Noam Čomski i kritika kapitalističke demokratije – U svojim analizama političke stvarnosti i kapitalističke demokracije, Noam Chomsky, najpoznatiji suvremeni lingvist i najznačajnije ime suvremenog anarhizma, često polazi od glasovitog paradoksa kojeg je definirao škotski filozof David Hume – od “paradoksa vlasti”. Prema Humeu, jedan od najzanimljivijih problema svake političke konstrukcije jest lakoća kojom se većina, nad kojom se vlada, uvijek prepušta manjini koja ima moć. “Potčinjavanje je implicitno.” Kako je, doista, moguće da manjina, koja ima samo monopol nad mišlju, vlada većinom koja raspolaže silom? Humeov zaključak glasi da svaka vlast mora počivati na “kontroli misli”. Chomsky ovome suprotstavlja nekoliko primjedbi od koji se najznačajnija odnosi na Humeovu tezu po kojoj kategorija sile pripada isključivo većini nad kojom se vlada.

Chomsky tu tezu odbacuje jer smatra da svaka država i svaka vlast, kao oblik institucionaliziranog nasilja, “počivaju na maču”, odnosno sili, a to, opet, znači na principu klasne organizacije. Jedan od povijesnih primjera predstavlja Centralna Amerika gdje se, pod pokroviteljstvom SAD-a, u organizaciji državnih “odreda smrti”, kroz “internalizaciju terora” i “kolektivnu generalizaciju straha” kontroliraju sindikati, studentske organizacije i seljačke udruge. Sve to, međutim, ne umanjuje originalnost Humeovog paradoksa: svaka država, pa i otvoreno totalitarna, ne može postojati bez određene “proizvodnje pristanka” i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u “zbunjeno stado pasivnih promatrača” (W. Lippman).

Chomsky rado citira misao [Aleksandra Gersenkrona] da je “bez obzira na snagu vojske i vještinu tajne policije, naivno vjerovati da su ovi sustavi fizičke prinude dovoljni, neophodno je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda”. Humeov paradoks se, dakle, odnosi i na otvoreno totalitarne i na demokratske države. Slučaj ovih potonjih je, dakako, daleko zanimljiviji. Kategoriji sile, imanentnoj osobini svake države (ako prihvatimo radikalnu političku semantiku Chomskog Potreba za “proizvodnjom pristanka” i “nužnih iluzija” zanemarena je tema u proučavanju suvremene povijesti ideja. Ona se javlja zajedno s prvim demokratskim prevratom u povijesti, s engleskom revolucijom u sedamnaestome stoljeću, kada se “radikalni demokrati” suprotstavljaju uvriježenom stavu po kojemu “ne može biti prave vlasti bez odgovarajućih misterija”, pomoću kojih se, opet, stvaraju “odgovorni pojedinci”, posve u duhu Lockeovog aksioma po kojemu “obični ljudi moraju biti isključeni iz javnih poslova”. Ovaj Lockeov aksiom je, mutatis mutandis, usvojio i Henry Kissinger, po kojem su za “implicitnu potčinjenost” zaduženi intelektualni menadžeri koji oblikuju konsenzus elita.

Kissinger nipošto nije usamljen: sličan stav formulirala je čitava plejada liberalnih i konzervativnih intelektualaca od kojih ćemo spomenuti samo one najpoznatije, Waltera Lippmana i Reinhold Neibuhr. Oni su zdušno zastupali tezu da “odgovorni ljudi” moraju “proizvoditi pristanak” i “nužne iluzije” kako bi “zbunjeno stado” štitili od demokratskog dogmatizma. Ova svojevrsna politička teologija postala je obilježjem intelektualnog diskursa, korporativne prakse i geopolitičke strategije. Teško je, zaista, izbjeći usporedbu s lenjinističkom koncepcijom avangardne partije koja usrećiteljski vodi “neprosvjećeni narod” prema eshatološkoj predstavi istinske demokracije. Lenjinov entuzijazam i rječnik današnjih državnih intelektualaca je zapanjujuće sličan.

Chomsky navodi predviđanje Mihaila Bakunjina – jedino koje se u povijesti društvenih znanosti pokazalo točnim – prema kojem se moderna povijest neizbježno kreće k uspostavljanju pseudo-socijalističkih i kapitalističko-menadžerskih birokracija. Tehnike “proizvodnje pristanka” su se najsavršenije iskristalizirale u SAD-u, najrazvijenijoj kapitalističkoj demokraciji. Tu je službeni diskurs obilježen traganjem za najefikasnijim vidom kontrole i neutraliziranjem “partikularnih interesa”.

Tako je Trilateralna komisija, savez liberalnih elita Europe, Japana i SAD-a, suočena s “krizom demokracije” do koje je došlo uslijed “demokratskog izgreda” i neumjerene demokracije u nemirnim 1960-ima, ponudila program za jednu “umjerenu demokraciju”, u kojoj bi, u potpunosti u ciničnom duhu takove demokratske kulture, nekoliko korporacija kontroliralo sustav informacija, štiteći, naravno, stanovništvo od demokratskog dogmatizma. Chomsky, u doista iscrpnoj analizi, identificira pet filtera kroz koje vijest, da bi to uopće postala, mora proći: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglašavanja, filter “stručnih” izvora koji pružaju samo “prave informacije”, filter privilegiranih demanata i filter autocenzure ili pragmatičnoga usvajanja službenoga diskursa.

Ovakav diskurs, kako nas upozorava Chomsky, ne proizvodi samo država koja predstavlja tek jedan segmet u kompleksu moći. Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u kapitalističkoj demokraciji ima privatna moć, ona ista moć koja kontrolira i ekonomsku politiku. Nevidljivo prisutstvo korporacija nalazi se u samoj strukturi “nužnih iluzija”. Ideološki i kulturni menadžeri pažljivo definiraju različite strategije oblikovanja mišljenja, pri čemu elite imaju monopol nad tržištem ideja, oblikujući tako cjelokupnu percepciju političke realnosti. Uspostavljeni sustav indoktrinacije, koji Chomsky lucidno razotkriva, ima mnoge fasete. Ipak, glavnu ciljnu grupu predstavlja “neobrazovana masa”, većina stanovništva. Ona se mora – kako glasi jedna popularna menadžerska floskula – neutralizirati pomoću “emocionalno potentnih simplifikacija”. To znači da je idealna društvena jedinka pojedinac zaokupljen nečim besadržajnim – ideološkom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju. Razrješenje Humeovog paradoksa i krize suvremene demokracije sastoji se, prema Chomskom, u prihvaćanju Bakunjinovog stava da je suštinski element čovjekove prirode “instinkt za slobodom”, odnosno mišljenje Bertranda Russella po kojem je “anarhizam konačni ideal kojemu se društvo treba pokušati približiti”. Anarhizam je za Chomskog tendencija “koja identificira prinudne i autoritarne hijerarhijske društvene strukture, dovodeći u pitanje njihov legitimitet: ukoliko one ne mogu odgovoriti ovom izazovu, što je uglavnom slučaj, anarhizam postaje nastojanje da se moć suzi, a prostor slobode prošiti”. Chomsky, međutim, kao originalni intepretator suvremenog anarhizma, koji bi se mogao nazvati “etičkim”, ne nudi gotov recept ili jednoznačnu formulu socijalne promjene. On upozorava na teškoću predviđanja najpravednijih oblika socijalne organizacije, kao i na opasnost “statičnih, idealnih alternativa”. Samo oprezno, znanstveno iskustvo stečeno brojnim društvenim eksperimentima može pružiti jasnu sliku jednoga pravednog društva, temeljenoga na etičkim principima čiji je izvor ideja anarhizma.

Piše: Andrej Grubačić

Izvor: Fenomeni

Tekstovi iz sociologije na portalu P.U.L.S.E

  Andrej Grubačić, Demokratija, Fenomeni, Hjum, kapitalizam, Noam Čomski