Kažu da su četrdesete nove tridesete, pedesete nove četrdesete i tako redom. Dobro zvuči iako nije istina, godi našoj želji za vječnom mladošću. Ohrabreni ovakvim blagoglagoljivim zavaravanjima, nemalo smo zbunjeni pred pitanjem: Dobro, kad onda počinje starost i kad se više ne bismo smjeli uvrijediti ukoliko nas neka neodgojena bitanga nazove starijom osobom?

Ne samo zato što smo stari razmotrimo nekoliko brižljivo promišljenih kriterija:

Prvo, starost se nepogrešivo detektira već na jezičnoj razini. Odaje nas način na koji govorimo ili pišemo. Ako, primjerice, umjesto da kao sav mlađahni svijet kažemo: “Aorist ne koristim jer nemam pojma šta je to”, makar iz šale napišemo rečenicu: “To što upotrijebih aorist, znači da osjećam suptilne jezične nijanse, a ne da ostarjeh”, zapravo znači da ostarjesmo. Mlado uho, nenaviklo na išta što bi nadilazilo tri temeljna glagolska vremena, osjetit će intenzivno probadanje pa i bol pri svakom nagovještaju aorista ili imperfekta. Čak i ovo “ostarjeti” većina nikad ne bi napisala kao ispravnu zamjenu za “ostariti”. Iako ne bismo željeli zvučati kao stara gunđala, teško je ne primijetiti da mladi imaju izvjesne poteškoće i sa sluhom (čitaj: razumijevanjem) pa umjesto nas koji “sumnjamo”, mladi sve češće “sumljaju”, ne znaju što znači “pouzdano” niti “izvjesno”, a kad ih pitamo da opišu svoje dobro raspoloženje bez da upotrijebe izraze “super”, “kul” ili “dobro mi je”, raspoloženje im prestane biti dobro.

Baza općih znanja

Drugi siguran znak starosti je znati ponešto iz baze takozvanih općih znanja. Na primjer, znati da Litva i Latvija nisu isto, ali da Latvija i Letonija jesu. Ili znati da to sve skupa nisu imena gradova. Niti vilenjaka iz Gospodara prstenova. Ili znati da je onaj Rus napisao još poneki roman osim “Zločina i kazne”. Ili to da “roman” nije samo druga riječ za strip. Zapravo, star si ukoliko si bar nekad držao ikakvu knjigu u ruci (napomena: stripovi i školski udžbenici nisu knjige). “Šta ću čitati”, reći će mladi, “ja živim život umjesto da čitam o njemu.”.

Sljedeći pouzdan znak starosti je pitati djecu što im je zanimljivo u gledanju youtubera, ljudi koji svakodnevno snimaju svoju ispraznu dnevnu rutinu i time zarađuju milijune dolara. Među njima je najpoznatiji i vjerojatno najbogatiji švedski youtuber PewDiePie (Felix Kjellberg). Ima 106 milijuna pretplatnika, a ne radi gotovo ništa drugo doli satima svakodnevno snima sebe kako igra kompjuterske igrice. Nikome starijem od 30 godina fenomen nije objašnjiv. Nikome mlađem od 25 nije jasno što tu treba objašnjavati.

Nadalje, i nesposobnost shvaćanja zašto mladi vole slušati neizdrživo lošu, kič glazbu popularno nazvanu “cajke” je pouzdan znak starosti. Jedino suvislo objašnjenje kojeg smo se uspjeli dosjetiti jest da time izražavaju pobunu protiv generacije svojih roditelja. Taj generacijski otpor je razumljiv i potreban, a ne mogu ga iskazati slušanjem punka ili rocka kad je to glazba njihovih roditelja. Jedino čime mogu temeljito iznervirati roditelje i dovesti ih do očaja i priznanja neuspjeha vlastitih odgojnih strategija je izjava kako obožavaju cajke i kako misle da je to baš kvalitetna glazba.

Peto, gotovo nitko mlađi od 25 godina nije u stanju odgledati film u kojem se kadrovi ne smjenjuju brzinom reklamnog ili muzičkog spota. Zamislimo, na primjer, Viscontijevo remek-djelo “Smrt u Veneciji”. Film traje dva sata i petnaest minuta, a sva radnja bi se mogla sažeti u desetak minuta. Teče polako, gotovo neprimjetno jer naglasak nije na događajima, nego doživljajima. Mladi bi, potpuno razdraženi, eventualno uspjeli izdržati pet do deset minuta filma prije nego bi na rubu živčanog sloma rekli: “Šta je ovo? Tu se ništa ne događa. Gasi, umrijet ću iako nisam u Veneciji. Od dosade.”

Šesto, samo starci prenaglašeno koriste sleng jer misle da tako govore mladi. Zapravo, mladi imaju neke svoje izraze, starcima nepoznate, a ponekad isti izrazi različitim generacijama nemaju jednako značenje. Tako, na primjer, “bariti” mladima znači “strasno se ljubiti”, a mi ostarjeli mislimo da još uvijek znači “zavoditi” pa izazovemo čitav niz nesporazuma. Takvo izražavanje treba svakako izbjegavati svatko tko ne želi zvučati kao iskompleksirani pedofil koji se na silu želi pridružiti ekipi koju je davno prerastao. Otužno, izaziva suosjećanje.

Kad smo već spomenuli ljubljenje, stari smo i užasno konzervativni ukoliko mislimo da su djevojka i mladić u romantičnoj vezi ako svakodnevno izlaze i pritom se još i ljube. Mladi to vide drugačije. Kažu da to svakodnevno ljubljenje ne znači ništa i da je jedini pouzdani znak da je par u vezi – objavljivanje zajedničke fotografije na Instagramu. Čak ni ostale društvene mreže ne dolaze u obzir, Instagram je službeno mjesto za potpisivanje partnerskog odnosa. Dok na njemu nema zajedničke fotografije, sve je samo neobavezna zabava.

Starost se prepoznaje i u cijelom nizu svakodnevnih praktičnih poteškoća. Primjerice, ako nam je zbog korone preporučeno nošenje vizira na radnom mjestu, a mi ga ne možemo nositi jer bez naočala ne vidimo pročitati ništa bliže od pola metra i manje od trećine centimetra, a s naočalama ne možemo gledati u daljinu jer su to naočale za čitanje pa bismo ih morali svaki čas skidati i ponovno vraćati. (Tko nije probao stavljati i skidati naočale s vizirom na glavi neće ovo nikada razumjeti.)

Muke sjećanja

Sve u svemu, stari smo ukoliko se do zadnjeg detalja sjećamo svojeg djetinjstva, ali ne znamo što smo danas ručali te ako gajimo lažna sjećanja na stara dobra vremenima u kojima je, zakleli bismo se, sve bilo puno humanije i bolje.

I jedan “utješan” podatak za nas vječno mlade – Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je  objavila novu kategorizaciju životnih dobi. Prema njoj, mladima se ima smatrati ljude u dobi od 18 do 65 (slovima: šezdeset pet) godina. Srednjih su godina ljudi od 66 do 79, a stariji tek od 80 do 99 godina. One prkosne, koji su dočekali 100 i više godina opirući se racionalnim uštedama mirovinskog sustava, naziva se “dugovječnim starijima”. Vjerojatno je namjera ovako utvrđenih kategorija odgoda mirovinskih prava i spašavanje posrnulih mirovinskih sustava (jer “mladi” ne mogu primati starosnu mirovinu) te obnova ideje produljenja radnog staža po načelu “s posla u grob”. Ali koga briga, glavno da dobro zvuči jel’?

*Prenosimo sa portala Analiziraj.ba