Duh renesanse
Humanizam renesanse ubrzao je proces “kulturnih promjena” koje su oblikovale novu sliku svijeta i novo shvaćanje čovjeka. Renesansa (ponovno rođenje) imala je ishodište u ponovnom otkriću moralnih, intelektualnih i duhovnih vrijednosti sadržanih u tradicijama mediteranskog bazena (grčko-latinske, hebrejske, egipatske i kaldejske) i njihovih prilagodbi potrebama novog vremena. Ustajući protiv dogmatizma i jalovosti srednjovjekovnog duha, humanizam je uspio obnoviti živu vezu s antičkom tradicijom, ne samo da bi je oponašao, nego da bi se njome nadahnuo. Stvorio je nove oblike izražavanja i otvorio neslućene horizonte ljudima toga vremena, potičući, u manje od dva stoljeća, kulturni procvat umjetnosti, književnosti, znanosti, filozofije, obrazovanja, vjerskog života i običaja.
Renesansa, kao i ostala povijesna razdoblja, nema točan početak ni kraj. Riječ je o duhu koji je najviše došao do izražaja tijekom XV. i XVI. stoljeća. Njezine izvore možemo pronaći u iseljavanju grčkih učenjaka pred turskom najezdom iz Konstantinopola u Italiju početkom XV. stoljeća (talijanski Quattrocento). Tako je Firenca postala nasljednicom neoplatonizma i kulturna prijestolnica renesanse. Krajem XV. i početkom XVI. stoljeća ova jezgra humanizma proširila se cijelom Europom, djelomično zahvaljujući stalnim razmjenama između učenih ljudi i umjetnika, ali i ratovima (poput francusko-talijanskih sukoba) koji su imali za posljedicu miješanje kultura. (…)
Filozofija humanizma
Humanizam je bio katalizator kulture koja je na potpuno drukčiji način vidjela čovjekov odnos sa svijetom.
Taj se kulturni pokret isprva predstavljao kao filozofija djelovanja ljudi uključenih u život grada. Od klime religijske nade, koja je prevladavala u srednjem vijeku, ljudski um okreće se otkrivanju vlastitog dostojanstva kroz drukčiji način osjećanja, razmišljanja i prihvaćanja nove i drukčije svjesnosti svog položaja u svijetu. Ideal slobodnog čovjeka postao je duhovni vodič vremena. Od pasivnog promatrača u nepokretnom svijetu kojeg je utemeljila aristotelovska skolastika srednjeg vijeka, čovjek postaje aktivan i kreativan sudionik u jednom dinamičnom svijetu čiji su različiti dijelovi bili spojeni u složenu mrežu podudarnosti. U usporedbi koja potječe iz tog vremena, prijelaz iz srednjeg vijeka u renesansu nalikovao je prijelazu tijela iz položaja mirovanja u kretanje. To je prijelaz od viđenja bića zatvorenog u sebe, podložnog zadanom poretku, do čovjeka pjesnika, stvaratelja koji pred sobom ima beskrajne mogućnosti i bezgranične sposobnosti. Taj prijelaz nije bio bezbolan jer je čovjek prelazio iz sigurnog i mirnog svijeta u nejasan svijet koji nije unaprijed određen, svijet u kojem se morao suočiti s vlastitim odgovornostima. Nesigurnost zauzima mjesto sigurnosti. Prema Eugeniu Garinu, humanizam je prije svega škola za novo obrazovanje čovjeka, metoda oslobođena svih predrasuda i autoriteta, djelovanje duha oslobođenog svih ograničenja.
Ali za humaniste to obrazovanje treba biti učinkovito: njegov je cilj bio promijeniti svijet i samog čovjeka. Ta želja za promjenom svijeta dovest će do rađanja znanstvene kulture renesanse. Njezino bogatstvo i originalnost nalaze se u činjenici da ona proizlazi iz stajališta koje je filozofsko, a ne empirijsko.
Humanisti Quattrocenta zahtijevali su spajanje znanstvene kulture i umijeća građanskog djelovanja, stvarajući od filozofa građanina u skladu s platoničkom tradicijom. (…)
Učiniti čovjeka slobodnim i učiniti ga stvarateljem: tako možemo definirati humanistički ideal renesanse, združen sa žarkim i neprekidnim pozivima za izgradnju novog svijeta i sigurnošću da je čovjek potpuno sposoban da ga sam izgradi.
Međutim, ova sloboda i moć nisu nikada odvojene od nebeskih snaga, od Boga i božanskih utjecaja koji se izražavaju u svakom trenutku kroz različite aspekte prirode. Ovo mnoštvo božanskih izraza bilo je povezano s ponovno otkrivenom antičkom mudrošću. Svaki veliki predstavnik filozofije perennis (vječne filozofije), od Zaratustre do Plotina, preko Hermesa Trismegistosa, Pitagore ili Platona jedan je primjer otkrivanja božanskog duha čiju poruku širi i tako inspirira druge. Veza s učiteljima, kako kaže Ficino, ima poticajan učinak koji nam omogućava naše vlastito rođenje. Zato, sasvim prirodno, taj novi humanizam potiče tolerantni “ekumenizam” koji pridaje veću važnost potrazi za jedinstvom božanske poruke nego proučavanju njezinih različitih formi. (…)
Životna snaga filozofije
Srednjovjekovnu je filozofiju manje zaokupljala potraga za istinom od traženja racionalnih objašnjenja koja podupiru već otkrivene istine jer je jedina istina bila ona religiozna. Kao što kaže Jean-François Revel:
“Radi se o uklapanju odgovora u odgovore, gotovih rješenja u druga gotova rješenja.”
U renesansi pristup je bio sasvim drukčiji. Filozofija se oslobodila teologije, ne s ciljem da utemelji zasebno područje, nego da bi postala središte širokog kulturnog pokreta koji će obnoviti cijelu Europu. Filozofija je bila životna snaga blistavog drveta renesansne kulture.
U XV. i XVI. stoljeću filozofija je bila dio svih ostalih djelatnosti umjesto da čini djelatnost samu po sebi. Mogla se naći kako u djelima povjesničara, u djelima učitelja i političkih teoretičara, u raspravama o arhitekturi, tako i u medicinskim spisima i spisima o umjetnosti slikanja. Spojena je s matematičkom i astronomskom mišlju.
Okrenuta čovjeku, zanima se za njegovu ulogu kao građanina, za njegovo mjesto u Univerzumu, njegov odnos s božanskim, njegovu moć nad prirodom, neoplatoničku i hermetičku filozofiju koja je, izronivši ponovno u Firenci, predstavljala polaznu točku nove kreativnosti.
Unutarnji čovjek
Pitam se čemu služi poznavanje prirode divljih zvijeri, riba i zmija ako ne poznajemo ili ne pokušamo spoznati kakva je priroda čovjeka – zašto smo rođeni, odakle dolazimo, kamo idemo. Petrarca
Središnja je tema renesansne filozofije unutarnji čovjek, odnosno besmrtna duša. Prema Plotinu, duša oživljava i vlada tijelom koje sadrži, umjesto da je u tijelu sadržana. Prema Picu della Mirandoli, čovjek ima dva tijela: jedno, koje platoničari nazivaju božanski prijenosnik (ili nous), nedokučivi omotač racionalne duše (psyche), i drugo, koje se sastoji od ostalih elemenata i podložno je zakonima rasta i propadanja. (Commento sopra una canzone d’amore, 1486.). Time se vraćamo hermetičkoj tradiciji koja opisuje čovjeka kao dvostruko biće – smrtan tijelom, besmrtan istinski čovjek (Corpus Hermeticum, I, 15). Prema Ficinu, istinskog čovjeka ne čini njegov smrtni omotač, već njegova besmrtna duša i samo onaj tko vidi tu dušu, vidjet će čovjeka. Ficino, također, navodi da ljudska duša ima dvije “prirodne težnje”. Poput kamena koji teži prema dolje, prirodna težnja tjera dušu da se spusti u tijelo; i kao što vatra teži prema gore, druga težnja tjera dušu da se uzdigne prema Bogu. Istovremeno postojanje različitih težnji u ljudskoj svijesti, jedne okrenute prema osjetilnom svijetu i one okrenute prema inteligibilnom svijetu, objašnjava središnju poziciju koju ljudska duša zauzima u Univerzumu. Nalik Janusu s dva lica, koji istovremeno gleda na dvije strane, duša je posredni oblik između viših i nižih oblika i uzrokom je promjenjivog i živog jedinstva svijeta.
Trostruki svijet
Dakle, čovjek je trostruk, sačinjen od tijela (soma), duše (psyche) i duha (nous), kao što je trostruk i svijet. Postoji Um svijeta, Tijelo svijeta i između njih Duša svijeta.
Marsilio Ficino objašnjava u svojim komentarima na Platonovu Gozbu: “Broj tri mjera je svih stvari te stoga smatram da pomoću broja tri Bog upravlja svim stvarima i jednako tako da se tim brojem sve stvari usavršavaju.” Zbog toga jedna trijada može poslužiti kao ključ cijelog Univerzuma jer stvaranje sadrži tragove božanskog trojstva, kako nam prenose autori od svetog Augustina do Pica della Mirandole.
“Onaj tko duboko i umno shvati kako se jedinstvo Venere dijeli u trojstvo Gracija, jedinstvo sudbine u trojstvo Parki, a jedinstvo Saturna u trojstvo Jupitera, Neptuna i Plutona, vidjet će način kako da ispravno napreduje u orfičkoj teologiji”, izjavljuje Pico della Mirandola (Zaključci orfičkih himni, br. 8). (…)
Individua i kozmos
Čovjek nije samo mikrokozmos (mali svijet), već je on stjecište cjelokupne Kreacije, veza između božanskog svijeta i prirode. Kod Ficina nalazimo temu čovjeka kao oka svijeta, ogledala Univerzuma koje odražava sveprisutnu sliku Boga, dok se malo-pomalo uzdiže do promatranja božanske slike koja sja unutar njegove duše. Čovjek, kao mikrokozmos, žarište je (središnja točka) u kojem se, u duhovnom braku, stapaju sve razine stvarnosti – gdje se gornji svijet sjedinjuje s donjim svijetom. Stoga, Pico della Mirandola piše (Heptalus, V, vi): “Postoji razlika između čovjeka i Boga: Bog sadrži sve stvari jer je On ishodište, dok čovjek sadrži sve stvari jer je središte.”
Čovjek je “kupola” svijeta, prema čuvenom izrazu Pica della Mirandole, odnosno tjelesna veza između gornjeg i donjeg. Iako je struktura Univerzuma hijerarhijske prirode, prevladava jedinstvo. Cilj je filozofije da uspostavi komunikaciju između ovih dvaju svjetova: Čovjeka (mikrokozmosa) i Univerzuma (makrokozmosa).
Autori: Isabelle Ohmann i Fernand Schwarz
S francuskog prevela: Branka Valentić
Odabrao: Luka Marić
Tekstovi o umetnosti na portalu P.U.L.S.E
Duh renesanse napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →