Mit o Psihi – Oduvijek je čovjek istraživao svoju nutrinu pokušavajući razumjeti zakonitosti koji njime vladaju, a uzrokuju osjećaje, želje, misli, ponašanje i djelovanje. Nekada davno, u vrijeme kada nije osjećao izdvojenost i ekskluzivnost svojeg postojanja, odgovore je pronalazio istražujući prirodu u kojoj je živio i čiji dio je bio. Upoznavajući zakone prirode, upoznavao je zakone koji njega određuju i koje treba poštovati ako želi biti harmoničan dio te prirode i zauzeti ono mjesto u postojanju koje mu je, kao čovjeku, namijenjeno.

Današnji čovjek otuđen je od prirode i samog sebe. Drevna znanja su zaboravljena, a kriteriji vrijednosti promjenjivi i nestalni. Čovjek se iscrpljuje u zadovoljavanju vlastitih želja, bez jasne vizije cilja kojemu treba težiti.

Potrebno je obnoviti zaboravljena znanja i pogledati čovjeka očima drevnih kultura i civilizacija. Tradicionalna psihologija čovjeka smatra dijelom prirode i uči ga što se dešava kada svjesno slijedi zakone prirode, a što kada se od njih udaljava.

Tri svijeta

Sve stare civilizacije govore o dvojnoj prirodi čovjeka: zemaljskoj i nebeskoj, odnosno animalnoj i božanskoj. Čovjek je biće koje djeluje na Zemlji, u svijetu pojava, dok se njegovi korijeni nalaze na Nebu, u vječnosti. Zbog toga izražava i živi dvije krajnosti: vlastitu nižu i višu prirodu.

Niža ili zemaljska, animalna priroda čovjeka, ne odnosi se (kao što bi to na prvi pogled moglo izgledati) na njegovu fizičku egzistenciju: rad, odmor, odijevanje, konzumiranje hrane, fiziološke potrebe itd. Niža priroda podrazumijeva sve impulse u čovjeku koji vezuju i usmjeravaju svijest čovjeka isključivo na ispunjavanje njegovih materijalnih i instinktivnih potreba, uključujući egocentričan i egoističan odnos prema drugim bićima. Naime, čitavo usmjerenje izražavanja niže ljudske prirode moglo bi se svesti na formulaciju: “Ja – prvi i jedini”.

Viša priroda označava impulse koji usmjeravaju svijest čovjeka prema spoznaji vlastite svrhe i mjesta u postojanju, te prema nužnoj vlastitoj transformaciji da bi čovjek mogao živjeti istinske karakteristike vlastitog bića.

Viša ili nebeska priroda podrazumijeva izražavanje i življenje esencije Čovjeka: usklađenost svih čovjekovih potencijala sa zakonima prirode, uključujući moralni odnos prema drugim bićima.

Prema tradicijama, obje strane ljudske prirode korisne su u evoluciji čovjeka kao bića, ali ih mora znati međusobno uskladiti i dati im pravo mjesto i vrijednost koju imaju. Čovjek treba naučiti egzistirati kao cjelina i tada, kaže se, postaje ravan bogovima. O tome nam govori mit o Heraklu, grčkom junaku božanskog porijekla koji kroz svoje radove-kušnje stječe besmrtnost.

Stara učenja govore nam o čovjeku na neki način razapetom između Zemlje i Neba. Postoji vječni sukob i izvor patnje u svakom ljudskom biću: nepoznavanje vlastite niže i više prirode često puta čini od čovjekova života orahovu ljusku koju potapa svaka nova struja…

Kako upoznati vlastitu dvojnu prirodu i kako odrediti mjesto i važnost suprotnih impulsa koji u nama djeluju? Što je uopće kontakt točka dviju strana naše vlastite prirode?

Posrednik i veza između zemaljskog i nebeskog u čovjeku jest njegova psiha. Stari Grci iznose konstituciju čovjeka kroz shemu triju svjetova:

• duhovni svijet ili NOUS
• psihički svijet ili PSYCHE
• fizički svijet ili SOMA

Tri svijeta označavaju vidljive i nevidljive nivoe unutar kojih čovjek postoji, odnosno nivoe od kojih se sastoji njegovo cjelovito biće.

Fizički nivo obuhvaća fizičko tijelo čovjeka i vitalnu energiju koja mu je potrebna za djelovanje. Prema Grcima, to je najgrublja, odnosno najgušća dimenzija postojanja.

Duhovni nivo sadrži sve esencijalne snage čovjeka koje su nepromjenjive i vječne. To je najsuptilnija dimenzija čovjeka.

Psyche ili duša zadire unutar fizičkg i duhovnog svijeta i povezuje ih. Psiha sadrži emocije i misli čovjeka pomoću kojih on stvara različite predodžbe te time ima ulogu dimenzije posrednika čija je osnovna karakteristika dinamika. Unutar nje susreću se impulsi duhovnog i materijalnog svijeta pa je nazivaju još i raskrižje puteva. O čistoći ili prohodnosti psihe ili duše ovisit će prenošenje duhovnih, vječnih impulsa u svakodnevni život čovjeka. Nazivaju je još i zrcalom, jer se na njoj odražavaju svi duhovni i instinktivni pokretači čovjeka. Ona može dati sliku već spomenute animalne ili božanske prirode čovjeka, ovisno o tome uz kakve se impulse veže.

Jedan od simbola psihe u starim tradicijama bio je Mjesec, kao onaj koji nema vlastitu svjetlost nego odražava svjetlost Sunca.

Kod Egipćana, naprimjer, ta je simbolika dana simbolom Mjesečeve barke, one koja nosi Sunce Duh.

Ako je psiha prohodna, odnosno duša čista, bez barijera sastavljenih od iluzija, strahova i egoizma, kao rezultat posredovanja takve psihe, sve dimenzije čovjeka moći će međusobno komunicirati.

“Mjesec će odraziti svjetlost Sunca”, Nebo i Zemlja u čovjeku moći će se povezati u skladnu aktivnu cjelinu. Takav sklad manifestirat će se u djelovanju Čovjeka u pojavnom svijetu. Time će, kaže se u tradicijama, čovjek živjeti svoju božansku prirodu i ispuniti svoj smisao na putu evolucije. O tome simbolički govori rimski mit o Psihi.

Mit o psihi

Živjeli jednom kralj i kraljica i imali tri kćeri. Sve tri bile su prekrasne, no najmlađa, Psiha, bila je toliko lijepa da se riječima nije dalo iskazati. Glas o njezinoj ljepoti proširio se i izvan kraljevstva i sve više ljudi dolazilo je pokloniti se smrtnoj djevojci, iskazujući joj počasti kao boginji. Venerina svetišta su opustjela, a narod je Psihu slavio kao Veneru rođenu u ljudskom obličju. To naljuti boginju i ona odluči kazniti Psihu. Pozove sina Amora i naredi mu da svojom ljubavnom strijelom rani Psihu tako da se smrtno zaljubi u najružnijeg i najbjednijeg čovjeka.

U međuvremenu, kralj se zabrinuo zbog ­počasti koja se iskazivala Psihi. Obje starije kćeri već je odavno udomio, ali za Psihu se ne pojavi prosac. Svi su joj se divili i slavili božansku ljepotu, ali nitko nije ni pomišljao da je zaprosi. Kralj odluči da za savjet upita drevno proročište, no odgovor koji je čuo zaprepasti ga i još više ražalosti. Rečeno mu je da Psihu u vjenčanoj odori odvede na vrh strme litice, gdje će po nju doći strašni divlji zmaj i odvesti je kao svoju nevjestu.

Kralju se srce steglo od tuge, ali morao je poslušati proročanstvo. Opremi Psihu kako je naloženo i odvede je na označeno mjesto. A kada je ostala sama, očekujući svoju gorku sudbinu, doleti Amor da izvrši zapovijed svoje majke. No, bio je dovoljan jedan pogled na njezinu ljepotu da zaboravi svoj zadatak i umjesto Psihu, sam sebe rani ljubavnom strijelom. Na krilima vjetra Zefira spusti je u dolinu podno litice, pred raskošnu palaču da tu živi u raskoši i blagostanju. Preko dana služile su je nevidljive službenice, ugađajući svakoj njezinoj želji, a obnoć je dolazio Amor da joj iskaže svoju ljubav. Tako je Psiha provodila sretne dane u božanskoj dolini, a jedini uvjet njezinoj sreći bio je da ne ispituje niti pokušava otkriti tko je i kako izgleda njezin muž.

U međuvremenu, glas o proročanstvu i teškoj sudbini koja je Psihi određena stiže do njezinih sestara. One dođoše na liticu gdje ju je, kako su vjerovale, oteo strašni zmaj i stanu je oplakivati glasno naričući. Njihove jadikovke stigoše do Psihe. Njoj se sažale sestre zbog toga što ne znaju koliko je sretna, a kako joj je već dosadilo samovanje, te noći stade moliti svog neznanog muža da joj dozvoli vidjeti sestre. Unatoč Amorovu protivljenju i upozorenju da izaziva zlu kob, tako je uporno molila da Amor popusti. I tako, kada su sestre ponovno došle na vrh litice da ožale Psihu, dohvati ih Zefir i kao nekad Psihu, spusti ih u dolinu.

Beskrajna je bila radost sestara kada su se ponovno srele, a još veće čuđenje izazva saznanje da Psiha ne živi u hladnoj, mračnoj zmajevoj pećini, nego u kraljevskoj dolini. I crv zavisti stade se uvlačiti u srca njezinih sestara, pa kada su lukavo otkrile da Psiha ne poznaje lik svojega muža, počnu je uvjeravati da je onaj koji joj noću dolazi otrovna zmija. Praveći se zabrinute za njezinu sudbinu, nagovore je da potajno pripremi uljanicu i nož pa da noću, kad joj muž tvrdo zaspi, osvijetli njegovo lice i, ako se pokaže da su njihove sumnje točne, neka ga probode nožem.

Psiha učini kako su joj sestre savjetovale. Iste noći potajno zapali uljanicu spremno držeći nož da probode strašnu zvijer. No, od onog što je ugledala zastane joj dah. Umjesto strašne zmije, na krevetu pokraj nje ležao je Amor božanske ljepote. Obuzme je nježnost i nagne se da ga poljubi, ali u tom trenu vrelo ulje iz uljanice kapne na Amorovo rame i on se probudi. Shvativši nevjeru svoje žene, koja je prekršila obećanje da nikad neće istraživati njegov lik, on istog trenutka nestade.

Prekasno je Psiha shvatila ludost svog postupka. Slomljena od bola pohrli rijeci da u njoj zauvijek utopi svoje jade. No, rijeka je izbaci na obalu, a na njoj je dočeka šumsko božanstvo Pan, savjetujući joj da umjesto plača i tuge, molitvama i izvršavanjem svojih dužnosti ponovno zavrijedi Amorovu ljubav i povjerenje.

Tada Psiha odluči prvo kazniti svoje sestre koje su je svojom pakošću i zavišću navele na sumnju i izdaju pa prvo jednoj, a zatim drugoj ispriča istu priču: kako ju je Amor istjerao iz doline i rekao da će se oženiti njom, njezinom sestrom. Polakome se sestre za raskošnim životom i ljubavlju Amorovom koja im se obećava, pa polete na liticu i bez razmišljanja bace se u ponor očekujući meka krila Zefirova. No, ovaj put Zefira nije bilo i obje sestre dočekaše smrt na oštrim stijenama. Nakon toga Psiha krene u svijet tražiti Amora.

Za to je vrijeme Amor u dvorima svoje majke bolovao od rane nanijete vrelim uljem, ali još više od ljubavne boli za onom koja mu nije vjerovala. A Venera, još ljuća na Psihu što joj je i sina navela na neposluh, počne je tražiti po cijeloj zemlji s namjerom da se osveti. Psiha sama dođe pred dvore boginjine nadajući se da će tamo naći svog muža, spremna poniznošću ublažiti Venerin gnjev.

Boginju ne umilostivi pogled na bijednu i izmučenu Psihu, nego pozove svoje sluškinje, Samoću i Tugu, da je dobro izmuče, a nakon toga joj zada tri nemoguća zadatka.

Prvo je odvede pred veliki kup raznovrsnog sjemenja i naredi da ga prije večeri razvrsta na kupove. Ne bi Psiha sama uspjela obaviti taj zadatak da joj u pomoć nisu pritekli mravi i razvrstali sjemenje kako je Venera naredila. Izvršen zadatak ne odobrovolji Veneru, nego ona odmah zada novi. Pokaže Psihi gaj pokraj rijeke u kojem su pasle zlatnorune ovce, bijesne na sunčanoj žezi, i naredi da joj donese pregršt zlatnog runa. Ni ovaj zadatak ne bi mogla Psiha izvršiti da joj nije pomogla trska, savjetujući je da pričeka večer kada će se stišati sunčeva žega i stado primiriti. Tada neka se potiho približi grmlju pokraj rijeke, gdje su ovce pile vodu, a niti zlatnog runa ostale zapletene u lišću, pa neka ih samo skine s grmlja. Tako je Psiha učinila te izvršila i drugi zadatak. No, Venera joj odmah smisli treći: da s vrhunca visoke i strme planine, s izvora koji čuvaju strašni zmajevi, donese vrč hladne vode. I ovaj put je Psiha dobila pomoć. Kraljevski orao umjesto nje uzme vrč i hitro izbjegavajući zmajeve, dođe do izvora, zahvati vode i donese joj puni vrč.

Veneru još više razljuti što je Psiha sva tri zadatka uspješno izvršila i sluteći da to nije mogla sama nego uz nečiju pomoć, zada joj još jedan, najteži: zatraži od nje da siđe u Podzemlje i od Prozerpine zamoli kutijicu s malo njezine ljepote kako bi se Venera mogla uljepšati.

Kad je čula što Venera traži, Psiha se očajna popne na visoki toranj s namjerom da se baci i tako najbrže, ali zauvijek, stigne u Podzemni svijet. No toranj progovori ljudskim glasom i pouči je kako da nađe ulaz u svijet mrtvih, kako da dođe do Prozerpine, izmoli kutijicu i vrati se. A posebno je upozori da nipošto ne otvara kutijicu, nego da je zatvorenu preda Veneri.

Kako ju je toranj savjetovao, tako je Psiha i učinila. Ali, kad je već s kutijicom sretno izišla iz Podzemnog svijeta, obuzme je znatiželja i ona otvori kutijicu. No, u njoj nije bila nikakva ljepota, nego ledeni san smrti koji je odmah omami i ona se sruši.

Amoru je u međuvremenu zarasla rana i on zaželi vidjeti voljenu Psihu.

Usprkos stražama koje je Venera postavila, on pobjegne iz dvora i nađe Psihu kako kao mrtva leži na putu. Odmah rastjera smrtni san, ponovno ga zatvori u kutiju, a svojom strijelom nježno probudi Psihu. Tako Psiha preda kutiju Veneri i izvrši i taj, najteži zadatak. A Amor poleti velikom Jupiteru i izmoli njegovu dozvolu da mu Psiha bude žena, što je na kraju i Venera morala prihvatiti. Kako brak ne bi bio neskladan, Jupiter učini Psihu besmrtnom da zauvijek bude uz Amora. Prva kći rođena iz tog braka nazvana je Radost.

* * *

Spomenut ćemo samo neke najvažnije od simboličkih elemenata toga mita:

PSIHA simbolizira ljudsku dušu rastrzanu osjećajima, mislima i vlastitim predodžbama stvarnosti.

AMOR Psihin nevidljivi muž koji je spašava, predstavlja impuls duhovnog svijeta.

VENERA boginja ljubavi, predstavlja snagu prirode koja se u životu čovjeka očituje dvojako: kao Venera Urania – božanska, nebeska ljubav, i kao Venera Pandemus – zemaljska ljubav, vezana za instinkte. Ako čovjek izgubi kontakt s impulsima duhovnog svijeta, pada u ropstvo Venere Pandemus.

PSIHINE SESTRE označavaju utjecaj impulsa fizičkog i animalnog tipa.

SADRŽAJ: Psiha je simbolički prikazana kao osjetljiva, impulzivna žena čiju ljepotu svi ljudi slave, ali koja ostaje nedostupna. Ona sebi ne može naći muža među smrtnim ljudima, sve dok se u nju ne zaljubi božanstvo.

Brak s nevidljivim bićem, Amorom, otkriva joj ljepotu i savršenstvo ljubavi. Psiha otkriva stanje harmonije i postaje savršeno sretna.

U trenutku probuđenih sumnji, nižih impulsa koje ne može kontrolirati, ona traži materijalne dokaze o ljepoti onoga koji je usrećuje. Time gubi Amora koji je povrijeđen napušta i povlači se u nebeski svijet. Za Psihu je gubitak nenadoknadiv. Izgubljena i očajna tek tada spoznaje siromaštvo života bez smisla i poticaja koji daje Amor. Prvi svjestan i samostalan korak Psihe je kažnjavanje sestara, odnosno uništavanje vlastitih nekontroliranih (nižih) impulsa, te odlučno traženje Amora, bez obzira na teškoće, kušnje i prepreke koje joj postavlja Venera. Psihin put je trnovit, ali joj snagu daje njezina vlastita odluka i jednom upoznata božanska ljubav. Međutim, Psiha se ipak ne može izboriti sama i pomoć joj, kao rezultat njezinog vlastitog truda, dolazi u neočekivanim trenucima. Na samom kraju svojih kušnji, ona ipak ponovno popušta svojoj radoznalosti, nekontroliranom impulsu (želji) koji je zaustavlja, te ona ostaje uspavana na samim vratima Podzemnog svijeta. U tom trenutku pronalazi je Amor koji je odvodi u nebeski svijet. Bogovi posvećuju njihov brak pa Psiha, vječno sjedinjena s Amorom, postaje besmrtna.

Taj mit govori nam o procesu razvoja, putu koji prolazi svaka ljudska duša da bi ostvarila svoju svrhu. Ta je svrha označena u mitu kao sveti brak Amora i Psihe, koji u tradicijama predstavlja smisao života svakog čovjeka. Naime, svaki čovjek mora proći putem nutarnjeg razvoja: kušnji i strahova zbog svoje promjenjive prirode opterećene željama koje ne zna usmjeriti, niti ih kontrolirati, sve dok ih uz pomoć vlastite volje ne harmonizira, svjesno tražeći i uspostavljajući kontakt s vlastitim duhovnim svijetom. Veza između Amora i Psihe, Neba i Zemlje, koji postoje u svakom čovjeku, manifestira se, dakle, kao konačno uspostavljanje harmonije: Amor daje kriterije, principe i smjer življenju, a Psiha je dimenzija čovjeka u kojoj se taj impuls treba odraziti i prenijeti pomoću moralnog djelovanja u svakodnevnom životu.

Prema tradicijama, samo onaj čovjek koji pokušava živjeti vječne, moralne vrijednosti, nalazi se na putu ostvarenja zakona harmonije: izražavanja i življenja vlastite esencije, vlastite božanske prirode.

Autori: Ana Jončić i Marijana Starčević Vukajlović

Nova Akropola

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

  Mitologija, Nova Akropola, Psiha, Psihologija