Prošle sedmice u Saudijskoj Arabiji otpočeli su pregovori u cilju okončanja ukrajinskog rata, a za pregovaračkim stolom našli su se predstavnici SAD-a i Rusije, ali ne i Ukrajine. Ma koliko djelovalo nepravično da se o sudbini neke zemlje odlučuje bez učešća onih koji u njoj žive, posebno nakon što su proveli godine dajući živote u odbrani svoje teritorije, ovo ni u kom slučaju nije istorijski presedan.

Kroz slično iskustvo prošle su i mnoge balkanske zemlje. Primjera radi, iako je Rusko Carstvo ušlo u rat protiv Osmanskog Carstva 1877. godine upravo zbog toga što su to već učinile Srbija i Crna Gora godinu dana ranije, kada je 1878. zaključivan mir u San Stefanu, ove dvije zemlje nisu učestvovale u pregovorima koji su se direktno ticali njihovih teritorija. Iako je Sanstefanski mirovni sporazum revidiran u Berlinu svega par mjeseci kasnije, neke od ranijih odluka ostale su nepromijenjene, a njihove posledice bile su dugoročne. Prije svega, veliki teritorijalni ustupci Bugarskoj doveli su do budućih ratova sa Srbijom, a njihov odjek osjeća se i danas kroz bugarske pretenzije prema Sjevernoj Makedoniji, koje dolaze do izražaja tokom pregovora te zemlje za članstvo u Evropskoj uniji.

Prije nego što se prisjetimo nekih skorijih slučajeva, a opet bez predalekog iskoraka u prošlost, sjetimo se da je Mirom u Kučuk-Kajnardži okončan Rusko-turski rat (1768–1774), čime je Rusko Carstvo dobilo region Azov, a Krimski Kanat proglašen nezavisnim od Osmanskog Carstva. Ni deset godina kasnije,  1783. godine, Rusija je zvanično anektirala Krim, što je izazvalo nove sukobe sa Osmanlijama, ali i posijalo jedno od sjemena sukoba kojem danas svjedočimo.

Vratimo se na posledice Sanstefanskog mira i Berlinskog ugovora. Mnogi nerazriješeni problemi sa ovih mirovnih konferencija vodili su Balkanskim ratovima. Prvi balkanski rat okončan je Londonskim mirom 1913. godine, kada je Albanija dobila status nezavisne države, bez njenog učešća u mirovnim pregovorima, odnosno odlučivanja o sopstvenoj teritoriji. Nedugo nakon Drugog balkanskog rata, kao svojevrsna (daleko ekstremnija) repriza događaja iz 1877. godine, Rusko Carstvo ušlo je u još jedan rat protiv velikih sila, nakon što su to prije nje učinile Srbija i Crna Gora, a kao okidač poslužila je Bosna, čiji status nije adekvatno riješen upravo u Berlinu 1878. Ipak, ovoga puta ishod neće biti tako povoljan za Rusiju, čija je novooformljena boljševička vlada potpisala separatni mir u Brest-Litovsku 1918. godine.

Ovim ugovorom (sada već bivše) Rusko Carstvo izgubilo je ogromne teritorije, uključujući Bjelorusiju i Ukrajinu, koje su formalno stekle nezavisnost, a suštinski bile njemački protektorati. Porazom Njemačkog Carstva iste godine Ukrajina je ponovo postala bojište. Ukrajinski nacionalisti htjeli su održati nezavisnu državu, Poljaci oteti joj zapadne djelove, ruski bjelogardejci istjerati boljševike, a boljševici pripojiti je Sovjetskom Savezu – što im je 1922. i pošlo za rukom.

Upravo kraj Prvog svjetskog rata donio je možda i najpoznatiju mirovnu konferenciju bez učešća suprotne strane. Versajski sporazum sastavile su savezničke sile, a Njemačka je bila pozvana samo da potpiše taj dokument koji je nametnuo oštre reparacije, teritorijalne gubitke i vojna ograničenja. Upravo ovakav nametnuti mir, ili „diktat“, kako su ga Nijemci nazivali, vodio je nezadovoljstvu na čijem se talasu uzdigao nacistički režim. Drugom svjetskom ratu, koji je potom uslijedio, prethodio je Minhenski sporazum (1938), kojim su Njemačka, Italija, Francuska i Velika Britanija ugovorile pripajanje Sudetske oblasti Rajhu bez prethodnih konsultacija sa češkom stranom. Sam rat otpočeo je Paktom Ribbentrop-Molotov (1939), kojim su Njemačka i SSSR odlučili sudbinu Poljske. A kako je počeo, tako se i završio – konferencijama na Jalti i u Potsdamu, gdje su (ne samo) evropske granice prekrajane od strane SSSR-a, SAD-a i Velike Britanije, bez mnogo uplitanja slabijih zemalja i poraženih strana.

Među novijim primjerima mogao bi se izdvojiti i Dejtonski sporazum (1995). Iako su u pregovorima učestvovali predstavnici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, Republika Srpska je javno protestovala zbog nemogućnosti da direktno učestvuje u pregovorima o teritoriji za koju su se njene oružane snage borile. Ovakav način vođenja mirovnih pregovora ostavio je dugotrajan osjećaj nezadovoljstva kod dijela političkih aktera i stanovništva, što je dodatno otežalo proces pomirenja u postratnom periodu, čemu upravo svjedočimo.

Kao što se može vidjeti iz navedenih primjera, ali i onih za koje u ovoj kratkoj formi nije bilo mjesta, ovakva rješenja, nametnuta bez saglasnosti svih strana, rijetko vode ka trajnom miru. Strana koja biva isključena iz pregovora opravdano smatra da bi njeni interesi bili bolje predstavljeni da joj je pružena prilika da ih sama zastupa, dok buduće generacije, često neopravdano, prenaglašavaju domet nepravde koja im je učinjena, nerijetko u cilju iznalaženja casus belli. Upravo iz tog razloga, istorija svjedoči da su ovakvi sporazumi često bili samo uvod u nove sukobe, umjesto temelj za stabilan i pravedan mir.

Roberto Golović

  Društvo, Politika, pregovori, Roberto Golović, Rusija, SAD, Ukrajina