Tko ne zna što je izgubio, nije izgubio ništa

Kazuj robe, otkuda si, iz plemena kojega si?… Ja se zovem Štulić Johnny, iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube i umiru kada ljube.

Kompilacija iz tekstova: Kraj rockerskog zavjeta & Sumrak idola, Aleš Debeljak (x)

Kada sam se 1986. iz Amerike morao vratiti u Jugoslaviju, nisam znao da će se godinu dana poslije iz pečalbarstva u Nizozemskoj u zemlju policijske grubosti i ljudske apatije vratit veliki prorok rocka, Johnny Štulić. Iako je na hrvatskom pjevao o istim stvarima kao Lou Reed, njegov je hrapavi glas bio nevjerojatno dosljedan u svojoj ustrajnosti na individualizmu, što u razdoblju diskretnog šarma vojničkih čizama uzrokuje samo bolnu ranu. Ne mareći za modu jednodnevnih mušica, svako trendovsko usmjeravanje bilo mu je strano. Zato nam je bio najbliži. Nije obećavao silazak nebesa na Zemlju, nego je svijet opisivao kao Swedenborgov pakao, koji navlači maske nebeskih idola.

Kada je pjevao o noćnim lutanjima labirintom loše osvijetljenih gradskih ulica i opisivao one što su zbog pripadnosti društvenim ili duhovnim manjinama postajali meta neprijateljstva i predmet ideološke mržnje, kad nas uvjerava u demonski paradoks suvremenosti, po kojem je kretanje između melankolije i nostalgije normalno stanje čovjeka, uvijek je izlazio iz asketskog i načelnog uvjerenja da je najlakša alternativa i najlošija, te da iza svoje riječi treba stati cijelim tijelom.

S vidika poznih osamdesetih godina čini mi se da su to egzistencijalni habitusi prošlosti, do kojih izgubivši povijesno i kulturno sjećanje nemamo pristupa. Na svojstven način sam to osjetio kad je Johnny Štulić s Azrom došao u ljubljansku festivalsku dvoranu, gdje ga je dočekala razrijeđena i podsmješljiva publika. Jer, promijenio se temeljni pogled na svijet, koji sedamdesetih godina obilježava rezignirani povratak u zasebnost i ironiju, dok osamdesetih izbijaju kolektivističke utopije i cinizam kao osnovno sredstvo komuniciranja s drugima.

Novi oblici društvenosti koji pokušavaju potvrditi pravo na razliku, pretežno su marginalnog značaja, dok yuppijevski odgovor na zaoštravajuću socijalnu kompeticiju predstavlja bezobzirnu surovost, u kojoj se nužno mora izgubiti osobna nota. Zato upravo anarho-individualistički okvir Loua Reeda i Johnnyja Štulića ukazuje se za izvrsnu kritiku otvorenog nasilja do drugačijeg, za kritiku skorojevića, koji svoj karijerizam i ne skrivaju iza maske ironično iskrivljenih usana, već ga prostodušno izražavaju s moćnom dozom cinizma, artikuliranog u devizi: “Za mene je tako najbolje!”

Mislim da je očaj zbog tog gubitka pokušao izraziti moj prijatelj kad je negdje u drugoj polovici koncerta skočio na podij i Štuliću na uho zavapio da ga volimo i da je najveći. Unatoč tome, ne mogu se oteti otrežnjavajućem dojmu da ni mojem prijatelju ni Johnnyju to nije pomoglo da se vrati ona ljubav o kojoj Denis de Rougemont u svojoj knjizi “Mitovi ljubavi” kaže da tek po njoj “nešto je kao što je, da zbog nje opstoji kretanje i oblik, ono bliže i ono udaljeno, svijet i osoba, želja, trpljenje i radost”. To je bio koncert na kojem je osamljenog pojedinca slušalo mnoštvo osamljenih pojedinaca.

Nije stvar da se nismo dobro zabavljali. Duhovito i uznemirujuće postkoncertno putovanje od boce do jointa završilo se u ranim jutarnjim satima. Ali nije riječ o tome. Riječ je o tome da konačni gubitak orijentacije, kakav osjećamo sada, više ne zna za razliku između egzistencije na jednoj i uloge na drugoj strani, jer poznaje samo mogućnosti izbora između različitih uloga, tj. blefiranja kao načina života. Zato je za osobno opredjeljenje potreban napor, s kojim je možda moguće imati svijest o svojoj čežnji i želji, i ne prepustiti se voluntarističkom projektu Partije, Nacije, Države – iako nude socijalnu promociju.

Izvrsne rockerske vizije Lou Reeda i Johnnyja Štulića jasno pričaju o radikalnosti te bezuvjetne slobode i individualizma, koji se opire “teroru novoga” s kojim bjesnilo kulture s tekuće trake stvara osjećaj da je pripadnost povijesnom trenutku već sama po sebi vrijednosno pozitivna kad si priskrbi četvrt sata TV-slave. S vidika prednosti koju ima u umjetnosti egzistencijalni moment pred socijalnim i nacionalnim, s transhistorijskog vidika u kom je moguće prepoznati umjetničko djelo kao prostor osobnog i istovremeno univerzalnog iskustva, jesu pjesnički opusi Lou Reeda i Johnnyja Štulića, legitimni dijelovi zapadne umjetničke tradicije kao Kafkine novele, Flaubertovi romani i Bartokove kompozicije. U pjesmama te dvojice glazbenika nemamo samo horizontalnu vezanost za aktualno vrijeme i prostor već i vertikalno sudjelovanje u sumnji i drskosti europskog duha, koji omogućava da umjetnine prežive svoje vrijeme i govore – ako unekoliko pojednostavim – sub specie aeternitatis. Zato individualizam tih pjesama utjelovljuje onu priču koja je vjerojatno jedino vrijedna da je živimo, iako traži veliku cijenu. Još veću cijenu.

Ubrzo nakon početka rata na proputovanju iz Amerike nakratko sam ostao u Parizu. Čekajući metro u napola praznim hodnicima začuo sam poznati napjev, iz nekog drugog vremena, iz nekog drugog svijeta. Prišao sam bliže. Zagledan preda se tamnokosi momak otužna pogleda, sa zgužvanom kapom na podu ispred sebe, svirao je gitaru. Nitko od rijetkih prolaznika nije se zaustavio. Zašto barem netko ne stane? Trgnuo sam se. Prepoznao sam lirsku baladu, koja mi je jednom davno pomogla izraziti nevolje bolesnoga mladenačkog srca. U hipu me obuzela nježno bolna nostalgija, zasuo me val ganutosti, a glas uličnog pjevača nestvarno se odbijao od zidova. Poslušajte, pozorno poslušajte pjesmu koju je pjevao moj nesretni rođak:

Netko me voli

sanja o meni

gleda me kradom

ali ne znam tko,

netko me voli

dok lutam gradom

prelazi cestu

isto kao i ja,

zavirujem u gomilu

promatram svijet

netko me traži

ali ne znam gdje,

netko me voli

dušu mi nudi

netko je stranac

isto kao i ja,

produži dalje

neonska sjeno

izdaje te

želja u očima,

večeras se ponovo

raspitaj za mene

stavi ruke u džepove

i kreni u noć.

Coleridge u svojoj knjizi “Biographia Literaria” kaže da “ne ona pjesma koju pročitamo, nego ona kojoj se vraćamo posjeduje izvornu snagu”. Izrazitom sentimentu Štulićeve pjesme: “Ljudi samoće”, ne vraćam se samo ja. Njoj se vraćamo svi koji se tražimo po kolodvorima, aerodromima i čekaonicama svijeta u beznadnoj žudnji za sugovornikom, čije sjećanje poznaje isti rites of passage, što su se na različitim prostorima bivše Jugoslavije odvijali u istom ritmu zato što smo zaneseno slušali iste rockere i čitali iste pisce, čija su imena za većinu Zapadne Europe ostala neizgovorljiva, a nama su značila treptavu svjetlost u prodoru političkog obskurnatizma.

Tko ne zna što je izgubio, nije izgubio ništa.

Za P.U.L.S.E  Anamnesis / Ex Filmofili

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

  Anamnesis, Azra, Muzika