Izgaranje – Naoko nevažna pantomima, koju na početku “Izgaranja” pred mladim Jongsuom (Yoo Ah-in) izvodi ljupka djevojka Haemi (Jun Jong-seo) guleći i jedući imaginarnu mandarinu, pokazuje se od presudne važnosti za percepiranje novog, povratničkog filma južnokorejskog redatelja Lee Chang-donga, nakon osmogodišnje pauze od sjajne “Poezije”. Ništa nije onako kako izgleda i mnogo toga je moguće nestvarno, samo plod nečije mašte, možda baš Jongsuove, budući da je on, nezaposlen, završio kreativno pisanje i planira napisati roman.

Povrh toga, Haemi u datom momentu, i dalje flertujući s Jongsuom, kaže kako možeš neke stvari načiniti stvarnima ako u njih jako vjeruješ kao da je sama spisateljica, a govori i o dvije vrste gladi kakve bušmani spominju u Africi. Mala glad je klasična glad, kad je izgladnjeli čovjek doslovno željan hrane, a velika se tiče njegove gladi za preživljavanjem i smislom života koja mu, gledano tom analogijom, vjerojatno kruli u želucu.

Kad Haemi zamoli Jongsua, prijatelja iz djetinjstva kojeg nije odavno vidjela, da joj, dok je ona na putovanju u Africi, dođe hraniti mačku zvanu Bojlerko (!) u hladnom stanu gdje odbijene zrake sunca uđu samo jednom dnevno, pitanje jest postoji li uopće ta mačka ili je nestvarna, samo njezina imaginacija, utvarna poput one mandarine. Pitanje je možda i je li to uopće Haemi s obzirom da se uljepšala plastičnom kirurgijom, a Jongsu ju je zvao “ružnom” kad su bili klinci i sad je ne prepoznaje niti se sjeća da je upala u bunar, kako ona tvrdi, odakle ju je upravo on izbavio.

No, dobro, nećemo ići tako daleko, ali ako se Jongsu pita je li bunar bio ondje, možemo se i mi zapitati jesu li njezini porivi nekakve osvetničke naravi kad Jongsua zavede seksom da se ovaj u nju smjesta zaljubi i pristane hraniti mačku, makar bila potencijalno nestvarna, posebice kad se iz Afrike vrati s mladim bogatašem Benom (Steven Yeun) i njih dvoje naizgled započinju vezu. Njezin novi pratitelj je misteriozan tip, čovjek koji nikad nije zaplakao, jer suze mu jednostavno ne naviru, što je “tuga bez dokaza”.

Ben je imućan, putuje u inozemstvo, vozi porsche, a na pitanje čime se bavi, odgovara “igram se”. “On je Veliki Gatsby, bogat, nitko ne zna čim se bavi. Puno je Gatsbyja u Koreji”, konstatira Jongsu, jamačno malko ljubomoran na Benov društveni status, sit životarenja i crnčenja na očevoj farmi u selu blizu granice dviju Koreja, toliko blizu da mu vjetar može donijeti emitiranje propagandnih poruka. Oblak misterije biva još veći kad Ben otkrije Jongsuu skrivenu tajnu da je piroman koji par puta na godinu voli paliti staklenike.

“Možeš učiniti da nešto nestane kao da nije nikad ni postojalo”, ispali Ben, a gledatelj se sjeti priče Jognsua i Haemi, kad je ona rekla da će nestati poput zalaska sunca. Ispod jednog zalaska sunca napušena Haemi se skida u toples i izvodi ples “velike gladi”. Ubrzo nakog toga, Haemi doista nestaje. “Isparila je poput dima”, opiše Ben, dok romantična i psihološka drama o ljubavnom trokutu pali vatru uznemirujuće tragedije, “noira” i trilerske misterije koja je dotad gorjela samo na vršcima cigarete i džointa.

Sporogoreći, ali trajnožareći “Burning” se otima kategorizaciji, bivajući žanrovski subliman, ambivalentan i otvoren za tumačenja u posvemašnjoj dvojbenosti i nesigurnosti naracije. Gledatelj je na sklisku terenu. Je li Ben ubio Haemi i općenito ubojica mladih žena? Je li sve u “Izgaranju” doista stvarno? Ili se to samo odigrava u glavi Jongsua koji umišlja zbivanja, možda i zamišlja? Književnost je, svakako, (auto)referentna točka filma, počevši od toga da je “Burning” nadahnut kratkom pričom “Barn Burning” Japanca Harukija Murakamija, s postmodernističkim čitanjima istoimene kratke priče američkog pisca Williama Faulknera.

Legat Faulknera lebdi poput dima iznad filma o suodnosu stvarnosti i njezine (re)prezentacije, “priče o mladom Faulkneru koji živi u Murakamijevu svijetu”, prema riječima redatelja. Osim što je “The Great Gatsby” eksplicitno naveden i što ljubavni trokut “Izgaranja” podsjeća na njegov, kao i opsjednutost jednog muškog lika drugim, predstavnik izgubljene generacje Faulkner je najdraži pisac Jongsua koji je i sam misterija kao lik. “Kad čitam njegove romane kao da čitam svoj život”, povjeri se on Benu, rekavši mu i da je za njega svijet misterija.

Metatekstualnost je Leejev forte kao i u “Poetry”, no poezija ovdje nestaje u oblaku dima, unatoč nekolicini poetičnih trenutaka, ustupajući mjesto “faulknerovskom” trileru struje svijesti i izgubljene (južnokorejske) generacije kojoj pripada Jongsu (vijesti o porastu broja nezaposlenih na TV-u se izmjenjuju s Trumpovim govorom o novoj viziji Amerike). Hoće li Jongsu ispuniti ulogu “faulknerovskog” autora u svojoj stvarnosti, ne znamo, ali čini se da ju je ispunio u Leejevoj filmskoj zbilji, pišući roman u svojoj glavi zapaljen kerozinom Haemine imaginacije. “Burning”.

  Burning, Film, Li Čang Dong, Marko Njegić, Marukami, Slobodna Dalmacija, Vilijam Fokner