Izrazito loša vest

Laž je postojeće sredstvo politike u svim vremenima. Ali samo kao diskretni začin u obavljanju pretežno prljavih radnji. Bez laži, veština mogućeg bila bi samo utopija. Čerčil je tvrdio da političare i ljubavnike jedino obmane drže tamo gde jesu, istina bi razbila zabludu o moći u oba slučaja.

Dobra laž izgleda verovatnije od onoga što zaista jeste. Ali, ništa nije bizarnije pa ni opasnije od glupe prevare koja se uporno opravdava novim lažima. Ako laž postane neizbežno sredstvo vladavine, odatle potiče nasrtaj na društvo kako bi kapitalna obmana bila nasilno zataškana.

Videli smo Dačić Ivicu, policajnog ministra, u ulozi mutivode u vrelom loncu. On je vrlo masno lagao, nimalo uveren u to što govori. Mucao je, zapadao u nove zamke, da bi uvek iznova, priznajući prethodne prevare izricao novu.

Njegovo pokazivanje pred nečim što bi moglo da bude zvučni top, ali i nešto drugo, neuporediv je policijsko-politički vodvilj, kao parče komedije zloćudne zabune. Nemamo ništa slično, rekao je Ivica Dačić, bar ja ne znam. U stvari imamo, ali je u magacinima. Stoji tamo zapakovano i prašnjavo. Nikada ga nismo iznosili, stoji tamo… Pazi sad, evo ga i na ulici, na ovom vozilu. Šta je bre ovo? Nije upotrebljeno, taman posla, zakon to ne dopušta. Na ovome je iscurela baterija, nepažnjom rukovaoca. Nije pazio, eto… Na drugome nije iscurela, mislim ta baterija, ali posada ne ume da rukuje, nisu ga ni testirali ne znaju šta je to, nekakav megafon valjda! Dakle, ništa nije upotrebljeno, ničega nije bilo. Kakav zvučni top, ma hajte, molim vas! Ako i jeste, ja to ne znam. Kako bih mogao da znam?

Svojom konfuzijom na granici mračnog estradnog šarma, Dačić je zadao prilično bolan udarac tiraninu, koji je već davno otporan na moral i druge bitne ljudske odlike. Obojica su uhvaćeni u krivotvorenju stvarnosti koja proizvodi opasne zaplete i provocira silu da bi laž bila uterana u ljude kao instrument opšte kontrole. Tu se Franc Kafka i Džordž Orvel nalaze na istom poslu: ministarstvo istine je mentalna institucija u vodećem razorenom mozgu, koji istovremeno nalaže procese za sve koji su videli laž.

Formirana je podobna grupacija koja iz svog rova brani laž i negira teroristički zločin koji je neporeciv. To je posebna snaga za apologiju nasilja i podršku nasilniku koji nije u stanju da uoči svoje potpuno ljudsko propadanje. Iz takvog stanja pogoršanog deluzijama o obojenoj revoluciji – napad svim sredstvima na građane mogao bi se smatrati odbranom Srbije. Ali pre svega očuvanjem vladarske utvare koja je politički pokojna i već se oseća zadah raspadanja.

Ogroman protest bi morao da izazove njegovu terminalnu skrušenost i spremnost za neku vrstu spasenja. Bežanjem ili predajom, svejedno. Umesto toga, negiranjem zločina prikaza je uverena da je preživela i presabrala se, namerna da zla dela tek čini, makar poslednjom voljom.

To je sažet bilans ovdašnje traume koji izaziva zebnju. Sve što mu pomaže da nas drži na nišanu u njegovim je rukama. Bivša ličnost je pocepana u više samoljubivih varijanti, a sve su ujedinjene u uverenju da je Srbija njegova i puna sopstvenih neprijatelja.

Njegovu tešku oštećenost svakako su uočile dve važne žene iz Evropske unije. Ali one gledaju kroz njega, kao u simbol nepostojeće stabilnosti. Ne vide Srbiju na samoj granici unutrašnjih sukoba, niti razorne učinke svog užasnog miljenika u tome.

On se vraća iz Brisela uveren da mu je sve dopušteno i da može da pojača presiju, da bude silovit i svirep prema studentima, opoziciji, novinarima i kritičarima. Da pošalje policiju na fakultete i počne masovno da hapsi sve koji su uočili da je režim one noći upotrebio opasno, podmuklo oružje za mučenje naroda.

Srbija i njeni građani su se posle ozbiljnog otpora ponovo našli u zatvorenom kazanu, u klaustrofobičnom simboličkom zatvoru, u ustajalom vazduhu, usred nepodnošljive teskobe.

Posustali režim, zatečen u teškim nedelima, uhvaćen u obmanama koje mora da brani neobuzdanom represijom, neposredna je opasnost po živote i zdravlje građana. Izvesna očekivanja da bi poremećeni vladar mogao da se urazumi uzaludna su, on može da postoji jedino ovakav kakav je. A to više nije podložno nijednoj definiciji.

To kazuje da bi otpor režimu koji bukvalno uništava sve čega se dohvati, morao da postane bitno drugačiji. Niko nije dužan da trpi silu nad sobom i ima obavezu da se brani. To vodi opasnom raspletu u svakom slučaju: pobuni koja nije studentska nego opšta ili skrušenom miru i poklonjenju pred čudovištem koje je sebi uzelo pravo na svačiji život.

Svi oni koji ga svojim infuzijama održavaju u posmrtnom političkom statusu znaju da njihovi eliksiri za takvu sablast dovode Srbiju do ozbiljne drame. Skoro da nije moguće da on ode odavde na dobar način. Svaki novi dan njegove mračne vladavine, izrazito je loša vest.

 

Ljubodrag Stojadinović

Peščanik.net, 21.03.2025.

Tekstovi o politici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Aleksandar
Aleksandar
27 days ago

Ja sam mislio da u Ustavu Srbije postoji član 52. koji kaže da građani imaju pravo da slobodno biraju svoje predstavnike i da budu birani u slobodnim izborima ,ali eto,izgleda da sam pogrešio.

Lela
Lela
27 days ago

Ja sam mislila da u Ustavu Srbije postoji član 52. koji kaže da građani imaju pravo da slobodno biraju svoje predstavnike i da budu birani u slobodnim izborima
, ali eto, izgleda da sam pogrešila jer nedostaje reč POŠTENIM.

Aleksandar
Aleksandar
26 days ago
Odgovor korisniku  Lela

Pogrešno ste mislili,jer niko ne brani studentima i ostalim protestantima da naprave svoju stranku,izađu na izbore i osvoje dovoljno glasova,toliko glasova da vlast ne može odlučivati bez njih. Svakako imaju milionski broj protestanata, samo na ulicama grada Beograda, a kamoli u celoj Srbiji i to je samo pitanje tehnikalija i vremena kada će osvojiti vlast. Ne postoji ta vlast koja može da pokrade milionske glasove podrške na ulicama i ostatak u Srbiji. I pre nego što kažete da studente ne interesuje politika,onog momenta kada su napravili plenume i zborove itekako su ušli u politiku. Stoga pravo je pitanje, zašto protestanti ne iskoriste svoje građansko pravo,naprave stranku,osvoje dovoljan broj glasova, uđu u skupštinu, postanu uticajni i tako promene sistem i sve što ne valja? To su valjda demokratske vrednosti a ne revolucija koja je obesmišljena upravo demokratskom slobodom da svako ima pravo da se kandiduje za predsednika i koja revoluciju koristi u medijske svrhe da prikaže neke druge demokratske zemlje kao totalitarističke.