Gnosticizam – jedan pogled na svet

Dugo vremena vladalo je mišljenje da gnosticizam predstavlja pretkršćanski filozofsko-religijski sustav koji se na prijelazu iz stare u novu eru poput virusa uvukao u mlado kršćanstvo pokušavajući ga iskoristiti kao sredstvo za širenje vlastitih ideja. Iz tih krugova i potječe pojam “gnostičko kršćanstvo” (ponekad i “kršćanski gnosticizam”). Ovakvo je gledište posljedica stava koji su prema gnosticima zauzeli rani kršćanski oci, apologeti, poput Justina, Ireneja, Hipolita, Epifanija i Tertulijana iz razdoblja patristike, kad kršćanska dogma još nije bila utvrđena. Oni su u gnosticizmu vidjeli opasnog suparnika čije su doktrine o postanku čovjeka i kozmosa, o odnosu ljudskog i božanskog, u mnogo čemu bile oštro suprotstavljene kršćanskom pogledu na svijet. Premda opasan i neprekidna prijetnja kršćanstvu tijekom prva tri stoljeća (do prvog crkvenog koncila u Nikeji 325. g.), taj suparnik nije bio jedinstven. Postojale su razne grupe koje su se svojim teološkim i mitološkim sustavima međusobno znatno razlikovale, iako su svaka sebe smatrale jedinim pravim kršćanima i čuvarima apostolskog nasljeđa. Među njima je bilo onih koji su vjerovali u Isusovu božansku prirodu, ali su odbacivali njegovu objavu u ljudskom obliku (marcio­niti, doketisti). Drugi su tvrdili da je Isus bio čovjek, ali ne i Bog (ebioniti). Većina škola “kršćanskog gnosticizma” kao što su valentinisti, Bazilidova škola i dr., priznavala je Isusovu božansku i ljudsku bit kao i tradicionalno kršćanstvo, ali u sasvim drukčijim kozmološkim i antropološkim okvirima. Upravo su oni, a poglavito najutjecajniji valentinisti, smatrani najopasnijim protivnicima tadašnjeg kršćanstva jer iako nisu skrivali svoja učenja, sudjelovali su u svim obredima karakterističnim za kršćansku teurgiju. To je navelo jednog od najpoznatijih ranokršćanskih ota­ca, Ireneja Lyonskog, da se požali kako su valentinisti prijetvorni te jedno govore, a drugo misle. Za njega i za ostale hereziologe tog razdoblja sve su sličnosti između kršćanstva i gnosticizma bile posljedica “đavolje mimikrije”. Ono što je najviše smetalo Ireneja bila je činjenica da većina kršćana Valentinove sljedbenike nije smatrala hereticima.

Činjenica je da je sve do otkrića gnostičkih tekstova iz Nag Hammadija (1945. godine) naše znanje o gnosticima uglavnom potjecalo iz radova njihovih protivnika koji su često navodili dijelove iz (kasnije) zabranjenih ili uništenih gnostičkih knjiga ili čak prepisivali sadržaj čitavih radova koji su im se činili posebno opasnima, kako bi propovijedali protiv njih ili osporili i odbacili njihove ideje. Oslonac na takve jednostrane izvore kakvi su, pri­mjerice, Irenejevo djelo Protiv hereze (Adversus haereses), Tertulijanovi radovi po­put Protiv svih hereza (Adversus omnes haereses) ili Hipolitov tekst Odbacivanje svih hereza (Refutatio omnium haeresium), koji su bez iznimke imali negativan stav prema gosticizmu, bez izravnog uvida nije mogao biti pouzdan u stavove druge strane. Teško je, naime, s gledišta njihovih najvećih neprijatelja zaključiti u što su zapravo gnostici vjerovali. Malo je gnostičkih tekstova kao što je primjerice Pistis Sophia (Vjera mudrost), koji su bili poznati i prije otkrića iz Nag Hammadija. Međutim, nisu imali većeg odjeka u znanstvenim i teološkim krugovima (o javnosti da se i ne govori), jer se nisu uklapali u sliku koju su o gnosticima stvorili patristi. Stoga su se smatrali manje vjerodo­stojnima i bili potpuno zanemareni. Pojavom novih dokumenata sredinom XX. stoljeća, gnostički pogled na svijet nije se više mogao smatrati tek iskrivljenim oblikom kršćanstva, ali se pojavio novi problem. Zbirka tekstova iz Nag Hammadija koja je sadržavala 13 knjiga (kodeksa) s ukupno 52 teksta (molitve, apokrifi, apokalipse, evanđelja, poeme, itd.) pisana koptskim jezikom, posta­vila je pred istraživače više novih pitanja nego odgovora na stara. Razlog nije bio samo istrošenost dokumenata i nedostatak pojedinih dijelova u tekstovima koji su u vrijeme kad su nastali (oko 350. – 400. g., iako u izvornom obliku potječu vjerojatno još iz I. stoljeća) činili smislenu cjelinu, nego i to da su neki od njih poput, primjerice, prijepisa dijelova Platonove Države, prethodili gnostičkom viđenju svijeta, odnosno u svakom slučaju onim idejama koje su zastupali “kršćanski gnostici” poput Valentina, Bazilida ili Karpokrata. To je istraživače navelo na zaključak da se radi o zbirci koja je bila namijenjena iniciranima, pripadnicima različitih gnostičkih škola koji su, za razliku od laika, već bili dobro upoznati s materijom koja se u njima iznosi. Danas pre­vladava mišljenje da je gnosticizam sinkretistička religija koja se temelji na ezoterijskoj tradiciji različitih pretkršćanskih i poganskih izvora. Ovaj vrlo hete­rogeni religiozni pokret postojao je već stoljećima prije Krista, a jednim dijelom potječe izvan mediteranskog kruga koji čine Egipat, Grčka, Bliski istok pa i Mezopotamija. Razni istraživači uspjeli su potvrditi veze gnosticizma s religijama Dalekog istoka (hinduizmom, budizmom i taoizmom). Većina, međutim, drži da je kolijevka gnosticizma Palestina u I. stoljeću prije Krista, otkuda se proširio u Aleksandriju koja je postala njegovo glavno središte. Tijekom tog su razdoblja Palestina i Aleksandrija, premda različitih povijesnih i civilizacijskih korijena, dijelile zajedničku, helenističku kulturu koja je bila raširena čitavim Sredozemljem, a prodrla je i u Mezopotamiju i Perziju nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog u IV. st. pr.Kr. Ne čudi da se iz Aleksandrije gno­sticizam ubrzo proširio po ostalim antičkim kozmopolitskim gradovima kao što su bili Edesa, Antiohija ili Efez, a o Rimu da se i ne govori. Prijelaz iz stare u novu eru bio je doba izuzetne religijske i filozofske živosti, intelektu­alnih stremljenja i umjetničkog stvaralaštva te, napose, snažne duhovnosti. Aleksandrija je u to vrijeme predstavljala ogromnu posudu za taljenje u kojoj su se našli egipatski svećenici, perzijski magi, sljedbenici Mitre, grčki platonisti, židovski mistici pa čak i budistički misionari. U njoj se rodio gnosticizam kao eklektička ideja koja je sadržavala najbolje elemente preuzete iz različitih filozofskih, religijskih i mističkih sustava starog svijeta. U to vrijeme nastale su i prve gnostičke škole poput simonita, paulinista i ebionita.

Gnoza

Tko su, zapravo, bili gnostici? Što dokumenti otkriveni u Nag Hammadiju mogu reći o gnosticizmu? Činjenica je da obilje tekstova koji stoje na raspolaganju istraživačima tijekom posljednjih više od pola stoljeća, a pogotovo njihova raznolikost, otežavaju svako poopćavanje i uzrok su da je dogovor o tome što gnosticizam doista jest gotovo nemoguće postići. Jedna od metoda kojom se povjesničari rado služe da bi saznali više o predmetu svojeg proučavanja – istraživanje povijesnih korijena – u ovom slučaju vodi u slijepu ulicu. Naime, u potrazi za izvorima gnosticizma granice se bez ikakvih ograda mogu pomicati sve dalje u prošlost, ostavljajući traženi odgovor jednako nedostupnim kao i prije. Umjesto toga, mnogi su se istraživači posvetili istraživanju filozofskih i religijskih svjeto­nazora antičkog doba te počeli promatrati gnosticizam kao pokret čiji su tekstovi nastali kao rezultat ezoterijskih razmatranja i mističnih iskustava. Dapače, dublji uvid u problem gnosti­ci­zma pružilo je istraživanje bogatog simbolizma kojim obiluje gnostička literatura, proučavanje gnostičkih metafora, mitova i književnih obli­ka. Odgovor je, čini se, ipak u srži univer­zalnog pojma kojeg su gnostici i gnosticizam samo suvremene izvedenice s povijesnim konotacijama. Definiciju gnosticizma treba, dakle, temeljiti na etimologiji riječi gnosis – znanje, a gnostici su, prema tome, “oni koji znaju”. Međutim, gnosis nije bilo kakvo znanje. To je posebna vrsta znanja koju je ova riječ označavala u platoničkom, neoplatoničkom i drugim filozofskim sustavima antičkog doba. Ne radi se o općem, intelektualnom znanju koje stječemo učenjem ili životnim iskustvom u dodiru sa svakodnevicom; ne radi se ni o empirij­skom znanju do kojeg se dolazi promatranjem i eksperimentira­njem. Primjerice u Tumačenju duše, gnostičkom tekstu iz Nag Hammadija, kaže se da povratak duše u stanje cjelovitosti “ … nije stvar napamet naučenih riječi, stečenih vještina ili znanja naučenog iz knjiga.” To je znanje, točnije spoznaja, koje potječe od osobnog mističnog ili ezoterijskog iskustva do kojeg svatko tko je spreman može doći izravnim dodirom s božanskim. U Evanđelju istine (NH), tekstu koji se pripisuje Valentinu, tumači se: “Znanjem (Gnozom) se pročišćujemo od mnoštva i doživljavamo jedinstvo… proždirući materiju vatrom u sebi, kao što svjetlost guta tamu, a život proždire smrt… Bez sumnje, od tog trenutka ne postoji više nikakav oblik jer je raspršen stapajući se s jed­nim… Oni koji su ostvarili gnozu znaju i po­četak i kraj… Dok su živje­li u nezna­nju djelovali su kao u snu, a spoznaja je kao buđenje iz sna. I sretan je onaj tko dođe k sebi pro­budivši se iz sna.”

Doživljaj bo­žanskog na oso­bnoj razini pruža konačan odgovor na vječno pitanje i otkriva tajnu s kojom se svatko od nas nepre­sta­no suočava: “Tko sam, odakle dolazim i kamo idem?” Prema Klementu, biskupu aleksandrijskom koji je imao mnogo zajedničkog s gnosticima, spoznati sebe najveći je nauk jer “ …kad čovjek spoznaje sebe, on spoznaje Boga.”

Izreka iz Delfa “Spoznaj samoga sebe…” oduvijek je bila osnovni poticaj svim gnosticima, bez obzira na podrijetlo i međusobne razlike. Gnoza ili spoznaja za kojom su tragali predstavlja, zapravo, samospoznaju ili prosvjetljenje. Gnostički učitelj Theodot, osnivač orijentalne valentinističke škole, definira gnostike kao ljude koji su spoznali “ … tko su bili i što će postati, gdje su bili … kamo hitaju, čega se oslobađaju, što je rođenje, a što ponovno rođenje.” Za gnostike je duhovni put ili potraga za samospoznajom bio isto što i potraga za spoznajom Boga jer dok poniremo u sebe, spoznajemo svoj pravi identitet i otkrivamo da mi jesmo upravo to za čim tragamo – Bog sam, ili bolje, otkrivamo Boga u sebi. Samospoznaja je, prema tome, ujedno i bogospoznaja. U Tominom evanđelju (NH) i dijelovima Isusovih izreka (Logia Iesou) pronađenih oko 1890. u drevnom gradu Oxyrhynchosu u Egiptu, stoji i ova izreka: “Ako onaj koji vas vodi kaže, ’Gledajte, kraljevstvo Božje je na nebesima,’ onda će vas i ptice prestići. Ako kaže, ’Kraljevstvo je u moru,’ i ribe će tamo stići prije vas. Radije, kraljevstvo je u vama, ali i oko vas. Tko spozna sebe, otkrit će ga i znat će da je dijete vječnog Oca. Ali, ne spoznate li sami sebe, živjet ćete u siromaštvu i vi sami bit ćete siromaštvo.”

Inicijacija “znanjem”

Gnoza nije ideja podložna sumnji, nego mistično iskustvo istine koje je neposredno, potpuno i neopisivo. Gnostici su kao i njihovi prethodnici u sredozemnom filozofsko-religijskom krugu (egipatski svećenici, grčki filozofi, židovski mistici) i dalje prema istoku (perzijski magi, indijski brahmani, jogiji, itd.) prenosili ideju da se samo inicijacijom u “velike (ili unutarnje) misterije” može izravno doživjeti gnoza i tako vlastitim snagama spoznati istina. Vjera u tom slučaju predstavlja samo odskočnu dasku koja vodi prema spoznaji. Početnici na duhovnom putu započinjali bi “malim (ili vanjskim) misterijima”, a tek nekolicina onih koji bi se podvrgnuli dugom razdoblju pročišćenja bili bi spremni suočiti se s vječnom tajnom. Prema Klementu Aleksandrijskom, vjera (“mali misterij”) je temelj, a gnoza (“veliki misterij”) je nadogradnja, dokaz onoga što se prethodno steklo vjerom. Steći gnozu značilo je od kršćanina postati Kristom. U Filipovom evanđelju (NH), koje se pripisuje Valentinovim učenicima, stoji i ovo: “Kad vidite Duh, postali ste Duhom. Kad vidite Krista, postali ste Kristom. Kad vidite Oca, postali ste Ocem … Kad vidite sebe, to što vidite, to ćete i postati.” Iz ovih riječi očito je da se gnostička samospoznaja u biti ne razlikuje od prosvjetljenja koje je u srži istočnih, primjerice indijskih, filozofskih sustava. Spoznaja znači postati jedno s onim što se spoznaje. Međutim, gnostički učitelji nigdje otvoreno ne govore kako postići gnozu. Tajna učenja prenosila su se malenom broju učenika isključivo usmenim putem jer ono što je napisano može pročitati svatko pa i oni koji za to još uvijek nisu spremni. Uglavnom su se služili aforizmima kojima bi učenike (neofite) usmjeravali prema početku istraživanja, ali su njima samima prepuštali da učine prvi korak. Jedna izreka iz Tominog evanđelja (NH) u kojoj učenici pitaju učitelja (Isusa) što im je činiti kako bi slijedili njegov put, zorno prikazuje ovakav pristup: “Želiš li da postimo? Kako da molimo? Trebamo li davati milodare? Što da objedujemo na svetak?” Isus im odgovara: “Ne lažite sami sebi i ne činite ono što vam je mrsko…” Doduše, neki tekstovi iz Nag Hammadija, kao što su Zostrianos, Propovijed o osmom i devetom i Allogenes (Stranac) doista opisuju neke tehnike buđenja unutarnjih snaga, što je navelo neke istraživače da ih stave u kontekst ranih hermetičkih učenja. U tim se tekstovima spominju i metode koje su vrlo slične budističkim učenjima, a obuhvaćaju otklanjanje fizičkih želja, stišavanje uma raznim oblicima meditacije i slično.

S obzirom na stroga asketska pravila kojih se trebalo pridržavati na putu do gnoze, samo bi rijetki čvrsto odlučili krenuti tim putem. Kad bi nakon dugih priprema temeljenih na čvrstoj i neslomljivoj volji, čistoći života (poglavito mentalnog) i apsolutnoj predanosti ideji, učenici (neofiti) započeli s obredom inicijacije i postali iskušenici, oni su zapravo započinjali s evokacijom svog višeg ili nutarnjeg (božanskog) bića koje su gnostici i rani kršćani zvali Kristom ili univerzalnom sviješću. Inicijacija je, dakle, predstavljala suočenje s vlastitim besmrtnim nutarnjim bićem – Bogom u sebi. Taj događaj, taj svečani trenutak inicijacije zvao se teofanija, što znači “bogojavljanje”, odnosno, pojava boga ili nutarnjeg Krista. U kasnijoj fazi inicijacije iskušenikov ego, njegova besmrtna duša, doživio bi potpunu promjenu, poput alkemijske transmutacije u kojoj se (simbolički) željezo ili bakar pretvaraju u zlato. Bio bi apsorbiran u njegovom nutarnjem božanskom biću, dok bi sve njegove niže osobine, dotada sadržane u egu, jednostavno isparile poput magle pred zrakama Sunca. Sjedinjenje s univerzalnom ili božanskom sviješću (Kristom) ključan je ele­ment u svim velikim misterijima. U gnostičkoj teologiji to je povratak duše (Sina) duhu (Ocu) i predstavlja ostvarenje gnoze ili prosvjetljenje.

Gnostici su ljudski ego nazivali eidolonom ili slikom. Poput odraza u zrcalu, eidolon ne pokazuje našu pravu bit. Kao što Mjesec odražava zlatnu Sunčevu svjetlost slabašnim srebrnastim sjajem ili kao što namreškana površina vode razbija cjelovitu sliku predmeta koji se na njoj odražava u bezbroj malih sličica promjenjivih boja i oblika, tako i eidolon predstavlja samo nestalnu masku koja prekriva naš bitak. Kad iskušenik ostvari gnozu prolazeći kroz iskušenja inicijacije, njegov ljudski ego umire, on napušta ideju o sebi kao tijelu i duši odvojenoj od duha da bi nakon toga ponovno uskrsnuo u svojem višem biću – Kristu. Kod gnostika je to bila najviša razina inicijacije – krštenje vatrom. Smrt eidolona promatrali su kroz proces raspeća božanskog principa (Krista) na oltaru ili križu materije (simbolički, broj četiri predstavlja materijalni svijet). S točke gledišta iskušenika koji se u početku inicijacije još uvijek poistovjećuje s eidolonom, božanska svijest ili Daimon izgleda poput Anđela čuvara. Iskušeniku koji još uvijek nije prevla­dao poistovjećivanje sa svojim višim ili duhovnim egom njegov Daimon se prikazuje kao duhovni vodič čiji je zadatak da ga povede k njegovom duhovnom cilju – ostva­renju jedinstva s njegovim nutarnjim božanskim bićem. Prema Valentinu, iskušenik prihvaća gnozu od svojeg Anđela čuvara, ali to anđeosko biće je, zapravo, njegov viši ili duhovni ego. Spajanje nižeg i višeg ega predstavlja gnozu na nižoj razini. Tek kad eidolon (ego) i Daimon postanu jedno, kandidat (iskušenik) postiže najviši stupanj gnoze, odno­s­no sa­vršenstvo u vje­čnosti (na razini Krista ili Buddhe). Ostvarenje gno­­ze jest isto­vre­meno i smrt eidolona i njegovo uskrsnuće kroz sjedi­njenje s božanskim.

Kozmološke doktrine

Velika raznolikost u gnostičkim viđenjima svijeta moguća je posljedica primarne usmjerenosti ka gnozi kao onoj koja prodire u bit, dok se vjera više bavi izvanjskim i stoga pruža nižu razinu znanja. Izuzetno poštujući znanje (gnosis), gnostici su vjeru (pistis) povezivali s neznanjem laika i polaganjem prava organiziranog svećenstva na isključivost u poznavanju teoloških doktrina. Stoga su sve doktrine smatrali samo običnim putevima ka “Istini” koja je bila izvan dosega riječi i pojmova. Tvorac Filipovog evanđelja (NH) tumači da se istina objavila u manifestiranom svijetu u obliku imena i riječi, jer bez njih nije moguće poučavati. “Istina se ime­nima objavila u svijetu i bez njih ne možemo razmišljati. Istina je jedna i mnogo ih je; ona uči jedinstvu kroz mnoštvo.” No, gnostički su učitelji negodovali zbog doslovnog tumačenja religijskih pojmova. “Imena mogu biti vrlo varljiva jer odvraćaju naše misli od onoga što jest k onome što nije,” Filipovo evanđelje (NH).

Sposobnost prihvaćanja znanja bila je gnosticima neobično važna. Ljude su razlikovali prema razini njihove probuđene svijesti (znanja), što su preuzeli od grčkih filozofa (Pitagora, Platon). Najpoznatija je Valentinova trodjelna podjela na hilike (hylikoi) ili somatike (somatikoi), psihike (psychikoi) i pneumatike (pneumatikoi) koju je kasnije preuzeo i Mani. U tekstu vrlo prikladnog naziva Knjiga Tome Kandidata (NH), ova su tri tipa opisana kao “slijepci”, “početnici” i “savršeni”. Zanimljivo je da je u srednjovjekovnoj obnovi gnosticizma koja je buknula s pojavom katara, bogumila i patarena ova podjela sužena na dvije grupe – “credentes” (vjernici) i “perfecti” (savršeni). Hilici su bili materijalisti koji su se poistovjećivali s tijelom, zadovoljavajući samo materijalnu stranu svoje prirode, a na duhovnoj razini bili su potpuno uspa­vani. U najboljem slučaju, ako su i bili religiozni, zamišljali su Boga kao osobu koja ima apsolutnu vlast i moć i nalazi se negdje izvan njih i izvan ovoga svijeta. Psihici su dostigli višu razinu razumijevanja i poistovjećivali su se s dušom. Njihov život odvijao se na razini psihe – misli i emocija. To je bila grupa koja je mogla prihvatiti egzoterijska gnostička (i druga) učenja dostupna svakome koga je privlačila neka gnostička škola. Za njih je svako­dnevna stvarnost poprimila mitsko značenje koje su prihvaćali u obliku alegorijskih poruka. Naslućivali su da su tijelo i svijet koji ih okružuje samo ljuska, materija koja je poprimila određen oblik i uređenost. Dobrota i predanost kroz služenje za njih su bili instrumenti koji su im trebali poslužiti na putu k višim razinama znanja, ali na toj razini svijesti još uvijek je bila prisutna velika vjero­jatnost da ta znanja krivo protumače. Zato Pavao Apostol (kojeg su gnostici smatrali jednim od svojih učitelja) kaže: “Psihici ne shvaćaju ništa što se odnosi na božansku svijest. Njima to izgleda djetinjasto jer ne prosuđuju pneumat­ski. Naprotiv, pneumatici shvaćaju sve…” (I. poslanica Korinćanima). Ovi posljednji bili su osviješteni na duhovnoj razini jer su bili “upućeni” ili inicirani u “velike misterije”. Tu su pripadali i izuzetno rijetki pojedinci koji su nadvisili sve razine identifikacije sa svojom odvojenom osobnošću (eidolonom), ostvarili svoj pravi identitet gnozom te postali jedno s Kristom ili univerzalnom (božanskom) sviješću. Prve dvije grupe – hilike i psihike – opisuje izreka iz Tomina evanđelja (NH) u kojoj učitelj (Isus) tuguje zbog naraštaja koji je slijep i odbija duhovnu hranu. On kaže:

“Pojavih se usred mnoštva
i uzeh pred njima ljudski oblik.
Svi bijahu kao opijeni,
al’ nitko od njih ne osjeti žeđi.
Duša moja zaplače zbog djece ljudske,
jer slijepi su u svojim srcima
i ne vide.
Došli su na svijet prazni
te gledaju da takvi i odu,
a sad su opijeni.
Kad se otrijezne od svojeg vina,
kajat će se.”

Spomenute razine svijesti bile su povezane s četiri elementa – zemljom, vodom, zrakom i vatrom. Prijelaz s jedne razine svijesti na drugu simbolički se prikazivao krštenjem odgovarajućim elementom. Krštenje vodom simboliziralo je prijelaz iz hiličkog u psihičko stanje svijesti, a taj se oblik krštenja i danas provodi u kršćanstvu, gdje predstavlja prvi sakrament vjere. To je uvođenje u “male misterije” u kojima se mitovi i religiozni pojmovi tumače doslovno, a događaji se prikazuju kao povijesne činjenice, jer na toj razini svijesti drukčije tumačenje nije niti moguće prihvatiti. Tek na drugoj razini otkriva se alegorijsko značenje mitova onima koji se postupno uvode u tajna učenja “velikih misterija”. To je mitska ili alegorijska razina razumijevanja koju simbolizira krštenje elementom zraka. Krštenje vatrom predstavljalo je konačnu inicijaciju – mistični brak ili vjenčanje eidolona s besmrtnom dušom.

U gnostičkim doktrinama koje su, svakom na njegovoj razini, svima bile dostupne, posebno su mjesto zau­zimali kozmološki mitovi (posebice mit o Sofiji), doktrine o prvom čovjeku te pitanja soteriologije i eshatologije. Uvidom u mnoge gnostičke tekstove osjeća se snažna prisutnost filozofskog i religijskog pesimizma koji na nižoj razini posve prožima gnostički svjetonazor. Materijalni svijet je zao, prepun patnje i kao takav nije mogao nastati stvaranjem dobrog Boga. Za razliku od judeo-kršćanskog pogleda na svijet prema kojem je sve zlo na ovome svijetu posljedica ljudskih grijeha i odstupanja od Božje volje (bolje reći zlouporabe čovjekove volje), gnostici smatraju da je zlo utkano u tkivo materijalnog svijeta u kojem živimo. Oslobođenje iz takvog svijeta moguće je jedino gnozom (za pneumatike) ili očekivanjem kraja svijeta (za ostale) do kojeg će neizbježno doći. Povjesničari pretpostavljaju da su izvori pesimizma najvećim dijelom nasljeđe židovskog “apokaliptizma” iz Starog zavjeta, jer svi ostali filozofsko-religijski sustavi od kojih su gnostici većim dijelom preuzeli svoje kozmološke i antropološke ideje, dijele optimizam i vjeru u čovjeka koji je božansko biće i namijenjena mu je božanska sudbina koju, međutim, mora ostvariti vlastitim naporima. U ovom kontekstu “klasični” pogledi na pitanje patnje moraju potjecati iz teologije Exodusa i tumačenja tekstova proroka poput Izaije, Jeremije i drugih, prema kojima židovski narod zasluženo trpi jer je zgriješio, odnosno okrenuo se od Boga kojem se zavjetovao. Židovski filozofi (apokaliptičari) držali su da će se preobraćenjem naroda Bog vratiti u obličju Spasitelja (Mesije), zbaciti s vlasti sile zla i uništiti sve koji mu stoje na putu, uključujući i kraljevstva (zemaljska) koja su prouzročila zlo, te narod osloboditi od patnje. Nakon toga će ih povesti u novo kraljevstvo u kojem nema mjesta zlu, grijehu ili smrti. Utjecaj židovske apokaliptične teologije morao je biti vrlo snažan u vrijeme formiranja gnostičkih i kršćanskih doktrina, jer je kasnije i kršćanstvo preuzelo apokaliptičku viziju svijeta s idejom o njegovu kraju i iskupljenju, s tom razlikom što je ulogu spasitelja-otku­pitelja ili mesije preuzeo lik Isusa Krista. Međutim, politička previranja u posljednjim stoljećima stare i na prijelazu u novu eru iznevjerila su apokaliptička očekivanja i dovela do radikalnih promjena u odnosu na raniji svjetonazor. Radikalizam se iskazivao u nizu jednostavnih pitanja: možda Bog koji je stvorio ovaj svijet nije dobar? Možda izaziva patnju zato što je zao, neuk, ili nije pravi Bog? Možda želi da ljudi pate jer je ljubomoran i zavidan i ne haje za one koje je stvorio, ili nema nikakva utjecaja niti moći da bilo što promijeni? Slijedom ovih retoričkih pitanja dolaze jednako logični i jednostavni odgovori: ako je sve to tako, onda to nije jedini pravi Bog pa iznad njega mora postojati veći koji nije stvorio ovaj svijet. Drugim riječima, materijalni svijet je niži ili, u najgorem slučaju, zao svijet, a takav onda mora biti i njegov stvoritelj. Osim njega mora postojati i viši bog koji nema veze s materijalnim svijetom i njegovim stvaranjem. Takav bog neće osloboditi čovjeka iskuplje­njem ovog svijeta nego buđenjem njegove duše zatočene u kavezu materijalne egzistencije.

Takvo je, općenito, gnostičko viđenje svijeta. Postoji dobar bog koji je iznad ovog svijeta i njegov zao suparnik, stvoritelj svijeta i čovjeka u njemu. Takvo promišljanje odražava dualizam koji obuhvaća dvije razine – materijalnu i duhovnu – i promatran kroz takvu prizmu on nipošto ne zrači pesimizmom kako se u prvi trenutak može činiti. Čovjek ima mogućnost da se vlasti­tim naporima, ostvarivši gnozu, oslobodi materijalnog svijeta, odnosno, da odbaci izjednačavanje s vlastitim egom (eidolonom) i postane jedno sa svojim univerzalnim (božanskim) bićem. Istini za volju, opće prihvaćena zamisao o gnostičkom monizmu i dualizmu vrlo je ograničena, poglavito glede aleksandrijskih gnostičkih škola, gdje je došlo do stapanja vrlo različitih ideja na više razina. Niže razine su dualističke (epistemske) i odnose se na mitove i doktrine, dok su više panteističke (ontičke) i predstavljaju gnozu – izravnu spoznaju. Samo kod dijela ranih gnostika, primje­rice kod marcionita, dualizam predstavlja sukob dvije razine, kako je već prije rečeno, gdje se manifestirano nalazi u opreci s nemanifestiranim ili arhe­tipskim. U kasnijem razvoju gnosticizma, kod manihejaca u Perziji u III. stoljeću, ovaj je odnos u potpunosti prenesen na istu razinu. Prema Maniju, od početka vremena postoje dva božanstva, nestvo­rena, vječna i zauvijek suprotstavljena jedno drugom – Bog Dobra ili Svjetlosti i Bog Zla ili Tame. Mani je ovaj radikalni dualizam preuzeo iz zoroastrijske dualističke doktrine prema kojoj postoji vječna borba između dobrog duha Ahura Mazde (Spenta Mainyu) i njegovog zlog suparnika Ahrimana (Angra Mainyu).

Mit o Sofiji

Prema pomno razrađenoj gnostičkoj kozmološkoj doktrini, opisanoj u raznim gnostičkim tekstovima iz Nag Hammadija kao što su Hipostaza arhonâ (Božanska bit vladarâ), Adamova apokalipsa, O početku svijeta, Tajna knjiga Ivanova i drugi, najviše božanstvo nalazi se izvan dosega ljudskog poimanja; ono je bez početka i bez kraja, nespoznatljivo, nevidljivo, neopisivo i neizrecivo. U Valentinovom sustavu, koji je razradio njegov učenik Ptolemej, to je primarno načelo koje se često naziva “Dubina”, “Vječno Jedno”, “Savršeni Eon” (Aion Teleos), “Monada”, “Proarche”, “Anthropos”, “Otac” ili jednostavno “Misterij” iz kojeg proizlazi sve ostalo. To je apso­lutno panteističko načelo kojim se odbacuje radikalni dualizam u čijim temeljima počiva vječno suparništvo dviju jednakih, ali suprotstavljenih božanskih sila, kao što je slučaj u već spomenutom maniheizmu i kasnijem katarizmu. To “Vječno Jedno”, koje je nespoznatljiv misterij, stvara arhetipski kozmos emanirajući iz sebe hijerarhiju nemanifestiranih arhetipova – eona (aion). Eoni su raspoređeni u parove (sizigije) od četiri muška i četiri ženska eona koji čine primarnu gnostičku ogdo­adu. Nemanifestirani, arhetipski kozmos su kršćanski gnostici i rani kršćani zvali “punina” (pleroma), nasuprot “praznini” (kenomi) koja je predstavljala manifestirani kozmos (uključujući i naš materijalni svijet). Samo prvi eon, Svijest, “zna” da je njegova bit sadržana u “Vječnom Jednom” (Savršenom Eonu) – on posjeduje gnozu. Svi ostali eoni, uključujući i posljednjeg, Sofiju (Mudrost), previše su udaljeni od primarnog načela da bi bili obdareni gnozom. Sofija, koja u sebi sadrži zajedničku žudnju svih eona za gnozom, pokušava pod svaku cijenu spoznati nespoznatljivo i čini nemoguće – pokušavajući zamisliti nezamislivo ona djeluje u neznanju i griješi. Plod njene greške je Demijurg (prema Platonovom Demijurgu) – ne­pot­puno i nesavršeno božansko biće. Kao plod Sofijina neznanja i bez vlastite spoznaje o vlastitom podrijetlu, Demijurg stvara kozmos kojim vladaju arhoni, čime se neznanje manifestira ili utjelovljuje u materijalnom svijetu (kenomi). On postaje niži bog, gospodar sedmog neba (Saturn), stvoritelj zemlje i svih njenih bića. Ponekad se naziva Ialdabaoth (aramejski – “začetnik nebesa”), Saklas (aramejski – “luda”) ili Samael (aramejski – “sli­jepi bog” ili “bog slijepih”). To je Jehova iz Starog zavjeta kojeg gnostici opisuju kao zlog, ljubomornog, nemilosrdnog, osvetoljubivog, gnjevnog. U Hipostazi arhonâ (NH), tekstu koji se pripisuje sethijskim gnosticima, opisuje se kako je Ialdabaoth (Samael) potpuno ne­svjestan svojeg nižeg položaja. On se hvali: “Ja sam taj koji je Bog i nema drugog osim mene.” Čuvši ga da tako govori, njegova ga majka kori riječima: “Griješiš Samaele; Otac svega, prvo­bitni Anthropos, nalazi se iznad tebe…”

U mitu Sofija, zbunjena i uplašena, moli za pomoć “Vječno Jedno” koje joj odgovara tako da od nje odvaja njene misli i emocije zidom koji čini “Križ od svjetlosti” (Djela Ivanova). “Križ od svjetlosti” je arhetipski simbol koji predstavlja granicu plerome (nemanifestiranog svijeta) iz koje je izgnano Sofijino neznanje, čime je nastala kenoma (niži ili manifestirani svijet). U cijelom mitu o Sofiji koji čini temelj Valentinove gnostičke kozmološke doktrine naglašava se da primarno načelo, “Otac” svega što postoji, namjerno dopušta Sofiji neznanje, jer je to jedini put ka znanju ili gnozi. U Tripartitnom traktatu (NH), tekstu koji se pripisuje Valentinu, kaže se da “Otac” uskraćuje gnozu eonima kako bi se oni mogli usavršiti kroz proces potrage za znanjem (mudrošću). U suprotnom bi smatrali da su stekli gnozu vlastim snagama, što bi zaustavilo njihov povratak i sjedinjenje s “Ocem” (Sa­vršenim Eonom). Štoviše, dalje se kaže da je stvaranje nižeg svijeta (zemlje i ljudi) čin dobrote, rezultat velike ljubavi “Oca” i u skladu je s njegovom voljom. Sofijina molba uzvraćena je tako da “Otac” emanira dva nova eona, Krista i Svetog Duha, izbacuje neznanje iz plerome, a Krist iskupljuje Sofiju dopuštajući joj, zajedno s ostalim eonima u pleromi, pristup gnozi. Posljedica ovog čina je uzdizanje manifestiranog svijeta prema postupnom savršenstvu (uzlazni luk) i cjelovitosti plerome koju manifestira Krist (božanska svijest). Materijalni svijet rođen je, dakle, iz Sofijine patnje (neznanja), a četiri već spomenuta elementa – zemlja, voda, zrak i vatra – materijalizirani su oblici iskustava koje duša trpi padom u niže svjetove (kenomu). Zemlja je nastala iz njene zbunjenosti, voda iz njena straha, zrak je nastao zgušnjavanjem njene tuge, a vatra je prisutna u svim elementima kao što je i neznanje skriveno u sva tri oblika patnje.

Valentinov sustav prikazuje mit o Sofiji kao njen pad i iskupljenje, ali se on alegorijski može shvatiti kao pad duše (psihe) u inkarnaciju. Mit o izgubljenoj božici nije izvorno gnostički niti ranokršćanski, već predstavlja sintezu ranijih, židovskih i poglavito poganskih mitova. U Tumačenju duše (NH), mitu koji počiva na židovskim izvo­rima (Jeremija), Bog se obraća Izraelu kao izgubljenoj božici koja se prepušta mnogim pastirima, a poslije mu se vraća kao svom ocu, stvoritelju njene nevinosti. U poganskoj mito­logiji pad i iskupljenje duše (psihe) opisani su, primjerice, u mitu o Heleni Trojanskoj, u Platonovom Fedonu, u mitu o Afroditi, u mitu o Erosu i Psihi, u mitu o Demetri i Perzefoni. Prema Platonu ime Perzefona (Persephone) dolazi od sophe, što znači mudar, i ima isti korijen kao i sophia (mudrost). U nekim gnostičkim tekstovima iz Nag Hammadija, poput tajan­stvene poeme Grom, savršena svijest, otkrivaju se dva aspekta Sofije opisana nadahnutim stihovima:

“… Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova …
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti …
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena …”

U kršćanskim evanđeljima Djevica Marija i Marija Magdalena predstavljaju višu i nižu Sofiju (viši i niži ljudski ego). Njihova se imena ponavljaju kako bi se naglasila činjenica da se radi o dva aspekta istog bića. Kao i u gnostičkom mitu o Sofiji, Marija je djevica, poput Sofije, dok živi s “Ocem” (u pleromi), a bludnica je (Magdalena) u nižem (materijalnom) svijetu koju iskupljuje Isus, poput Sofije izgubljene u nezna­nju (kenomi). U Ivanovom evanđelju opisuje se kako Isus, dok je raspet na križu, ujedinjuje obje Marije kao maj­ku i kćer, što predstavlja ponovno spajanje niže i više Sofije. Sjedinjenje ova dva aspekta za gnostike predstavlja već spomenuto mistično vjenčanje čime je obavljena Isusova misija na ovome svijetu. To je postizanje gnoze, sjedi­njenje duše s vječnim duhom. Ono što je na arhetipskoj razini predstavljeno Sofijom koju iskupljuje Krist, na ljud­skoj prikazuje Marija Magdalena koju iskupljuje Isus. Pad duše u inkarnaciju, njeno lutanje i konačan povratak, opisani su u Pjesmi o biseru (NH) koja se u drugoj inačici naziva još i Himna duše kako bi se pokazala veza između “bisera” i gnoze ili spoznaje koju duša mora naći da bi se iz svijeta tame (neznanja) vratila u kraljevstvo svjetlosti. Stihovi koje izgovara Toma (Poema je dio Djela Tominih) opisuju kraljevića koji luta svijetom u potrazi za “biserom” (zna­njem), ali poema ne govori isključivo o potrazi samoj nego i o tome koliko je vrijedno posjedovati “biser”. Kad dođe u njegov posjed, duša mu se budi u spoznaji (mudrosti). Vizija povratka “Prvom načelu” opisana je stihovima u kojima se kraljeviću vraća njegova “odora od svjetlosti” (slave), njegovo duhovno tijelo koje je ostavio da bi navukao nečistu robu ovog svijeta – fizičko tijelo:

“… i ja zaboravih raskoš odore,
jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom…”

Ova vječna pripovijest o iskup­ljenju opstala je do današnjeg dana u obliku bajke o Trnoružici ili Uspavanoj Ljepotici. Kako joj i samo ime kaže, ona predstavlja psihu (dušu) zaspalu u nižem (materijalnom) svijetu. Kraljevna (Sofija) osuđena da vječno spava u mračnom i napuštenom dvorcu, okruženom neprohodnom šumom, na kraju ipak bude spašena – probuđena poljupcem mladog kraljevića (Isusa iskupitelja).

Autor: Zoran Peh

Nova Akropola

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  Filozofija, gnosticizam, Nova Akropola