Vreme je izum hrišćanstva – Umberto Eko

Vreme je izum hrišćanstva – Umberto Eko

One koji su pratili Umberta Eka na njegovom intelektualnom putovanju proteklih godina, neće iznenaditi što se autoru Imena ruže postavlja pitanje o značenju fenomena koji bi se s pravom mogao nazvati „kraj vremena”. Ko je pozvaniji da postavi dijagnozu bolesti – koja, izgleda, sve više pritiska Zapad  – od ovog putujućeg profesora, šefa katedre za semiologiju na Univerzitetu u Bolonji, koji život provodi na aerodromima i za koga se s pravom sumnja da putuje ne samo da bi izbegao razne daveže nego i da bi mogao da piše. S ta mislite da radi ovaj uvek budni um kada se vrati kući? Brine o sudbini čovečanstva? Ni najmanje. Udobno zavaljen ispred kompjutera u svom milanskom stanu, šezdesetšestogodišnji naučnik kreće nedokučivim i manje poznatim stazama Interneta čim padne noć, da bi u tim vremenskim koridorima davao dijagnoze o mentalnom stanju planete. Učenik i prijatelj Rolana Barta, baca se na posao da bi primenio ono što je autor Mitologija nazvao „instinkt semiologa”: sposobnost da identifikuje poruke tamo gde laik vidi samo pokrete, da opazi znakove tamo gde je lakše uočiti samo predmete. Metod koji Eko primenjuje na proučavanje celog niza znakova koje emituje savremeno društvo, doprineo je stvaranju žanra „teoretskih skica”, o kojima je bilo mnogo zabavnih rasprava i u italijanskoj štampi; oni su svoju literarnu i humorističku kulminaciju dosegli u njegovoj knjizi Kako sam putovao s lososom. Naš sagovornik je dobro upoznat s delom sv. Tome Akvinskog i srednjovekovnu zapadnu civilizaciju vidi kao rezime težnji i muka ljudskog uma, samim tim i kao nepresušni izvor interpretativnih mogućnosti. Zato on ima mnogo toga da kaže o televiziji, o Plejbojevom sajtu, o mobilnim telefonima i ostalim čudnim zadovoljstvima savremenog sveta. Ne iznenađuje njegova tvrdnja da je svet „otvoren” u tom smislu da svaki pojedinac može da ga ponovo stvara kroz sopstvenu interpretaciju; i da je naše uverenje da živimo u najopasnijem od svih vremena – u pogledu budućnosti naše vrste – morbidno stanje kroz kakvo su prošle manje-više sve ljudske zajednice u skoro svim epohama. Dakle, Eko profesor gleda da dobije na vremenu i trudi se da odvrati pažnju čovečanstva od pojava koje ga okružuju i da ga natera da sagleda sebe kao subjekt lišen sposobnosti da zdravo prosuđuje. A Eko etnolog, koji proučava naše vreme, na stranicama koje slede koristi svoju intuiciju semiologa na najbolji mogući način i otkriva nam, po recima Roberta Mađorija, „iskre inteligencije u zbrci konfekcijskih mišljenja, predrasuda i stereotipnog jezika.”

• U dva vaša romana i u nekim esejima bavite se temom „bolesne interpretacije”. Dobija se utisak da istražujete neku vrstu odnosa između uzroka i posledice, što može imati veze s problemom „strele vremena”. Da li je sklonost ka istraživanju značenja na neki način povezana sa odnosom koji Zapad ima prema linearnom vremenu koje rađa anksioznost?

Upravo tako. Ne tvrdim da postoji samo jedna strela vremena. Možda ih ima više nego što mislimo. Isto tako, ne bih tvrdio da postoji samo jedna, Euklidova geometrija jer ima i drugih. Jedino što tvrdim jeste da se, kad treba da okačimo sliku na zid, moramo pridržavati Euklidove geometrije, a ne Lobačovljeve; ili: kad pitamo u koje vreme brzi voz, koji je iz Pariza krenuo u sedam, stiže u Lion, prinuđeni smo da razmišljamo o vremenu u onom smislu u kome ga pokazuje naš sat, a ne u smislu Bergsonove svesti o unutrašnjem vremenu. Svaka težnja ka interpretativnoj paranoji – i sledstveno tome svaka ezoterična ili okultna misao, misao koja sebe smatra  clelom Velike tradicije, ili bilo koja njuejdžovska anti-moderna misao (koja se ponekad naziva postmodernom) – odbija da prihvati stvarnost strele vremena, iako svoje svakodnevne obaveze regulišemo verujući u nju. Okultna misao je stvorila teoriju o podudarnostima, o ponovnom rođenju, o inverziji smera uzroka i posledica. Dante je bio rozenkrojcer zato što su njegova delà jasno predskazala dolazak rozenkrojcerskih pokreta koji će se pojaviti tri veka nakon njegove smrti! Okultisti odbijaju da uzmu u obzir činjenicu da su pripadnici Ružinog krsta jednostavno čitali Dantea. Oni su stalno u potrazi za događajima koji su se već zbili i zato se mnogi okultisti pozivaju na istočnjački način razmišljanja koje streli vremena ne pridaje isto značenje kao mi. Ja očigledno nisam stručnjak za istočnjačku filozofiju kao Karijer, ali ne mislim da jedan Indus ili Japanac imaju rezon koji nalazimo u Fedrusovoj basni o vuku i jagnjetu, u kojoj se kaže da jagnje, koje pije nizvodno od vuka, ovog uznemirava jer on pije uzvodno. Stvar je u tome što su za neke istočnjačke religije i filozofije odnosi između uzroka i posledice fenomen bez dubljeg značaja, koji nema nikakve veze s metafizikom večnog ciklusa ili večnog povratka. U redu, ali zapadna okultna misao tu indiferentnost prema streli vremena primenjuje i na sam fenomen, što meni izgleda suludo i navodi me na zaključak: jagnje ne može da zamuti vodu koju vuk pije. Savremena nauka je kći judeo-hrišćanske vizije sveta. Ta vizija je možda pogrešna, ali to je to. Priče o tome kako su nauka i taoizam kompatibilni zvuče veoma lepo, ali dozvolite mi, molim vas, da budem pomalo
skeptičan u vezi s tim.

• Možete li malo detaljnije da objasnite u kom smislu je savremena nauka judeo-hrišćanska?

Bilo bi dovoljno reći da je rođena u toj sredini. Da je rođena na Uskršnjem ostrvu, mogli bismo uzeti u obzir i druge uticaje. Ali ne šalimo se s tim; ili, još bolje, ne budimo s tim u vezi ni previše ozbiljni ili previše strogi. Jevrejska mesijanska misao (očekivanje nečega ili nekoga ko treba da dođe i promeni sudbinu Izraela) primorala je hrišćansku misao da izmisli istoriju. Strela vremena ne postoji u drevnoj mitologiji.

• Znači, hrišćani su odapeli strelu vremena?

Strela vremena je zaista izum hrišćanstva, ali samo u meri u kojoj je hrišćanstvo naslednik tradicionalnog judaizma. Mada je za hrišćane Mesija već došao, to nije dovoljno: moramo da razmišljamo u kategorijama bliskim zemaljskoj istoriji (koja ide od sadašnjosti u budućnost, bez mogućeg povratka) posle koje će, nakon drugog Hristovog dolaska, početi nebeska istorija. I to je poruka Knjige otkrovenja. Hegel i Marks se ne mogu zamisliti bez sv. Jovana Bogoslova. Nasuprot tome, ezoterična misao koja se pojavljuje ponovo posle renesanse, prihvata ideju o večnom povratku. Prema ovom konceptu, sve što bi moglo biti rečeno već je rečeno u veoma dalekoj prošlosti i samo je pitanje ponovnog otkrića zakopane drevne mudrosti. Nije bilo napretka u znanju.

• S obzirom na dominaciju zapadne civilizacije, zar ta vizija istorije koju je započelo hrišćanstvo nema uticaja na sve ljude na svetu?

Nisam siguran. Pogledajte fenomen kargo-kulta u Polineziji i Melaneziji. Kad su se prvi evropski brodovi pojavili na horizontu noseći nepoznatu robu, urođenici su mislili da će se jednog dana s njih iskrcati božanstva da bi im donela sreću. To je, po mom mišljenju, tipično milenaristički stav. Mit kargo-kulta ne ukazuje na to da je stanovništvo Melanezije i Polinezije počelo da veruje u verziju istorije kao procesa stalnog napretka. Za drevne Meksikance, na primer, Kortez i njegovi vojnici su očigledno bili inkarnacija bogova koji su došli preko mora, jer je, po njihovoj mitologiji, trebalo da bogovi dođu iz tog pravca. Kortez je iskoristio lakovernost Meksikanaca i nemilosrdno razorio Montezuminu civilizaciju. Ali ta civilizacija je umrla zbog sopstvenih milenarističkih iluzija, a ne zato što je gajila ideju o napretku koju su pregazili Kortezovi vojnici. Drevni Meksikanci nisu imali predstavu o napretku.

• Ali savremenost je izgrađena na ideji o napretku: to je njen veliki mit. Da li je ovaj mit u procesu propadanja kako se vek bliži kraju?

Rekao sam da je naša zapadna civilizacija rođena sa idejom o usmerenom kretanju istorije, koja je bila blisko povezana sa idejom o napretku. Ali postoje dva načina na koja se može razumeti napredak. Jedan je da nikad ne izdamo sami sebe, da je transformacija zakon prirode kao i kulture, i da, čak i kad se osvrćemo na svoju prošlost, naše razmišljanje o tome proizvodi nešto novo. Drugi način razumevanja napretka predstavlja mišljenje da je sve što dolazi bolje od onog što je bilo. Ta dva načina nisu ista. Radeći nešto drugačije nego što se radilo u prošlosti, neko može i da proizvede čudovišta. Devetnaesti vek je proglasio božanskom ideju o napretku kao o beskonačnom i ireverzibilnom poboljšanju. Možda je ideja hegelovaca o kumulativnom progresu velika greška savremene civilizacije. Naše doba je shvatilo da napredak nije nužno konstantan niti kumulativan, da može imati faze uspona i padova. Devetnaesti vek su obeležila dva momenta: prvi u kome je naveliko slavljena ideja o stalnom napretku, i drugi koji je označio početak duboke krize morala. On je izneo u prvi plan neku vrstu fundamentalizma u odnosu na napredak od koga moramo pobeći. Možda savremena ekologija najbolje i najadekvatnije predstavlja tu sumnju u ideju napretka.

Umberto Eko

“Razgovor o kraju vremena

Naslov originala: Umberto Eco “CONVERSATION ABOUT THE END OF TIME”

Knjigu priredili: Catherine David, (Katrin David),Frederic Lenoir, (Frederik Lenuar),Jean-Philipe de Tonnac (Žan-Filip de Tonak)

S engleskog prevele: Vanja Lesić, Mirjana Đukić Vlahović

Tekstovi o religiji na portalu Pulse

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Vilogorski
Vilogorski
6 years ago

Naše, subjektivno vremeje je samo nagomilavanje sadašnjosti.
Kurt Gödel