Hjalmar Söderberg: Doktor Glas

Za Irenu L.

“… U stvari, tako to uvijek i bude: ljudi tako malo znaju jedni o drugima…”

Otprilike u isto vrijema kada je Sigmund Freud izjavio za djela Arthura Schnitzlera, da je sve ono što je podrazumijevao pod riječju psihoanaliza Schnitzler pretočio u pisanu riječ, Hjalmar Söderberg je dosta sjevernije od njih dvojice pisao roman o ljudskoj svijesti i savjesti. Moglo bi se sa sigurnošću reći da bi Freud itekako bio fasciniran romanom Hjalmara Söderberga.

Samo 5 godina nakon objave onoga što će izazvati revoluciju u psihologiji, a to je “Die Traumdeutung” Sigmunda Freuda, Söderberg piše roman koji će isto tako zvučati šokantno u sredini kakva je tad bila Švedska. Postaće na neki način omražen, morbidan i degutantan za shvatanja, ukuse i moral ondašnjeg društva, kakvo je bilo ne samo švedsko, nego i europsko u tom burnom periodu na razmeđi stoljeća,  razdoblju fin-de-siècla.

Čini se da europska zbilja ni danas nije svjesna što nose valovi suvremenosti međuljudskih odnosa, pa roman ne gubi na aktualnosti ni 111 godina nakon njegove prve objave. Inficiran odsutnošću osjećaja za drugoga, u svoj svojoj samodopadljivosti, egoizmu i proračunatosti, koji su prije svega maska uobrazilje, sitničavosti i ograničenosti čini se da čovjek u 21. stoljeću još nije obavio razgovor sa samim sobom. Bar ne onaj iskren razgovor, razgovor duše, osvješćen, uvjetno rečeno, pravima čovjeka kao pojedinca, ženskim pravima, o kojima se na razmeđu 20. i 21. stoljeća uveliko govorilo i govori.

“Prijatelju dragi, moral se nalazi, znaš to dobro kao i ja, u tekućem stanju. Značajno se promijenio čak i tijekom ovog kratkog razdoblja u kojem nas dvojica živimo na ovom svijetu. Moral, to je onaj poznati krug kredom oko kokoši: on ograničava onoga tko vjeruje u njega. Moral, to su tuđi stavovi o tome šta je ispravno…”

Pisan u epistoralnoj formi ovaj roman struje svijesti, u kome se duša bori između zločina i nezločina, strasti i ljubavi i njene spremnosti da se žrtvuje za dobrobit i slobodu drugoga i protiv svake vrste diskriminacije, trebao bi biti obvezna lektira svakog “ozbiljnijeg” čitaoca.

Sasvim sigurno ovo je djelo uz Schnitzlerovog “Leutnanta Gustla” (1901) jedno od prvih primjera za tehniku unutarnjeg monologa u svjetskoj književnosti. Time nam je data vrlo tanana, tankoćutana, intelektualna refleksija glavnog junaka, doktora Glasa i njegova unutarnja borba, suptilna introspekcija prožeta intelektualnom oštrinom u jednakoj mjeri kao i osvješćenošću o  samom sebi i o drugim ljudima i njihovim relacijama i korelacijama.

“Čovjek želi da ga vole, ako ne može to, onda da mu se dive, ako ne može ni to, onda da ga se boje, ako ne može ni to, onda da ga preziru i mrze. Čovjek želi u ljudima izazvati nekakve osjećaje. Duša se užasava praznine i želi kontakt pod svaku cijenu.”

Kao preteča feminističkih shvatanja istupaju na scenu njegova shvatanja o ženskim pravima. U prvom dijelu romana govori se o abortusu, temi današnjice, oko koje ne jenjava diskutabilnost i aktualnost (opet se vode burne rasprave oko onoga što nam Söderberg tako jasno predočava). Nešto što je davno riješeno, opet se budi, kao da čovjek nije odmakao od prošlosti ni korak, a reklo bi se da je sve legitimno posloženo. Zato bi bilo dobro osvrnuti se na Söderbergovo opserviranje staro čitavo stoljeće i zapitati se koliko je čovjek zapravo odmakao u shvatanjima i u kolikoj mjeri je sproveo shvatanja u djelovanja.

Ne gubeći ni najmanje na aktualnosti ovdje se otvoreno govori o eutanaziji, prislinom seksu, braku, utjecaju crkve i religioznih shvatanja na život pojedinca. Nad ovim romanom se samo možemo zapitati, zar je čitavo stoljeće prošlo, a ista pitanja se vrte u krug.

Od manjeg značaja nisu ni interesantni dijalozi trojice prijatelja uz taktove Wagnerovog “Lohengrina” gdje opet možemo primijetiti naučna dostignuća korištena u svrhu naturalističkog izraza. Od filozofije i pitanja o sreći, umjetnosti, glazbe (Händl, Wagner, Mascagni), astronomije i drugih naučnih disciplina do općih mjesta ljudskih odnosa.

“Čovjeka ništa toliko ne umanji i ne ponizi koliko shvaćanje da nije voljen.”

Pod zamjetnim utjecajem Augusta Strindberga,  Hjalmar Söderberg nam iznosi svu socijalnu i moralnu izopačenost, zločin i sirovu seksualnost, te duševna stanja svojih junaka u čistom maniru naturalizma. Ono što ćemo kasnije gledati u filmovima Ingmara Bergmana i čitati u njegovim djelima sasvim je prisutno u “Doktoru Glasu” i njegovim likovima. Sticanje i gubljenje identiteta, sposobnost i strah da spoznamo svoje pravo lice, samoobmana, snovi, smrt, pitanja religioznost i božje pravde, opservacije o mučnim situacijama, kajanju – nekajanju za počinjena loša djela, prevara, pitanja lijepoga i umjetnosti, sve to prolazi kroz glavu glavnog junaka ovog djela krećući se ulicama Stockholma, koji je ovdje na najljepši mogući način opisan i ovjekovječen.

I sam zločin počinjen za slobodu i sreću drugog ne bi trebalo shvatiti kao poziv da se isto počini, prije bi se čovjek trebao zapitati koliko je spreman podariti žrtve zarad dobrobiti drugoga i protiv diskriminacije pojedinca. Zločin je ovdje, da napomenemo, čisto naturalističko obilježje.

“Ima nečega toliko lijepog i veličanstvenog u vrču s otrovom koji je liječnik dao Sokratu, uz dopuštenje Atenjana kad su počeli smatrati da je njegov život opasan za državu. U današnje bi ga vrijeme, pod uvjetom da ga osude na isti način, odvukli na neka jadno sklepana vješala i rasporili sjekirom.”

Moglo bi se možda štošta spočitavati glavnim junacima ovog djela, “moralizirati”, no sve je prepušteno čitaocu i njegovim vlastitim svjetonazorima, uz nadu za svjesnije i savjesnije ophođenje prema pojedincu, sloboda hermeneutike je neograničena.

„I konačno sam počeo slutiti: možda čovjek ne bi ni trebao razumjeti život. Sav taj bijes koji treba objasniti i shvatiti, sva ta potraga za istinom možda je stranputica. Blagosivljemo Sunce zato što živimo točno na onoj udaljenosti od njega koja je za nas zdrava. Nekoliko milijuna kilometara bliže ili dalje i izgorjeli bismo ili bismo se smrzli. Možda je s istinom jednako kao i sa Suncem?“

Razlozi zbog kojih je Hjalmar Söderberg klasik švedske, a i svjetske književnosti su vrlo jasni.

Po romanu je 1942 snimljen film, koji je doživio i remake. 1968 snimljena je i danska verzija.

za P.U.L.S.E: Daša Stojanović

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Daša Stojanović, Hjalmar Söderberg, Književnost, Švedska