Dušan Makavejev – najznačajniji srpski reditelj – Kultni filmaš čije su ime pariški i newyorški filmoljupci izgovarali sa strahopoštovanjem.

Moje druženje s Dušanom Makavejevom nije počelo idealno. Na Sarajevo film festivalu 2004. napravili su mu kraću retrospektivu, odabrali pet filmova i zamolili me da napišem kraće uvode.

On je bio dosta zadovoljan tim tekstovima, jer sam izbjegavao opća mjesta, tipična kad se spominje njegov opus, i rado je pristao na razgovor, no samo kad se vrati s pompoznog otvaranja obnovljenog starog mosta u Mostaru.

Našli smo se u Holiday Innu, gdje su bili smješteni filmaši i kritičari, nije krio ironiju na događaj kojem je upravo prisustvovao (nije to ustvrdio, ali imao sam dojam da mu je sve sličilo na “lakirovku”), i toliko se raspričao da sam mu jedva stigao postaviti poneko pitanje.

Povremeno bi u foaje hotela navraćala njegova supruga Bojana Marijan, upozoravala ga da imaju i druge obaveze, ali njega nije bilo lako zaustaviti. Naposljetku sam iz tog monologa napravio nekakav intervju, kojim nisam bio osobito zadovoljan, ali čini se ni on.

Good-bye, Lenin

Kad smo se nakon nekog vremena vidjeli u Beogradu, prigovorio mi je da to nisu bile njegove riječi, što me začudilo, jer sam pomno pazio da se držim svega što je rekao, međutim, tek sam poslije shvatio da je problem bio u kroatizaciji razgovora, koja je nakon raspada Jugoslavije bila nešto krajnje uobičajeno u hrvatskim novinama visoke naklade.

Valjda su ga upozorili da je to standard na koji su svi navikli, pa više nismo imali problema kad smo tri godine kasnije, opet u Sarajevu, razgovarali o izlasku njegova dva DVD-a “W.R.: Misterije organizma” i “Sweet Movie” u izdanju uglednog Criteriona: bila su to sjajna izdanja, ali i on se žalio da izdavač nije previše vjerovao u njihovu komercijalnost, jer nije izdvojio budžet za posebne dodatke, nego samo za restauraciju filmova. Ni to nije bila mala stvar, jer su oba na domaćem tržištu bila dostupna samo u piratskim kopijama, a sad smo ih prvi put vidjeli s perfektnom slikom i zvukom.

Godine 1993. Makavejev je režirao svoj posljednji cjelovečernji igrani film, “Gorila se kupa u podne”. Teško je shvatiti zašto ga nije nazvao “Good-bye, Lenin”, budući da je sve upućivalo na taj naslov. Jedan se sovjetski oficir (Svetozar Cvetković) zatekao u Istočnoj Njemačkoj nakon pada Berlinskog zida i malo-pomalo mora se oprostiti sa socijalizmom, njegovom ikonografijom, pa i svojom uniformom. Da se Makavejev odlučio za naslov “Good-bye, Lenin”, deset godina kasnije Wolfgang Becker imao bi velikih problema s filmom koji je 2003. nagrađen Europskom filmskom nagradom. Ne samo zbog toga što mu je netko drugi iskoristio željeni naslov, nego i zato što bi tek tada postalo očito koliko su oba filma slična. Znam, prigovorit ćete, pa priče su im potpuno različite, međutim, valjda ste čuli za teoriju po kojoj je čitav film obično sadržan u jednoj jedinoj ključnoj sceni.

A ta scena u Beckerovom filmu je ona u kojoj se iznad fizički i psihički labilne junakinje, uvjerene da DDR još postoji, pojavljuje – nošena kranom – otpiljena glava Lenjinova spomenika. Provjerite sada film “Gorila se kupa u podne”: isti, još precizniji prikaz spremanja svega što je ostalo od Lenjina u otpad. Pritom, Becker je napravio “Good-bye, Lenin” u razdoblju kada žal za socijalizmom ponovno postaje politički program, a Makavejev u trenutku kada se komunizmu zbilja moglo reći “zbogom”.

Građanin svijeta

Kao umjetnik koji promptno osluškuje duh vremena, Makavejev se puno više pokazao na visini zadatka. No, to je i glavni razlog zbog čega se svojedobno vinuo među vodeće svjetske autore. U drugoj polovici šezdesetih, kada su vodeći europski modernisti postajali sve introvertniji (Godard, Bergman) ili ih se optuživalo za komercijaliziranje (Antonioni), kao spas se pojavila “svježa krv” iz Istočne Europe, koja je osvojila ugledne kritičare i međunarodne festivale.

Većina njih nije se, međutim, uspjela izvući iz geta art kina, a kako i bi?! Bili su zadubljeni u vlastitu povijest, istjerivali demone društvenih sistema iz kojih su ponikli, a kada bi se i prihvatili tema iz svakodnevice, ružan socijalistički imidž odbijao je zapadnjake. Makavejev je shvatio u čemu je štos: treba naći zajednički jezik sa Nijemcima, Amerikancima i Japancima te dokazati da si građanin svijeta.

Poput Miloša Formana, koji je češku provinciju, začinivši je lascivnim pustolovinama, odjednom napravio uzbudljivom (“Ljubavi jedne plavuše”), i Makavejev je procijenio da je seks pravi ključ. Bez obzira što se odigravala u od bagera raskopanom Beogradu, a njezini su protagonisti bili dispečerka i sanitarni inspektor, tragikomična kolažna igrarija “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT” osvojila je europska kina ne toliko nekonvencionalnošću koliko dotad neviđenom eksplozijom erotike u umjetničkom filmu.

Suviše radikalan umjetnički duh da bi se zadovoljio etiketom “balkanskog erotomana”, Makavejev je u filmu “W.R. – Misterije organizma” zakoraknuo još malo dalje, ispreplevši seks i ideologiju na način koji je zaprepastio i Zapad i Istok.

Baveći se sudbinom Wilhelma Reicha, psihologa seksualne revolucije koji je skončao u američkom zatvoru, snimajući u New Yorku anarhista Tulija Kupferbergai transvestita Jackie Curtis, insceniravši socijalistički igrokaz o potisnutoj i slobodnoj ljubavi, upetljavši u to i Hitlera, Lenjina i Staljina, Mak je, slobodno pozajmljujući djeliće opusa Andyja Warhola, Alexandera Klugea, brojnih autora eksperimentalnih filmova i ruskih nijemih klasika, suočio uzavrelu postšezdesetosmašku scenu s pitanjima na koja je, čini se, jedino on bio kompetentan dati odgovore.

Iako je “W.R.” prikazan samo u pratećim programima Berlina i Cannesa, bio je to najutjecajniji film prve polovice sedamdesetih, a nekadašnji beogradski filmski amater i diplomirani psiholog postao je kultni filmaš čije ime pariški i newyorški filmoljupci izgovaraju sa strahopoštovanjem.

Ideološko stezanje

Protiv njega su se urotile dvije činjenice. Ideološko stezanje u njegovoj domovini pretvorilo ga je u prisilnog globtrotera, a natjecanje sa samim sobom nije moglo trajati u beskraj. Unatoč svim produkcijskim nedaćama (glavna glumica Carole Laure napustila je snimanje), “Sweet Movie” ispao je dosljedan, njegov dotad najprovokativniji film, s prizorima koji kako začuđuju tako i odbijaju, međutim, teško je bilo zamisliti što poslije.

Po nekim pretpostavkama, Pier Paolo Pasolini (uzgred, redatelj talijanske sinkronizacije “Sweet Moviea”) sam je režirao vlastito ubojstvo, jer je “Salo ili 120 dana Sodome” predstavljao logičan kraj njegova stvaralaštva. Zaigrani Makavejev sebe nije doživljavao tako ozbiljno, pa se osamdesetih vratio u komercijalnu kinematografiju, vjerojatno žaleći za slobodom koju su mu svojedobno nudila socijalistička filmska poduzeća.

“Mister Montenegro” (1980.), “Coca Cola Kid” (1985.) i “Manifesto” (1988.) zavrjeđuju ponovno gledanje s distance, jer su se tada morali boriti sa utvarama iz Makova najplodnijeg razdoblja.

Kada danas čeprkate po suvremenoj filmskoj produkciji, uzalud ćete tražiti ostvarenja koja tako nadahnuto objedinjuju provokativnost, ezoteriju ali i populizam, poput “Ljubavnog slučaja”, “Nevinosti bez zaštite” i “W.R.-a”. Živimo li u krajnje konformističko doba? Reklo bi se – da, ponajviše stoga što nismo razumjeli ono što nam je Makavejev svojedobno poručivao svojim filmovima.

Kontrasti

Poklonicima narativnog filma cjelovečernji igrani prvijenac Dušana Makavejeva “Čovek nije ‘tica” njegovo je najzanimljivije ostvarenje, jer su ludističke intervencije – kasniji Makov zaštitni znak – svedene na minimum. Tema je najočitije izložena u završnici u kojoj glavni junak (Janez Vrhovec), sredovječni inženjer u rudarskom kompleksu u Istočnoj Srbiji, na svečanosti koju uveličava izvedba Beethovenove“Ode radosti”, prima odlikovanje za svoj rad, dok istodobno, u kamionu parkiranom ispred tvorničke hale, njegova ljubljena (Milena Dravić) grca od zanosa u zagrljaju puno mlađeg šofera (Boris Dvornik).

Na vrhuncu u inženjerovoj karijeri odigrava se trenutak njegova najdubljeg intimnog poraza. Sav u dojmljivim kontrastima, kako sadržajnim tako i formalnim, film oslikava raskorak između socijalističke ideologije i ljudske nagonske prirode: država je naprosto zamislila idealnog čovjeka i ne želi slušati o njegovim nesavršenostima. Posljednji kadar jedini je mogući ishod tog nesklada: snimljen iz ptičje perspektive, protagonist besciljno hoda ispucanom pustarom – poletjeti nikad nije uspio, a sada ga svatko može zgaziti poput mrava.

Ljubavni slučaj

Makavejevljevski prosede prvi put je dosljedno izložen u “Ljubavnom slučaju”. Središnja priča o zlosretnoj romanci poštanske službenice i deratizatora samo je okosnica na koju su nadodani različiti slojevi – od ubacivanja predavanja stručnjaka (seksologa i kriminologa) i stihova pjesama do erotskih crteža i naizgled proizvoljnih dokumentarnih snimaka (rušenje crkava u komunističkoj Rusiji), a redateljeva nesklonost klasičnom izlaganju pojačana je činjenicom što se zbivanja s kraja fabule neprestano izmjenjuju sa onima s početka. Po profiliranju glavne junakinje, film se nastavlja na “Čovek nije ‘tica”, samo što je dispečerka Izabela (izvrsna Eva Ras) neusporedivo samosvjesnija od frizerke Rajke iz prethodnog filma.

Razlog zbog kojeg se Izabela plaši trudnoće i odlučuje se na preljub prezentiran je od strane redatelja eluzivno i prepušten je gledatelju na nadoknadnu analizu: mudra odluka, jer bi pretjerano dramsko psihologiziranje opteretilo zaigranost cjeline, koja – kolikogod pokušavala distancirati – zapravo magično uvlači gledatelja u svoj svijet.

“Nevinost bez zaštite” (1968.) reprezentativan je primjer filmskog ready-made postupka može se tumačiti i na sljedeći način: Makavejev se zasitio realističnog igranog filma, pa je odsad odlučio koristiti samo tuđe radove. Prava “Nevinost bez zaštite” snimljena je 1942., za njemačke okupacije Srbije, a Maka je provociralo to što je u Jugoslaviji iza 2. svjetskog rata taj film – uostalom, kao i “Lisinski” u Hrvatskoj – izbrisan iz svih službenih filmografija.

Provociralo ga je i to što je bravar i akrobat Dragoljub Aleksić (uzgred, vrlo sličan Josipu Brozu Titu), autor “Nevinosti”, karizmatična filmska pojava, kako u svom (vlastitim novcem financiranom) prvijencu, tako i u dokumentarnim – ponekad potpuno popartističkim – dijelovima koje je režirao Makavejev.

Za neupućene, obilje filmskih žurnala, kojima je Mak načičkao novu cjelinu, za razdoblje socijalizma imali su vrlo subverzivnu poruku, jer su pokazivali da se narod u Nedićevoj Srbiji ponašao kao i u svim režimima: volio se zabavljati, odlaziti na sprovode uglednika, a otpor “okupatoru” pružao je jedino tako što je Aleksićeve majstorije preferirao “Zlatnom gradu” Veita Harlana.

U prijelomnom šezdesetosmaškom razdoblju Makavejev je bio potpuno up-to-date: pratio je politička zbivanja, znao sve o studentskim demonstracijama, a što je najvažnije – bio je upućen u najmodernije filmske tokove. Poticaj svom najslavnijem ostvarenju otkrio je još za studija psihologije, kada se zainteresirao za radove Wilhelma Reicha, njemačkog znanstvenika židovskog podrijetla, koji je poput Freuda završio u Americi, ali tamo – za razliku od potonjeg – nije uspio unovčiti svoj genij.

Destrukcuja cjeline

U autorovu opusu dotad najradikalnija destrukcija klasične filmske cjeline, “W.R.” je samo jednom trećinom igrani film (i to tako stiliziran da jedva pripada toj filmskoj vrsti), dok ostatak čine reportažne zabilješke te arhivski dokumentarni i igrani materijali.

Tezom da seksualno oslobađanje ne treba izvršiti samo u vlastitom krevetu nego i ideološki, na razini države u kojoj živiš, Makavejev je izazvao oduševljenje na Zapadu, ali i nelagodu na Istoku, pogotovo u Sovjetskom Savezu i bivšoj Jugoslaviji. Potonje se po autora pokazalo pogubnim, pa je naredni film u domovini režirao tek 1988. (“Manifesto”), no za stranog producenta.

Makavejev je do samog kraja ostao prisutan na svjetskoj filmskoj sceni, kao jedan od najvažnijih redatelja poniklih iz Istočne Europe. Manje je poznato da je prve profesionalne kratke filmove – prije toga je bio zapaženi član Kino kluba Beograd – napravio potkraj 50-ih za Zagreb film, sve ih je snimio u boji legendarni Oktavijan Miletić, i to je obojici bila nezaboravna pustolovina.

Umro je u Beogradu u 87. godini.

Autor: Nenad Polimac

Izvor: Jutarnji list

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  crni talas, Dušan Makavejev, Film, WR: Misterija organizma