Dokonost, dokoličarstvo. Jedno naspram drugog, ili jedno te isto. Na prvi mah dva slična a opet, tako različita pojma. Štaviše, dijametralno suprotna. U govoru svakodnevice, ova dva pojma se stapaju u jednoznačju. Svaka distinkcija između njih gubi na svom značaju. A opet, neizmjerno je važno po nas, pripadnike homo sapiens-a, da se napravi to krajnje razlučenje, da se propisno odredi koji pojam ide na koju stranu „ceste“ našeg misaonog procesa. Koji bi od njih trebalo da dobije pežorativan predznak koji mu je odveć i pridodat, a koji je nepravedno „stopljen u masu“ i prisajedinjen.

Na prvu pravu, konstruktivno pojašnjenu i argumentovanu distinkciju između ova dva značajna pojma sam naišao čitajuci potrebno štivo i pripremajući se za ispit kod čuvenog sociologa Ratka Božovića, čija sam predavanja na moju veliku radost, imao prilike da slušam i iz čijih knjiga sam imao sreću da usvajam akumuliranu građu. Profesor Božović u svojoj knjizi „Ram za sliku“ apostrofira sljedeće:

„Termin dokolica dovodi se u vezu sa latinskim pojmom otium. U ideološkim vremenima, u kojima se do fetišizma slavio proizvodni rad, dokolica je gotovo neprekidno neadekvatno „dešifrovana“. Išlo se tako daleko da je maltene izjednačavana sa svojom suprotnošću. Tako se događalo da se dokolica pogrešno poistovjećuje sa pojmom besposličenja – u kome je sadržana nijansa pogrdnosti. Nikako da se shvati da dokon, besposlen čovjek – dokoničar – nije isto što i dokoličar, koji je nekada pripadao dokoličarskoj klasi, a uvijek stvaralačkom svijetu. (—) Otuda, dokolica predstavlja vid egzistencije koja je dobrovoljno odabrana kao najbolji način čovjekove samorealizacije. Nastala na samim osnovama unutrašnjih sposobnostii predispozicija ličnosti, dokolica postaje „prostor“ čovjekovog kreativnog prepoznavanja i stvaralačkog sazrijevanja. Ona je put do čovjeka kao stvaralačkog i slobodnog subjekta.“

Dragi čitaoci, kao što vidite, što oličeno u ovom navedenom primjeru, što u mnoštvu drugih teoretičara koji se bave ovom i sličnim tematikama –  razlika imeđu dva navedena pojma itekako postoji. I ne samo između njih, nego i između filozofija značenja koja se očitavaju u njima. Dokon čovjek je besposličar, neko ko u svom životu ni sa čim ne pridonosi ljudskoj zajednici, a u dostini slučajeva, čak ni samom sebi. Štaviše, neko ko ovaj najveći dar koji nam je ikad dat na ovoj ravni postojanja, dar vremena, baca „niz vodu“, u nepovrat. Postoji i stara, narodna poslovica – „Dokon um je đavolje igralište“. Sa druge strane, dokoličarenje bismo mogli najprije objasniti kao vrijeme neophodno da se i duši pruži mjesta i vremena za uživanje. Lijek za dušu, narodski rečeno. Vrijeme koje bi svaki pojedinac trebalo biti u mogućnosti sebi da podari. Da se razumijemo, ne mora to i takvo vrijeme, ta izvjesna dokolica da stvori nužno neku novu vrijednost da bi se brojala kao relevantna. Ali mnogo je primjera u istoriji, da su upravo iz takvih fragmenata slobodnog hoda vremena i nastajali primjeri kulturne baštine u čijim neposrednim tragovima imamo prilike uživati. Tako su nastajala umjetnička djela, romani, kompozicije, pjesme, opere, pozorišni komadi i mnogo drugog čime se oplemenjuje sama naša bit postojanja, naš duh. Homo ludens koji stoji čvrsto naspram homo faber-a. Ono „dijete u nama koje voli da se igra“.  Homo ludens je opšte prihvaćeni naziv za čovjeka koji je jedino biće uopšte i sposobno da se igra. Pored određenja čovjeka i kroz antropološku teorijsku tradiciju i kroz filozofsku, prirodno-naučnu, uz razna opisivanja i shvatanja njegove prirode i duha, kao homo rationale-a, kao homo politicus-a, homo religiosus-a, možda najinventivnija i najsveobuhvatnija odrednica za čovjeka, posmatrano kroz sociološko-antropološko-kulturnu prizmu je upravo ovaj navedeni homo ludens. I upravo zbog te svoje sposobnosti da se igra, čovjek je poseban u prirodi. Čovjek kao onaj koji je stvaralački nastrojen prema prirodi. To umijeće igranja se aktivira po rođenju i razvija se čitavog života. Iz igre proizilaze nove ideje, vrijednosti, kulturne tvorevine.

Naravno, da podvučemo, nije nužno niti je svako u stanju da stvori neku novu vrijednost, ali ista ta dokolica, sama po sebi, oplemenjuje čovjeka na mnoštvo načina. Naravno, pod uslovom da je pravilno upotrebljena, da joj se pristupa prema vrijednosnim orijentacijama pravilno protumatečene moralne tradicije, koja je u tom slučaju, kamen temeljac jednog prosperitetnog i humanistički nastrojenog društva. A s obzirom da je kultura svojevrsna sinteza ljudskog duha zajedno sa svim njenim materijalnim i nematerijalnim pripadnostima, oplemenjivanje čovjeka koje mi ovdje dovodimo u vezu sa dokolicom je način, ili makar jedan od načina, na koji se mogu očuvati postojeći pojavni oblici kulturološkog dejstva ili pak, kultivisati novi. Sama dokolica, upotrijebljena i shvaćena naravno, u onom svom primarnom obliku je dovoljna pretpostavka vraćanju arhetipovima i srži tradicije oličene u odveć ukalupljenim moralnim normama na kojim počiva samo društvo. Kulturi njegovanja duha i identiteta pojedinca, a kroz to i čitavog društva.

Ono do čega neminovno dolazimo, u daljnjim koracima analize ovog fenomena, jeste nemogućnost ostvarenja dokolice u onom tonu u kojem je ona izvorno bila osmatrana u nekim ranijim periodima ljudske civilizacije. I ne samo to, nego uopšte i održivost kulture i kulturnog, kad smo već kod toga. Vremena su takva da se često kultura preispituje, zadaju joj se razni zadaci diktirani od strane pomodarstva i pomodarskog i raznoraznih trendova modernizama a koji izvorno bivaju diktirani od ruke konzumerističke mašinerije koja upravlja današnjim svijetom. Svjedoci smo ubrzanog života, burnog života, perioda ratova, perioda tkzv. tranzicije, promjena vrijednosnog obrasca, ustanovljavanja i usvajanja novih vrijednosti a u istom i ne toliko rijetko – nepotvrđivanja i zaboravljanja starih vrijednosti, koje ostaju zatočene kao u nekom tranzicijskom vakuumu. U svemu tome, najviše iskrivljenja i nepravde trpe istorija, tradicija i nadasve kultura i kulturno nasljeđe.

Kako ističe jedan od mojih omiljenih profesora, čuveni antropolog Čedomir Čupic –

„ Vrijednosti su životni orijentiri – svjetionici života. One su vodiči ljudima u međusobnom odnosu i odnosu prema svijetu. Za društveni život od izuzetne važnosti, neophodnosti, potrebne su vrijednosne orijentacije, odnosno kategorije vrijednosnih orijentacija. Tamo gdje su vrijednosti urušene ili onemogućene, život se urušava i onemogućava.“

Ne bih želio da zvučim pesimistično, ali iskreno, bojim se da se i slika naše kulture i neminovnog pada vrijednosnih orijentacija koji proizilazi iz nepravilnog odnošenja prema istoj – i previše dobro očitava u ovim riječima. Odsustvo kulturne tradicije, koja je građena vjekovima i milenijumima prije nas samih, istih nas koji trenutno obitavamo u ovom tehnološki uznapredovalom, a kulturološki mnogo siromašnijem nego što bi se dalo očekivati – dvadeset i prvom vijeku. Istoj toj tradiciji polako prijeti totalni mrak, totalno odsustvo svjetlosti kulture i njenih tvorevina, koje biva zamijenjeno stalnim prilivom kiča i šunda kao dominantih vrijednosti olako plasirane „masovne kulture“ i njene sve snažnije pritiskajuće propagande. Izdvojio bih jedan citat sociologa Miloša Ilića za koji smatram da u potpunosti daje kratku, ali nadasve jezgrovitu definiciju gorepomenutog:

„Kič je jedan od modernih grijehova čovječanstva usađen u predmete i iznijansiran slabostima čovječijeg duha“.

Kič se, stoga, nadasve suštinski protivi stvaralačkim i duhovnim naporima. Možemo čak reći, bez pretjerivanja, da predstvaljaju i antipod samoj kulturi. A porazna je činjenica, da je toga u globalu, danas sve više i da postaje vrlo teško se oduprijeti tim ogromnim „plimnim talasima“ i moru neukusa iz kojeg pomenuti talasi i dospijevaju i podrivaju stubove temelje one prave, razumne kulture koja nastoji dati prostora za ostvarenje punog ljudskog potencijala. Nusprodukti te tkzv. masovne kulture i njenih supstrata su zaista pogubni po stanje uma bilo na individialnom ili kolektivnom nivou. Negdje sam lično, po internetu, naišao na članak jednog modernog sociologa (imena se ne sjećam, nećete zamjeriti) koji vjerni auditorijum ove bujice kiča i šunda koju širom planete prostiru mas-mediji, naziva lobotomizovanim zombijima.  Groteskno zvuči, ali definitvno da uz, naravno, u ovom slučaju, nezaobilazno upotrebljen stepen „pjesničke slobode“, kada se svede računica – bezmalo i pogađa u srž ove tematike. Zaista, dobro je zapazio i nadasve, slikovito i prigodno to sastavio u sveobuhvatnu misao, Eduardo Galeano .

„Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj.“

Ali da ne bude da samo kudimo obrasce djelanja današnjeg svijeta, valja se zapitati – Zašto je to tako ? Zašto su stvari krenule tim tokom ? Koji su to razlozi koji sprečavaju današnje, moderne ljude da imaju vremena za bavljenje sobom, a bez distrakcija ? Da se bave dokolicom, da razvijaju sebe, a kroz sebe i društvo i kulturu ? Kada bi krenuli sa traženjem krivaca za takvo stanje, ko zna gdje i u kojem sve pravcu bi nas dublja analiza odvela. Ono što na prvi mah možemo uočiti kao neminovne činioce jesu sada već hronični nedostatak tog, svakom ljudskom biću neophodnog slobodnog ili oslobođenog vremena i globalizovani tokovi konzumerističke kulture čiji je glavni motiv „sve dostupno na samo jedan klik“ definitivno doprinijelo lijenjosti ljudskih individua i ustaljenosti neke duhovne letargičnosti. Sve to, ali i tehnologija sama. Većina će sad ovdje početi odmahivati glavom u znaku neodobravanja ove teze, ali da, dragi moji čitaoci, upravo – tehnologija. Ta pojava, ta djelatnost, koja je svakim danom sve naprednija, sveobuhvatnija i svakako da olakšava život u mnogim sferama, ali u isto vrijeme nas i sve više uvlači u svoj svijet, svijet „virtuelnog“. Svijet „bez žica“. Bez dodira ili kontakta među ljudskim bićima, među dušama. Prosto svođenje najuzvišenijeg oblika čovjekovog međudjelanja, tj komunikacije, na bezdušno iskucavanje znakova, sve manje jasnih formi i sve manje značajnosti sadržine izrečenog (iskucanog). Umjesto da se mi služimo tehnologijom, ona se izgleda služi nama. Postali smo zatvoreniji nego što smo to bili u ijednom periodu ljudske civilizacije. Kakav paradoks, zar ne ? Možemo lako pronaći da je Ajnštajn zaista imao pravo kada je govorio:

“Postalo je užasno očito da je naša tehnologija prestigla našu humanost.”;

“Tehnološki napredak je kao sjekira u rukama patološkog kriminalca.”

Želimo sigurnost i privatnost, ali njih nikad nije bilo u manjem obimu. I  želimo sve to bez mnogo naprezanja, iz udobnosti svojih domova ili kancelarija. Zvuči tako konformistički i idealistički, ali i krajnje nedostižno i neostvarljivo, makar ne u sistematskom poretku kakav je sada. Treba  mnogo više razuma i snage volje za eventualnom prevlašću benevolentnosti ljudskog roda u odnosu na prostodušnu kumulaciju kapitala i upravljanja ljudskim životima poput kakvog neiscrpnog resursa. Okrutna glad za moći, borba za što većim sredstvima stvorila je svojesvrsnu spregu uber-kapitalizma i podaničko/konformističkog društva koja obara sve moguće moralne norme i vrijednosne orijentacije koje su nama ostavljene u amanet, na čuvanje i dalju kultivaciju. Mnogo se radi, a malo se stvara. Tj bolje rečeno, malo njih stvara mnogo, ali za sebe. Drugima ostaju samo „mrvice“. Kako drugačije opisati situaciju u kojoj, po zadnjim podacima od prije par sedmica, pedeset odsto svjetskog bogatstva je u rukama samo dvadeset šest ljudi na ovom svijetu (!). To je, bezmalo reći, groteskno apsurdno. Riječima Berđajeva – „ (…) Ali u našem svijetu hijerarhija vrijednosti je izvrnuta, niže je postalo više i više je pridavljeno. Život ljudskih društava stoji pod znakom vladavine ekonomije, tehnike, lažljive politike, bijesnog nacionalizma. Hijerarhija vrijednosti određuje se po principu korisnosti, potpuno ravnodušne prema istini. Duhovna kultura je ugušena.“  U ovoj priči moderne ere i konstalaciji elemenata sistema u kojem obitavamo, duhovno i kulturno je definitivno bačeno u zapećak. Otuda, ne treba ni da čudi izjava poglavara Rimokatoličke crkve, Pape Franja, koji je za vrijeme Božića 2018. godine, u svojim porukama između ostalog naveo da osuđuje jaz između bogatih i siromašnih i poručio ljudima da treba da tragaju za jednostavnijim i manje materijalističkim životom, zaključivši sa –

„Nezasita pohlepa obilježila je čitavu istoriju čovječanstva, čak i danas, kada, paradoksalno, malo njih objeduje u luksuzu, a previše njih nemaju hljeb svakog dana da bi preživjeli“.

Toliki rad, a bez posvjećivanja dovoljne količine vremena sebi kao ljudskoj jedinki, svojoj duši kao centru našeg bivstva i humanističkoj strani naspram one koja čovjeka posmatra samo kao puko sredstvo za ostvarenje cilja zarade, dovodi do stvaranja jednog velikog začaranog kruga. Velikog začaranog kruga što spoljašnjih uslova, što unutrašnjih mal-manifestacija koje nas bukvalno preinačuju u automatizovane verzije nas samih. Stvara se neki privid da se život mora odvijati po ustaljenim pravilima u čijim utemeljivanjima nismo sami učestvovali, štaviše, daleko od toga. Privid da se život mora odvijati „kao na traci“. Poput istih onih, samih prvih montažnih traka koje je Henri Ford uveo u svoju fabriku i samim tim označio početak moderne manufakture i udaranje temelja današnjem modelu džinova kapitalizma. Riječima velikog francuskog filozofa i sociologa, Žana Bodrijara, ulazimo u eru simulakruma, prikrivanja činjenice da stvarnost postoji.

Upućeni samo na besomučni rad, kao prividno i nekritički prihvaćen konsenzus jedine moguće opcije opstanka u današnjem „proždrljivom svijetu“, postajemo otuđeni ne samo od sebe samih, nego i od svojih porodica, svojih prijatelja, od svih drugih. Krug naših međuljudskih sadejstava postaje sve manji. Postajemo samo puki botovi što virtuelnog, što proizvodnog svijeta. Bespravni i utišani učesnici na perpetuum mobile karuselu ekonomsko/tehnološke mašinerije. Dehumanizovane verzije koje služe već pomenutoj, jednoj i jedinoj svrsi, akumulaciji samo materijalnog i ničeg drugog. Tu ni govora nema o stvaranju novih vrijednosti, o temeljima nekih novih kulturnih tvorevina ili pak potvrđivanju onih starih vrijednosnih orijentacija. Ni govora o dokolici i njenom upražnjavaju shodno pravilima ljudskog duha. Krajnji totalitarizam disfunkcionalosti i nepridonošenja ukupnom nivou humanizma i društveno/kulturnog prosperiteta. Kao dokaz da ovo nije samo puka kritika i možda prejaka ocjena stanja stvari od strane autora teksta, pružio bih i pogled u perspektivu dva novinarska članka koja su nas uvela u 2019. godinu. Dvije odvojene, a opet tako skladno harmonizovane cjeline, koje nam mas-mediji tako olako plasiraju na „srebrnom tanjiru“, iz dana u dan, iz sata u sat. Dva članka, prvi pod nazivom „Što bolji čovjek, to siromašniji“ i drugi „Kako da napredujete u 2019.–oj – postanite siledžija“, a oba imaju sličnu tematiku koja propagira određeni tip negativnog ponašanja u cilju zadobijanja što veće količine moći ili novca, oličenu u primjerima i uputima. I zaista, šta reći, kakvu ovo poruku šalje ljudima ? Ne humanu, ne društveno prihvatljivu, ne lijepu po svojoj sadržini – to zasigurno. Propagira se nemoral, nesklad sa drugima, bahato i arogantno ponašanje, kako bi se prigrabila što veća količina sredstava i moći. Kako lijepo plasirano konzumentima širokih narodnih masa, koji bi trebali, valjda, da očitaju mudrost oličenu u ovim oštrim porukama. Hmmm, da li, zaista ? Sama mudrost i razboritost, ma definitivno. Ništa drugo, bez materijal sa kojim možemo mirne duše zaokružiti ovu cjelinu.

Doduše, isto tako, mora se reći, čast izuzecima. Ne smijemo ni to zaboraviti. Postoje ljudi koji i dan-danas i u ovakvom sistemu, uspiju stvoriti nešto zaista originalno, zaista nadahnjujuće, nešto što kao proizvod ljudskog duha ulazi u onaj sklop kolektivističke memorije jednog kulturnog sistema. Neki su u tome uspjeli uprkos svim ovim elementima uperenim ka kontra-kulturnom pregalaštvu, a neki su imali sreću i dostigli onaj krajnji epilog ostvarenosti u životu (makar apropo ove arene ljudskog bivstva) a to je da svoju strast pretoče u svoj dinar. Nije uzalud rečeno – Ako voliš ono što radiš, nećes morati raditi ni dana u životu. A takvih ljudi je malo, malo naspram čitave palete drugih. I sve ih je manje, bojati se.

Neizostavno se mora postaviti pitanje – Šta uraditi, šta promijeniti ? Šta smo u mogućnosti da uradimo, uostalom ? Srećom, postoji mnoštvo intelektualaca i naučnih timova širom svijeta koji su primijetili sve ovo o čemu smo do sada govorili i usljed čega su počeli i sami da preispituju sistem vrijednosti koji je dominantan u globalu danas. Došlo se, između ostalog i do zaključka da standardi rada od po osam, dvanaest ili čak petnaest sati dnevno – su toliko prevaziđeni da bi ih čak trebalo i ukinuti. U raznim djelovima svijeta počeli su sa primjenom novi modeli, od koncepta rada samo četiri dana nedeljno, do standardne petodnevne radne sedmice ali sa dnevnim obavezama na nivou od nekih četiri do šest sati dnevno, u zavisnosti od potreba industrije i/ili preduzeća samog. I što je najbitnije od svega, postiže se višestruki pozitivni efekat.  U ovim ekstenzivnim studijama, empirijski je dokazano i utvrđeno da prilikom ovako izvršenih koncepata rada ne opada produktivnost, štaviše – ona raste. Radnici su prema podacima, bili i do dvadeset odsto produktivniji. Smanjeno radno vrijeme je dovodilo do boljeg i efikasnijeg usmjeravanja pažnje radnika te stoga činila ljude srećnijim na svojim radnim mjestima i daleko produktivnijim. Dodatno, a najviše značajno za našu stranu priče, prisutna je i činjenica o uspostavljanju mnogo bolje ravnoteže između privatnog i poslovnog života, te porast u indeksima nivoa personalne sreće. Na ovaj način ljudima se pruža mogućnost da dobiju malo tog, obaveza oslobođenog, vremena. Teško stečenog i krajnje neophodnog.

Uistinu, čak i onda, treba postojati jaka namjera i volja da se to vrijeme upotrijebi u dokolici, a ne kroz dokonost. Ne ga gubiti uzalud, ne biti neradnik, ne padati u ambis besposličarenja, dosade i poroka koji neminovno idu ruku pod ruku u paketu sa pomenutim. Već naći način da se kroz to vrijeme nadopunjujete. Da rastete kao ljudska jedinka iz dana u dan. Nastojati da se eventualno ostvari onaj režim dokoličarstva koji bi ljude upotpunjavao i nadahnjivao, vraćao ih sopstvenim strastima, razvijao njihove stvaralačke ambicije i u krajnjem – pružao mir duši i srcu.  Nadahnjivao  ih za ponovno vraćanje onom ljudskom u sebi. Nadahnjivao ih za posezanjem za drugima i što humanijem odnosu prema njima. Nadahnjivao ih za ponovno oslobođenje onog našeg istančanog homo ludens-a koji obitava u svima nama, a koji se zametnuo u tragu prošlih vremena, prošlih vjekova. To je jedan sasvim jednostavan recept za povratak kulture iz beznađa u kojem je upala i pozitivan impuls koji budi nadu za ponovnim uspostavljanjem starih moralnih vrijednosnih obrazaca i svega onoga što nas je (a širom svijeta se svakim danom postiže sve veći konsenzus glede ovoga) činilo mnogo srećnijim, ispunjenijim i humanijim nego što smo to sada. Jer šta je drugo kultura, nego mi sami. Skup svih naših identiteta i njhovih plodova. Jer, bez pojedinačne odgovornosti, nema ni društvene/kolektivne odgovornosti. Dakle, naći vremena za sebe, naći vremena za druge, biti uzvišenog duha i svjestan situacije oko sebe, biti prisutan duhom u svijetu, a ne samo fizički. Truditi se da stvorimo što bolje, humanije, mirnije i zrelije mjesto za život kako sebi, tako i zajednici u kojoj se nalazimo. Truditi se da ostavimo pozitivnog traga u ovom svijetu. Truditi se da iza sebe ostavimo što bolji svijet generacijama koje dolaze. A dokolica, ona je samo jedan mali činilac svega toga. Jedan mali korak na tom životnom putu. A kako ono kažu, put od hiljadu milja počinje jednim korakom.

za P.U.L.S.E: Dušan Pejaković

magistrand na Fakultetu političkih nauka, Univerzitet Crne Gore

Tekstovi iz sociologije na portalu P.U.L.S.E

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

  dokoličarstvo, dokonost, Dušan Pejaković, kultura, Sociologija