Kapitalizam je konstantnа epidemija – Razgovor sa Dr Hrvojem Jurićem

Pandemija korona virusa COVID-19 trenutno je pogodila 199 država i teritorija. Mnoge države se bore da ,,spljošte krivu” epidemije kako zdravstveni sistem ne bi došao do kolapsa i kako bi svako mogao da dobije zdravstvenu pomoć koja mu je potrebna. Međutim, izvesno je da će u nekim državama doći do toga da broj pacijenata kojima je potrebna intenzivna nega premašuje trenutne kapacitete, te dolazimo do pitanja kako postupiti u takvoj situaciji?

Problem koji navodite nije više stvar predviđanja i strepnje. To se već događa, a može se očekivati da će se ubuduće sve češće i na sve više mjesta događati. Ako se već sada u Švicarskoj, bogatoj zemlji s uređenim zdravstvenim sistemom, diskutira o tome – a u Neue Zürcher Zeitungu čitao sam već nekoliko članaka na tu temu – onda je situacija zaista ozbiljna. Ali ono što razlikuje Švicarsku ne samo od „divljeg Balkana“ nego i od europskounijskih zemalja poput Italije i Španjolske, koje imaju „klimave“ zdravstvene sisteme, jest to što se u Švicarskoj ozbiljno i na vrijeme raspravlja o tome. To možda neće spriječiti pojavu takvih problema, ali će ih zasigurno odgoditi i ublažiti njihove negativne posljedice, jer će i liječnici i drugi zdravstveni radnici, i javnozdravstveni sistem, skupa sa svojom upravljačkom i etičkom infrastrukturom, i političke strukture, i građani, biti spremniji za suočavanje sa problemima, te će odluke, čak i kada su vođene „logikom manjeg zla“, biti kvalitetnije. Smatram da nije toliko problem u tome što se ponekad i ponegdje, u izvanrednim situacijama, mora vršiti trijaža i odlučivati o prioritetima u pružanju medicinskih usluga. U bioetičkim diskusijama o tome se intenzivno raspravlja, te su se kristalizirali neki principi i smjernice. Problem je, s jedne strane, ako se, zbog ograničenih resursa, počne vršiti apriorna segregacija unutar populacije, od koje zavisi i pružanje zdravstvenih usluga koje su svačije pravo, tako da cijele grupe budu svrstane u kategoriju „neprioritetnih“, „neisplativih“ ili „manje vrijednih“. Znamo da i u normalnim okolnostima matematika, statistika i ekonomija često nadvladavaju medicinu i etiku kad je riječ o zdravstvenim pitanjima. S druge strane, problem je ako odluke koje se tiču djelovanja u izvanrednim situacijama postanu principom i u uobičajenim okolnostima, dakle, ako prodru po cijeloj vertikali i horizontali zdravstvenog sistema i društva. To se tiče kako javnozdravstvenih mjera koje se trenutno provode, tako i drugih mjera proglašenih od strane vlasti u većini zemalja, u čiju opravdanost sumnjam.

Zdravstveni radnici su trenutno u prvim redovima borbe protiv pandemije. Smatra se da oni imaju dužnost prema pozivu koji su odabrali, pacijentu i društvu da uvek obavljaju svoj posao. Da li zdravstveni radnici i u vanrednim i visokorizičnim okolnostima, kao što je pandemija, imaju nezaobilaznu dužnost da obavljaju svoj posao ili mogu da odbiju da stave svoj život i život svojih bližnjih u opasnost time što neće lečiti pacijente?

I medicinska deontologija, i etika i bioetika, ali i logika, sugeriraju nam da zdravstveni radnici nemaju pravo da, iz bilo kojih razloga, odbiju izvršavati one postupke koji su medicinski, etički i pravno ovjereni, te „idu u rok službe“. Pojačani rizik obolijevanja od zaraznih bolesti u situacijama kao što je ova današnja trebao je biti uračunat u odluku o izboru profesije, kao što je trebao biti uračunat i svjetonazorski baziran otpor prema određenim procedurama kao što su umjetna oplodnja ili abortus. Zato sam protiv prava na prigovor savjesti u medicini, o čemu se, barem u Hrvatskoj, u posljednjih par godina zajapureno polemizira, uglavnom vezano za reproduktivnu medicinu i ginekologiju. Osoba kojoj savjest ne dopušta da nosi oružje i koristi nasilne metode, ili osoba koja se teže nosi sa stresom, neće se odlučiti za vojnu ili policijsku karijeru. Osoba koja iz moralnih razloga odbija iskorištavati, mučiti i ubijati ne-ljudske životinje, ili osoba koja ima spontanu negativnu reakciju na krv, neće učiti mesarski zanat. Možda su primjeri suviše karikaturalni, a moj stav suviše tvrd, ali htio sam naglasiti da je profesija zdravstvenih radnika po definiciji visokorizična i visokostresna, pa se za nju ne trebaju odlučivati oni koji se ne mogu nositi s odgovarajućim izazovima. Mislim da ne moram posebno isticati da zbog toga veoma cijenim zdravstvene profesije i pojedince koji se time bave.

Svedoci smo da usled pandemije ljudi širom sveta masovno odlaze u prodavnice i prave velike zalihe hrane i osnovnih sredstava za higijenu što je dovelo do njihove nestašice. Da li je opravdano takvo ponašanje?

Nije opravdano, ali je razumljivo. Shvatljivo je, ali nije prihvatljivo. Međutim, pojedince koji su se tako ponašali smatram tek djelomično odgovornima za to, jer su bili ograničeno uračunljivi. Naime, političko-medijski pritisak bio je užasan, paniku se poticalo kako bi se ljude natjeralo u izolaciju i discipliniralo, pa je to imalo i neželjenih, iako sasvim logičnih posljedica kao što je ova koju ste spomenuli.

Ukoliko neko odluči da je previše rizično odlaziti jednom nedeljno do prodavnice i kupiti hranu koja mu je potrebna, da li bi bilo opravdano naručiti hranu preko interneta?

Naravno da je opravdano, pod pretpostavkom da taj servis nudi svoje usluge misleći na dobrobit i mušterija i zaposlenika. Ali problematičnim mi se čine osobe koje se, ako su pokretne i zdrave, ne usude ni jednom nedjeljno otići u prodavaonicu. To je nesumnjivo s onu stranu opreza i u sferi paranoje. Općenito smatram da je briga o psihičkom zdravlju i emocionalnoj stabilnosti podjednako važna kao i čuvanje žive glave i tjelesnog zdravlja. A sve navedeno je nemoguće razdvojiti i tretirati zasebno.

U Kini se pojavila aplikacija koja pomaže u borbi protiv širenja virusa time što vam dostavlja informacije o lokaciji ljudi koji su zaraženi virusom ili koji su bili u kontaktu sa zaraženima i na taj način vam govori gde možete bezbedno da se krećete. The Telegraph je 17. 3. objavio da Britanija takođe kreće sa pravljenjem slične aplikacije. Da li treba da budemo oprezni kada razvijamo ovakva tehnička pomagala koja koriste podatke o našem privatnom životu i šta ovakva tehnička pomagala donose, a šta oduzimaju našim životima u 21. veku?

Svakako trebamo biti oprezni. Štoviše, zbog tehnološko-političkih manipulacija koje dolaze pod parolom staranja o životu i zdravlju trebamo biti zabrinuti isto kao zbog ugroženosti života i zdravlja, a možda još i više, jer da su bolesti opasne to znaju svi, ali da su informacijsko-komunikacijske tehnologije opasne to, izgleda, nije svima jasno. Više puta sam ovih dana preporučivao onima koji čitaju knjige da pročitaju, ako već nisu, knjigu „Nadzor i kazna: rađanje zatvora“ Michela Foucaulta, objavljenu davne 1975. godine, jer Foucault dobro opisuje mehanizme ograničavanja sloboda i prava, kontroliranja, discipliniranja i sankcioniranja, koji su itekako unaprijeđeni zahvaljujući modernim tehnologijama, a posve su ogoljeni zahvaljujući aktualnoj situaciji. Država i privatne kompanije već odavno koriste takozvane društvene mreže za prikupljanje podataka i praćenje u svrhu ostvarivanja totalne moći nad ljudskim životima i međuljudskim vezama, ali sada se to počinje činiti sasvim eksplicitno. Država i kapitalizam ne mogu drugačije, nadziranje i kažnjavanje je, takoreći, upisano u njihovu suštinu, pa me zato više brine to što među građanima nema gotovo nikakvog otpora. Najstrašnija je ta tupa suglasnost sa porobljavanjem koja se u euforičnim situacijama, kao što je ova pandemijska, ponekad pretvara i u radosnu predaju.

U Hrvatskoj su uvedene velike mere kako bi se smanjilo širenje virusa. Rade samo neke prodavnice hrane i apoteke. U Srbiji se otišlo korak dalje te je uveden policijski čas u trajanju od 17h do 5h, a vlasnicima pasa je dozvoljeno da prošetaju kućne ljubimce u periodu između 20h i 21h. Međutim, predsednik Srbije je najavio da će se građanima i građankama ukinuti mogućnost da u to vreme izvode svoje ljubimce u šetnju. Kako i u kojoj meri pandemija utiče na ne-ljudske životinje?

Predsjednik možda može zabraniti izlazak iz stanova psima i njihovim bližnjim ljudima, ali ne može im zabraniti da imaju potrebe. To znači da njegova moć nad životom nije apsolutna, a sve dok nije apsolutna i ako djeluje represivno na životne potrebe, prepoznavat će se kao nasilje, koliko god se on trudio da to prikaže kao brižnost strogog, ali pravednog oca. Ali niste me, zapravo, pitali o predsjedniku, nego o ne-ljudskim životinjama. Sigurno je da se posljedice ovog pandemijskog režima života odražavaju i na životinje koje nazivamo kućnim ljubimcima, ali bi bilo važno i da se zapitamo o povezanosti recentne pandemije i ne-ljudskih životinja na jednom drugom nivou: ne u pogledu posljedica, nego u pogledu uzroka pandemije. Naime, u jednom nedavno objavljenom članku, australsko-američki filozof Peter Singer i talijanska filozofkinja Paola Cavalieri upozorili su na to da vrlo malo ljudi uopće spominje, a još manje ozbiljno razmatra uzroke epidemije, te su konstatirali: „I epidemija SARS-a 2003. i aktualna epidemija nastale su na kineskim ‘mokrim tržnicama’ – tržnicama na otvorenom, gdje se životinje kupuje žive i onda ih se na licu mjesta kolje za kupce. Do kasnog decembra 2019. svi koji su bili zaraženi virusom bili su na neki način povezani s wuhanskom tržnicom Huanan.“ Analizirajući problem i u užem i u širem kontekstu, ovi autori, svjesni ekonomskih i kulturnih posljedica svoga zaključka, kažu: „Tržnice na kojima se prodaju i kolju žive životinje treba zabraniti ne samo u Kini nego u cijelom svijetu.“ Taj je zahtjev svakako mnogo blaži od zahtjeva koje ovi autori inače ističu, a usmjereni su na potpuno ukidanje svih oblika iskorištavanja, mučenja i ubijanja životinja te na generalnu promjenu ljudskoga stava prema njima. No, sigurno je da su sa ovim svojim tekstom Singer i Cavalieri osvijetlili jednu temu o kojoj bi se, koliko god nas medijski pritisak usmjeravao u drugim pravcima, trebalo razmišljati kad se razmišlja o ovoj i drugim epidemijama, a to su, najšire rečeno, ekološki uzroci nastanka i razvoja epidemija. U tom smislu, američka znanstvena novinarka Sonia Shah lucidno kaže: „Nema nikakve tajne oko životinjskog izvora pandemija. To nije neki ljuskavac ili šišmiš. To su populacije toplokrvnih primata: pravi životinjski izvor smo – mi.“

Dan Patrick, zamenik guvernera Teksasa, gostovao je na Fox televiziji i pozvao sve starije građane i građanke Amerike da se žrtvuju kako bi američka ekonomija preživela. Da li je gospodin Patrick u pravu, da li je ekonomija vrednija od života najstarijih Amerikanaca i Amerikanki?

Provjerio sam i vidio da se Dan Patrick nije šalio – rekao je to sasvim ozbiljno. Zamislimo da se većina starijih građana i građanki Sjedinjenih Država zaista dobrovoljno žrtvuje na način na koji je to zamislio Patrick, koji je i sam sedamdesetogodišnjak, ali da to ipak ne dovede do željenih rezultata. Hoće li preostala manjina starijih građana i građanki onda biti nasilno žrtvovana? A ako ni to ne dovede do željenih rezultata, tko je sljedeći na redu za žrtvovanje – beskućnici ili meksički imigranti? Odgovor zavisi i od toga što sve podrazumijeva to žrtvovanje. Jer ako se radi o korištenju i nekorištenju zdravstvenih usluga, milioni Amerikanaca se ni ne mogu žrtvovati jer nemaju zdravstveno osiguranje. Istina je zapravo to da Sjedinjene Američke Države već žrtvuju svoje građane i građanke, primarno one najsiromašnije i najugroženije, za napredak ekonomije, odnosno krupnog kapitala koji je do neprepoznatljivosti stopljen sa državom. Patrick govori o tome da bi za djecu i unuke trebalo sačuvati „onu Ameriku koju cijela Amerika voli“. Licemjerna je ta ljubav u doba koronavirusa. I čini mi se da se tu radi o onoj ljubavi za koju kažu da od nje kosti pucaju.

Na internetu se pojavila slika na kojoj jedan Italijan skida zastavu Evropske unije i umesto nje kači zastavu Narodne Republike Kine kao reakciju na mere koje je Evropska unija preduzela u borbi protiv pandemije. Trenutna situacija je pokazala slabost zdravstvenih sistema neoliberalno-kapitalističkih država (veoma veliki broj Amerikanaca je ostao bez posla, što znači da je veliki broj njih izgubilo i zdravstveno osiguranje), a takođe i slabost samog neoliberalnog kapitalizma. Da li će neoliberalni kapitalizam preživeti pandemiju ili možemo očekivati da će doći do radikalnih ekonomsko-političkih promena na svetskom planu?

Situacija nastala zbog koronavirusa izbacila je na površinu mnoge prikrivene devijacije zdravstvenih, ekonomskih i političkih sistema u doba neoliberalnog kapitalizma. Ali ne bih baš govorio o „slabostima“, a pogotovo ne o egzistencijalnoj ugroženosti kapitalističkog sistema. Ne treba strepiti nad sudbinom kapitalizma, nego kao i uvijek treba strepiti pred kapitalizmom. Danas su najugroženiji oni koji su i inače ugroženi od strane kapitalizma. Uglavnom slabo plaćene, a maksimalno eksploatirane i u nesigurnosti držane radnike danas poslodavci bez najave otpuštaju, kako bi na minimum sveli štetu u poslovnom smislu. U Hrvatskoj je samo u posljednjih sedam dana bez posla ostalo skoro 5500 radnika i radnica, što znači da je ekstremno ugroženo hiljade obitelji. A kriza, izgleda, nije još ni na vrhuncu, a kamoli na kraju. Na mikroplanu – ali i tu treba razmišljati u globalnoj perspektivi – izgledan je pomor malih privatnih firmi, obiteljskih gospodarstava i radničkih kooperativa, što neće ugroziti tržište i kapital, ni globalno ni lokalno, jer će se time samo raščistiti teren za one velike, među kojima se oni najveći u poljoprivredi i proizvodnji hrane, farmaceutskoj i zdravstvenoj industriji, energetici, te informacijsko-komunikacijske tehnologijama i uslugama, a to su djelatnosti koje prosperiraju i u doba kriza kao što je ova današnja. Ukratko, kapitalizam će preživjeti pandemiju koronavirusa jer je kapitalizam supervirus u konstantnoj pandemiji. Možda će se donekle transformirati, ali opet na svoju korist. Mnogo izvjesnije je da će iz ove krize izaći još snažniji nego da će propasti, posebno ako uzmemo u obzir to da će države zasigurno još više usmjeravati javna sredstva u privatni sektor, kao i tokom globalne financijske krize prije desetak godina.

Živimo u duboko podeljenom svetu. U svetu u kome su lideri najmoćnijih zemalja ljudi poput Donalda Trampa, Borisa Džonsona ili Vladimira Putina, ljudi čije političke izjave odišu rasizmom, seksizmom, homofobijom, ksenofobijom. Živimo u svetu u kome se granice zatvaraju i grade zidovi. Da li trenutna pandemija, koja nas je podsetila koliko solidarnost uistinu znači, može dovesti do nekih promena, pre svega promena svesti ljudi, koji su bombardovani podelama?

Ja ne gubim nadu da će se to jednom dogoditi, ali ne vjerujem da će današnje generacije to doživjeti. Kratkoročno sam pesimist, ali sam dugoročno optimist. Slažem se s onima koji kažu da nam mora postati još malo gore da bi se dogodile značajnije promjene i da bi nam svima postalo mnogo bolje. Međutim, ne mislim da trebamo sjediti skrštenih ruku, jadikovati zbog okrutnosti današnje ekonomije i politike, te čekati neki „revolucionarni moment“ kad će se preko noći sve promijeniti i nastupiti „raj na zemlji“. Promjene koje su usmjerene protiv ovog nehumanog sistema mogu se događati već sada. I događaju se. Postoji gusta mreža pojedinaca i zajednica diljem svijeta, koja svakodnevno potvrđuje onu parolu „drugačiji svijet je moguć“. Posebno u kriznim situacijama vidimo da nisu posve nestale ljudske sposobnosti koje su potrebne za izgradnju humanog globalnog društva koje bi se drugačije odnosilo i prema ne-ljudskim bićima i prirodi, ali sistem ih prilično uspješno uništava ili apsorbira na svoju korist. Sasvim je razumljivo da nesaglediva moć vladajućeg ekonomsko-političkog sistema, omogućena tehnoznanošću i ojačana masmedijima, izaziva rezignaciju čak i kod onih koji su osvijestili potrebu za radikalnim promjenama. Većina je, ipak, fascinirana tom moći sistema, u smislu da sistem ljude ispunjava strahopoštovanjem ili čak čistim strahom, na što se reagira vanjskom poslušnošću, ali potiskivanje nezadovoljstva vodi u depresiju i očaj. Budući da sistem uništava ne samo pojedince, nego i zajednice i zajedništvo, te društvo i društvenost, važno je na sve načine raditi na individualnim samopromjenama, njegovati nehijerahijske i nerepresivne međuljudske odnose i graditi iste takve lokalne zajednice. Ova pandemiološka kriza prilika je da se podsjetimo na te zadaće, kao i na principe i vrijednosti koje im stoje u podlozi.

Razgovor vodio Đurica Stojanović

Blog Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu, 03.04.2020.

Dr Hrvoje Jurić je redovni profesor na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gde predaje etiku i bioetiku. Glavni je sekretar Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku, te voditelj znanstveno-istraživačkog odbora za bioetiku, politiku i ekonomiju i voditelj znanstveno-istraživačkog odbora za rodnu perspektivu u integrativnoj bioetici. Primarno polje njegovog interesa čini praktička filozofija, bioetika i politika, ali se takođe bavi i filozofijom tehnike, filozofijom prirode, filozofijom medija, filozofskom hermenautikom, feminističkom i rodnom teorijom kao i socijalno-političkom problematikom. 

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, medicina, Nauka, Sociologija