Duh prošlih vremena – “Ponoć u Parizu” – Vudi Alen

Zanimljivo, kako ponekad, neke naočigled „sitnice“; koje prevashodno služe za razbibrigu (makar većini ljudi) – mogu sasvim djelotvorno da utiče na čovjekovu misao, pa bilo da se radi o nekoj pjesmi, kratkom video klipu, filmu itd. Svakako, nije svaka individua ni izbliza slične a kamoli iste građe, pa je sasvim i prirodno da ovaj izneseni sentiment i ne doživljava svako na isti način.

U mom slučaju, jedna misao koja se dugo vremena „protezala u meni“, konačno uobličena je i postavljena na „dnevnu agendu“ mog sopstvenog misaonog procesa – od strane upravo jednog filma, a kojeg sam po drugi put u životu, odgledao prije par dana. Kao rezultat svega toga, evo i ovog eseja kao omaterijalizovane forme te formirane ideje.

U pitanju je film „Ponoć u Parizu“ (Midnight in Paris, 2011). Režiran od strane fenomenalnog Vudija Alena, kategorizovan kao fantazija/romansa u žanrovskom smislu, ovo je jedna zanimljiva priča smještena na ulicama romanesknog Pariza. Protagonist Gil (kojeg igra Owen Wilson), nalazi se sa svojom vjerenicom (i igrom slučaja i njenim roditeljima),  na odmoru u Parizu. On, scenarista iz Holivuda koji, iako priznat i poznat u okviru svog poziva, ipak se ne osjeća ostvarenim i žudi za priznanjem u jednom drugom domenu – književnosti. U procesu je pisanja svog prvog romana i sasvim prirodno za nekog ko ima poriva da se bavi tim pozivom – opčinjen je Parizom. Njegovim ulicama, bulevarima, parkovima, bistroima (ili pak onim za neke sad već, apostrofiranim klišeom) idiličnom slikom šetnje po kiši pariškim trotoarima. Ali prije svega, istorijom tog grada i veličinom kulturnog doprinosa svih ljudi koji su svoju magiju kreativnog zanosa (u svim mogućim tipovima umjetničkog izražaja) – crpili upravo iz okrilja ovog grada svjetlosti. Specifikum – navodi čak i tačan vremenski period u kojem bi lično volio da se nalazio, a to su 1920’-ete. U njemu preovladava taj sentiment, da su upravo te godine bile „zlatno doba“, ideal bivstva i postojanja kojem se teži. S obzirom da se na samom početku filma, jasno očitava identitetska razlika između njega i njegove vjerenice (on sanjar, ona pasivno-agresivni pragmatičar); ne dobijajući podršku potrazi za nadahnućem koje je jednom piscu od suštinske važnosti – on izlazi samostalno u jedno idilično tumaranje ulicama grada. Po otkucavanju ponoći, dešava se nešto sasvim neočekivano; pred njim se stvara automobil iz upravo dvadesetih godina XX vijeka, pun ljudi koji ga zovu da im se pridruži. On vidno zbunjen, ulazi i kreće sa njima u jednu, kasnije se ispostavlja, ludu avanturu. Ubrzo shvata da se nekako nalazi upravo u onom vremensko-prostornom kontinuumu kojeg je toliko žarko priželjkivao, nekih skoro pa 100 godina unazad u Parizu. Pred njim se odjednom ređa fantastična plejada likova i velikana koji su obilježili tu epohu (po redu pojavljivanja u filmu): Skot i Zelda Ficdžerald, Kol Porter, Ernest Hemingvej, Pablo Pikaso, Gertruda Stajn, Salvador Dali, Luis Bunjuel, Man Rej i mnogi drugi. Sa njima doživljava razne zgode i nezgode, iz noći u noć, po otkucavanju ponoći i biva uključen u isprepleteni tok njihovih života. Riječima Hermana Hesea – „ Dešavala su mu se čuda kojima se nije čudio“. Posljedično, samo preplitanje prošlosti i sadašnjosti pružilo mu je platformu za jednu duboku samorefleksiju i reevaluaciju vrijednosnih orijentira a na koncu i mijenjanja toka sopstvenog životnog puta.

Doduše, nije mi namjera da do tančina prepričavam cijeli tok filma, zato bih ovdje stao, a svima – naravno, topla preporuka za gledanje istog. Međutim, sada bih nešto više o ideji koja stoji iza samog ostvarenja. Fantastična, zanimljiva i nadasve poučna priča. Jedna fantazmagorična tvorevina sa namjerom da pruži uvid u svijet iluzija, sanjarenja, duhu same kulture i njenim tvorevinama, svim idiosinhronostima jednog vremenskog perioda i na koncu – prikazom čovjeka koji se na nalazi na raskršću životnih puteva – koji biva rastrgnut između nekoliko puteva od kojih treba izabrati jedan pravi. E to je ono od suštinske važnosti. Zar to nije nešto što je dobro poznato svima nama ? Nešto kroz šta su svi ljudi prolazili otkad je svijeta i vijeka, i nešto kroz šta će ljudi uvijek i prolaziti. Svi mi u sebi osjećamo neku svojevrsnu borbu duha. Obličja te borbe su naravno različita, ali se skoro uvijek radi o dijametralno suprotnim kategorijama, istim onim i na kojima počiva svijet između ostalog: jing i jang, dobro i zlo, minus i plus, Dr. Džekil i Mr Hajd, Faust ili Đavo, prošlost u jukstapoziciji sa sadašnjošću ili pak budućnošću, itd…  Vječito započinjana priča, ama nikad dovršena. Ni moja malenkost ne gaji neke iluzije o rješavanju te dileme, ali ova borba duha je zanimljiva sa još jednog stanovišta.

Kao i u samom filmu, tako i danas u životu, simptomatično za veliku većinu ljudi je to da osjećaju da su rođeni ili u pogrešno vrijeme ili na pogrešnom mjestu (ili možda oboje). Gaji se jedan sentiment svojvevrsnog mitomanijskog uzdizanja prošlosti do neslućenih visina moralne vertikale. Prošlost (izuzev perioda ratova), velikoj većini skoro uvijek služi za romaneskno vraćanje istoj kao jednom nepogrješivom konstituentu, jednom periodu bez mana ovjekovječenom u onim čuvenim izjavama „Eh, kad bi samo mogao kao nekad … “ ili „ E, u ono zlatno vrijeme se moglo … “ itd. E sad, s obzirom da i sam dijelim sličan stav, ne mogu a da se ne zapitam – Zašto je to tako ? Zašto ljudi uvijek rado veličaju prošlost i zašto bi se tako rado uvijek vratili istoj? Vrlo vjerovatno je da su radi o nečem mnogo dubljem i jačem, nego što je sama nostalgija.

Moderni istraživači apropo ove tematike naglašavaju dva odvojena stava. Jedna je mogućnost da ljudi prije svega – jače doživljavaju emocije iz prošlosti nego emocije iz sadašnjosti i da tako prošlost izgleda umnogome intenzivnije od sadašnjosti. Druga mogućnost polazi od premise da kad ljudi odlučuju o stvarima, obično to rade u vezi s nečim drugim (uporedna analiza). Postavlja se tvrdnja da kad se ljudi prisjećaju događaja u prošlosti, sjećaju se neke provizorne „ocjene“ koju su dodijelili tom događaju, ali ne i razloga za to. Primjera radi, prisjećajući se koncerta koji se desio u srednjoj školi, individua se sjeća događaja kao “izvrsnog”, ali zaboravlja da je osnova same presude bila limitirana brojem koncerata identičnog tipa kojem je individua mogla prisustvovati/prisustvovala. Da je taj koncert posmatran sa stanovišta odrasle osobe s većom bazom iskustva, možda ne bi pomislili da je koncert tako divan. Neki izdvajaju i postojanje još jednog, dodatnog faktora, a koji se sastoji u perceptivnim razlikama subjektivnog poimanja vremena kao takvog; u smislu da su ljudi skloni razmišljati o dalekoj prošlosti apstraktnije nego što misle o sadašnjosti. Na fonu toga, zaista se i postulira jedna zanimljiva teza, a to je da kad se osvrnete na prošle događaje, ono što znate je kakvim su se oni ispostavili. Ishod je jasan. Sadašnjost se često osjeća manje ugodnom nego prošlost, jer još uvijek čekamo kako bismo otkrili kako će se odvijati različiti obrazovni i poslovni poduhvati koji su dio našeg života. Nesigurnost je stresna.

I upravo je i to centralni dio ove priče. Upravo, ta – nesigurnost. Nemogućnost rezonovanja na prioritenoj osnovi u ovom moru informacija. Negdje sam imao prilike pročitati da se danas prosječnoj ljudskoj jedinki plasira par stotina puta više informacija u toku samog perioda od dvadeset i četiri časa, nego što se prije par stoljeća prosječnom čovjeku iz tog doba plasiralo za sveukupan životni period. Možete misliti. Pazite samo tu razliku ! Čovjek današnjice je neminovno rastrgnut: između dominantnog zahtjeva da se posjeduje što više informacija – naspram preopterećenosti moždanih kapaciteta istim; između poslovnog i privatnog života (jer vremena za oboje se jednostavno nema ili se rijetko ima prilike stvoriti); između samoostvarenja i ugađanja potrebama drugih. Tempo života je jednostavno toliko ubrzan da čovjek vrlo lako upadne u neku „Golfsku struju“ koja ga proizvoljno nosi gdje sama nađe za shodno, a čovjek kao takav, ne posjeduje dovoljno životne energije da se istoj i odupre. I kako onda ne sanjariti ? Kako onda ne misliti da je ta odveć postulirana i prepričavana prošlost i bolja. To vrlo vjerovatno služi kao bijeg od borbe sa sadašnjošću.

Što nas dovodi i do sljedećeg. Kognitivna disonanca. To je sposobnost osobe da istovremeno ima dva ili više mišljenja ili uverenja koja su logički ili psihološki nedosljedna. Disonanca je neusaglašenost, a u običnom jeziku može se nazvati i frustracijom ili nedostatkom ravnoteže. To je mentalni proces koji se javlja kada je individua u svojevrsnom međusobnom konfliktu. Poput onih koje smo naznačili u gornjoj cjelini. Pošto je ljudski organizam kao takav – kompenzacijski postavljen sistem, organizam teži da ispravi tu „grešku“ i prihvata jedan od sučeljenih stavova da bi se vratio u ravnotežu. Socijalni pritisak može učiniti da jedinka prihvati stav koji njemu lično nije inherentan i kao takav, čini ovaj proces definitvno neugodnim i nepoželjnim dijelom života; kojeg na kraju sam organizam neće prihvatiti već se boriti protiv njega ili će ga prihvatiti na silu, a gdje će ovaj praviti ogromnu štetu.

Kad se sagleda sve ovo, iskreno mislim da je nemoguće a ne povući određene paralele između tog svojevrsnog „bijega od realnosti“ i sve većeg broja mentalnih poremećaja u svijetu. Porast u zvaničnim brojkama koje mjere ekspanziju u domenu dijagnostifikovanih slučajeva depresije, anksioznosti, „burnout“ sindroma, uzima mah pandemije. Najprodavaniji ljekovi već godinama, ako ne i decenijama unatrag su upravo ljekovi koji se koriste za tretiranje ovih i sličnih poremećaja. Istraživanja velikih svjetskih instituta koji se bave praćenjem trendova javnog mnjenja, u zadnjih nekoliko godina dominantno bilježe sve veći pad u globalnom „indeksu sreće“. Na globalnom nivou, odsustva sa radnih mjesta usljed subjektivnog osjećaja simptoma jednog od gorenavedenih mentalnih stanja – sve su veća i veća. Frapantan članak koji je kolao internetom u prethodnoj godini; iznosi podatak da u Japanu usljed zbunjenosti tamošnjih rent-a-car kompanija zbog činjenice da velika većina njihovih iznajmljenih automobila nema ama baš nikakvu pređenu kilometražu, da bi se nakon podrobnog istraživanja došlo do otkrića da ljudi mahom iznajmljuju automobile da bi u njima pojeli nešto na pauzi za ručak ili odspavali malo usljed izmorenosti od rada.

To je ona velika stvar koja ljudima neumitno promiče kada razmišljaju o ovim ili sličnim stvarima, tj ako uopšte i razmišljaju. Da, nesumnjivo je da živimo u eri tehnologije i tehnološkog napretka, ali pored svog benevolentnog učinka ima i toliko mnogo negativnih posljedica da se prosto pitamo šta smo zaista i dobili. Da li  tehnologija i toliko propagirani globalni napredak svakog, ama baš svakog na ovom Svijetu drže sitim, napojenim i zadovoljnim. Daleko od toga. Velika pitanja poput globalnih nestašica hrane i vode – nisu ni blizu tome da bi bili riješeni. Klimatska situacija je toliko katastrofalna da bukvalno na svakoj tački globusa, a sa sve većom frekventnošću, se dešavaju kataklizmične scene ovjekovječene u holivudskim blokbasterima poput „2012“ (iz 2009. godine) ili „Dan posle sjutra“ („The Day After Tomorrow“, 2004).

Na koncu, valja postaviti pitanje – koliko smo zaista civilizacijski i napredovali. I da li je nešto što je novo zaista i bolje u odnosu na nešto starijeg tipa? Zašto se danas programski takva misao imputira? I zašto najave o nelimitiranoj dostupnosti beneficija tih tehnoloških inovacija iznova bivaju pomjerane sve dalje u budućnost? Imao sam prilike pročitati jednu zaista divnu i poučnu knjigu „24 sata u Starom Rimu“ autora Filipa Metizaka. Zastrašujuće je koliko se paralela može povući između tog opisanog vremena i prostora od prije nekih dvije hiljade godina i ovoga sada što je nama sada svakodnevica. Gledajući dokumentarce eminentnih internacionalnih medijskih kuća plasiranih na njihovim kultnim programima poput National Geographic-a, History Channel-a ili Discovery Channel-a – može se uvidjeti i da su mnoge tehnike gradnje od prirodno održivih materijala, irigacije zemljišta, agrokulturnih dejstava, astronomskih fenomena i mnogo čega drugog – do dan danas, a nakon tolikih milenijuma, bukvalno ostali nenadmašeni. Onda, takoreći, tog nenadmašnog i nesagledivog napretka u onoj mjeri kakvim se to danas propagira – nije ni bilo. Ili možda jeste, ali samo za određeni krug ljudi. Široke mase o tome mogu samo da sanjaju. Jedino u čemu se definitvno uspjelo je pogoršanje klimatskih uslova. Odumiranje životinjskih vrsta, sve lošiji kvalitet zraka, plastika u okeanima, rijekama, jezerima i mnogo drugih konsekvenci koje čine jedan začarani krug.

I kako nakon svega toga da ljudi ne misle toliko na prošlost. Bilo da se ona nalazi unutar vraćanja unazad od samo par decenija ili pak par vjekova. Nažalost, možemo samo sanjariti. Fizičari postuliraju da putovanje kroz vrijeme nije moguće kao takvo kakvim su ga svi zamišljali i shodno tome, imaginacija i sanjarenje su jedini mehanizmi koji su nam preostali. Ne smatram da je to nešto loše, u umjerenoj količini, naravno. Jer ni u čemu ne valja pretjerivati. Već kao neki mali lični bijeg od realnosti, kao otklon od pritiska koji nameće sadašnjost ili čak i neizvjesna budućnost. Dok se ljudi trude sustići i dostići neke naduvane norme koje se danas u ovom svjetskom sistemu (koji je sve, samo ne meritoran) svakodnevno plasiraju kao na traci, tu dolazi do definitvnog predvajanja. Taj tempo „sustizanja“ koji se nameće je takav da smo definitvno počeli gubiti ono najvrednije – sebe. Svoju individualnost, svoje misli i želje, svoj duh, puno samoostvarenje u sklopu svih datih mogućnosti, a koje nam po korpusu prava i pripada. Treba „stati na loptu“. Jureći kroz sadašnjost da bismo dosegli neku špekulativnu verziju budućnosti – čini samo da izgubimo sebe iz prošlosti. I sve tako u krug, svakog dana iznova. Valja zastati i prihvatiti onaj aksiom da je vrijeme linearno, a da smo mi oni koji smo prolazni. I da je na nama da odredimo na koji način ćemo obilježiti svoje vrijeme provedeno u ovom, fizičkim zakonima ograničenom, Svijetu.

Uzmite, pročitajte neku dobru knjigu, odgledajte neki dobar film, bavite se umjetnošću, sportom. Preraspodijelite prioritete. Nadjite neki hobi koji Vam odgovara. Umjesto sukobljavanja sa samim sobom i izvjesnog cijepanja unutrašnjeg duha na više cjelina, prisjetite se svega onoga o čemu ste nekad sanjarili, željeli ili htjeli za sebe. Dajte tome opet šansu. Možda se samo tako, makar metafizički, možemo i vratiti kroz vrijeme i povezati sa sobom samima iz prošlosti. Kako bi što cjelovitije i cjelishodnije mogli da se nosimo sa teretom neizvjesne sadašnjice i još neizvjesnije budućnosti. Poput našeg junaka iz filma sa početka priče, nadahnuće mu biva pruženo iz cjelishodnog okretanja ka aksiomatičnim vrijednostima prošlih vremena. Oplemenjivanje duha kroz vraćanje nekim starim vrijednosnim obrascima zaista posjeduje dejstvo svojevrsnog antiseptika, vjerujte.

za P.U.L.S.E: Dušan Pejaković

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Dušan Pejaković, Film, Ponoć u Parizu, Vudi Alen