Ljubav, strast i rad na “prašnjavom” imidžu Bečke filharmonije – Sophie Dervaux, rođena Dartigalongue, kćer matematičara i gitaristikinje, dolazi nam iz Pariza gdje je i rođena 25. jula 1991. godine. Ova mlada muzičarka počela je svoje druženje s muzikom u ranoj dobi. Nakon gitare, njen instrument je bio klarinet, a tek kasnije će se roditi ljubav prema fagotu, puhačkom instrumentu koji je zauzimao posebno mjesto u baroku.

Sophie je ove godine održala 188 koncerata širom svijeta, a i privatno je imala lijepe trenutke udavši se za svoga sunarodnjaka, francuskoga muzičara Felixa Dervauxa.

Njen interview objavljujemo povodom njenoga ovogodišnjeg nastupa u bečkom Musikverein-u povodom Nove Godine s Bečkim filharmoničarima.

Odkad ste u orkestru državne opere u Beču i koliki značaj predstavlja za Vas sviranje u ovom orkestru?

Od 1. septembra 2015. godine sviram u orkestru državne opere. Svirati u ovome orkestru mi mnogo znači. S jedne strane tu je raznolikost repertoara, a s druge strane, čovjek je dio nečega velikoga. Ova operska kuća poznata mi je od djetinjstva.

Vi ste mlada dama koja predstavlja jednu novu i mladu generaciju muzičara. Kako po Vama izgleda današnja slika koncertnih dvorana i kako izgleda današnja, klasična muzička scena? Idu li mladi ljudi danas slušati klasičnu muziku?

Kao prvo, ne razmišljam na način da publika stari. U Beču je publika raznolika, dolaze nam i mladi i stari. Kad izvodimo balet rado nas posjećuju obitelji. Mogli bi reći da svijet klasike ima “prašnjav” image i tu bi se trebalo nešto uraditi. Svijet klasike mora biti otvoreniji i pristupačniji. Moja generacija bi trebala učiti od starije generacije. To mi je važno. Trebamo predstaviti nove ideje kako svijet klasike učiniti pristupačnijim.

Kad ste znali da ćete postati profesionalna muzičarka?

Za mene su postojale tri mogućnosti: vatrogasac, fizičar ili pjevač. U redu, pjevačica nisam postala. Ali, eto, fagotistkinja. Nije to bio neki poseban trenutak kad sam znala da će to biti moje zanimanje. To se desilo, nekako, prirodno.

Vidite li svoj muzički rad kao poziv ili zanimanje?

Niti je zanimanje niti je poziv. To je jednostavno čista strast.

Kad pomislite na Bečke filharmoničare, kao instituciju, na što prvo pomislite?

Prvo na što pomislim? Na 1842. godinu. I, naravno, na Musikverein.

Koja je razlika izmedu sviranja u Bečkoj državnoj operi i sviranja s Bečkim filharmoničarima? Ima li uopće razlike?

Za mene ima razlike. Radi se o potpuno različitom načinu muziciranja. U operi imamo ulogu pratnje, radnju nosimo skupa sa scenskim zbivanjima na pozornici. Mi kao orkestar nismo u fokusu. Na filharmonijskim koncertima smo na pozornici i u središtu pozornosti. Jedini protagonist. Kao orkestar.

Wiener Klangstil, taj tzv. bečki zvuk, je nešto posebno. Zvuk Bečkih filharmoničara je nešto posebno. Vjerujete li i vi u bečki stil sviranja i u bečki zvuk?

Svakako! Naročito zato što imamo posebne instrumente kao što su bečki rog ili bečka oboa. Kod gudača imamo tu jedinstvenu boju u muzici koju ne nalazimo nigdje drugdje u svijetu. To je stvarno nešto jedinstveno. Taj zvuk je tako osoban, zvuk bečke filharmonije.

Kako uspjevate uskladiti Vaš privatni i Vaš javni život?

Ovo je zanimanje koje zauzima vrlo važno mjesto u mome životu. Ipak, privatni život mi je još uvijek najvažniji. I, to je dobro. Sve se može dobro spojiti kad se čovjek organizira.

Muzika je za Vas…

…sve!

Beč je…

…jako lijep i to je grad koji mi je puno toga omogućio.

za P.U.L.S.E: Gabriela Petrović

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

  Bečka filharmonija, Bečki Novogodišnji koncert, Gabriela Petrović, Muzika