Grčki hram i umetnost antike
Iako je svojim postankom vezana za vremenski, prostorno i etnički ograničene okvire, umjetnost antičke Grčke i danas se, nakon dvije i pol tisuće godina, prepoznaje kao jedinstvena, svevremenska, općeljudska vrijednost. Grčki su umjetnici uspjeli stvoriti djela koja predstavljaju oživotvorenje njihovih filozofskih, etičkih i estetskih ideja čija je simbolička vrijednost mnogo dublja nego što nam se čini na prvi pogled, prenoseći stvarnost života u mit i stih, u simbole i alegorije koji u sebi nose jednu opću, univerzalnu poruku.
Od svih likovnih umjetnosti arhitektura je najapstraktnija i njezinu nam je simboliku najteže iščitati. Tu se ne misli na konkretnu, točno određenu namjenu građevine, već na njezinu formu. Sklad linija i oblika, punog i praznog, svjetla i sjene može na jedan osobit način prikazivati svijet oko nas. Grčka arhitektura ima svoje ishodište u misaonom i da bismo je mogli razumjeti, moramo je promatrati u kontekstu čitavog antičkog svjetonazora, a to uključuje i filozofiju, znanost i religiju.
Rimski povjesničar umjetnosti i arhitekt Vitruvije piše:
Obrazovanje arhitekta mora se sastojati od više disciplina i različitih znanja, on mora biti darovit i sklon znanosti. Naime, ni darovitost bez znanja, ni znanje bez darovitosti ne mogu stvoriti potpunog umjetnika. Zato arhitekt mora biti pismen, vješt u crtanju, dobar poznavatelj geometrije, mora dobro poznavati povijest, filozofiju i muziku, ne biti neznalica ni u medicini, snalaziti se u pravnim problemima i imati znanja iz astrologije i nebeskih zakona… Kad je ta nauka bogata i puna tolikih različitih i mnogostrukih znanja, mislim da se s pravom mogu priznati arhitektima samo oni koji su se od djetinjstva penjali ljestvicama raznih disciplina i hranili se znanjima iz više nauka i vještina dok se nisu popeli do najuzvišenijeg hrama – arhitekture (Vitruvije, De architectura libri I).
Grčka je arhitektura, dakle, na jedan način sinteza svih ovih znanja.
Ideja hrama
Razdoblje grčke umjetnosti koje danas nazivamo klasičnim trajalo je od 450. do 330. g. pr. Kr. Ono što ovo doba razlikuje od prethodnog arhajskog i kasnijeg helenističkog je uravnoteženje umjetničkog prikaza s apstraktnim kanonom ljepote. Predmet umjetničkog interesa nije u pojedinačnom, specifičnom, nego se u prirodi i čovjeku traže zajednička, opća obilježja. Za razliku od helenističkog razdoblja u kojem se umjetnici bave konkretnim, prelazeći ponekad i u naturalizam, to je razdoblje klasičnog idealizma koje se bavi idealnim mjerama ljudskog tijela i idealnom formom hrama.
Vrhunac klasičnog graditeljstva ostvaren je u sakralnoj arhitekturi, odnosno arhitekturi hrama. Atenska akropola, jednom središte sakralnog života u Ateni, sa svojim hramovima koji su danas tek sjena nekadašnjih monumentalnih građevina, još uvijek zrači nevjerojatnom snagom i ljepotom koju prepoznajemo i osjećamo, iako je možda sasvim ne razumijemo.
Odnos između čovjeka i prirode zasnovan je na redu i harmoniji, s hramom kao vezom i razmjernom sredinom između njih. Hram je građevina podignuta u religiozne svrhe, a riječ re-ligare znači ponovno povezati, a u ovom slučaju to znači postići jedinstvo čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Budući da je vanjski oblik uvijek uporište svijesti, hram ne smije biti podignut prema bilo kakvim načelima, već svojim oblikom mora udovoljavati arhetipskim zakonitostima, a to su one koje istovremeno postoje i u prirodi i u čovjeku. Stoga je hram istovremeno slika čovjeka i slika prirode, odnosno svijeta.
Teorije lijepoga
Mnogi su grčki filozofi pokušali definirati zakonitosti za koje su slutili da postoje unutar čovjeka i prirode, a graditelji su njihove ideje transformirali u konkretan oblik hrama.
Pitagora je smatrao da je broj temelj i izvor svih stvari, stoga je i znanost pravi put za ispitivanje svijeta i života. Nasuprot promjenjivim iskustvenim opažajima, u matematičkim su pojmovima sadržana izvanvremenska, vječna, aksiomatska obilježja zbilje. Također je smatrao da se sklad u arhitekturi može postići samo upotrebom pravilnih geometrijskih likova, poput kruga, kvadrata i trokuta u istom omjeru.
Pitagorinu ideju o matematičkoj strukturi svemira kasnije je preuzeo Platon. On, međutim, pojavni svijet smatra tek nesavršenom sjenom vječnih, arhetipskih praslika koje borave u carstvu ideja. Ideje koje izražavaju ono što je zajedničko, opće, identično i trajno u pojedinačnim stvarima, ne mogu se spoznati osjetilima, nego samo umom. Ideju ljepote, uz ideje dobra i istine, Platon ubraja među tri najviše ideje. Stoga je za pravu umjetnost koja će istinski odražavati ideju ljepote potrebna razumska komponenta. Osnova za približavanje arhetipu u umjetnosti je mjera (metron) i proporcija (simetron). Apsolutna ljepota nalazi se samo u pravilnim geometrijskim tijelima, čistim bojama, čistim zvukovima. Umjetnost koja se svodi na puko podražavanje i kopiranje pojavnog svijeta, bezvrijedna je; to je tek sjena sjene ili treća od istine, smatra Platon.
Mnogi su se grčki filozofi bavili pitanjima umjetnosti, estetike i pojma lijepog, a ova dva primjera samo su dio onoga što je o tome rečeno ili napisano. Oni nam ukazuju na dubinu nadahnuća grčkih umjetnika i širinu imaginacije koju su pokušali izraziti svojim djelima.
Povijesni razvoj
Grčka je kultura izrasla na kretsko-mikenskom naslijeđu. Uz brojne druge vrijednosti kretsko-mikenske kulture, Grci su preuzeli i prvobitni oblik hrama koji je tijekom čitavog svog razvoja i u svim varijantama sačuvao osnovni oblik megarona. Megaron je zapravo prvobitni oblik jednostavne kuće za stanovanje koja je još od prapovijesti bila raširena na prostorima Male Azije i Balkanskog poluotoka, odakle ga je preuzela kretsko-mikenska kultura. Kod Mikenjana megaron je dobio sakralnu funkciju sa žrtvenikom – ognjištem u glavnoj prostoriji okruženim četirima stupovima. Prvi grčki hramovi, izravno proizašli iz forme megarona, sastojali su se od dva dijela. To su pronaos (predvorje) s pročelnim stupovima i bočnim zidovima (antama), i sam dom božanstva – naos. Kod razvijenijeg se oblika hrama na začelju nalazio opistodom, riznica hrama.
Grčki je hram zamišljen kao forma u prostoru koja se promatra izvana, s više skulptorskih negoli arhitektonskih obilježja. Unutrašnji prostor obuhvaćen zidovima hrama nije monumentalan poput prostora jedne gotičke katedrale, već je nevelik i sabijen. To nije mjesto okupljanja vjernika, nego dom božanstva u kojem se nalazio samo kip boga kojemu je hram bio posvećen.
Osnovna obilježja i odlike grčkih hramova mogu se podijeliti u dvije glavne skupine: jednu skupinu čini tip, a drugu stil građevine.
Tip hrama ovisi o njegovu vanjskom obliku i izgledu te o broju i rasporedu stupova. Tijekom vremena, iz osnovnog se oblika megarona razvilo sedam tipova hramova: templum in antis, dvostruki templum in antis, prostilos, amfiprostilos, peripteros, dipteros i pseudodipteros.
Stil građevine odnosi se na izgled i vrstu pojedinih njezinih dijelova, osobito stupa, odnosno njegova kapitela, grede (arhitrava) i rasporeda dekoracija. Svi su grčki hramovi bili sagrađeni u jednom od tri osnovna stila – dorskom, jonskom ili korintskom, ili u kombinacijama tih triju stilova.
Redovi
Stilovi se u grčkoj arhitekturi nazivaju još i redovi. To podrazumijeva da je svaki red bio uravnotežena, promišljena cjelina čiji su dijelovi bili usklađeni i proporcionirani. Vitruvije piše o šest pravila prema kojima su bile podizane grčke građevine, a jedno od njih je takozvana simetrija koja podrazumijeva sklad među dijelovima građevine. To konkretno znači da je dimenzija svakog pojedinog dijela hrama bila određena proporcionalno modulu, odnosno promjeru stupa u njegovoj bazi. Na primjer, visina stupa u pojedinom redu određivala se tako da je promjer stupa u bazi pomnožen s točno određenim brojem koji je ovisio o tome kojem je redu stup pripadao. Zapravo je veličina hrama kao cjeline bila određena promjerom stupa.
Hram je simbolička slika čovjeka, a vezu s ljudskim tijelom pronalazimo u proporcijama hrama koje odgovaraju proporcijama ljudskog tijela. Vitruvije piše:
Ni jedan hram ne može bez simetrije i proporcije imati razumno oblikovanje, njegovi dijelovi moraju jedan spram drugoga stajati u određenom odnosu kao udovi dobro oblikovanog čovjeka.
Dorski stil najstariji je u grčkoj arhitekturi. Prema predaji taj je stil dobio ime po Doru, sinu Helena i nimfe Pitije, koji je vladao Peloponezom i Ahajem. Dor je u tome stilu sagradio hram u Argosu posvećen Heri.
Dorski stup diže se neposredno sa stilobata, gornje površine trodijelne baze hrama. Stup se blago sužava prema gore i završava jednostavnim kapitelom koji se sastoji od ehinusa, okruglog jastučastog oblika, i abakusa ili plinte, četvrtaste ploče. Preko abakusa se na stupove prenosi teret grede (arhitrava) i istaknutog vijenca (geisona). Tijelo stupa ižlijebljeno je plitkim utorima (kanelurama), čiji je broj najčešće bio između 16 i 20. Visina dorskog stupa iznosi 6 (kasnije 7) modula ili promjera stupa u njegovoj bazi, kao što dužina stopala kod muškarca iznosi jednu šestinu njegove visine. Dorski red, dakle, odražava muški princip i simbolizira muško tijelo.
Jonski stil vezan je uz ženski princip, njegove proporcije odražavaju proporcije ženskog tijela. Za razliku od dorskog stila koji je tvrđi, geometrijski dosljedniji i masivniji, jonski je stil bio mekši, elegantniji i s više odstupanja od osnovnog obrasca. Visina stupa odgovara osmerostrukom, kasnije deveterostrukom promjeru stupa, pa je on vitkiji od dorskog. Stup počiva na bazi sastavljenoj od nekoliko prstenova, a kapitel je ukrašen volutama – spiralnim oblicima koji predstavljaju uvojke ženske kose.
Legenda kaže da je nastao na Atici gdje su žitelji jonske obale nakon podizanja dorskog hrama Apolonu, izgradili hram Artemidi u jonskom stilu, prenijevši na stup proporcije ženskog tijela.
Korintski stil najraskošniji je od ova tri stila, ali i najmanje prilagođen jednostavnom ukusu grčkog duha, pa njegova primjena kod hramova i javnih građevina nikada nije dostigla dorski ili jonski red.
Prema legendi, taj se stil pripisuje arhitektu Kalimahu. On je na groblju u Korintu vidio košaru obraslu akantovim lišćem koju je na grob jedne mlade djevojke donijela njezina dadilja. Ona je u košaru stavila djevojčine igračke, pokrila je pločom i slučajno je stavila upravo na korijen akanta. Kada je na proljeće akant izrastao, svojim je bogatim lišćem obuhvatio košaru. Zbog ploče grane su se savile u volute, dajući svemu tome izgled zatvorene kompozicije. Očaran tim oblikom, Kalimah ga je stilizirao u tip korintskog kapitela i utvrdio proporcije tog reda.
Korintski stup odražava proporcije djevojačkog tijela. Vitruvije piše da on oponaša djevojačku gracioznost jer djevojke svojim nakitom i odjećom dobivaju još nježnije oblike. Baza i tijelo stupa jednostavni su i vrlo slični jonskom, ali je kapitel vrlo dekorativan i sastoji se od dvaju redova akantova lišća koje izrasta iz tijela stupa, grana se i spiralno uvija. Kasnije su Rimljani, preuzevši gotovo sve elemente grčke arhitekture, dali prvenstvo upravo korintskom redu koji je svojom kićenošću savršeno odgovarao monumentalnim rimskim građevinama.
Prilagodba čovjeku
Promatrajući svijet oko sebe, grčki su mislioci otkrili da su zakonitosti sklada i ljepote zapravo matematičke prirode. Razmjer zlatnog reza koji su pronašli u prirodi i u mjerama ljudskog tijela, postao je osnova za proporcioniranje hrama. Smatralo se da je upravo to matematičko načelo ono koje može povezati konkretan, pojedinačni oblik s njegovim idealnim izvorom. Zato su tlocrti i pročelja većine klasičnih građevina definirani zlatnim pravokutnikom. Zlatni rez nije bio prisutan samo u glavnim mjerama građevine, nego je postojao i u međuodnosima svih njezinih dijelova, uspostavljajući na taj način – kako u cjelini, tako i do najmanjih pojedinosti – vezu s čovjekom i prirodom.
Zlatni pravokutnik nije samo odraz jednog višeg načela, on je čovjeku lijep i ugodan za oko, moguće baš kao sjećanje koje postoji u svakom od nas na savršeni svijet arhetipova. Jedno je istraživanje pokazalo da su među više ponuđenih pravokutnika s različitim omjerima stranica, ispitanici birali upravo zlatni pravokutnik kao najljepši.
No, čovjekovo oko nije savršeno, ono često ne zamjećuje stvari onakvima kakve one doista jesu. Poznato je da ljudsko oko dugačke horizontale vidi kao konkave, vertikale koje se ponavljaju u nizu kao da se razilaze prema gore, a visoke konstrukcije kao da se naginju prema naprijed. Grčki su graditelji poduzimali ispravke s obzirom na te optičke varke. Na Partenonu su središta horizontala zakrivljena za 6,5 cm na kraćim i 12,3 cm na dužim stranama pročelja, a stupovi su za 7 cm zakošeni prema unutra. Vanjski stupovi, koji za pozadinu nemaju zidove hrama, nego nebo koje ih optički sužava, deblji su od ostalih.
Takvim se ispravcima pokušao ublažiti nesklad između osjetilnog doživljaja koji čovjeka može zavarati i razumske spoznaje. Grčki su umjetnici znali stvoriti, prema svojim mjerilima, savršenu formu, no isto tako znali su je i transformirati kako bi omogućili da je čovjek svojim ograničenim osjetilima zaista i doživi kao takvu.
Grčki hram je, zapravo, u arhitektonsku i umjetničku formu pretočena ideja Grka o njima samima, o njihovoj vjeri u snagu i slobodu čovjeka, o smislu i ljepoti života onakvog kakvim su ga oni vidjeli i kakav su mu sadržaj dali. U tome i jest tajna, na tome se i zasniva univerzalna vrijednost grčke umjetnosti, motiva iz kojih se ona rodila i djela koje je stvorila.
Autor: Suzana Dobrić Žaja
Tekstovi o arhitekturi na portalu P.U.L.S.E
Grčki hram i umetnost antike added by P.U.L.S.E on
View all posts by P.U.L.S.E →