Putovanje nakraj beogradske noći: Dobar čovek Kosta Bunuševac
O emisiji „Beograd noću“ Televizije Beograd iz 1981. i nastupu Olivera Mandića u režiji Stanka Crnobrnje i kostimografiji i konceptu Koste Bunuševca, ne pišu se knjige, ali bi trebalo da se pišu, a jednom sasvim sigurno i hoće. Kosta Bunuševac bio je predstavnik generacije koja je htela da izbriše granicu između života i umetnosti, između svakodnevice i performansa. Iza svih njegovih maski živela je sve vreme i jedna autentična ličnost. Bio je dobar čovek. „Divno biće“, kako je za Kostu juče rekao inače poslovično zajedljiv rok-hroničar Dušan Vesić.
„Beograd je bio slobodan grad kada je to meni bilo najpotrebnije.”Kosta Bunuševac
Pravi, veliki grad razlikuje se od malih po tome što u njemu uvijek paralelno živi nekoliko gradova – oni se dodiruju ili ne dodiruju, žive odvojeno. To se vidi najbolje kad se radi o njegovim elitama, o ljudima duha i stvaranja. U tom smislu Beograd je bio i ostao veliki grad. No period kad je u tom smislu vjerojatno zaista bio najveći, u jednom višem, metaforičkom a ne doslovnom smislu, bio je period koji je obilježio Kosta Bunuševac, slikar i multimedijalni umjetnik.
To je vrijeme gdje su se ti „paralelni Beogradi” toliko razlikovali da je onaj najzanimljiviji, najuzbudljiviji, najupečatljiviji Beograd dobio i svoj posebni termin – „vertikalni Beograd”. Gore na njegovom vrhu, u tom izabranom, malobrojnom umjetničkom plemstvu beogradske vertikale, jer umjetnici su bili ti koji su taj i takav Beograd stvorili, stolovao je Kosta Bunuševac.
On je utjelovljavao i emanirao ujedno dvije stvari, dvije ideje i prakse: naročitu tradiciju gradskosti, odnosno beogradskosti, onako kako je ona vidjela samu sebe, ali i Beograd kao ideju, kao topos koji postoji samo kad se gleda izvana. Beograd kakav smo vidjeli mi. Pod time „mi”, može se govoriti o ostatku Jugoslavije. I neka bude i to. Ali ovdje mislim na Beograd kakav smo gledali i zamišljali iz jedinog njegovog potencijalnog gradskog parnjaka tada – iz Zagreba. I iz još jednog grada, o čemu ćemo još.
Kosta je svojim radom, svojom vizijom i umjetničkom praksom pokazivao da su performans, akcija, stvaranje scene i jedno generalno, Beogradu endemično, „pravljenje frke” – kako bi u vrijeme Kostinog zenita rekao tada još mladac po imenu Zoran Kostić s nadimkom Cane – važniji od samog slikarskog rada. Jer koga briga za platna kad je scena koju je Kosta stvarao bila tako uzbudljiva! I to uzbudljiva već kao ideja a kamoli tek u stvarnosti, scena koja, koliko god bila idealizirana u pogledu sa strane, spada među rijetke koje nisu razočarale ni iz blizine u njenom kratkom periodu i usponu, u najvišoj točki jedne kulture.
Na terazijama svetova
Kosta Bunuševac je u sebi, u svojoj pojavi, čak i svojom fizionomijom, nosio posebnu tradiciju beogradskosti – tradiciju čiji su korijeni na početku prošlog vijeka, ali koja se zapravo rađa kao svojevrsno modernističko nedonošče i div u jednom, u doba nakon Velikog rata. Beograd tada uzima nezapamćen uzlet u svakom smislu, istovremeno razvoja i paralelne dekadencije, što su pokušali opisati i Andrić i Crnjanski, čak i Krleža, sva trojica časno neuspješno, da bi u tome uspio smušeni Boško Tokin u svom romanu Terazije, brzinom pisma, razlomljenošću i fragmentarnošću svoje novinarske proze dajući ono ubrzanje, eros, konfuziju i tempo koje tri velika pisca nisu mogla.
Ideja urbane, umjetničke, sasvim modernističke scene na kojoj su svjetlo i zvuk, odjeća i pojava, sve ono što se kasnije nazvalo najomiljenijim anglizmom generacije „imidžem”, važnije od riječi – zato trojica najvećih i nisu uspjeli taj svijet da donesu! – to je rodno mjesto te tradicije i onoga što će kasnije vrhunac imati u epohi koju će stvarati Bunuševac.
Čak ni užasi Drugog svjetskog rata i okupacije nisu prekinuli tu tradiciju, a socijalistički poslijeratni Beograd napravio je onaj potreban kontrast između „sive i zlatne”, da citiramo nježnog gradskog lirika, između visoke modernosti i tradicionalnosti, između opresije i samoizvojevane lične slobode, između svjetova i između ratova, da bi onda sve kreativno eksplodiralo krajem sedamdesetih i početkom posljednje dekade sreće i dekadencije ujedno.
Nešto između
Onaj stereotip o gradu i zemlji između svjetova je stereotip upravo jer je istinit. I za onoga lišenog mašte i prave misli ostaće stereotip i koristiće ga tako. Za maštovite i osjetljive, fraza o gradu između svjetova vrata su za ulazak u čudne i divne predjele, u ljepotu i strahove, u ekstazu sreće i u duboke padove u tugu i tragediju.
U tom smislu, metafora svega toga bilo je već samo Kostino lice. S blijedim, mršavim licem, velikim kolobarima ispod očiju i dugim žilavim vratom u kragni obične bijele košulje, izgledao je kao neki pripadnik generacije sovjetskih konstruktivista i avangarde iz tridesetih koji su više voljeli svoje portrete rađene fotografskim aparatom nego one uljem na platnu, ali je bio i najava lica najsuvremenijeg, rokenrolerskog, novovalnog, anglosaksonskog senzibiliteta – nalik fizionomiji Hauarda Divota iz Magazina (Jovec, gitarista El.orga, recimo, ima također takvo lice), ili robotskom licu Florijana Šnajdera iz Kraftverka.
Sve te divergentne, posvađane i međusobno dodirujuće energije, kao magijom su se spojile u jednom trenu i doživjele svoj vrhunac kroz glavni medij tadašnje epohe (jer danas je već drugačija) – kroz televiziju.
Kad je Dejvid Bouvi 1973. u emisiji Top of the Pops (po čijem modelu je napravljen naš Hit meseca, koji će režirati za ovu priču važan režiser) izveo svog Starmana, pjesmu „vanzemaljca koji čeka na nebu”, njegova androgina pojava za čitavu britansku generaciju bila je prelomna točka za niz koji ide od buduće prve postave pank-rok bendova, do Boja Džordža i Morisija. O tom nastupu i danas se, gotovo pedeset godina kasnije, pišu studije i knjige.
O emisiji „Beograd noću” Televizije Beograd iz 1981, u režiji Stanka Crnobrnje, nastupu Olivera Mandića i kostimografiji i konceptu samog Koste Bunuševca ne pišu se knjige, ali trebalo bi da se pišu, a jednom sasvim sigurno i hoće.
Dole, na uglu
Početak osamdesetih danas je u kulturnoj historiografiji pojeo Novi talas, i to je u redu. Šta bi to uostalom bilo što je moglo parirati onoj muzičkoj i kulturološkoj, imagološkoj, stilskoj revoluciji? Dragi, ali već tada izluženi tezgaroši iz „Šumatovca”? Zabavnjaci? Ma kakvi. Čini se da je taj plimni val/talas zalio sve i nije ostavio ništa, nikakvu kontra-priču ili naraciju, zvuk ni sliku.
Ali nije tako. Mjesta oko kojih se novi talas grupisao, bilo to istinito ili izmaštano, bile su dvije suprotnosti – svijet koncentriran na život napolju, na ulicu, na ugao, ćošak, i s druge strane na zatvoreni prostor malog kluba. Kad je bio noćni, taj svijet je trajao samo do zadnjih autobusa.
Kostin svijet bio je onaj koji je počinjao tek tada, noću, iza zidova. Bio je to svijet stanova sa građanskim (ne malograđanskim) salonima (u još jednom kontinuitetu beogradskom), i elegantnih umjetničkih galerija, i, s druge strane, svijet mraka pravih diskoteka, razbijenog blještavim svjetlima reflektora koji se pale i gase u ritmu muzike.
Muzika novog talasa u najvećem dijelu imala je osobinu koju su rijetki primijetili, jednaku onoj koju je primijetio Džon Sevedž u svojoj studiji o panku England’s Dreaming – ta muzika i njeni predstavnici djelovali su zapravo aseksualno, bez izraženog erosa i putenosti.
Kostin svijet, visoko stiliziran i profinjen, tražio je suprotnost. I dobio ju je. Tražio je kontrast vlastitoj artificijelnosti. Tražio je eros. Tražio je topao zvuk za vlastitu vizualnu modernističku hladnoću u kojoj je bilo prikriveno jedno dobro srce, čemu svjedoče toliki koji su Kostu znali. I dobio je takav zvuk. Tražio je i pravu dekadenciju nasuprot svojoj citatnoj. I to je dobio.
I sve to zajedno dobio je kroz jednog autora, instrumentalistu i neuporedivog pjevača, da s njime napravi simbiozu kakva se nije vidjela, niti će se vidjeti više.
Noćas u podne
Muzika Olivera Mandića, najsenzualniji pop-soul u nas napravljen, zagrljaj onoga čarobnog baritona snimanog u „close mikingu”, blizu mikrofonskih membrana, miksan u zvučnoj slici tako da je efekat još tjelesniji, još senzualniji kad ta jedinstvena boja zapljusne slušaoca kao topli val preko matrice vrhunski odsvirane od najboljih muzičara u gradu i zemlji, matrice „crne”, to će reći crnačke, soulerske, američke – zvuk kakav je Kosta tražio ili na koji je možda natrčao. To je soundtrack svijeta koji živi noću jer za razliku od onog novotalasnog on ima kud da ide – on ne čeka autobus na Zelenom vencu jer živi u centru, u prijeratnim višespratnicama ili u topčiderskim i neimarskim građanskim kućama.
Kad je dobio taj zvuk, Kosta mu je naravno morao dati sliku. Svoj vlastiti imidž, koji je čak i u gradu koliko god velikom toliko i dalje s gušećim i palanačkim refleksima, bilo teško progutati – crne ženske hulahopke, ruž na napuderisanom licu i štikle, „desetka” – sve to dao je, prebacio, kao kakav Pigmalion svojoj muškoj Galateji, Oliveru Mandiću.
Naravno, nije to moglo sa svakim: Oliver jeste ingeniozan muzičar, ali za ovaj skok je trebalo više od muzičkog talenta, trebala je golema količina unutarnje karakterne spremnosti na takvo što, i beskrajan egzibicionizam, ili čak onaj dio što ide „preko crte” a zove se (koristimo riječ sa odgovornošću) – ludilo. Kreativno ili pravo.
Ali ne bi ni to bilo dovoljno – trebala je i fizičkost, trebalo je i naročito tijelo. Oliver Mandić sâm je imao – ko ne vjeruje neka pogleda video ili makar omot njegovog prvog albuma, i pozu i tananost udova i trupa, oblik lica – androginost, kao po mjeri napravljenu za Kostin eksperiment.
Ton i slika grada
Kao slikar, predstavnik „tihe umjetnosti”, Kosta je dao svoj imidž, projekciju i provokaciju onome koji je bio umjetnik zvuka, glasnog, uzbibanog, muškog, seksualnog, koliko god on bio rafiniran, a bio je silno takav u svojim teksturama, ako već nije u tekstovima. Bio je to zvuk koji pomera, kinetičan, plesni, erotiziran, namjeren da na u principu monohromni (na stranu boje na platnima) Kostin svijet donese i unese boju – boju zagasitog zlata duvača i narandžastog i crvenog skoro mediteranskog premaza produkcije, da purpur i živo srebro Oliverovog saunda unese u prijatno sivi Beli grad.
O, kako smo sanjali uz taj zvuk iz našeg pak belog grada – neobičnog Kastora beogradskom Poluksu. Uz novi val moglo se skočiti preko svoje sjenke, biti ekstatičan, ali više i češće se gledalo unutra, u osjetljivo, bolno, turobno, u oštro i gorko. Ona se budi, uostalom? Treba li više?
Kako je ljubak i nježno provokativan bio zvuk, i ista takva slika Olivera Mandića u Kostinom kostimu (!), u slici punoj kontrasta i vješte moderne režije Stanka Crnobrnje i čitavog tima vrhunskih profesionalaca koji su u sinergiji bez premca osmislili taj „Beograd noću” i pustili ga na nepripremljenu, zatečenu, zapanjenu Jugoslaviju.
Zagrebački šminkeri, oni koji su imali kuda ići, ali i koji su imali i mozak i uho (da, i to je postojalo), nisu marili za surovost Šarla akrobate, za dvoakordnu „bandoglavost” Električnog orgazma. Idoli su radili na drugačije gorivo i kao takvi imali posebno mjesto. Ali i u njih je naznaka erotičke problematike bila isuviše „studentski smušena” i intelektualna da bi donijela efekat koji su imali Mandićeva putenost, treperenje njegovog „Rhodes” i „Wurlitzer” električnog pijana ili ugodno hladna ljetna kiša koncertnog klavira, upaljeno zlato njegovih duvača, pulsiranje ritam sekcije, muzika odsvirana bazično bez gitara (osnovnog novovalnog instrumenta!), puna slojeva, bogatog premaza, kao gust slikarski impasto spram „mršavosti” i namjerne ekonomičnosti novovalnog zvuka.
Ništa nije ispričalo tih par godina jedne sakrivene „vertikalne” beogradske priče kao simbioza Kostina i Oliverova. Išlo bi i jedno bez drugog, ali nikad ne bi bilo tako bogato, tako raskošno i uzbudljivo kao kad je išlo zajedno, s takvim tonom i takvom slikom.
Split at night
Pored Zagreba, bio je još jedan grad gdje je ovaj beogradski svijet odjeknuo i odakle se u nj gledalo kao u svjetionik – Split. S kombinacijom dvehiljadugodišnje urbanosti, koncepcije javnog prostora kao mediteranskog teatra mundi i osjećaja za modu, za pokazivanje, za transgresiju i „šminku”, naslijeđenog od latinskog elementa, uz sklonost tjelesnom kao i svi što žive kraj mora, pa otud i plesu, taj i takav mikrokozam nije mogao ostati gluh ni slijep na „Beograd noću”.
Prethodni Oliver – Dragojević – prvi pravi „souler”, zasadio je biljku crnoga zvuka uz more. I kad se ona primila, a na takvo tle u povratnoj sprezi s kontinenta došao radikaliziraniji oblik takvoga zvuka, kako je to moglo proći bez otiska? Bez instantne ljubavi? Split, u ionako tajnoj dijagonali s Beogradom, možda i jačoj od one sa Zagrebom, ludovao je za muzikom Olivera Mandića i njegovim svijetom kao nijedan grad u nas. Može li biti slučajnosti: Kosta Bunuševac, saznalo se mnogo kasnije, rođen je u Splitu.
Dva solitera
Nazad u Beograd. Interesantno je da je najtvrdokorniji i najtvrdoglaviji predstavnik novog talasa, onaj koji je, opet u paradoksu, imao najmanje volje da se mijenja a najviše da eksperimentira, baš taj kojem se vjerojatno gadio svijet salona i Mandićev svijet iz centra, bio je onaj koji će Kosti pružiti ruku pomirnicu i krenuti da radi s njime. Dušan Kojić Koja osjetio je vjerojatno kod Koste istu volju i istu hrabrost, iako su bili u mnogo čemu suprotnosti.
Ipak, kao dva solitera koji se noću kao u antibajci ili nadrealističkom platnu nagnu jedan ka drugome da šapnu ili kriknu nešto, da se, kako je Koja duhovito i oksimoronski označio Kostin stil, kroz „verbalno pevanje” pozdrave, i njih dvojica su za one koji imaju uho i oko da vide i čuju.
Kojina i Kostina Beogradska prevara uličnog i nadzemaljskog sjaja, serija muzičko-scenskih performansa, s Kojinom muzikom i Kostinom glumačkom epizodom u filmu Kako je propao rokenrol, koji je iza lica komedije zapravo bio elegija generaciji – sve to ostaje važna točka u kojoj su se dva Beograda, onaj najtvrdokorniji i onaj najširi, spojila na čas i pružila jedan drugom ruku, dobro i otvoreno, sluteći možda kraj oba.
Devedesete i „sve ono poslije” nisu bile Kostino vrijeme. Kako su i mogle biti? Ali kad je nestao sjaj jedne epohe, iza (našminkanog) lica umjetnika pomolilo se, strašnom prilikom – i lice čovjeka. S nekih nedostižnih visina glamuroznog i uzbudljivog Beograda sišao je gonjen životnim tragedijama i pokazao nešto što nismo dotad znali. Kao da je performer skinuo šminku nakon predstave da bi pokazao svoje stvarno izmučeno lice.
A na tom licu, gle, ukazala se jedna izuzetna, lomna, a neupitna ljudskost, apsolutno uzorna humanost u privatnom životu, u izborima i dokazu nesebičnosti i ljubavi, i to najvažnije vrste ljubavi.
Dobar čovek Kosta Bunuševac napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →