Dvoje – moderne vinjete Beograda i nesretne ljubavi Bebe Lončar
Aleksandar Petrović jedan je od najznačajnijih, ne samo crnovalnih ili autorskih redatelja ex jugoslovenskog filma nego općenito jedan od najznačajnijih južnoslavenskih filmskih autora 20.og stoljeća uopće. Njegovi filmovi Skupljači perja, Tri, Biće skoro propast sveta i Majstor i Margarita redom su osvajali nagrade na domicilnom Pulskom filmskom festivalu ali i na najjačim svjetskim filmskim manifestacijama poput Cannesa i Venecije. Tri i Skupljači perja bili su također i nominentni za najvažniji američku filmsku nagradu Oscar, u kategoriji najboljeg stranog filma.
Bio je jedan Petrović prije Kusturice i njegovog proboja na strano i prvenstveno ono cannesko tržište a to mnogi zaboravljaju. Prvi je Petrović snimao na romskome jeziku te Romima kao narodu dao pravo glasa na filmu. Reče sam Petrović nešto je i u uspomeni na djetinjstvo, odlaske u crkvu s bakom gdje su ispred prosile Romkinje kojima je davao siću.
I u mnogome je taj đak praškoga FAMUA, taj nezadojeni komunista bio preteča onima za koje smatramo da su krajnje originalni poput zabludjelog i već spomenutog Kusturice. Kusturica i sam praški đak snimio je neosporna filmska remek djela na početku svoje karijere ali ipak puno, puno poslije nezaboravnog Saše Petrovića.
No u početku bijahu i neki uzori za samoga Petrovića. Zanesen filmskom ljepotom kao mladić gledao je Carola Reeda i Marcela Carnea a film potonjeg, Djeca raja, u mnogome će utjecati na njega.
U prapočetku svega ipak je njegov debitantski film iz 1961. godine, nježna stilizirana ali umnogome realna romansa i pogled na prolaznost ljubavi, naslov DVOJE.
Dvoje je dobro neki autor proglasio modernizmom alla Wong Kar Wai prije samog Kar Waija. Sam Hongkonžanin kao da je rastao na nekim ovakvim filmovima u kojima će naći inspiraciju za oslikavanje modernih otuđenja i prolaznosti trenutaka. Zamjeraju Petroviću očiti preveliki utjecaj Resnaisa i njegova remek djela Hiroshima mon amour, isto priča o ljubavi dvoje potpunih stranca. No koji čovjek u svome debitantskome radu ne bi dao bar malu posvetu nekome tko je očiti utjecaj?
Bilo kako bilo, Dvoje, storija o zaljubljivanju i odljubljivanju, ispričana je kroz prekrasne vinjete tadašnjeg Beograda, harmonijski i ujednačeno kao niz kakvih prekrasnih stilskih vježbica koje skupa čine smislenu cjelinu.
Glavne uloge tumače tada početnica Beba Lončar koja će kasnije u hrvatskim krugovima ostati najviše zapamćena kao prva žena onog Dikana Radeljaka i žena kojoj je pokojna diva Ena Begović preotela muža.
Prije Ene, bila je Beba, prava istinska diva jugoslovenskog i talijanskog filma 1960-ih i 1970-ih, žena koju se u to doba uspoređivali sa neprikosnovenom BB a koja je glumila s velikanima poput Marcella Mastroiannija. Beba je potom kako to prirodno biva ostarjela te počela snimati reklame za telku a budimo realni to zvuči nekako depresivno. Usto ju je ostavio muž, zbog mlađe glumice. To zvuči još depresivnije. No dok ju prekrasnu i sanjivu gledate u filmu Dvoje vjerujete da takvo što naprosto i nije moguće i da će Beba vječno biti mlada frajerica. Neupitan prolazak vremena nešto je što nas najeda poput patine ljepoticu dana, poput kamenca wc školjku ili hrđe srebrnu viseću naušnicu.
Tako je i Beba ostarjela i danas je ex žena Dikana Radeljaka. Svi koji stoje kod te tvrdnje neka pogledaju Dvoje, film koji se uredno može besplatno pogledati na Youtube kanalu. Jednostavno i bez prevelikih komplikacija shvatit će tko je prava Beba.
Cijeli film ukomponiran je kao jedna antiteza neprekidnoj vječnoj ljubavi i drama o dokazivosti njezine nemogućnosti, ispočetka prikazuje mladi par u zavođenju. ON je taj koji ganja, tako biološki uvjetovano, no kad i dobije ono što želi, nakon godinu dana dokaže da u njegovu slučaju ljubav traje ne tri kako reče Beigbeder nego tek jednu godinu. Baš onoliko koliko živi ribica u njegovu prozirnom akvariju, baš onoliko da zaludi mladu djevojku koja se pak zaljubljuje sve jače i bjesomučnije.
ON je u interperetaciji Mihe Baloha, velikog slovenačkog glumca, zgodni markantni arhitekta isprva zanesen i zaljubljen u našu Bebu no potom sve distanciraniji kako se nekako naslućuje s početka.
Njihova priča završava za jednim okruglim stolom, jednog random dana, u jednom nebitnom kafeu kada je on jednostavno ostavlja uz par pomirbenih riječi bez suvišne patetike. Sve njihove zajedničke fotografije postaju tek negativi bez jasnih crta lica, ostaju šturi nagovješteni oblici kao uspomena na jednu prošlu ljubav. Potom će Miha Bebu, možda godinu, možda dvije, možda deset nakon rastanka, dok se vozi na svojoj Vespi, na cesti vidjeti mrtvu, skoro unakaženu, u automobilskoj nesreći u kojoj jednostavno nije imala sreće. Malo će uzdahnuti, ne previše i zaobići gužvu, tek tako. Beba je mrtva i živjele sve te naše Bebe, prvo teško osvojive tvrđave a potom snene plahe srnice koje se prepuštaju uvijek nekim krivim momcima. Taj moment Bebine smrti može se shvatiti i jednostavno kao kraj jedne ljubavi, te isti događaj može profunkcionirati kao tek prebujna mašta našeg arhitekta.
Miha i Beba, zapravo Mirko i Jovana, funkcioniraju dobro u filmu, zgodni i privlačni, oni su jedna nova generacija neopterećena NOB-eom i Staljinom, Informbirom i egzistencijom. To je novostasala generacija koja živi pout nekih tamo zastranjenih Amerikanaca, Talijana ili Britanaca. i koja razmišlja samo o frizuri, obleki i dobrom provodu, poput nekih današnjih generacija. Zapadnjački orijentirana mladost koja sluša talijanske kancone, američki r’n’r i gleda neke novovalne režisere nije vise opterećena staležima i borbom za goli opstanak, a to je okvir za modernistička djelovanja. Ovo je jedan od prvih takvih filmova u jugoslovenskoj kinematografiji uz slovenski filma Ples na kiši koji je pak psihološka melodrama a isto priča o mladima tog vremena. Uzgred rečeno u Plesu na kiši naslovnu ulogu također glumi Miha Baloh kao jedan od najznačajnih jugoslovenskih glumaca 60-ih godina 20-og stoljeća.
Dakle prije nego se pozabavio temom marginalnih nacija u filmu Skupljači perja, prije nego se dohvatio modernog pogleda na 2. svjetski rat u svom najuspjelijem ostvarenju Troje te prije bulgakijanskih i dostojevskijanskih motiva u kasnijim filmovima (Majstor i Margarita te Biće skoro propast sveta) Petrović je snimio jedan generacijski vrlo zreo i vrlo uvjerljiv naslov u koje junaci ne ostaju zauvijek zajedno uspkos velikoj ljubavi. No njima ne presuđuje smrt ili nekakva velika tragedija, jednostavno i logično presuđuje im jedan perpetum mobile koji vječna mijena jest i zbog koje dolazi do smrti ali smrti ljubavi same. Samo tako.
Petrovićevi prizori Beograda ostaju i danas jedan gotovo dokumentaristički dosje u velikom debelom dosjeu jugoslovenskog filma, uvjerljiv, neposredan i prekrasan.
I ako je kopirao neke uzore to je napravio na sasvim svoj, neuštogljen i neposredan način onoga koji će kasnije snimiti isto tako originalne i svježe filmove novog jugoslovenskog vala znanog i kao autorski film. Autorski film će potpuno promijeniti htijenja režisera koji će sad govoriti o modernim i aktualnim temama gotovo neopterećeni prošlošću i naslijeđem. .
Petrović je rođen u Parizu, umro je također u Parizu nedovršivši svoj najambiciozniji film Seoba, po romanu Miloša Crnjanskog. Za vrijeme snimanja umro mu je sin jedinac a i on sam. Sahranjen je na francuskom groblju Pere Lachaise kao uostalom i Honore de Balzac i Edit Piaf i Jim Morrison. Zasluženo počiva među velikanima.
za P.U.L.S.E: Ivana Perić
Dvoje – moderne vinjete Beograda napisao/la Ivana Perić dana
Pregled tekstova autora – Ivana Perić →