Testament Hadži-Makse Despića

Slabljenjem turske države počeo je da jača srpski građanski stalež u Bosni i Hercegovini. Trgujući sa Zapadom, Srbi su u BiH, naročito u Sarajevo i Mostar, donosili osvježenje učmalim turskim kasabama. Školujući svoju djecu na Zapadu, srpski trgovci stvarali su novi građanski stalež na bosanskohercegovačkom tlu. U 18. i 19. stoljeću iznjedrili su generacije pjesnika, pisaca i istoričara, na čijim djelima i danas počiva dobar dio srpske književnosti, istorije, tradicije i kulture uopšte.

Razložno se može reći da su Despići jedna od najznačajnijih sarajevskih porodica. Ostavili su neizbrisiv trag u istoriji Sarajeva. Učinili su to dugom tradicijom građanskog života u ovom gradu, kulturom stanovanja, svojim bogatsvom, zadužbinama u materijalnom smislu, ali i zaostavštinom na polju kulture i umjetnosti.

Godine 1780. godine kupili su kuću na Latinluku. Od te kupovine datira i prvi pisani trag o ovoj porodici. U Tašlihanu su imali magazu i dućan. Trgovali su krznarskim proizvodima. Odatle su krenuli obimni poslovi porodice Despić, koji su trgovali teritorijom od Njemačke, Austrije, preko Italije, do turskog Istanbula. Despići su kroz generacije stekli veliko bogatsvo, a njega su ulagali najviše u nekretnine. Poseban značaj ostavili su na polju kulture i umjetnosti. Prve pozorišne predstave odigrane su u njihovoj kući i u njihovoj organizaciji. To je bio prvi dodir Sarajeva s pozorišnom umjetnošću. Ova ugledna sarajevska porodica nesebično je pomagala i prosvjetu. Ogromne priloge davali su za podizanje i završetak Saborne crkve u Sarajevu. Ovdje je značajno pomenuti i prijateljske i rodbinske odnose Despića sa, takođe, uglednim sarajevskim porodicama kao što su Jeftanovići, Davidovići i mnogi drugi.

Despići su kao ugledna porodica aktivno učestvovali u životu sarajevske čaršije sve do Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata veći dio njihove imovine je nacionalizovan. Potomci Despića iz Sarajeva su odselili 1967. godine. Gradu Sarajevu ostavili su svoju skoro tri vijeka staru kuću i svu imovinu u njoj.

Despića kuća danas je depandans Muzeja Sarajeva. Sa još četiri odvojene cjeline čini Muzej Sarajeva, a prikazuje raskošan život srpske pravoslavne porodice i kulturu stanovanja pravoslavnih Srba u prošlosti. Kuća je građena u nekoliko faza, a najstariji dijelovi kuće datiraju iz 17. stoljeća. Kao što već napisah, kuća je preteča savremenog pozorišta u Sarajevu.

Pored ove muzej-kuće, Despići su Sarajevu ostavili još jedan objekat, koji ste vidjeli na naslovnoj fotografiji ovog teksta. U njemu se danas nalazi Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Veliki doprinos u dotjerivanju spoljašnjeg izgleda kuće dala je vajarka Iva Despić, supruga posljednjeg vlasnika kuće sarajevskog advokata Aleksandra Despića. Dodatnu privlačnost sjedištu ove institucije daje činjenica da sama kuća u kojoj je smještena ima prostrano dvorište s vrtom i fontanom, koji danas privlače organizatore mnogih književnih večeri.

O tome da li još postoje i gdje danas žive potomci sarajevskih Despića, koji su zadužili Sarajevo, nemam podataka.

Jedan od naistaknutijih članova ove pordice bio je Hadži-Makso Despić. U nastavku vam donosim njegov tetsament, koji je napisan 29.marta 1921. godine, a čiji tekst uokviren stoji na jednom od zidova ove muzej-kuće, koju sam nedavno posjetio.

Testament Hadži-Makde Despića

Kada mi dođe suđeni dan i ostavim ovaj lažljivi svijet, neka moji srodnici i prijatelji ovako izvrše moju posljednju želju i volju, da drugačije ne bude, nego ovako po mojoj želji:

1. Imam u mome dolafu sve što treba za pogreb, a to je košulja i gaće, čarape, u čemu sam se kupao u Jordanu, i jedna boca svete vode sa Jordana, da mi umiju obraz i ruke.

2. Jedan bijeli, nebojadisan sanduk, pod glavu jedan jastuk napunjen talašom i više ništa, da me pokriju po licu sa jednim bijelim pokrovom donijetim sa Jerusalima, tespilj i ikonu na prsa i onda je sve gotovo. Odmah da se stavi kapak od sanduka i zaklopi da me niko ne gleda i od mene pravi izložbu.

3. Pred ikone na pod prostre se serđaza Špirina i sanduk na podu na serđazi, više glave na crnom tabaku jedan čirak, jedna svijeća i kadionica kućna, bakrena, neću da se uzima tuđa srebrna.

4. Po kapku sanduk da se pokrije, ima jedan veliki pokrov jerusalimski bijeli i klinčića (rajsingli) da se pripne po kapku, da ne spada.

5. Svaki prijatelj kod kuće koji dođe, neka se samo prekrsti i da ne sjedi pored mene mrtva.

6. Pošto budem spremljen, kroz tri-četiri sahata da me odnesu u crkvu i ostave da u crkvi prenoćim. Dva ili tri siromaha neka budu u crkvi za dobru nagradu.

7. U crkvu neka dođu kola crna sa dva konja treće klase, sveštenik samo jedan u crnoj odeždi, petero djece sa čiracima u crnim odeždama.

8. Jedan krst drveni više glave na grobu da se usadi, sa natpisom „Hadžija Makso Despić“, bez crnog šlajera na krstu i bez ikakvog cvijeća.

9. Kod kuće uveče da niko ne dolazi da sjedi i puši, pije kafu, đumbuse stvara, smije se i vrišti kao da je svadba i veselje – to ne čine divljaci u Africi, što se radi u nas u Sarajevu kada mrtvac leži u kući. U pametnog naroda ko dođe na sažaljenje ni kafa se ne pije.

10. Posmrtnice da se ne prave nikako, da se javlja svoj Evropi: Umro je Makso Despić – to je budalasta moda.

11. U crkvi da se podijeli rodbini u ruke ima 66 svijeća sa Jerusalima, koje su bile zapaljene na Hristovu grobu, onom svetom vatrom koja se iznosi sa Hristova groba svake godine na Veliku subotu, u pola dana.

12. Crninu za mnom kao žalost niko da ne nosi.

13. Šest fijakera treba da se rodbina vrati sa groblja.

14. Ima običaj, da mrtvaca obriče, berber ga obrije, namaže ga pudrom, nabijeli, obraze narumeni i gubice namaže karminom, obuku mu frak i cipele od laka, crne pantole – kao da se spremio na bal, sačuvaj Bože! – To se kod Maksa dogoditi neće.

15. Na kola cvijeće i vijenci ne smiju se metati i kititi.

16. Četiri parastosa u godini, po pravoslavlju, učiniti i to sva četiri na grobu, a kod kuće ne smije biti nikakav skup ni gozba. Kroz mojih 60 godina mladoga života u Maksinoj kući je svake godine najmanje 100 persona i više sjedilo, bivala formalna pozorišta, davale se predstave sa vojničkom muzikom, kako bi bolje goste svoje zadovoljio. Svemu na ovome lažnome svijetu ima svršetak i kraj. Zato Makso u miru da počiva u grobu svome. „Nakuco se čaša, napjevo pjesama, napio se raja sa mednih usana, slasti nema kojoj sam ja prašto, pa ako mi gori duša – barem ima zašto!“ Makso je proveo ovaj laživi svijet u svakom veselju i izobilju 60 godina (sada mu je 84), putujući obišao pola svijeta, nauživao se svake slasti i ljepote – malo da će ko skončati svoj život tako kao Makso. Maksi je Bog dao sva blaga ovoga svijeta u sretnoj njegovoj djeci i porodu, koje ostavlja poslije sebe, pa da i oni budu dika i ponos na uslugu srpskome narodu.

Poslije moje smrti ostavljam sirotinji, bez razlike vjere – onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima, koji na godine sjede kod kuće nemoćni, stari i bolesni iz kuće ne izlaze.

Veliki Petar, car ruski, obuče jednom prosjačke haljine, uzme štap u ruke i prosio je osam dana. Kada se vratio u dvor, donio je sitno 200 rubalja, pa reče ženi, carici: „Da bijah još osam dana prosjak, ostao bih posve u prosjacima – dobro se živi, svijet daje, a brige nikakve!“.

Srpskoj sirotinji 1000 (hiljadu) dinara – društvu Kola srpskih sestara.

Rimokatoličkoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara.

Muslimanskoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara – društvu Merhamet.

Jevrejskoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara – društvu Societad de visitar dollentes.

Ovo je moja naredba i služi samo za mene, a neka bude pouka svakome živome bratu i prijatelju, koji bude imao svijesti i razuma u glavi.

Čelovjek jako trava,
Dni jego jako cvet –
selni tako procvatet.
Amin

Pisano u Sarajevu 29. marta 1921. godine Gospodnje.

  Despići, Društvo, Istorija, Sarajevo