Mitovi o potopu | PULSE Magazin

Mitovi o potopu

Mit nije zbir izmišljenih događaja, već nosi u sebi određenu ideju vezanu uz čovjeka i prirodu. Da bismo ga mogli razumjeti, potrebno je proniknuti u njegov kompleksni simbolički jezik koji sadrži mnogostruka značenja.

Mit o općem potopu u različitim je formama prisutan u gotovo svim religijskim sustavima. U osnovnom simboličkom ključu govori nam o kraju jednog vremenskog ciklusa i početku novoga.

Stari egipatski svećenik iz Saisa, velikog grada u delti Nila, prenio je atenskom državniku Solonu neobičnu priču:

E Solone, Solone, reče mu tad jedan veoma star svećenik, vi ste Heleni uvijek djeca, nema starog Helena… Kako to misliš? Mladi ste svi, odgovori svećenik, duše su vam mlade, jer u njima ne nosite nikakvo davno vjerovanje, stvoreno na osnovi starih predanja… A evo što je tomu uzrok: mnogobrojna su uništenja stizala ljudski rod na najrazličitije načine i još će ga stizati… vatrom i vodom ona najveća, a ona manja na bezbroj drugih načina… Nebeskim tijelima koja se kreću oko Zemlje svojstveno je skretanje s utvrđenih putanja, pa na Zemlji, zbog mnogih požara, u velikim vremenskim razmacima, dolazi do pustošenja… Vi se, prije svega, sjećate samo jednog potopa na Zemlji, iako ih je ranije bilo mnogo… Bio je jednom, Solone, prije onog uništenja potopom, od svih najvećeg, grad gdje sada žive Atenjani, najbolji i u ratu i u svakom pogledu, a naročito se odlikovao dobrim zakonima.

Ispred tjesnaca koji vi, kako kažete, nazivate Heraklovim stupovima (Gibraltar), nalazio se otok veći od Libije i Azije zajedno; s njega su oni, koji su tada putovali, mogli prijeći na ostala otočja, a s njih na cijeli kontinent koji je okruživao ovo more… Na tom otoku, Atlantidi, bilo je osnovano veliko kraljevstvo koje je vladalo cijelim otokom, mnogim drugim otocima i dijelom kontinenta… Kasnije, zbog strahovitih potresa i potopa, tijekom jednog jedinog dana i sljedeće pogubne noći, utonu u zemlju sva vaša bojna sila, a isto tako i otok Atlantida potonu u more i nestade.¹

Kod starih Egipćana postoji legenda koja se odnosi na opći potop. Bog Tum, nazivan još Temu, Atem, Atmu, crpio je vode iz najdubljeg ponora i upravio ih k zemlji kako bi potopio i uništio ljudski rod. Svi su ljudi stradali, osim onih koji su se nalazili na brodu boga Tuma.

Perzijski mitovi govore nam o heroju Yimi, o tome kako mu je Ormuzd naložio da poučava čovječanstvo božanskim zakonima, što je Yima odbio. Kada je saznao da je strašna zima zavladala zemljom i da je potom stigla velika poplava, sagradio je ogromno zdanje u koje je zatvorio najbolje životinjske i biljne vrste koje je mogao naći. Živio je sretno tisuću godina s ljudima koje je smjestio u sklonište.

Skandinavci pripovijedaju priču o divu zvanom Imir kojeg su pogubila djeca boga Bora: Odin, Vil i Ve. Krv Imirova preplavila je Zemlju toliko da su gotovo svi divovi, ta misteriozna rasa koja je prema skandinavskoj mitologiji nastanjivala naš planet, stradali u velikom potopu, osim diva Belgelmira koji se ukrcao sa svojom ženom na jedan brod.

U Grčkoj vrhovni bog Zeus odlučio je potpuno uništiti ljude mjedenog naraštaja zbog njihove pokvarenosti. Jedini preživjeli bili su Deukalion i Pira koji su u lađi doplovili do vrhunca Parnasa. Bacajući kamenje iza sebe omogućili su rođenje novom naraštaju ljudi koji ponovno naseljava Grčku.

Vezano za taj mit Platon u svom djelu Kritija kaže: Dakle, jedna izuzetno kišna noć podlokala je i opustošila Zemlju; sa zemljotresima nastao je i užasan potop, treći prije onog katastrofalnog u Deukalionovo vrijeme.

Postoji jedan indijskimit vrlo sličan priči o babilonskom bogu Ei. Bog Višnu podvrgnuo se većem broju rođenja na Zemlji kao avatar. Prvo rođenje odnosi se na epohu potopa. U toj epohi Višnu, koji je uzeo formu jedne ribe, odnosno Matsya, plivao je u nekom jezeru, a Vaivasvata, veliki Gospodar Kali-yuge, ugledavši ribu pomislio je da se radi o običnoj ribi, no ona ga je molila da je izvuče iz jezera i zauzvrat mu obećala svoju zaštitu. Vaivasvata spašava boga koji mu objavljuje da se sprema potop. Slijedeći savjete Višnua Vaivasvata je sagradio barku. No mala riba vrlo brzo je rasla dostigavši dimenzije cijelog oceana. Kada je počeo potop, Vaivasvata i njegova pratilja jedini su preživjeli.

Drevni narod Sumerakoji je živio na području Mezopotamije ostavio nam je pripovijest o legendarnom potopu. Kralj sumerskog grada Uruka, Gilgameš (prva četvrtina trećeg tisućljeća pr. Kr.), u potrazi za besmrtnošću susreće Utnapištima:

Utnapištim mu reče:
Hoću, Gilgamešu, da ti povjerim jedan nepoznat događaj
i da ti otkrijem jednu tajnu bogova.
Suripak je grad na Eufratu, ti ga i sam poznaješ.
To je stari grad.
Dugo vremena bogovi su mu bili naklonjeni.
Tada oni odlučiše da pošalju potop.
Na savjetovanju bogova sjedio
je i Ea, bog dubina.
Mojoj kući od trske ispričao je odluku bogova…
Utnapištime, sine Ubara-Tutua,
sagradi drvenu kuću,
podigni je u lađi!
Ostavi bogatstvo, traži život.
Donesi u lađu životno sjeme
svake vrste! …
Cijelu svoju porodicu i
najbližu rodbinu
ukrcao sam na lađu.
Veliku stoku i male životinje
dotjerao sam u nju.
Zanatlije svih vještina pustio
sam da uđu…
Kada dođe to vrijeme,
vladari tame pustiše strahovitu kišu…
Šest dana i šest noći
potocima je padala kiša.
Sedmog dana popusti potop,
bila je tišina kao poslije bitke…
Lađa je plovila prema brdu Nisir.

Pristala je i čvrsto ostala na njemu.
Kad nastade sedmi dan,
uzeh goluba i pustih ga.
Golub ode i opet se vrati.
Nije našao mjesto gdje bi se zaustavio
i zato se vratio.
Uzeh lastavicu i pustih je.
Lastavica odleti i vrati se.
Nije našla mjesta gdje bi se zaustavila
i zato se vratila.
Uzeh gavrana i pustih ga.
Gavran odleti,
vidje kako voda presušuje
i ne vrati se više.
Tada sam ih sve pustio napolje,
na sve četiri strane…

Kad su izišli iz lađe, Utnapištimu i njegovoj ženi bog Ea dodijelio je vječni život pod uvjetom da žive “daleko na ušću rijeka”, u nepomućenom miru.

Evo što nam o potopu kaže Biblija:

U očima Božjim zemlja se bila iskvarila… Reče Bog Noi: “Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih sa zemljom. Napravi sebi korablju od smolastog drveta…”

Potom Jahve naredi Noi da uđe u korablju i povede sa sobom svoju rodbinu i sve što je živo, od svega po dvoje. Potop je trajao 40 dana i 40 noći, nakon čega su vode jenjale, a korablja se zaustavila na brdu Ararat. Zatim Noa pušta gavrana pa golubicu koji se vraćaju jer je voda još prekrivala površinu. Nakon sedam dana opet pušta golubicu koja se vraća s maslinovom grančicom, što je bio znak da su se vode povukle. Od trojice Noinih sinova razgranao se novi svijet.

Stari astečki anali i kronike čuvaju mit o pet sunaca ili doba postojanja svijeta tijekom kojih se ostvaruje evolucija čovjeka i drugih bića. Prema jednoj od najpotpunijih verzija ovog mita potopom završava četvrto razdoblje ili Sunce vode kada su ljudi bili pretvoreni u ribe.

I kako nestadoše: bijahu pritisnuti vodom i pretvoriše se u ribe.
U samo jednom danu pade nebo i nestadoše…
Nestade cijela planina, voda je sve pokrivala 52 godine i tako se okončaše njihove godine.

Zapisi Bernardina de Sahaguna, španjolskog povjesničara iz XVI. st., također sadrže opis tog mita:

Toliko je mnogo i obilno kišilo da su nebesa pala i vode su odnijele sve ljude…

U području Ancasmarca, kod Cuzca u Južnoj Americi, postoji ovaj mit:

Mjesec dana prije potopa njihove lame bile su vrlo pokunjene. Danju nisu ništa jele, a čitavu noć zurile su u zvijezde, dok ih napokon pastir koji ih je čuvao nije upitao što to gledaju. One mu odgovore da gledaju zvijezde koje govore da će svijet biti uništen vodom. Kad je to pastir čuo, posavjetuje se sa svojih šest sinova i kćeri i dogovori se s njima da skupe svu hranu i stoku koju imaju i da odu na vrh planine Ancasmarca. Priča se da se planina, što je voda više rasla i plavila zemlju, sve više izdizala i tako je voda nije prekrila. Kada se voda povukla, spustila se i planina. Od šestoro pastirove djece što se spasilo ponovno se naselila pokrajina Cuyos.²

Postoje još mnogi mitovi i legende koji govore o potopu, čime upućuju, više ili manje jasno, na njegovo periodičko rušenje i obnovu, odnosno ponovno stvaranje jednog novog univerzuma – svijeta. Teorija cikličkog stvaranja i rušenja svijeta razvijana je u Indiji, počevši od Sramana te osobito u Puranama. To je doktrina o četiri yuge, četiri doba svijeta. Kompletan ciklus završava se disolucijom, pralayom, koja se ponavlja krajem eonskog ciklusa.

Prema Mahabharati i Puranamazapalit će se horizont, sedam ili dvanaest sunaca pojavit će se na nebeskom svodu i isušiti mora, spržiti Zemlju, zatim će padati jedna potopna kiša bez prekida dvanaest godina, Zemlja će biti preplavljena, a čovječanstvo uništeno. Potom će sve početi ispočetka.