kojem obitavaju mnoga indijanska plemena kao i vojnička utvrđenja, traperske kolibe i manji gradovi u kojima žive pretežno bijelci. Između svih njih Zagor se trudi postići potrebnu ravnotežu sklada i razumijevanja, ponekad na granici incidenta i većih problema sa pokojim izgubljenim životom i razaranjem, a ponekad na miran način i bez nepotrebnih žrtava.

Naravno, pustolovnog duha Zagor nerijetko kreće na daleka putovanja ostavljajuči Darkwood iza leđa, najčešče odazivajuči se da bi pomogao prijateljima. Uz to što je proputovao gotovo cijelu Sjevernu Ameriku posjetio je i Artik, Greenland, Škotsku, Karibe pa čak i Afriku.

Zagor je klasičan heroj, čovjek koji mrzi nepravdu i koji je svoj život je posvetio borbi protiv kriminalaca i zlikovaca najnižeg kova. Njegovo pravo ime je Patrick Wilding. Još dok je bio dječak preživio je strašnu tragediju u kojoj gubi roditelje. Zagor se spašava zahvaljujuči ocu koji ga baca u rijeku iz koje ga nešto kasnije izvlači Wandering Fitzy, simpatični lutalica i filozof koji je napustio civilizaciju da bi živio u miru i tišini u prirodi. Fitzy zamjenjuje Zagoru izgubljenog oca i podučava ga mnogim vještinama. Upravo njegovom zaslugom Zagor savladava vještinu rukovanja sjekirom do savršenstva. U konačnom obračunu Zagor ubija Salomona Kinskya, ubicu svog oca, koji mu na samrti otkriva pravu istinu o njegovom ocu, ali i gubi svog drugog oca i mentora Wandering Fitzya koji je stradao u okršaju. Mladi Patrick Wilding se zaklinje kako če se do kraja života boriti protiv nepravde, a slučajan susret sa glumačkom skupinom Sullivanovih rezultira osmišljavanjem kostima (crvene majice sa žutim krugom u kojem je lik orla sa raširenim krilima, koji znači da je Zagor izaslanik Manitua) i novog imena.

Kao i svaki superheroj koji drži do sebe, tako i Zagor ima svog vjernog pomoćnika i suputnika u brojnim avanturama. Don Chice Felipe Cayetano Lopez y Martinez y Gonzales ili kraće Čiko je simpatični, prožrdljivi nespretni Meksikanac, kombinacija izmeđju komičnog „sidekicka“ i Sanča Panse, koji stalno upada u nevolje nadmudrujući se sa sumnjičavim barmenima pokušavajući dobiti ručak na kredit, u čemu mu često pomaže Trampy, simpatični lutalica kojemu Čiko uvijek pokvari „savršeni posao“. Kao i Zagor, i Čiko ima svoje indijansko ime – „maleni čovjek sa velikim trbuhom“. Osim Čika, Zagor ima još mnogo prijatelja od kojih ćemo spomenuti samo neke. Tonka, poglavica Mohawka i Zagorov krvni brat i vjeran prijatelj koji zna za mnoge Zagorove tajne i trikove kojima se Duh sa sjekirom koristi da bi održao mir u Darkvudu no nikada ga zbog toga nije manje poštovao; Digging Bill, smušeni tragač za blagom, čija velika želja da konačno pronađe zakopano blago vrlo često uvlači Zagora i Čiku u potpuno neplanirane pustolovine u kojima ih čekaju brojne neprilike. Kapetan Fishleg, prekaljeni morski vuk koji je prošao mnoge pustolovine koji zahvaljujući svojoj vjernoj posadi plovi svojim brodom “Golden baby” preko mnogih mora; Many eyes (nama poznatiji kao Mnogooki), smiješni indijanski vrač koji je dobio ime jer zbog slabog vida nosi naočale koje je prihvatio kao odličan izum bijelaca i koji je u mnogim situacijama osmislio trikove kojim će se Zagor poslužiti da bi pridobio volju poglavica Darkwooda.

VELIKI BLEK

Prije nego što krenemo u svijet američkih trapera i domoljuba, želio bih sa vama podijeliti jedno svoje skromno opažanje o ovom stripu. Znate što me uvijek fasciniralo kod Bleka? Iako će se gotovo svi oni stripaši koji su ga imali prilike čitati, ukoliko upitani da ukratko opišu svoje iskustvo, gotovo jednoglasno složiti da se radi o… dreku (da oprostite na izrazu), o stripu koji danas nema nikakvu vrijednost, o serijalu koji ukupno gledano ne nudi baš ništa, nitko mu se neće usuditi osporiti, barem na području bivše Jugoslavije, kultni status. Vidite, čitali ga ljudi s užitkom ili ne, njegova slava dobrano prelazi krutu granicu koja inače dijeli običnog čovjeka od stripaša. Ukratko – za Bleka znaju svi, čitali stripove (nekad, danas, …) ili ne. Blek je neka vrsta POP ikone; blesavi strip za osnovnoškolce pedesetih godina koji je nekim čudnim spletom nikad razjašnjenih okolnosti prešao u legendu, ugnijezdivši se u kolektivnoj svijesti. Nemojte mi reći da nikad niste čuli kako netko, za koga pouzdano znate da nema apsolutno nikakve veze sa stripovima, spominje Bleka? Jeste garant, njegovo ime kad-tad ispliva na površinu. Čime se vraćamo na početnu misao: dok praktički nitko ne voli čitati Blekove avanture, svi vole čuti spomen njegovog imena, što u daljnjem nizanju lančanih kemijskih reakcija u mozgu priziva sretne emocije. „Daaa… Ha, čekaj malo… Blek… Blek Stena, jel’ da? To je onaj plavokosi tip sa dabrovom kapom i krznenim prslukom na golim prsima, jel’ tako? Kao neki traper, ovo-ono? Ha ha ha! Da, sjećam ga se, koji je to car! Ha ha ha… “ Nemojte me pokušavati uvjeriti da vam se ovo nikad nije dogodilo, jednostavno vam ne vjerujem. [Prema našim preciznim terenskim ispitivanjima istu je situaciju proživjelo 83,27 % ispitanika, dok je ostalih šesnaestak posto ispitanika pokazivalo znakove sumnjivog modno-glazbenog senzibiliteta, pa njihovo mišljenje nije uzeto u obzir.]

Grande Blek (također i Blek Macigno) je junak nastao iz pera i kista torinskog trojca Esse G. Esse, kojega su sačinjavali Giovanni Sinchetto (1922-1991.), Dario Guzzon (1926-2000.) i Pietro Sartoris (1925-1989.). Smatra se središnjim od njihova tri najpoznatija junaka (uz Kapetana Mikija te Komandanta Marka), i na ovim je prostorima najpoznatiji pod nadimkom Blek Stena, zbog dugogodišnjeg izlaženja u sklopu Lunov Magnus Strip edicije, na srpskom jeziku, te u manjoj mjeri kao Veliki Blek. Dugokosi plavokosi Blek, glavni junak ovog stripa, posjeduje sve one osobine junaka-bogova iz antičkih mitova: neustrašiv je to i beskrajno hrabar, odan, pošten, agilan, jak i pravedan traper (da ne kažem bog), koji predvodi američke patriote u borbi protiv mrskih britanskih vojnika. Pored ogromnih mišića, ističe se i po simpatičnoj garderobi: krznenoj kapi ala Davy Crockett, krznenom zvončarskom prsluku (kojega bez obzira na to bilo ljeto ili zima nosi na goloj koži), crvenim trapericama, i konačno čizmama od brušene kože (sa neizostavnim traperskim resicama). Blek se protiv neprijatelja najviše voli boriti golim rukama, kako bi mogao nesmetano mlatiti i šamarati te jadne slabašne britanske vojnike, iako se u iznimnim prilikama koristi i traperskom Kentucky puškom. Interesantno je da je talijanski („rani“) Blek pravi šumski čovjek, sa svim dobrim i lošim stranama. Malo je onako, što bi se reklo, priprost. Po tome se dosta razlikuje od svog starijeg ‘blizanca’ Komandanta Marka, koji je ipak kudikamo uglađeniji i komunikativniji. Kako je gotovo svaka epizoda „standalone“, jasno je da nema nikakvog kontinuiteta. Najviše je ‘činjenica’ o Blekovoj prošlosti otkriveno u epizodi „Blekovo porijeklo“ (LMS 358 i 362, odnosno Horus i Porin specijal 1), pa se radi o svojevrsnoj fanovskoj poslastici. Blek je naime Francuz, pravo ime mu je Yannick Leroc, rođen je 27. studenog 1749. godine, i moglo bi se reći da je svoj mladenački život odživio punim plućima. Bleka u stopu prate dva hrabra i odlučna, yet smiješna lika: prvi je pjegavi plavokosi maloljetni traper, koji kao i svi dječaci njegovog uzrasta još nije otkrio ljepotu nježnijeg spola – Roddy Lassiter, a koji po pitanju hrabrosti (i nepromišljenosti) često parira samom Bleku, dok je drugi – Profesor Occultis; simpatični trbušasti doktor sveznalica, part-time hipnotičar i općenito govoreći šarlatan, koji svojim paraznanstvenim pristupima i razmišljanjima rijetko biva od prave pomoći, ali zato dodaje na komičnosti ‘teških’ ratnih situacija.

Šalu na stranu, nije mi bila želja da ovaj tekst krene putevima sprdačine, ali teško je objektivno govoriti o stripu koji je nastao prije više od pedeset godina, a bio namijenjen prvenstveno osnovnoškolskoj publici, u vremenima kada su internet i globalni izvori informacija bili čista znanstvena fantastika. Pustolovine plavokosog trapera Bleka jednostavno su i zabavno štivo sa klasičnom podjelom likova na crne i bijele, i čija je osnovna funkcija bila da se mladom čitateljstvu kroz zabavnu mješavinu teksta i slika usade neki osnovni kodeksi časti i morala. Borba protiv ugnjetavača, budi uvijek na strani potlačenoga, budi pravedan, ne napuštaj nikad svoje prijatelje u nevolji, nada umire posljednja, i ostalo u tom stilu. Tok radnje je gotovo uvijek linearan, i funkcionira prema onoj dobro poznatoj formuli koja uključuje sljedeće elemente: – zli Englezi ilitiga „crveni mundiri“ (kolonijalni ugnjetavači), – hrabri domoljubi njemačkog, irskog, škotskog i francuskog porijekla (heroji iz naroda), – zarobljavanje i prevara odnosno izdaja (zli momci igraju prljavo), – teška bitka, put ili potraga (naizgled bezizlazna situacija), te konačno – spaktakularna pobjeda američkih patriota (pravda uvijek pobjeđuje). Bez obzira na zajebancije koje često idu na račun starog Bleka, teško je autorima nešto stvarno zamjeriti. Serijal je nepretenciozno zamišljen i proveden u djelo (unatoč nekim kasnijim pokušajima „evolucije“ lika), i jasno je da se autorima nikakvi nestvarni „viši ciljevi“ nisu motali po glavama. Konačno, koliko god Blek jednostavan, naivan i staromodan strip bio, ne smije se zaboraviti da je upravo on jedan od onih junaka koji su klince u Italiji (i šire) „navukli“ na western, koji će kasnije dugi niz godina biti noseći stup talijanske strip scene. Da tih davnih pedesetih godina nakon kataklizme Drugog svjetskog rata nije bilo raznoraznih Blekova koji su probili led i postavili korijene, koji su klince odvukli od tmurne zbilje očaravajući ih otvorenim prostranstvima Divljeg zapada, pričajući im o neustrašivim junacima sa pištoljima za opasačem, koji sami onako romantičarski kroje vlastitu sudbinu, budite sigurni da ne bi bilo ni ‘ozbiljni(ji)h’ Texova Willera, Kenova Parkera i sličnih.

Za razliku od Italije gdje je oduvijek najpopularniji Tex Willer, kod nas je to uvijek bio Zagor, ali valja priznati da mu je Blek u svojim najboljim godinama neugodno puhao za vratom. Stvar je valjda u našem mentalitetu: krzneni prsluci, hipertrofirani bicepsi kao krajnji proizvodi nehumane snage, duga lovačka puška i dabrova kapa (rakunova, sviščeva, whatever), očito su ostavili snažan utisak na žitelje ovih brdovitih prostora. Iako danas (Velikog) Bleka (Stenu) većina ljudi čita iz puke nostalgije, jer ga okorjeli ljubitelji stripa smatraju udarom na inteligenciju, ne smijemo preći preko činjenice da je Blek na jugoslovenskoj strip sceni između ostalog zauzimao značajno mjesto iz tog razloga što su se pored stranih epizoda izdavale i epizode koje su po licenci radili domaći autori.

KOMANDANT MARK

Tijekom Sedmogodišnjeg rata između Francuske i Engleske, 1756. godine engleski bojni brod napada i potapa nedaleko od obale Amerike francuski jedrenjak koji je prevozio kremu francuskog plemstva. Jedino dvoje preživjelih bijahu maleni dječačić i jedan sredovječni gospodin koji ga je spasio od valova. Preživjele su spasili Pawnee indijanci i primili ih u svoje pleme. Čovjek će postati dječakov otac, a dječak će dobiti ime Mark, prema slovu «M» izvezenom na njegovoj košuljici. Mark će provesti djetinjstvo u plemenu uz svog poočima koji će ga naučiti čitanju i pisanju ali i mačevanju i korištenju pištolja i puške. Kao što to obično biva, očeva tragična smrt (bive obješen od strane Engleza) prekida Markov miran život među indijancima i on posvećuje svoj život borbi protiv Engleza, borbi za nezavisnost. Pridružuje se grupici patriota koji ga ubrzo izabiru za vođu i koji su sebe prozvali Vukovi sa Ontarija, prema Markovom indijanskom imenu Mark Vuk. Komandant Mark je utjelovljenje klasičnog heroja; karizmatičan i nepobjediv, bilo u borbi oružjem ili prsa u prsa, dopadljive vanjštine i fizičkog izgleda, elegantne uniforme, neumoran borac ali i genijalan strateg koji će uvijek iznaći plan kako pobijediti neprijatelja bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi. Autori su mu također dodali i neke ljudske vrline poput ideala o jednakosti, pravdi i slobodi, vedrinu i druželjubivost, galantne manire u ophođenju prema ljepšem spolu, dakle, potpuna suprotnost od grubog i priprostog Bleka. Međutim, kao i Blek, i on ima sa sobom komičan dvojac koji ga vjerno prati. No za razliku od Bleka i pogotovo Mikija gdje Rody i Ocultis te Smuk i Salasso konstantno upadaju u nevolje i time više odmažu nego pomažu glavnom junaku, upadajući pritom u niz komičnih situacija, Mister Bluff i Žalosna Sova su mnogo bitniji aktori u Markovim avanturama i često imaju presudnu ulogu u raspletima.

Mister Bluff je ćelavi bradonja koji ne voli puno govoriti o svojoj prošlosti, a čitatelj može samo naslutiti da je to zbog toga što je dotični možda radio i neke stvari koje baš i nisu u skladu sa zakonom, o čemu svjedoči i njegovo prijateljstvo sa bivšim gusarom El Ganchom, također jednim od stalne postave sporednih likova koji se pojavljuju u Markovim avanturama. Bluff je velikodušan altruista, spreman dati život za svoje ideale te također sposoban borac, simpatičan ženskaroš koji valjda poznaju svaku konobaricu na području Velikih jezera. Bluffov nerazdvojni pratilac je pas Flok kojeg je spasio od smrti od ruku engleza, na veliku žalost Žalosne sove, koji s Flokom vodi vječni rat.  Žalosna sova je veliki poglavica svih Huron indijanaca ali istodobno i jedan od najopasnijih Vukova sa Ontarija kojima se pridružio u borbi protiv Engleza nakon što su potonji napravili masakr u njegovom plemenu. Dobio je ime po tome što je u noći kad je rođen sova «kukala» cijelu noć. Može se reći da mu ime savršeno dobro pristaje jer je po prirodi nepopravljivi pesimist koji stalno kuka i predviđa najkatastrofalnije moguće događaje (koji postaju još katastrofalniji ukoliko su u radnju upletene i žene) i koji se naravno uvijek pokažu netočnim. Međutim, isto tako je i pun mudrosti koje je nekad davno izrekao njegovo slavni Čukundeda Vrač koje često citira… Za razliku od Bluffa Žalosna sova je ženomrzac i izbjegava ih koliko je god moguće jer «žene donose samo nesreću», tj. Kako bi rekao njegov čukundeda Vrač, «pobjeći pred neprijateljem je kukavičluk, a pred ženom je mudrost»! U jedinom trenutku kad je Žalosnu sovu privukao ljepši spol, u obliku crnkinje Bedelije, on je naravno poslušao savjet svog mudrog čukundede. Žalosnoj sovi je na početku bila namijenjena uloga jednog od glavnih pomagača Vukovima sa Ontarija preko svojih indijanskih plemena, ali je poslije s pojavom Floka ta opcija ostala malo po strani.

Flok se prvi put pojavljuje u osmoj epizodi, kao spoj sretnih okolnosti. Autori su htjeli iskoristiti psa da pojačaju dojam o zloći Engleza i dobroti naših koji su ga spasili od mučenja pridobivši tako njegovu vjernost. Nastavili su još koji broj s Flokom i to je očito zadovoljilo čitatelje koji su im poslali ogroman broj pisama tražeći da ga i dalje «koriste» u avanturama. I tako su ga morali ubaciti u radnju kao sporednog lika te naravno, kao posljedica toga i promijeniti uloga Žalosne sove koji postaje tako Flokov protivnik. I tako je krenula vječna borba među njima dvojicom, poput onih Duška Dugouška i Patka Dače ili Toma i Jerrya, koja prestaje samo nakratko dok se nalaze u opasnosti od engleza kad ne oklijevaju priteći jedan drugom u pomoć, ali čim opasnost prođe sve se nastavlja po starom. Još je jedan jako bitan lik s kojim završavamo predstavljanje protagonista sage o Komandantu Marku. Radi se o Markovoj zaručnici Bety. Sve do sredine šezdesetih žene u stripovima su bile gotovo isključivo protagonisti iz drugog plana i prema riječima samog autora njena uloga je bila baš da se da više mjesta ženskim likovima i da se time dobije dodatni izvor scenarističkih rješenja. Bety je na prvi pogled prava domaćica koja se brine za kuću i kuhinju, međutim često se i ona nađe upletena u neke od Markovih avantura. Strašno je ljubomorna i neustrašivi Mark koji se ne boji čete Engleza se nađe pred problemima kad mora objasniti Bety prisustvo ove ili one djevojke koja se mota oko njega.

KAPETAN MIKI

U Italiji se 1951. godine rodio još jedan u dugačkom nizu western stripova. Bio je namijenjen najmlađima, a serijal je po običaju nazvan prema njegovom junaku – Kapetan Miki. Stvorio ga je poznati torinski trojac Sinchetto/Guzzon/Sartoris, poznatiji kao EsseGEsse (SGS, po inicijalima autora), a u crtanju im se povremeno znao pridružiti još jedan poznati talijanski stvaralac Franco Bignotti.

Kapetan Miki je mladi dječak koji u dobi od samo 17 godina postaje član rendžerskog korpusa države Nevada. No njegova priča seže još dublje u prošlost. Naime, Mikiju su još kao djetetu umrli roditelji te je ostao siroče. Odgojio ga čovjek po imenu Clem, koji je Mikija odgajao kao vlastito dijete i kojeg je on neizmjerno volio. Clema je, kada je Miki već postao rendžer, mučki ubila banda krvoločnih ubojica. Miki naravno odlučuje osvetiti čovjeka koji mu je bio poput oca, te kreće u potragu za krivcima oboružan pištoljem i hrabrošću koje je imao na prodaju. Pronalazi bandu i uništava je, te zatim odlazi natrag u Fort Coulver gdje nastavlja svoj uzbudljivi život rendžera. Zahvaljujući svojoj hrabrosti, sposobnostima te nadasve visokom inteligencijom, nakon mnogih uspješno obavljenih zadataka dolazi do visokog časničkog čina kapetana rendžera, te postaje osoba od najvećeg povjerenja zapovjedniku utvrde Coulver. Stoga nije ni čudno da baš Miki obavlja najteže i najsloženije zadatke!

Kao i svi ostali stripovi EsseGEssea, kojima uspjeh leži na karakterizaciji likova i lakom načinu shvaćanja istih, te na dozi humora koju u strip uglavnom unose vjerni pratioci glavnoga junaka (u Bleku su to Occultis i Roddy, u Marku Bluff i Žalosna Sova), autori su u ovom stripu Mikiju dali potporu u obliku njegovih prijatelja i suputnika, poznatim pod imenimaSmuk i doktor Salaso (ne zaboravimo spomenuti i čistokrvnog crnog pastuha Napoleona). Smuk predstavlja klasičnog „djedicu“ sa zapada, sličnog onome u glasovitome westernu Johna Forda „Crvene sjene“. Idealan je primjer pijanca sa zapada, kojemu su autori u originalu i dali ime „Stari Rum“ (Doppio Rhum) i koji svojom osebujnom osobnošću stripu daje duhoviti štih. Smuk, kao što ste i pretpostavili, većinu svoga vremena provodi u lokalnom saloonu u Fort Coulveru, ali rado „provjerava“ i druge krčme na svojim putovanjima s Mikijem. Unutar saloona nije samo pasivni pijanac već zna voditi i žustre rasprave, uglavnom sa Salasom. S druge strane Salaso je tipični „doc“ sa divljeg zapada, uglavnom pripit, a i liječničke metode su mu upitne učinkovitosti. Kao i Smuk, dosta vremena provodi u ljenčarenju i ispijanju čaša (i boca!) u saloonima. No, bilo kako bilo, oni su obojica Mikijevi vjerni prijatelji i pratitelji na svim pustolovinama, te o njima ne treba steći pogrešan dojam – izvukli su oni i Mikija iz dosta neprilika. Od drugih značajnijih likova mogao bih spomenuti Susy, Mikijevu plavokosu zaručnicu, zapovjednika utvrde Coulver koji joj je ujedno i otac te prelijepu Ellen Gordon prema kojoj Susy gaji vječnu ljubomoru.

Neprijatelji kapetana Mikija tijekom njegovih pustolovina su u prvome redu banditi i indijanci Mescalerosi, koji uglavnom napadaju diližanse i puškaraju, te prave neprilike svake vrste. Vidljivo je da su u tom pogledu autori na indijance gledali u maniri western filmova pedesetih, stoga su uglavnom prikazani kao negativci. Oni se povezuju sa lošim momcima te asociraju na bandite.

Gledajući danas, mogli bismo reći da je koncept Kapetana Mikija prilično zastario, s obzirom na njegovu tematiku, tanke zaplete i pojednostavljene odnose među likovima. Kao u rijetko kojem drugom stripu te vrste kojeg smo imali prilike čitati, Miki je prvenstveno prilagođen mlađoj publici, a ona danas ne pokazuje afinitet prema takvoj vrsti zabave. No za ljubitelje stripa on će uvijek imati stanovitu vrijednost. Zašto? Zato jer, u suštini, Miki predstavlja nedužnu, duhovitu i domišljatu zabavu koje smo svi sa vremena na vrijeme željni i koju čitajući Mikija lako možemo ostvariti. No, ta je zabava danas dostupna samo onima koji posjeduju Mikijeve stripove, jer on nažalost više u nas ne izlazi, a vjerojatno nikad ni neće. No, meni, i vjerujem još mnogima, Miki će zauvijek ostati u sjećanju kao junak s kojim smo, zajedno sa Blekom, Markom i ostalima, jednom davno počeli ulaziti u taj čaroban svijet stripova.

MISTER NO

Priča o Mister Nou službeno počinje u lipnju 1975. godine kada je u izdanju izdavačke kuće Sergio Bonelli editore (koja se tada zvala Editoriale Cepim) izašla prva epizoda sa avanturama našeg junaka nazvana jednostavno „Mister No“. Kreirao ga je Sergio Bonelli koristeći pseudonim Guido Nolitta (iza kojeg je već stajalo nekoliko uspješnih serijala, Zagor prije svih), ali Mister No je imao malo dodirnih točaka sa ostalim Bonellijevim junacima: nije bio western, toliko omiljen čitateljima Texa, nije računao na zabavan i razuzdan mix načinjen od tisuću literarnih, filmskih i strip predložaka/polaznih točaka/varijacija na temu koji je krasio popularnog Zagora i definitvno se odricao vedrih i veselih postulata avanture na kojima je počivao uspjeh adolescentnih serija poput Kit Tellera ili Komandanta Marka. Tako na 8. stranici prvog broja na scenu stupa dinamičan i raspjevan mladić, koga život očito nije mazio (što je vidljivo po prerano posijedijelim zaliscima, borama smežuranom čelu i brazgotinama koje nosi po cijelom tijelu, uspomenama iz rata) i ulazi ravno među likove koji su ostavili dubok trag u priči o talijanskom stripu. On se zove Jerry Drake ali za sve nas on je jednostavno Mister No, nadimak koji je zaradio 1941. sudjelujući u američkom dobrovoljačkom odredu „Letećih tigrova“ koji su se borili na kineskoj strani protiv japanskog agresora (koji su između ostalog i zaslužni za to ime koje mu je dao okrutni pukovnik Saiko), nadimak kao stvoren za njega, koji će ga pratiti dok je živ! Mister No je uporno govorio NO (NE) japanskom pukovniku koji ga je ispitivao i mučio, NE krutoj vojničkoj hijerarhiji i užasima rata, NE licemjerju i lažnim vrijednostima suvremenog svijeta, NE tlačenju slabih od strane jakih!

Mister No je Njujorčanin, veteran drugog svjetskog rata koji je sudjelovao u brojnim bitkama (u zračnim bitkama nad Filipinima, zatočen u logoru u Burmi, borio se na Guadalcanalu i Pacifičkim otocima, sudjelovao u oslobođenju Rima…) i koji se osjećao nesposobnim da se uklopi u normalan život nakon povratka iz rata. Zbog toga, u drugoj polovici 1950. odlazi u Južnu Ameriku, u Brazil i maleni gradić Manaus u potrazi za drugačijim životom neopterećen problemima suvremenog čovjeka, potragom za slavom i bogatstvom i pun prezira prema „american way of life“ i koji kao da je jedan od likova „On the Road“, knjige manifesta beat generacije Jacka Kerouaca i Neala Cassidya (s kojima se, nota bene, i susreće u jednoj od svojih brojnih avanutra), vođen jedino željom da živi slobodno s Piperom i bocom Whiskeya u ruci, ali upravo ga taj način života i poziv koji je odabrao prevozeći turiste diljem Južne Amerike uvlači u brojne nevolje i prisiljava da pribjegne nasilju od kojeg je bježao i koje ga poput sjene prati gdje god krene.

Mister No je, kako je sam Sergio Bonelli izjavio u jednom interwievu, nastao prema stvarnom liku kojeg je Sergio vidio na jednom od svojih brojnih putovanja:“…Da, bio sam u Palenqueu, u Meksiku i susreo sam mladog i zgodnog mladića na ruševnom aerodromu.Nosio je kožnu jaknu i zvao se Kapetan Vega, ime koje je perfektno odgovaralo strip junaku! Imao je opasač s pištoljem i letio je po Yucatanu gore dolje prevozeći životinje, povrće i razne namirnice i kad god je sreo turiste, samo bi pokazao na sjedalo za putnike i rekao:’Ok, odvest ću vas gdje god želite’! Tada mi se rodila ideja o junaku koji će biti pilot Pipera, ali sam odlučio serijal smjestiti u Amazoniju….“

Mister No je inače svojevrsni alter ego svog oca, Sergia Bonellija, lik kroz koji Sergio progovara o svojim velikim ljubavima osim stripa: jazz glazbi, putovanjima i velikim prostranstvima, moralnim problemima suvremenog društva, a nerijetko su avanture opisane u njegovim epizodama inspirirane dugim posjetima Amazoniji, gdje bi Sergio išao u potrazi za inspiracijom, ali i Africi i drugim mjestima gdje ga je neobuzdani pustolovni duh odveo!

Mister Noova „sadašnjost“ je kraj 50-tih godina prošlog stoljeća, ali njegova „biografija“ je potanko objašnjena tijekom izlaženja, počevši od najranijeg djetinjstva i ranih 30-tih kada je kao mali dječak odrastao na vrelom asfaltu Brooklynških ulica preko ratnih 40-tih i ratišta širom svijeta sve do dolaska u Brazil. Većinu vremena Mister No provodi ljenčareći po Manausu ispijajući bezbrojne boce kačake i viskija sa svojim prijateljima u konstantnoj potrazi za mušterijima, bili oni inženjeri, misionari, bogati turisti, istraživači ili naučnici. Vjerni pratitelj u mnogo avantura mu je Otto Kruger ili Esse Esse, bivši pripadnik njemčke SS divizije čija je prošlost dijelom objašnjena u tri kratke priče objavljene kao dodaci specijalnim brojevima. Esse Esse je bivši njemački vojnik ali ne i nacist jer je bio primoran da sudjeluje u ratu mimo svog pristanka. Kruger je ekspert u rukovanju nožem i nerijetko je koristeći ga spasio Mister Noa i sebe iz naizgled bezizlaznih situacija. Zatim, jedan u nizu važnih Mister Noovih prijatelja je Phil Mulligan, bivši suborac na Pacifiku i privatni detektiv koji je postao pisac koji pše kriminalističke priče u kojima je glavni junak niko drugi nego Jerry Drake! U Manausu imamo nezaobilaznog Paola Adolfa, simpatičnog barmena koji vječno utjeruje dug od Mister Noa, pa simpatični crnac Dana Winter, pjevač i gitarist, Narednik Oliveira koji uporno sanja dan kad će spremiti Mister Noa iza rešetaka i cijelu plejadu mehaničara, barmena, pilota, policajaca i muzičara širom Južne Amerike.

Važnu ulogu u Mister Noovom životu zauzimaju žene! Mister No je okorjeli zavodnik, pravi Don Juan sa puno uspjeha kod žena, ali koji uporno izbjegava zamku braka u koju su ga moge neuspješno pokušale namamiti (uz jednu iznimku, Mister No je proveo jedan dio života kao pripadnik plemena Yanoama i bio oženjen prelijepom Indios djevojkom koju je ubio ljubomorni suplemenik). Svakako, najvažnija od svih žena u njegovom životu je lijepa plavokosa profesorica arheologije Patricia Rowlands s kojom je imao nekoliko avantura, zatim lijepa pilotkinja Debora, pa strastvena Miranda Cordeiro, kćerka jednog od zemljoradnika iz Sertaoa, pa tri lijepe vlasnice Ipanema bara u Manausu, Madalena, Irene i Maria, tajna agentica Delia… Iako se serijal odvija u ranim pedesetim godinama, žene koje Mister No sreće uglavnom su odlučne i nezavisne moderne žene i uglavnom igraju pozitivnu rolu u njegovim avanturama, mada smo sreli i par negativki!

CORTO MALTESE

Ponosan sam svaki put kada mogu nešto reći ili napisati o jednom od najvećih pripovjedača u stripu,“građaninu svijeta“, posljednjem velikom predstavniku venecijanskog slikarstva, kozmopolitu koji nam je na beskrajno šarmantan način prikazao svu raznolikost i ljepotu naroda i kultura iz gotovo svih krajeva svijeta, a njegovi glavni likovi, svojevrsni antiheroji, nastupiti će u tim krajevima uglavnom kao pridošlice koji svojim razumijevanjem i ljubavi jasno ukazuju na mogućnost suživota, poštivanje tuđih religija, zakona i običaja, gradeći tako trajne mostove prijateljstva bez obzira na nacionalnost, vjersku pripadnost ili boju kože. Proputovavši svijet uzduž i poprijeko, ovaj veliki humanist znao je otkriti ljepotu u svakom njegovom kutku, beskompromisan u stavu kako je svaka jednako vrijedna! Majstor dijaloga, svojim je likovima uspio udahnuti život poput malo kojeg autora na području devete umjetnosti. Ljudski karakteri od krvi su mu i mesa sa svim manama i slabostima, što će u vremenima kao što je npr. I. svjetski rat posebno doći do izražaja.

Corto Maltese, melankolični, cinični mornar u potrazi za nečim što mozda i ne postoji (!), njegov je alter-ego i autoportret (iako je u početku crtan inspiriran fizionomijom Burta Lancastera). U ovom najuspješnijem Prattovom serijalu ploviti ćemo Karipskim i Južnim morima, prikradati se uz ljude-leoparde u kolonijalnoj Africi, sakriti u blatnom rovu ratom zahvaćene Europe, spustiti Amazonom u srce juznoameričke džungle, plesati tango u Buenos Airesu,… Uh! Nije li vam ovo vec dovoljno? …jer ako nije (u što iskreno sumnjam!) znajte da se radi samo o dijelu avantura sina britanskog mornara s Cornwalla i gibraltarske ciganke, koji na svojim putovanjima susreće likove od kojih su neki stvarne povijesne ličnosti smještene u vremenski stvarne povijesne kontekste, poput Jack Londona ili Manfreda von Richthofena – legendarnog Crvenog Barona.

Isto tako susresti će se (svjesno ili nesvjesno toga) s bićima iz mitova i legendi, koji će bas preko njega, koji sanja otvorenih očiju, uspostaviti vezu sa našim svijetom. Tako će se u jednoj od kultnih epizoda glavom i bradom pojaviti mag s dvora Kralja Arthura, kao i vjestičja polusestra vladara Camelota – nitko drugi do druid Merlin i Morgana Le Fey, a sve će započeti tako što će naš mornar zaspati oslonjen o mitsko kamenje Stonehengea. U čitavu Prattovu opusu magija inače zauzima vrlo bitno mjesto, bilo da se radi o keltskim legendama („Les Celtiques“), religiji s Karipskog mora („Voodoo for the president“), ritualima mongolskih šamana („En Siberie“), ili pak venecijanskoj tajnoj masonskoj loži („Favola di Venezia“), čiji je član, navodno, bio i sam autor.

Smješten na početak 20. stoljeća u period od 1905. pa do početka španjolskog građanskog rata u kojem mu se gubi trag, Corto Maltese svjedok je jednog prošlog vremena, isto kao što je njegov tvorac na kraju tog istog stoljeća svjedok vremena koje zauvijek prolazi i nestaje, ali kao što kazu vilenjaci iz epizode San zimskog jutra: „…Sve dok netko u ovoj zemlji bude sanjao – mi cemo postojati!“ … A Hugo Pratt uvijek će biti s nama koji sanjamo otvorenih očiju! Hvala mu što nas je naučio tome.

RIP KIRBY

Tog 4. marta 1946. godine na američku strip-scenu je zakoračio privatni detektiv Remington Rip Kirby kojeg je kreirao Ward Green, urednik King Features-a (poznatog po kratkim stripovima o Popaju, Princu Valijantu, Blondie i dr), a ne Alex Raymond koji je bio prvi crtač, a nerijetko se pogrešno spominje kao kreator. Scenarije za epizode je pisao Fred Dickenson iako je Raymond potpisivan i kao crtac i kao scenarist. Raymond je svakako bio najzaslužniji za tako dobar prijem Ripa Kirbyja s obzirom da je imao veliki ugled kod publike zbog prethodnih radova na Flashu Gordonu, Jungle Jimu i Tajnom agentu X-9 i jer je slovio (i dan danas slovi) kao jedan od najboljih svjetskih strip autora. Nadalje, bitan razlog dobrog prijema je poruka o nastavljanju života poslije užasnog rata. Sam Kirby je, naime, bivši marinac iako to na prvi pogled niko ne bi rekao. Raymond je radio na Kirbyju sve do 1956. kada je tragično preminuo u saobraćajnoj nesreći. Tada je kao crtač zaposlen John Prentice. Iako se vrlo često desava suprotno, publika je afirmativno dočekala Prenticea koji je nastavio tamo gdje je Raymond stao. Njegov crtež autora ovih redaka neodoljivo podsjeća na Guglielma Letterija, crtača kod nas poznatog po radu na Tex Willeru. U suradnji sa scenaristom Dickensonom Prentice je održavao visok rejting ovog stripa sve do sredine ’80-tih godina 20. stoljeca. Tada se Dickenson prestao sa radom zbog zdravstvenih problema, a nedugo zatim je umro. Potpunu brigu o crtež i scenariju je preuzeo Prentice no bilo je očito da to nije to. Ubrzo se i Prentice penzionisao, a sa njim je nestalo i Ripa Kirbyja. Kao kratki strip u dnevnim novinama Rip Kirby je izlazio do 26. juna 1999. kada je po posljednji put izašao u okviru dnevnih novina. Rip tada prestaje sa poslom privatnog detektiva i govori da će „se mozda baviti predavanjima“ (Rip je kriminolog) i „možda pomirisati koju ružu“.

Kako je već rečeno, Rip Kirby je kriminolog koji nakon rata postaje privatni detektiv. On je predstavljao pravo osvježenje u svoje vrijeme jer je, za razliku od dotadašnjih tvrdokuhanih detektiva, bio intelektualac koji na slučajevima ne koristi samo sirovu snagu nego, u većini slucajeva, ima sofisticiraniji pristup. Njegov izgled; naočale sa woodyallenovskim okvirima (koji autora ovih redaka, opet, podsjećaju na njegove naočale), lula u ustima i odijelo više podsjećaju na običnog profesorčića nego na privatnog detektiva. Medjutim, taj izgled može i prevariti jer Rip je, kao bivši marinac, itekako fizički snažan. Pogotovo je dobar u boksu pa ga često možemo vidjeti kako u Klubu pustolova (čiji je istaknuti član) vježba udarajući vreću. Rip je šarmantan, romantičan i pomalo patetičan jer je poprilično blag prema svojim neprijateljima pa je vrlo rijedak slučaj da nekog od njih ubije. Ima šarmantan smisao za humor, a zbog toga ne može pobjeći brojnim obožavateljicama. Takodjer, ekološki je svjestan.

Ripov najbolji prijatelj i vjerni pratitelj je Desmond, rehabilitirani džeparoš koji radi kao Ripov batler. Vjerni je saputnik Ripa u avanturama i, makar se ponekad cini da je koristan kao i Chico Zagoru, često spašava glavu svom šefu ili „poslodavcu“, kako on više voli reći. Desmond je inače član Kluba batlera, a i vrlo je dobar igrac bilijara. Drugi lik koji se neizbježno pojavljuje uz Ripa je fotomodel, slatka plavusa Honey Dorian koja nas ovisnike o Bonellijevim junacima na pomalo podsjeća na Dianu, Martyjevu djevojku. Slatka kao honey (engl. med) i jako zaljubljena u Ripa, usprkos njenoj strpljivosti i snazi da preživi sve ljubomorne i opasne situacije, nije dočekala da joj se Rip oduži onako kako je željela (i, po autorovom mišljenju, zaslužila) – brakom. Interesantno je da njih dvoje nisu bili od samog početka u vezi nego su bili dobri prijatelji medju kojima je postojala „kemija“. Odbijala je brojne udvarače medju kojima je bio i multimilioner i playboy Beaumont (koji ustvari i nije bio milioner jer mu je majka spiskala nasljedstvo) koji se ubio zbog nje no, nažalost, sve to nije bilo dovoljno Ripu da je oženi, a autorima da je zadrže u stripu. Vigers je Desmondov prijatelj, i sam batler te istaknuti član Kluba batlera. Često smo svjedoci kako se Desmond i Vigers nadmeću koji je bolji no to nadmetanje je poput njih: simpatično i pošteno. Sestre Amur, Dudu i Mimi, su zaljubljene u Ripa i medjusobno se svadjaju oko njega no na njihovu žalost, Rip je previše zaljubljen u Honey da bi obratio pažnju na zanosne sestre.

Negativci koje Rip susreće su brojni, a uglavnom se radi o spletkarošima koji žele steći veliku finansijsku korist na nelegalan način. Obično je tu i jedna žena (poput Pagan Lee kojoj je Rip našao novi identitet kako bi počela živjeti pošteno) koja je na drugoj strani zakona. Te žene su slaba točka Ripovih neprijatelja jer se uvijek zaljubljuju u njega a onda izdaju svog ortaka.

I dok u SAD-u Rip Kirby (izuzev par pokušaja malih izdavača) nije silazio sa novinskih stupaca, kod nas je izlazio u okviru raznoraznih strip revija poput Stripoteke, Strip magazina, Giganta i mnogih drugih… Jedna je epizoda objavljena i u sarajevskoj ABC reviji nakon posljednjeg rata, a veliku popularnost je Rip doživio i u Skandinaviji! Rip Kirby, što zbog svoje sofisticiranosti, što zbog toga što je proizvod američke škole stripa, nije imao popularnost na područjima bivše Jugoslavije kakvu su imali njegovi kolege Dylan Dog, Martin Mystere, pa čak i Nick Raider, ali je svakako zaslužio mjesto na ovim stranicama. Ako ništa, a ono barem zbog toga što je najmanje jedan dječak zbog njega želio postati privatni detektiv.

DYLAN DOG

Dylan je detektiv, istražitelj, ali ne bilo kakav detektiv; on je, kako je sam sebe prozvao, istražitelj noćnih mora. Iako prilično mlad, iza sebe već ima karijeru policajca Skotland Yarda, liječeni je alkoholičar, iza njega su i desetine slomljenih srca, no tko je zapravo Dylan Dog niti sam on ne zna jer njegova je prošlost još poprilično prekrivena velom tajne. Za razliku od svog kolege Sherlocka Holmesa koji je inspiraciju nalazio svirajući violinu on svira klarinet, te u slobodno vrijeme slaže modela galije koju vjerovatno neće nikada dovršiti. Lice Dylana Doga je lice britanskog glumca Ruperta Evereta, što je samo još jedan u nizu Bonelijevih junaka čije lice je uzeto od poznatih glumaca (Ken Parker, Nick Raider, Magico Vento, Tex Willer…). Ako ste zainteresirane za njegove usluge možete ga naći u Craven Roadu broj 7 u Londonu, njegove usluge koštaju 50 funti dnevno plus troškovi, ali nerijetko će preuzeti neki slučaj i bez naknade, tek da zadovolji svoju znatiželju. Najslabija Dylanova točka su lijepe žene sa kojima gotovo u svakoj epizodi završi u krevetu. Nije to tipično »macho« zavođenje koje susrečemo kod nekih drugih junaka, Dylanov pristup ženama je poseban pomalo sjetan, iskren i nabijen emocijama, ali te veze gotovo uvijek traju samo jednu epizodu.

Svijet Dylana Doga je svijet koji mi poznajemo, znači sadašnjost. To je na neki način jedan od problema jer su autori ovom liku točno odredili starost tako da je neminovno da će morat ostariti iako se danas još odlično drži. Glavno mjesto radnje je London u kojem se na samom početku ovog serijala odvijalo najviše epizoda. Kasnije se radnja širila po svim djelovima Velike Britanije i svijeta. Budući da se Dylan Dog bavi jedinstvenim zanimanjem u njegovom svijetu susrećemo sve vrste čudovišta (vampiri, vukodlaci, vještice, čarobnjaci, gnomi…) i ljudi bolesnog uma. Iako se u mnogim epizodama nalazi velika količina krvi, odsječenih glava i strašnih prizora morbidnih ubistava Dylanov svijet odiše velikom dozom poezije i melankolije.

Groucho Marx je Dylanov pomoćnik i najbolji prijatelj. Njegov lik je preuzet od poznatog američkog glumca i komičara Groucho Marxa, jednog od urnebesne braće Marx. On se pojavljuje od prvog broja i omiljena zabava mu je pričanje glupih šala svakome tko ih je u prilici čuti, a to su najčešće Dylan i njegovi klijenti,.na njihovo veliko zgražanje. Nekada sa svojim šalama zna pretjerati no u većini slučajeva samom Dylanu je od velike pomoći, pogotovo kad u ključnom trenutku treba dobaciti Dylanu pištolj kojim ovaj treba ubiti čudovište! Inspektor Bloch je Dylanov bivši šef iz policijskih dana i njegov veliki prijatelj. Budući da je važna osoba u Scotland Yardu nebrojeno puta je pomogao Dylanu sa korisnim informacijama, a i nekoliko puta mu je spasio život. Njihov odnos je više očinski nego li prijateljski iako Bloch često zna prigovarati kako zbog Dylana nikad neće dočekati zasluženu penziju. Jedna od karaktiristika mu je da ne podnosi krv i da redovito povraća na mjestu zločina.

Doktor Xabaras je najveći Dylanov neprijatelj koji se pojavio već u prvom broju. Opsjednut serumom besmrtnosti ovaj čovjek bolesnog uma nekoliko puta je stao na put Dylanu. Nažalost, sudbina se ružno poigrala sa Dylanom jer upravo Doktor Xabaras je njegov otac. Smrt je česti Dylanov neprijatelj. Naravno, ona je prisutna kod svih Bonellijevih junaka, ali kod Dylana je ona prikazana kao fizička osoba u dugoj crnoj halji sa kapuljačom koja u ruci drži kosu. Iz epizode u epizodu nastavlja se nadmudrivanje ova dva protivnika.

Izvor: Stripovi.com

XXZ Magazin

Rekstovi o stripu na portalu Pulse