Ciceronova pohvala filozofije

Znam da ti još uvijek promatraš boravište i dom ljudi. Ako ti se on čini malim, kakav i jest, uvijek gledaj ovo nebesko, a ono ljudsko preziri: jer koju se možeš nadati postići glasovitost među ljudima i koju slavu? (…) Tko će na krajnjem istoku ili zapadu, sjeveru ili jugu čuti za tvoje ime? (…) A i oni koji o nama govore – kako će dugo govoriti? Čak i ako bi taj budući ljudski naraštaj htio potomstvu prenositi hvale svakoga od nas, o kojima je čuo od očeva, ipak zbog potopa i izgaranja zemalja, do kojih u određeno vrijeme nužno dolazi, ne bismo mogli postići ne samo vječnu, nego ni dugotrajnu slavu. A kakve koristi što će kod onih koji se rode poslije tebe biti priče o tebi, kad ih nije bilo kod onih koji su rođeni prije tebe? (…) Ti se samo trudi i imaj na umu da nisi smrtan ti, nego tijelo. (…) Budući da je, dakle, jasno da je vječno ono što pokreće samo sebe, tko može poreći da je takva narav dana dušama? Bez duše je, naime, sve što se miče vanjskim poticajem, što pak ima dušu, to se podiže unutarnjim i vanjskim kretanjem. To je narav i snaga svojstvena duši, a ako je ona jedina od svega, koja pokreće samu sebe, onda svakako nije rođena i vječna je. Ti je koristi za najbolje stvari![1]

Obično se tvrdi da je rimski svijet u duhovnom smislu samo lošija kopija onog superiornijeg, grčkog. Navodi se tako nadmoć grčkog duha u filozofiji, arhitekturi, književnosti, u kulturi općenito. Ali, Vergilije nam govori da ovi visoki dosezi i nisu bili zadaća Rima; poslanstvo Rima nije gradnja čudesnih spomenika, ni čista umjetnost govorništva, ni istraživanje i precizno otkrivanje znanstvenih istina: Rim je dužan vladati narodima, u miru davati zakone, štititi građane i pokoriti ohole koji zakone ne prihvaćaju. U Scipionovom snu, šestoj knjizi Ciceronove Države, mjesto pokraj samih bogova zauzimaju oni koji su najviše i najbolje radili za imperij.[2] U tom je smislu Ciceron pravi predstavnik rimskog duha. Rođen je 3. siječnja 106. g. pr.Kr. u viteškom staležu. Željan učenja i mudrosti, odmah nakon dječačke dobi pohađao je predavanja akademičara Filona i družio se s Mucijem Scevolom, augurom, državnikom i senatorom, vrsnim poznavateljem prava. Već u dobi od osamnaest godina bio je vojnički tribun pod konzulom Gnejom Pompejom za vrijeme marsičkog rata. Da bi izbjegao Sulinu okrutnost i bijes kad je stao na Roscijevu stranu, protiv kojeg je Sula poveo sudski postupak, sklanja se u Atenu. Daleko od Foruma i državnih poslova posvetio se svestranom izučavanju grčke filozofije, posebice kod Posejdonija[3]. Govorništvo je izučavao kod slavnog retora Apolonija Molona[4]. Nakon nekog vremena vratio se u Rim kako bi se posvetio državnim poslovima. Tako se počeo, na nagovor oca i prijatelja, baviti odvjetništvom. Nakon iznimnog uspjeha u odvjetništvu, izabran je za kvestora, dobivši Siciliju za svoju pokrajinu. Kasnije je bio proglašen pretorom. Kao kandidata za konzula istakli su ga i narod i aristokracija kako tu funkciju ne bi prigrabio Katalina[5]. Poslije je proglašen ocem domovine (pater patriae), jer je bez građanskog rata spriječio Katalininu urotu. Međutim, njegova je zvijezda uskoro počela blijedjeti: u borbi za vlast između Cezara i Pompeja pokazao se često nedosljednim, a i mijenjao je čas jednu, čas drugu stranu. Držeći da Cezar pretvara vladavinu u samovlašće, povukao se od javnih poslova i posvetio se filozofiji, filologiji i odgoju mladeži. Međutim, i dalje je ostao utjecajan. Iako nije sudjelovao u zavjeri koja se kovala protiv Cezara, bio je u odličnim odnosima s Brutom, jednim od zavjerenika. Nakon Cezarovog ubojstva, održao je govor u Senatu u kojem je pokušao izboriti amnestiju za Bruta i Kasija kako bi se izbjegao građanski rat. Pokušao je, također, kad je uvidio da se konzul Antonije nastoji nametnuti kao autokrator, utjecati na njegovu narav i odluke i ipak nekako spasiti republiku kroz kakvu-takvu harmoniju staleža. Zbog neuspjeha u Antonijevu slučaju, okreće se Cezarovu nasljedniku Oktavijanu[6]. Ali, u nizu političkih spletki Oktavijan je žrtvovao Cicerona u nagodbi s Antonijem. Tako je Ciceronove ideale pobijedila najniža politička pragmatika. Ironija sudbine je htjela da se Ciceronova odsječena glava i udovi izlože u Rimu pred samog Antonija i da tako okonča njegov san o preporodu rimske republike putem grčke filozofije, rimske vrline i doktrine o harmoniji staleža (concordia ordinum), koja se sastoji u ozbiljenju vrhunskih moralnih načela. Naravno, povijest Rima je tada krenula potpuno drugom putanjom, a umjesto simbola preporoda i procvata Republike, Ciceron je bio njen labuđi pjev.

Istinske ljudske dužnosti

Ciceron u svojoj eklektičkoj filozofiji zastupa kontemplativni (vita contemplativa) i praktični (vita activa) život jer smatra da je filozofija ponajprije voditeljica ljudskog života (dux vitae), dakle ona koja čovjeka mora poučiti pravednijem, plemenitijem, ljepšem i mudrijem življenju. Isto vrijedi i za uređenje države; da bi država bila pravednija, od svega dobrog u grčkoj filozofiji treba izabrati ono najbolje, ono što omogućuje najvažniji pothvat: preporod rimske republike kroz moralnost utemeljenu na uvidima najboljih filozofa. U ovome se razotkriva tipično rimski duh: originalnost se očituje u izboru onoga što je vrijedno, ne u stvaranju nečeg potpuno novog. Ali, takvo što i nije cilj: cilj se sastoji u discipliniranom i dosljednom prakticiranju odabranog.

Takvo stajalište potvrđuje i buran Ciceronov život: sva njegova najvažnija djela napisana su u stankama između činova velike povijesne drame koja se zvala Rim. Govoreći u samom uvodu svoje Države o onima kojima je cilj teorijsko znanje kao samosvrha, smatra da “sve njihove rasprave, iako sadrže najbogatije izvore vrline i znanja, ipak, kada ih se usporedi s onim što su učinili i izveli, bojim se da će se pokazati da nisu donijeli toliko koristi za ljudske poslove koliko zabave za dokolicu.”[7] Stoga, bavljenje samim sobom (u smislu moralnog djelovanja) kao i dobrom zajednice (politikom) najviše su ljudske dužnosti. A sve to nije moguće bez življenja vrline jer

“Nije dovoljno imati vrlinu poput neke vještine ako je ne možeš koristiti. Vještinu je, doduše, iako je i ne koristiš, ipak moguće zadržati samim znanjem, ali vrlina je potpuno sadržana u svojoj uporabi ….”[8]

Stoga nije čudno da već na samom početku spisa O dužnostima navodi:

“Premda su, naime, filozofi mnoge važne i korisne teme u filozofiji obradili temeljito i iscrpno, čini se ipak da se najviše može primijeniti ono što su iznijeli i predali o moralnim dužnostima. Nijedno, naime, životno razdoblje ne može biti lišeno moralne dužnosti, ni u javnosti ni u privatnosti, niti na poslu niti u domu, bilo da nešto obavljaš sam ili pak radiš nešto zajedno s drugim; sve što je u životu moralno ispravno počiva na izvršavanju dužnosti, a sve što je moralno pogrešno u njihovu zanemarivanju.”

Ovime je Ciceron ponovno otvorio veliku temu antičke filozofije: koliko filozofija i njena učenja mogu biti plodonosna, ako se ne žive? Tako, po uzoru na stoičkog filozofa Panetija i kroz Cicerona progovara stoička doktrina koja traži da se filozofske zasade odražavaju na cjelokupno ljudsko biće, a ne samo na neke njegove aspekte. Isto tako, sada po uzoru na Platona, i Ciceron smatra da čovjek nije jednodimenzionalno biće ograničeno samo na svoju tjelesnost, već je složen iz dijelova koji se nalaze u određenom hijerarhijskom odnosu. I tjelesni i netjelesni dijelovi (kao što su duša i duh) zajedno sačinjavaju ljudsko biće. No, premda je čovjek sastavljen od duha, duše i tijela, antički su ga filozofi shvaćali prvenstveno kao biće duha, misleći time na njegovu istinsku prirodu, dakle na ono što ga uistinu čini čovjekom. Neobuzdana tjelesnost kao isključiva preokupacija ljudskog bića pridonosi slabosti ljudske duše, iskvarenosti, pretvara ga zapravo u životinju u ljudskom obličju, pa stoga kad se govori o čovjeku uvijek ga se stavlja u odnos s božanskim, onim što nadilazi puko tjelesno postojanje. Kao tjelesno i nagonsko biće, čovjek odista nalikuje životinji, ali ljudska duša ima i dio koji životinju nadilazi, ima um kojim može upoznati svoje postupke i putem vrlina ovladati svojim nagonima ne potirući ih. Zato i Ciceronov spis O dužnostima nije puko moraliziranje i učenje o tome “kako bi trebalo biti, a nije”, već služi kao pomoć onima koji se nastoje uzdići iznad običnih ljudskih ograničenja, kako bi se približili i okrenuli onome što nazivamo istinski humanim. Jer,

“… nije mala ona snaga Prirode i razuma da od životinja samo čovjek osjeća što je red, što je ono što dolikuje, kakva je mjera potrebna na riječima i u djelima. I tako od bića koja imaju osjetilo vida nijedno drugo biće ne osjeća ljepotu, ljupkost i sklad ovoga svijeta; kako Priroda i razum tu sličnost prenose od vidljivog na područje duha i određuju da ljepotu, postojanost i red još više treba čuvati u mislima i na djelu, pri tome pazeći da se ne počini ništa nedostojno ni nemarno, te da ništa ne treba niti pomišljati niti činiti, ni mišlju ni djelom, na neki raspušten način. Iz toga svega pobuđuje se i postiže to što ovdje istražujemo, a to je moralno dobro ili ono što je čestito, koje je, čak i kad ga se ne veliča, moralno ispravno, i kad ga ne hvali nitko – to odgovorno tvrdim – po samoj svojoj prirodi jest hvale vrijedno.”[9]

Zato su upravo dužnosti one koje čovjeka uljuđuju i čine čovjekom, a ne neki dodatni ures; upravo su one te koje i razdvajaju čovjeka od životinje, kako je to sam Ciceron na više mjesta prilično iscrpno obrazložio; naposljetku, ove se dužnosti mogu i zaboraviti, ignorirati ili namjerno odbacivati. Ali, čovjek jedino zahvaljujući njima može održati svoju cjelovitost, duhovnost i moralnost po kojoj i jest ljudsko biće.

Ciceronova pohvala filozofije

“Stvari zaista stoje tako da zakon, koji treba biti ispravljač mana i poticatelj na vrline, treba izvesti iz učenja o životu. Zbog toga je majka svega dobroga mudrost, od ljubavi prema kojoj je u Grčkoj dobila ime filozofija, a od koje besmrtni bogovi nisu ljudskom životu dali ništa bogatije, ništa plodnije, ništa odličnije. Jedino nas je ona naučila ono što je najteže: da spoznamo sami sebe. Toliko je značenje, tolika dubina te upute da je ne pripisuju nekom čovjeku, nego delphskom bogu.

Tko upozna sebe najprije će osjetiti da ima nešto božansko, svoj duh će smatrati posvećenim i uvijek će u njegovim postupcima i mislima biti nešto dostojno tolikog dara bogova; a kada sam sebe iskuša i istraži sebe sama, shvatit će kako je urešen od prirode dospio u život i kolika ima sredstva za stjecanje i postizanje mudrosti.

Jer kad se duh, upoznavši i shvativši vrline, odrekne pokoravanju tijelu i odbaci prosti užitak kao neku nečasnu mrlju, te otkloni svaki strah od boli i smrti i sklopi sa svojima savezništvo u ljubavi i sve koji su s njim povezani počne prirodno smatrati svojima, te započne štovati bogove čistom vjerom i naposljetku dotjera duhovnu oštrinu do oštrine vida tako da može birati dobro i odbacivati ono što je oprečno – o čemu možemo reći ili pomisliti da je blaženije od toga?

A kada pogleda nebo, zemlje, mora i prirodu svih stvari i uvidi odakle je sve to rođeno, kamo će se jednom vratiti, kako propasti, što je u tome krhko i smrtno a što božansko i vječno, i kad gotovo spozna onoga koji svime time upravlja i ravna i tako prepozna sebe ne kao pripadnika nekog određenog mjesta, zatvorenog u zidine, nego kao građanina cijelog svijeta kao jednog grada – u toj veličanstvenoj stvarnosti, o besmrtni bogovi – kako li će samo poznavati i spoznati sebe samoga a kako će prezirati, kako malo cijeniti, kako ništavnim smatrati ono što puk naziva najvećim…

Kad osjeti da je rođen za život u građanskoj zajednici, neće misliti da se treba posvećivati samo podrobnom raspravljanju, nego i riječima koje imaju trajnu vrijednost. Njima će upravljati narodima, njima će jačati zakone, njima će kažnjavati nevaljane, njima će štititi dobre, njima će hvaliti slavne ljude, njima će svojim građanima prenositi upute koje će im pružiti sigurnost i hvalu, njima će poticati na časnost, odvraćati od ružnog, tješiti unesrećene, a u vječne spomenike bilježiti djela i misli hrabrih i mudrih.

Toliko je toga i takvo je ono što u čovjeku vide oni koji žele spoznati sami sebe, a roditelj svega toga upravo je mudrost.“[10]

Petar Bujas

Nova Akropola

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  Ciceron, Filozofija, Nova Akropola, Rim