Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva objavila je 2018. godine knjigu „O književnosti i piscima“ Predraga Fincija. „Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige posudih od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti“, zapisao je Finci na samom početku ove knjige. A Hrvoje Jurić o knjizi veli: „A tu je i poglavlje ‘Katalog, moj’, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je ‘tek tako’, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri ‘Katalog. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo“. Narečeno poglavlje prenosimo u obliku feljtona, u nekoliko nastavaka.
Privid svih dobara ovoga svijeta
Bila je zarobljena u smeđim kožnim koricama, visoko, na zadnjem rafu očeve biblioteke. Jedva sam se popeo, izvadio je, spustio na zemlju, sjeo na pod, otvorio je. A ona, odmah. Šeherezada je tako lijepo pričala da nisam mogao prestati da je slušam. Njene priče nisu meni bile namijenjene, čak nisu bile ni kazivane, nego na papiru, ispisane sitnim slovima. Legenda kaže da je car Šahrijah, kojem je prva žena bila nevjerna, svaku svoju novu ženu pogubio nakon prve noći, 1.000 njih. Okrutna povijest je prethodila Šeherezadinim lijepim pričama. Ona se sama dobrovoljno prijavila da bude žena nemilosrdnog cara. Ova lijepa, pametna, dobro obrazovana, duhovita vezirova kći je lijepo pričala i svaku svoju priču prekidala na zanimljivom mjestu u zoru, pa je sultan s nestrpljenjem čekao večer i kraj priče, a onda bi Šeherezada započinjala novu, još zanimljiviju…
Šeherezada je svojim pričama spašavala svoj život, na kraju su je priče učinile kraljicom, baš kao što će svi kasniji pisci svoj život ostvarivati, svoje postići pričajući, pišući priče. Doduše, Šeherezada nije pisala, ali su joj priče zapisane, pisari koliko i kako su umjeli bilježili, sve okupljeno u knjigama pod naslovom 1001 noć, jer su Šeherezadine priče bile tako lijepe da su morale biti zabilježene, a toliko lijepa naracija da je mnoge druge naučila pripovijedanju. 1001 noć je knjiga svih knjiga, priča svih priča. Te su priče slušali, naokolo tražili i oni kojima nije bilo do priča. Kao što su Sokrata spominjali i oni kojima nije do mudrosti, nipošto do „filozofiranja“. Šeherezada je priča sama. Velika riječ je velika, eterična, neuhvatljiva i vječna. Ona ide svijetom, iz kazivača do svojih slušatelja, kao riječ koja mora biti kazana, kao priča koja mora biti, jer je priča pripovjedača i slušatelja, istinska priča svijeta. Koji to ne čuje i kome do nje nije, nikada nije ni bio od ovoga svijeta. To je, rekao bih, lijepa književnost onome koji je razumije i osjeća. Kome to nije, neka se svojim putem zaputi, ne bih ga ni u što htio uvjeravati.
Najpoznatiji velški pjesnik („Ne odlazi tiho u tu blagu noć“), koji je pisao isključivo na engleskom. Osim pjesama pisao je i kratke priče, roman Portret umjetnika kao mladog psa, a i jednu slavnu radio-dramu, Pod mliječnom šumom, koju je divno čitao jedan drugi Velšanin, čuveni glumac i piščev prijatelj Richard Burton. Jedni Dylana Thomasa slave, drugi mu poriču vrijednosti, najčešće, začudo, zbog njegovih prekomjernih opijanja. Mnogi su pisali o njemu i ocjenjivali ga za života prestrogo, poslije smrti hvalili pretjerano. Rekao bih da je on sam najbolje opisao sebe i svoju muku: „Nosim u sebi zvijer, anđela i luđaka; moj problem je njihovo podčinjavanje, njihovo rušenje, njihova pobuna; moj napor je da ih izrazim“. Bio je žongler riječima, što se ponekad, nesmotreno, smatra najvažnijom osobinom moderne poezije. Ali, kao pijanca su ga ipak vidjeli najčešće, tako su ga poradi njegova ponašanja doživljavali i na posljednjoj turneji u Americi. Pored krčme više nije mogao proći, u svaku bi ušao da popije koju. Tvrdio je da je u zadnjoj popio osamnaest viskija, „mislim da mi je to rekord“. Onda koma („Gori i bunca starost na kraju dana“). Njegovo tijelo je vraćeno iz Amerike u Vels, gdje je nekoliko dana kasnije sahranjen na mjesnom groblju, u malom ribarskom mjestu u kojem je živio.
Mene su u mladosti zanosile njegove kratke priče. U njegovom tekstu je vjetar hujao kroz nebeske odaje, kroz eter njegove stvarnosti, koja je izmakla ovome svijetu i već za njegova života postala stvarnost s onu stranu stvarnog. Dylanove priče mi je, u tvrdim koricama, donio u gimnaziji moj drug Ferid, ja knjigu stavio na krilo, čitao je na času, potajno, onda me nastavnik prozvao, pa pošto nisam znao ni što me pita, a kamo li odgovor, dobio negativnu ocjenu. Poslije nastave sam požurio kući i nastavio čitati, bi mi žao kada se knjiga završila. Prije desetak godina sam bio u jednoj krčmi u centru Londona u koju je dolazio i Dylan Thomas, njegove fotografije vise na zidu. Pomislih da se nisam slučajno našao u toj krčmi, pa kada me nitko nije gledao nazdravih piscu.
Pisac, filozof, vizionar. Takav je bio u svojim pričama, romanima, raspravama, pismima. Za života je smatran gotovo za sveca. Smatran za sveca, iako je bio bogat, o sebi imao vrlo visoko mišljenje, bio grub prema svojoj požrtvovanoj supruzi, bio i pohotan, silnu djecu napravio svojim sluškinjama, ali se znao i odricati, biti milostiv, zalagati za čestitost i pravdu, iskreno vjerovao, u svom vjerovanju bio skrušen, a gotovo svi su ga doživljavali isključivo kroz prizmu njegovog već tada slavnog i uvažavanog djela. Sve je i u njegovom djelu veliko, pa su i interpretacije njegova djela (koje mnogi kritičari i pisci smatraju najboljim proznim djelima svih vremena) s razlogom duge i opširne. Sve je u Tolstojevom djelu poput njega samog i stepe u kojoj je odrastao. Balovi, ljubavi, sreća i nesreća, ratovi, vjera i sumnja, sve ima prizvuk epohalnog, povijesnog, odlučnog, golemog.
Sve je poput velike slike, freske, panorame jednog doba. Ni jedan život nije običan, ni plemića ni težaka, svaki je kraj pun svjetla i jarkih boja, svaki trenutak pun života, jednom smijeha i veselja, drugi put suza i tame. Sve je u djelu grofa Tolstoja veličanstveno. Plemićko, bogataško. Romantično. Ljepota carstva. Pisac štiva za veliki ekran. Visconti prije Viscontija, a u Rusiji, lijepoj, dalekoj i još uvijek tajanstvenoj. Danas je mnogo više ljudi gledalo, nego što je čitalo Tolstojev Rat i mir i Anu Karenjinu, što je također dokaz interesa za ovog pisca (Podsjećam da u „studijima književnosti“ autori raznih udžbenika i priručnika ponekad pridodaju i proučavanje filma kao posebnog teksta). Samo bi se za ekranizaciju primjerenu Tolstojevim djelima morao roditi redatelj njegove snage, a to teško da se može dogoditi. Možda je jedino njegovo djelo u kojem nema raskoši i prostranstva ono koje je meni osobno najdraže, Smrt Ivana Iliča, dramatična priča o zadnjim danima jednog uspješnog života, priča o prividu slave i moći, priča o ljudskoj samoći i prepuštenosti vlastitom usudu, o neumitnoj smrtnost svakog od nas. U njoj je i sam pisac osjetio privid svih dobara ovoga svijeta, pa je i njegova staračka skrušenost i pozna odanost vjeri još više razumljiva.
Tong, Su
Malo pisaca izvan europskih zemalja spominjem, tek nekoliko iz Amerika, a gotovo ni jednog iz Azije i Afrike. Neke od njih sam najprije upoznao posredno, kao pisce djela po kojima su rađeni odlični, a i meni dragi filmovi: tako, recimo, japanskog pisca kratkih priča Ryunasekea Akutagawau zahvaljujući Kurosavinom filmu Rašomon, južnoafričkog pisaca Alana Patona po filmu Plači, voljena zemljo, kineskog pisca Tong Sua zahvaljujući filmu Upalite crvene svjetiljke. Odgajan sam, odrastao u europskoj tradiciji, držim se uglavnom „zapadnog kanona“ (da upotrijebim sintagmu Harolda Blooma) i naravno da tu književnost bolje poznajem i da mi je bliža, jer je bila dio mog „obaveznog obrazovanja“, cijeli sam je život pratio i ona me uveliko formirala, mene i ono što nazivam mojom kulturom utemeljila i izgradila, pa mi je zato i životno najviše značajna. Volio bih da sam bolje upoznao i druge, uistinu upoznao „književnost svijeta“, kao što sam u filozofiji brzo shvatio nuždu znanja o različitim, ponekad po svom „mjestu nastanka“ vrlo udaljenim misaonim tradicijama.
Doduše, kada nešto uistinu želim saznati i doživjeti iz dalekih zemalja, onda ne čitam putopise europskih pisaca, nije mi bliska ni književnost nastala iz pera osvajača i diplomata, ne vjerujem da je autentična slika Kine i njenih žitelja u knjigama Pearl S. Buck, nego radije potražim knjigu nekog tamošnjeg autora. Od Konfučija i Lao Tzua pa do današnjih. Tada s mjesnim piscem uđem u njegovu zemlju, kulturu, običaje, način mišljenja i kazivanja. Tako me Su Tong povede na kineski zid, u društvo žena i konkubina, u svijet kineske prostitucije i doba revolucije. Postadoh njegov suputnik, pa sam se brzo osjetim „domaćim“, gotovo učesnikom, jer nitko svoj dom ne zna bolje i ljepše pokazati od domaćina. Doduše, s jednom bitnom razlikom: ja po kineskom zidu šećem, on je u njega ugrađen. Kada je dobro djelo u pitanju uvijek je tako: kada čitam ili slušam lijepu pjesmu, pjesmu koja me se dojmi, usvojim njezin štimung, njezinu ljepotu, njenog autora, ponekad i kulturu u kojoj je ponikla, jer njena vrijednost postane i moja vlastita.
Jednom, davno, nakon čitanja Traklove poezije zamišljao, pa zapisao. Ovo, ovako zapisao:
U daljini tutnji nebo bljesnu zemlja od crveni potamni. Jarka boja krikova zvuci limenih instrumenata. Onda više ništa samo mir u oku dalekog Boga i crna mrena preko bijelog lica ratnika.
Tako zapisao. Silno me se dojmila Traklova poezija. Sva u upečatljivim slikama, one pune intenzivnih boja, u kojima su iskazana pjesnikova unutarnja stanja. Njegova poezija nalikuje, ako je takva paralela dopustiva, na Noldeovo slikarstvo. Bio je u Prvom svjetskom ratu, radio u vojsci u bolnici, živio sa smrću, a onda se i sam na smrt odlučio. Izvršio samoubojstvo u dvadeset i sedmoj godini života.
Nije bilo u novijoj povijesti književnosti autora koji je više razbuđivao maštu publike od B. Travena. A interes je izbijao iz jednostavne činjenice: nitko nije pouzdano znao tko je taj pisac. Ni danas istraživači nisu sasvim sigurni. Uglavnom misle da je njemačkog porijekla, nastanio se u Meksiku, tamo pisao, a onda počinju razne teorije. Tvrdili su da je to neki anarhist, glumac, vanbračni sin njemačkog cara, Jack London koji je „odglumio“ svoju smrt i nastavio pisati, predsjednik Meksika lično, možda njegova sestra, spominjalo se još nekoliko imena, a ponekad tvrdilo da nije bila u pitanju jedna, nego dvije osobe.
Umirem kao što sam i živio, iznad svojih mogućnosti
Mark Twain je spadao u one koji nisu voljeli ljude, ali je osobno imao mnogo razumijevanja za pojedince, što je mnogo bolje od onih humanista koji vole čovječanstvo, a ne mogu ni s kim. Twain je imao mnogo prijatelja, a napisao i knjige koje su voljeli mnogi. Njegova djela su pisana jednostavnim jezikom, kratkim rečenicama. Iako je na početku svoje knjige Pustolovine Huckleberryja Finna upozorio, čak priprijetio svima koji u njegovoj knjizi budu vidjeli ozbiljno djelo, u Sjedinjenim američkim državama ga smatraju svojim najznačajnijim piscem. Preciznije, Pustolovine Huckleberryja Finna najboljom knjigom, jer njen junak govori autentičnim jezikom, jezikom koji ga je opisao (jezikom koji bi danas neki „politički korektni“ htjeli očistiti od „neprimjerenih izraza“), radi ono što hoće, odlučan je, neustrašiv, lojalan, a ipak dijete, koje u cirkuskoj predstavi vidi ostvarenje svojih snova.
Ako se ocjena o prvorazrednoj vrijednosti ovog djela prihvati, onda je Twain jedan od velikih pisaca koga čitaju već djeca. Mnogo im je zabavan, razumiju ga, vole. I moji drugari su ga voljeli, radost im donosio. Twainovi junaci su bili „svako dijete“, njegova duhovitost svačije veselje, njegov elan svima poticaj. Zapravo je on pisac „američkog sna“, a da ničim to nije pokazivao. Zato je on postao „državni pisac“ najveće svjetske sile, koja u njegovom pismu slavi samu sebe.
Moja majka je tvrdila da ga je viđala u parku ispred naše kuće, ljubazno joj se smješkao. Moj mnogo stariji kolega sa studija mi je rekao da je Tin dolazio u sarajevsku Pozorišnu kavanu, sa svojom torbom, sjedao za stol, pisao, pio, a ponekad, veli mi moj kolega, tražio od Anđelka Habazina da mu kazuje Bergsona, čija je neka djela ovaj stručnjak za Bergsonovu filozofiju znao naizust. Kada netko spomene Tina Ujevića onda kao da govori o nekoliko osoba: o boemu i silnoj pijanici, o eruditi i ekscentriku, o velikom pjesniku i asketi, o junaku Marinkovićeva Kiklopa, o osobi o kojoj je postojalo, a i izmišljeno možda najviše anegdota u mojoj domovini. Ljudi su na jedan način gradili mit o Tinovoj boemskoj prirodi, na drugi stvarali mit o njemu kao neusporedivom poeti.
Sigurno je da ni jedan pjesnik na tlu bivše Jugoslavije nikada nije toliko spominjan, slavljen i poštovan, a da mu pritom stihove nisu banalizirani, a ni lik dodvoravanjima i nagradama ukaljan. Bio je samotna pojava, i u vrevi kavane i metežu ulice ostajao samo svoj, samo sa sobom. Cijeli život umirao od ljepote. Bio pjesnik. Bio potpuno pjesnik. Ne kažem „naš“, jer ne znam bi li ovaj pjesnik volio biti „naš“ ili bilo čiji. A i po tome je bio „svjetski pjesnik“.
Homer, Vergilije, Dante… Doba velikih pjesnika je doba vjere i stabilnosti. Ili obratno, zavisi o poetici. Vergilije je bio prvi veliki i slavljeni pjesnik, nacionalni ponos i suštinski pjesnik rimskog doba. A onda, najednom, posumnjao u svoje djelo, posumnjao u značaj i smisao poezije i same Riječi. Deset godina je pisao svoje veličanstveno djelo, svoju Eneidu, svoj junački ep o nastanku grada Rima. Enej je glavni junak Vergilijeva epa. Enej je izbjegao iz Troje i i u Vergijlijevo djelo došao iz Homerova pjevanja, kao što će se i sam Vergilije kasnije naći u Danteovom pjevanju, a još kasnije postati i junak jednog romana, Brochovog. Enej je lutao svijetom, gradio svoj put, napokon se nastanio u Italiji. A onda je Vergilije htio spaliti svoje djelo. Htio spaliti svoj ep, a s njim i sve što je njegov junak doživio i stvorio. Srećom, imperator August naredi da se Eneida objavi, kao što je u XX. stoljeću Max Brod sačuvao djelo još jednog pisca koji je htio svoje djelo uništiti. O onim pak djelima koja nisu spašena ne znamo nažalost ništa, ni kakva su bila, često ni jesu li bila.
Pisac goleme popularnosti. Njegove mnoge ideje kasnije postadoše stvarnost. U nas je smatran piscem za djecu, prethodnikom znanstvene fantastike, što je vjerojatno bila i posljedica prijevoda, u kojima je bilo i adaptiranja djela ukusu i uzrastu mlade publike, pa je malo bilo onih koji su znali da su Vernova djela utjecala i na pokret francuske avangarde, a i na takve mislioce kavi su bili Jean Paul Sartre i Roland Barthes. Putovanje u središte zemlje, 10.000 milja pod morem i Putovanje oko svijeta za osamdeset dana bile su i u mojoj sredini knjige koje „morate pročitati“, a oni koji ih nisu pročitali nisu bili „pravo društvo“.
Sva tri romana su priče u kojima su njihovi junaci odvojeni od tla, priče o „paralelnoj stvarnosti“, u kojoj svatko, barem ponekad, u svojoj mašti za sebe živi. Mi nikada nismo samo od „ovoga svijeta“, nego i od onog koji zamišljamo i koji je ponekad samo naš, samo zamišljeni svijet, a ipak tako stvaran. Sva tri spomenuta romana su eskapističkog karaktera: u svakoj od ovih knjiga priča je priča o odlasku, o bijegu iz svog mjesta u neka stvarna mjesta, jednom vođeni znatiželjom i strašću istinskog istraživača, drugi put zato što razočarani kapetan podmornice mrzi svijet, treći put zato što znatiželjni džentlmen vjeruje da može dobiti opkladu. Potonji se vratio na mjesto polaska u zadnjem trenutku i dobio nagradu. S današnjim povratnicima stvari ne stoje tako.
Cinik, koji ni sam sebe nije štedio, a druge još manje. Bio je više pametan nego što je potrebno, pa ga ni jedna nevolja nije mimoišla. Ponekad mu se pripisuje da je bio primjer tolerantnosti, premda to nije bio uvijek, ni prema drugim nacijama, ni prema onima s kojima je bio u kontaktu. Nije bio ugodan ni kao suradnik, ni u društvu, bio je često meta cenzure, ali je izabran i za člana uvažene (naglašavam: uvažene) francuske Akademije, bio je proganjan i slavljen, morao iz domovine bježati, ali se u nju trijumfalno pod kraj života vratio. Pisao je mnogo, ogledao se u svim književnim rodovima, a svoju filozofsku pripovijest Candide ili O optimizmu napisao je u poznoj dobi. To je sigurno njegovo najduhovitije djelo, čiji je zarazni humor i ubojiti cinizam nastao nakon što je pisac napisao svoje tekstove u pohvalu razumu i dramatične pjesme o prirodnim katastrofama i ljudskim udesima. Kao da mu je nakon tih razočaravajućih, turobnih iskustava još samo smijeh preostao.
Napisao je Candidea 1758. godine. Napisao za samo tri dana genijalno djelo u kojem je podvrgao kritici mnoge svoje suvremenike (ni danas ih ne bi manjkalo, a u nekim zemljama zapadnog Balkana ta kritika će možda postati kritika stvarnosti tek u nekom budućem vremenu), a ponajviše ismijavao Leibnizovu dobro argumentiranu teodiceju, izvrgao ruglu njegovu ključnu tvrdnju da živimo u najboljem od svih svjetova, napravio smiješnim svaki neobrazloženi optimizam i naivnu nadu i zapravo ih po svoj prilici zauvijek protjerao iz ozbiljne književnosti. Mnogima je odavno jasno da su pitanja koja je ovaj pisac i filozof postavljao, kao i ona na koja je pokušavao Candide odgovoriti, uistinu teška pitanja. Jasno je to i onima koji Voltairea nisu čitali.
Ovog velikog pisca sam prvo vidio u filmu. Zapravo sam gledao film o suđenju ovom pjesniku. Nisam dobro film razumio, ali sam hvalio „američki kolor“, koji je mnogo ljepši „od ruskog“, a svidjela mi se i zadnja rečenica u filmu: „Svatko ubija ono što najviše voli / Kukavica to čini poljupcem / hrabar mačem“. Film sam gledao s mojom majkom i tetom E., uglednom pedagoginjom, koja mi lako objasni razliku između različitih kolor tehnika, ali mi razlika pjesnikove ljubavi od drugih nikako nije bila jasna. Kasnije sam na radiju slušao dramatiziranu priču Sretni kraljević, u gimnaziji kupio De Profundis, na prvoj godini studija pročitao Portret Doriana Graya, bilo mi kasnije drago što su mi dugo govorili da se ni sam ne mijenjam. U sebi sam, mislim, baš iz Wildeovih i sličnih priča sačuvao sklonost ka „sirotim, a dobrim“, iz čega izniknu moja sentimentalnost, sklonost filmovima Franka Capre i valcerima, sklonost koju je potiskivala moja ljubav prema Bergmanu i Bachu, a i Descartesovom racionalizmu. Na kraju sam sve znao što je o Wildeu trebalo znati ili barem sve što je mene zanimalo. Znao sam i neke njegove pjesme napamet (jednu sam upravo naveo), ali sam, kao i mnogi drugi, najradije citirao Wildeove dosjetke i aforizme.
Što se više puta ponavlja, šala postaje manje smiješna. U njoj nestaje moment iznenađenja, obrta, neočekivanosti. S tragičnom istinom je upravo suprotno: što se više ponavlja, sve više pogađa. U njoj ostaje turobno saznanje i osjećaj tragične biti sveg postojanja. Što je jedan od razloga da humoristično djelo prije postane anakronizam, prije ostari nego tragedija.
Oscar Wilde je jedan od rijetkih koji je stvorio „vječne dosjetke“. Mnogo ih je bilo, a ova koju je sam pričao pokazuje koliko smisao za humor izlazi i iz spremnosti da se čovjek nasmije sebi samom: Wilde je pričao da mu je urednik odgovorio kada je poslao svoj prvi tekst jednom rečenicom: „Dragi gospodine, o moj dragi gospodine“. U to doba je to bio jasan znak odbijanja. Danas neki dokazuju da je to bio urednikov iskaz divljenja. I još jedna, završna priča. Pjesništvo je oblik, zar ne? A Oscar Wilde je bio pjesnik, on sam, „do posljednjeg daha“. Prije nego će umrijeti zatražio je da mu naspu čašu šampanjca i onda svoju galantnost i duhovitost uokvirio svojom oproštajnom riječju: „Umirem kao što sam i živio, iznad svojih mogućnosti“.
Ponovo oživjeti jučerašnji svijet
Čitao sam dvije knjige ovog rodonačelnika „znanstvene romantične priče“, Rat svjetova i Nevidljivog čovjeka. Obije u djetinjstvu. Prva me nekako razočarala, jer sam očekivao herojsku borbu nekih zemaljskih partizana protiv okupatora iz svemira, pa me tehnička strana ove proze ostavi hladnim, a druga me ponese ponajviše baš po svojoj filozofiji, po ideji nevidljivosti. I to, vjerovao sam, znanstveno zasnovanoj! Nalikovao mi je Wellsov protagonista priče na nekog odraslog Pala samog na svijetu, premda tada nisam razabirao da se u tome krije i ideja neometanog voajerizma, zavirivanja u tuđu intimnost, a i ideja svake vrste nadzora, ali mi je bila razumljiva i privlačna piščeva ideja da njegov junak sviju vidi, a njega ne vide, pa sam možda baš zato, kasnije, upamtio riječ jedne ranjene duše iz knjige Iskrišta u tmini, zbirke tekstova umobolnih koju je prikupio i na svijet iznio Slavko Mihalić: „Molim da me ne primjećujete“. Kasnije dakle nisam više mislio o priči, o mučnim događajima i jednom ubojstvu, o čemu je u knjizi riječ, nego o ideji knjige, o njenoj „filozofiji“ (a njoj je Wells također bio sklon, pisao je i takve tekstove), rado razmišljao o mogućem prisustvu i učešću u svijetu, a da čovjek ne bude svijetom uznemiravan. Da kada poželi živi u dvostrukoj mogućnosti, da mu bude moguće Biti, a ne biti.
Nije živio dugo, taman kada je razmišljao da u svojem pisanju krene u novom pravcu, otvori drugačije teme, obolio i ubrzo umro. Utjecao je na nekoliko značajnih američkih pisaca. Ponekad je bio i oštro kritiziran, govorilo se da njegovi romani nisu niša drugo do vrsta osobnog dnevnika, lirska autobiografija, možda nježna obiteljska saga, suviše njegova, ali sam ja, eto, volio Wolfeovo kazivanje, njegova ponavljanja i variranje ključnih motiva, ritmičnost i melodičnost njegove rečenice, dirala me njegova liričnost još onda, kada za to nisam imao posebnog razloga. Putovao sam kroz njegovu šumu, veliku kao vrijeme, tražio prijateljstvo, kao što ga je i on tražio, okupljao u priči svoje, pričao o tkanju života, zazivao njegov naslov, s razlogom i bez govorio Pogledaj dom svoj, anđele. Onda se to sve dogodilo, ali više ne samo u knjigama Thomasa Wolfea, dogodilo se u mom kraju glasno, bučno, strašno, uz promuklo, a podmuklo pjevanje, pucanje i protjerivanje. Život je, evo, istkao svoje, od prijatelja još malo koji, a ni povratka, ni doma, onog nekadašnjeg.
Spisateljica koja je dosta pisala, a napisala uistinu samo jednu knjigu, Hadrijanove memoare. Sama je znala osjetiti nezadovoljstvo „pisca koji ne piše“, a sa svojim prirođenom skepticizmom na jednom mjestu rekla da samo kada malo popije pomisli da je veliki pisac. Zanimale su je povijesne ličnosti, pisala je o Zenonu, čak i o kraljeviću Marku, razmišljala da napiše knjigu o Omaru Hajamu, ali je smatrala neozbiljnim pisati o osobi čiji jezik i kulturu ne poznaje dovoljno dobro, pa je napisala knjigu o Hadrijanu. Mislim da je Ivo Andrić bio prvi utjecajni čovjek od književnosti koji je u nas hvalio Hadrijanove memoare. Yoursenar je desetljećima istraživala život i djelo rimskog imperatora Hadrijana, upoznavala svog junaka, vladara koji je živio u historijskom periodu kada su se „bogovi povukli iz svijeta, Isus se još nije pojavio“ (Flaubert), u doba kada je čovjek bio sam sa sobom. Ima nekoliko izuzetnih knjiga o umiranju, od Rilkeovih Zapisa Maltea Lauridisa Brigea preko meni osobno najdražeg Tolstojevog djela, Smrt Ivana Iliča i Brochove Virgilijeve smrti do Becketovog romana Malone umire.
I knjiga Marguerite Yourcenar je bila takva: spora, u tonu mirna, odmjerena, staračka ispovijest, priča onoga koji sve gleda iz perspektive umirućeg. Priča nekoga koji je sve postigao i sve hoće privesti kraju. Priča o kraju. Ali ovo nije samo priča spisateljice Yourcenar, jer je u Hadrijanovim memoarima potpuno povezana pripovijest i povijest, pa je umjesto spisateljice progovorio sam Hadrijan, odnekud, s one strane vremena i odjednom postao dio života svog čitatelja (U Rimu sam otišao u tvrđavu svetog Angela, tražio mjesto Hadrijanovog posljednjeg počivališta, našao ga i tada mi sinu da Hadrijana tamo odavno nema, sada je u djelu Marguerite Yourcenar). Zato možda spisateljicu mnogi i ne pamte, nego imperatora, koji eto nađe svoj medij, reče kroz nju svoje. Ili je možda to sva dobra literatura: da nešto ili netko govori, a pisac zapisuje, samo prenosi, jer je zapis uvijek važniji i veći od svog pisca, a samo ono što se u djelu dešava jedino stvarno i piscu i njegovom čitatelju.
Njegovo djelo je izviralo iz njegovih moralnih stajališta, njegova moralna stajališta označila njegov život i djelo. Pisao je mnogo, htio napraviti panoramu svojeg doba u seriji romana. Germinal je bio najčešće spominjan od svih njegovih naturalističkih romana, u njemu hvaljena Zolina svijest o društvenoj pravdi i naturalistički stil, ali je najviše čitan bio njegov roman o uglednoj kurtizani Nani (nije slučajno da je po toj priči o ovoj ranoj femmme fatale snimljeno nekoliko filmova), premda je svoju slavu Zola dugovao ipak ponajviše samo jednom tekstu, onom otvorenom pismu predsjedniku francuske republike, pismu objavljenom na naslovnoj stranici liberalnog lista Zora, a pod dramatičnim naslovom Optužujem (Jʹaccuse).
Taj tekst je vjerojatno stvorio predodžbu o piscu kao „savjesti čovječanstva“. Zola se borio gotovo sam (podržalo ga je tek nekoliko ljudi, poput Anatola Francea i drugih piščevih prijatelja), borio protiv cijele korumpirane državne aparature, borio se da spasi jednog nevinog oficira, Dreyfusa, optuženog za izdaju i špijunažu, pa time i ratni poraz i sve nedaće Treće francuske republike samo zato što je bio židovskog porijekla. Oficir je ražalovan i osuđen, premda pravih dokaza o njegovoj krivici nije bilo. Zola je ustao u njegovu obranu, borio se, uložio svu svoju energiju, dar, čast, bio napadan, osuđen, morao bježati iz svoje domovine i na kraju ipak pobijedio. Dokazao nevinost optuženog i svoju čestitost. Zbog toga su ga mnogi cijenili, još više ga je iz istih razloga mrzilo. Zato su neki dokazivali da se nije ubio, nego da je dimnjak njegove kuće namjeno začepljen i tako veliki pisac i njegova supruga otrovani plinom. Toliko se otrova na Zolu ustremilo da je onaj posljednji samo bio još jedan, na kraju.
Pisao je o okrunjenim glavama i političarima, o osvajačima i dalekim zemljama, o piscima i filozofima, o zvjezdanim trenucima čovječanstva, o ljubavi i šahu, o lijepom životu, ali ga danas čitatelji uglavnom raspoznaju kao pisca knjige Jučerašnji svijet. Knjige o svijetu koji više nije. Kada sam ovu knjigu čitao, nisam ni slutio da će mi jednog dana postati vrlo značajna. Nisam mislio da će jednom postati „moja“. Imao je Zweig u stilu pompoznosti, slavljenja vrijednosti kojima je svim bićem pripadao, povjerenja i ljubavi prema svijetu u kojem je živio, svijetu stabilnosti, svijetu utvrđenih, vječnih vrijednosti. Volio je ovaj pisac svoju domovinu Austriju, volio i Austro-Ugarsku, slavio njena dostignuća, njenu civiliziranost i kulturu. A taj svijet na njegove oči, „usred moralnog zemljotresa“, nestade. Morao je napustiti svoju zemlju, lutao, sve dok nije pronašao spasonosnu luku. Osjećao je da mu je njegov svijet otet. Uništen. Bio, neće ga biti više. Izmakao u njegova sjećanja, nigdje ga drugo.
Svaki svijet jednom nestane. Od toga ništa ljepše, kada se taj svijet svojom nuždom dovrši; ništa strašnije, kada ga nasilje razori. Savršenstvu i ljepoti pripada dovršenost. I mogući su samo kao priča. Kao život koji je bio, a još više kao onaj koji više neće biti. Kao ljepota postojanja i prolaženja. Lijepo je kada svijet i njegov život svoje ostvari, zaokruži i dovrši, strašno kada ga nasilno razore, razbiju, s divljom strašću unište.
„ … započeti sve iznova nakon šezdeset godina zahtijeva posebne snage. A moje su iscrpljene nakon dugih godina beskućničkog lutanja. Zato smatram da je bolje pravodobno i uspravno skončati život, kojem je uvijek duhovni rad bio najčišća radost, a osobna sloboda najdragocjeniji posjed na zemlji“ – napisao je u emigraciji, u svom oproštajnom pismu.
Kada je Zweigov svijet pregažen čizmama nacističke ideologije, ovaj najviše prevođeni, najpoznatiji austrijski pisac gubi svaku nadu. Ubio se u tuđini, zajedno sa svojom suprugom. Osjećao je da je za njega potonuo svijet njegovog jezika, a njegova duhovna domovina Europa sebe razorila. Nije htio da nastavi živjeti sa svojom smrću. A ja, čitatelj, evo dočekah svijet u kojem i moj svijet postade jučerašnji, a kao da jučerašnjem svijetu sve više pripada i čitanje, uskoro će možda i pisanje. Pa mi drago da će mi i ovaj sadašnji uskoro biti jučerašnji. I nekom, nekad biti priča i u nekoj, nečijoj priči zauvijek ostati. O svjetovima koji minu učimo iz povijesnih knjiga. U njima možemo saznati što je jučer bilo. U djelima koja su registrirana u velikim katalozima sačuvanih estetskih i duhovnih vrijednosti, u umjetničkim djelima možemo doživjeti i osjetiti, ponovo oživjeti jučerašnji svijet. Svijet koji još poneko može prizvati u sjećanju, a uistinu postoji još samo u lijepom djelu. Tako je i s Zweigovim Jučerašnjim svijetom, a i sa minulim svijetom svakog čitatelja, svakoga koga ne napuštaju sjećanja, jednom lijepe, drugi put gorke uspomene.
Piše: Predrag Finci
Naslov knjige sam posudio od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti.
Mnogo sam čitao. Mnogo i zaboravio. A one što i koje upamtih zbog nečega mi je vrijedilo upamtiti, kao što je možda one druge trebalo zaboravit. Pa od knjiga koje stigoh pročitati meni drage, najdraže ovdje nabrojah. Ne navodim ni jedno djelo mojih osobnih prijatelja i poznanika, iz straha da ne budem prestrog, a i iz straha da ne budem suviše popustljiv, jer se bojim da bih u takvom odabiru nekoga nepravedno mogao izostaviti, a u ocjenama, i pozitivnim i negativnim, biti uvijek subjektivan. O njima ću drugom prilikom. Zato ću ovdje samo o nekoliko naših pisaca, koji imaju ugled i u zemlji u kojoj sada živim, a ponajviše o klasicima i „stranim piscima“.
Svaki pisac piše o onome što je najviše njegovo. Svako djelo Drugog na svoj način shvaća, nada se ispravno, najbolje, ali nužno i svoje u tuđem djelu čita. Svaki stvaralaštvom zaneseni pisac misli da je njegovo djelo isto što i život. Svaki svoje djelo smatra nužnim, istinskim prinosom velikoj knjižnici svijeta. A život uvijek proširuje ovaj katalog, nanovo u njega nova djela upisuje. Tako je i u ovom, koji sam sastavih. Zato neka i smjerni čitatelj odmah doda djelo koje mu je na pameti, odobravam i pozdravljam.
Mnoge dane provedoh u knjižnicama. Mnoge sam knjige čitao, neke samo listao, ponekad prolazio pored dugih redova knjiga, kao pored neke terakota vojske od slova, silne armije u kojoj mnogim borcima ni imena nisam znao, a neke od knjiga mi postale bliske, pa bi im se u ponovnom susretu obradovao kao starom znancu. Ponekad bih pomislio (a i to nam je pokazao i dokazao Borges): ima na svijetu suvišnih ljudi, ali nema suvišnih knjiga. Svaka, čak i najgora nečemu nas može naučiti, negdje uputiti i barem njenom autoru nešto znači. Mogao bih, doduše, izdvojiti i samo nekoliko autora: Homer, Shakespeare, Cervantes, Dante, Flaubert, Tolstoj, Dostojevski, Dickens, Kafka, Eliot, Borges… Ali, onda bih mnoge meni drage i mnogima značajne zanemario. A i kada bih pobrojao sve kojih se mogu sjetiti, opet bih nekog izostavio, ili što ga se nisam sjetio, ili zato što ga još nisam čitao. Zato dakle navodim samo neka od djela koja me se dojmiše, samo sto dvadeset i tri (123) takva, pa još jedno, pa još jedno, lako bi ih moglo biti 1234, možda bi potpun spisak bio tek kada bih mogao nabrojiti 12.345 i više od toga, i više, jer je priča o pričama beskonačna priča i zbir svih priča, a tim pričama, evo, pridodajem i svoju priču o kazivanom i napisanom, o epskom i poetskom, o proznom i dramskom, o književnosti, priču o tome što sve književnost može biti, pravim svoju selekciju, iznosim svoje dojmove bez prepričavanja sadržaja djela i navođenja svih onih podataka kakve čitatelj može naći u svakoj boljoj enciklopediji ili na poleđini knjige. Ovi moji kratki tekstovi su samo skice, dojmovi, ono što o meni dragim piscima ili njihovim knjigama ispisah na margini, moje osobne bilješke, oznake u mom katalogu.
Izvor: XXZ Magazin
O književnosti i piscima – privid dobara napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →