Pušenje kanabisa kao tekst kulture, ogled iz kulturalnih studija

Najbolji argument za legalizaciju kanabisa za rastafarijance ili članove etiopske cionističke koptske crkve bilo bi tvrditi da je marihuana mnogo manje opasna i od alkohola i od duhana, čija je upotreba legalna. No, to je argument koji se ne ograničava na rastafarijance nego je, ako je valjan, argument za legalizaciju uživanja kanabisa za sve.

(Brian Barry, Kultura i jednakost:
egalitarna kritika multikulturalizma)

U još neobjavljenim esejima, nacrtima i prepiskama, usputnim bilješkama i odlomcima nedostupnim Čitaocu kojega je uloga u konstituisanju teksta i njegovog značenja osnovna i dominantna, dozvolili smo sebi kritikovanje naučne i udžbeničke literature iz oblasti kulturalnih studija, maštajući o nekoj stilističkoj kritici okrenutoj planu izraza i nezainteresiranoj za u dobroj mjeri isplaniran sadržaj discipline u nastanku, nekoj budućoj „Diskursnoj stilistici“ (Marina Katnić-Bakaršić) koja bi, sljedstveno dvama modelima naratologije koju predlaže Gerard Genette, odgovarala na pitanje kako? diskurs oblikuje priču koje se uho neće naslušati ni oko sito načitati. Planiranje sadržaja te priče nije učinjeno ni kroz kakav izvedbeni plan i program iz školskog dnevnika, već manifestativnim i proklamativnim funkcijama ulomaka o recentnim kulturnim pojavama u najrazličitijoj metaliteraturi. Njihovo nabrajanje u „beskrajne spiskove“ (Umberto Eco) obesmišljava neprekidna semioza: po našem sudu ne toliko strukturalan i sistemski koliko dijalektički proces stalnog proizvođenja i reprocesiranja značenja, a grupišu se po potrebi i na zahtjeve mjesta u tekstu i diskursu. Evidentiranje različitih lokalnih običaja i fenomena zabavne kulture, među kojima su gledanje sapunica i fudbalskih utakmica, boemija Šabana Šaulića i Saše Matića, avangarda Lepe Brene i kanonizacija Madonne tek dio “beskrajnog spiska” – ne samo da bi unijelo pomutnju i odvelo nepotrebnom specijalističkom usmjerenju kulturalnih studija nauštrb opšte teorije i repera kojih se drže teoretičari kulture, već bi zamišljeni registri, indeksi i katalozi morali neprestano da se dopunjuju i izmjenjuju u pogubnoj trci za duhom vremena. Ako se ne pročita, o pranju veša u mašini, usisavanju i odmrzavanju hrane ne razmišlja se kao o neizostavnim momentima kulture svakodnevice, ali prakse i postupke ispunjavanja sadržaja radnog i slobodnog vremena kao što su pušenje cigareta (tijekom radnog vremena, na pauzi, u školi, poslije seksa itd.) ili sviranje gitare koje produbljuje jaz između istaknutog kulturnog radnika koji zarađuje za život i umjetnika koji svira radi sopstvenog zadovoljstva, jamačno je lakše smjestiti u kontekst koji kulturno opravdava naše društvene prakse i aktivnosti i u kojem to je dio moje kulture (Brian Barry) može imati značenje. Aktualizirajući ih i služeći se ovakvim apelativno funkcionalnim upadicama, mi svraćamo pažnju na običaje svakodnevnog života koji su primarni interes studija kulture, sadržaje dokolice i trivijalnosti podložne filozofskom i kritičkom promišljanju, oslobađajući ih istodobno tereta nepodnošljive svakodnevice građanskog društva. Različiti lokalni (ali i drugi) običaji u tom kontekstu kulturalistički se tretiraju a kultura služi kao opravdanje za, istina, ograničen broj praksi i djelovanja iz našeg skromnog antropološkog zapažanja. U tom smislu, ovaj ogled je uprizorenje kulturnog fenomena sui generis i reakcija na malograđansko bagateliranje i demantovanje njegove kulturne relevantnosti. To demantovanje, s druge strane, poseban je i jednako interesantan fenomen za čiju razradu bi valjalo odvojiti nov ogled ili se na nj obrecnuti u kakvoj opširnijoj kritici filistarskog svjetonazora, budući da su istom demantovanju podložni i svakovrsni drugi domišljaji u okviru kulture kao „generatora strukturalnosti“. Čini se gotovo smiješnim što takvo shvatanje obavezuje da se i filistarski demant shvati kao kulturna djelatnost, što u duhu obezglavljene kulturalizacije svega i svačega, te nepostojanja opšteg standarda za vrednovanje kulturnih praksi, i nije posve beznačajno, samo bi mu valjalo pribaviti adekvatan kontekst. Na koncu priče o filistarskom demantu potrebito je, čini se, reći još jedino da bi raspravu o odnosu demant – kriminalizacija kanabisa, da imamo dovoljno informacija, valjalo potkrijepiti dvama algoritmima: i to jednim o kriminalizaciji kao zadnjoj ruci filistarskog demanta, a drugim o demantu kao dezinformacijama i kriminalizacijom „iskrivljenoj svijesti“, konkretno u ovom slučaju,  svijesti o kanabisu. Pjesnikov život s tom „iskrivljenom sviješću“ nije moguć a sam kontakt s polusvijetom koji tako misli načinje živce i dovodi do dubokih duševnih rana. Filistarski su religija, svjetonazor i nauka koju (ne) uče hineći da studiraju, izvan svake sumnje, deformisane društvene svijesti i slabo imaju zajedničkog s Marxovom „društvenom nadgradnjom“ u smislu da ičim zavređuju poštovanje. Njihovo zauzimanje mjesta na fakultetima i smještanje u studentske domove gdje ih nalazimo zaokupljene žaljenjem na krevete i madrace, jestvine i kuhinju, trebalo bi da ukazuje na funkcionalne aspekte obrazovanja, no stvar je mnogo gora: fakultetsko obrazovanje služi kao alibi za nečitanje umjetničke književnosti, indolenciju na svaku vrijednost i različitost, a često i za nepismenost, što je golemi apsurd neizmjerljive opasnosti po „ljudski razvoj“. Vrlo je vjerojatno da slično misli i Brian Barry kad u knjizi koju smo citirali prije samog početka kaže da je uvjet za funkcionalno obrazovanje – pismenost. S druge strane, kulturno obrazovanje javlja se kao revnosna potraga za znanjem koje je samo sebi svrha, takvim znanjem koje se ne može unovčiti u građanskom društvu i koje je stoga, u doba komercijalizacije i vulgarizacije vrijednosti za čije su čuvare važile institucije Misterija, u najvećoj mjeri arkanskog i prometejskog karaktera, pa nije slučajnost da adepte ovakvog znanja, koji se teško uklapaju u zatečene šablone i norme, nerazborita masa dovodi u vezu sa satanizmom i masonerijom, što je najveća glupost koju je iko ikad mogao čuti. U vezi s prvospomenutim aspektima obrazovanja, u nas su posebno kritične kriminalistika, političke nauke i žurnalistika. Ko je osjetio svu tegobu života s takvim polusvijetom (pozdravljamo izuzetke) može izvijestiti o studentima kriminalistike koji jedva čekaju djenuti se u lov na kriminalce ali tolerišu prijetnje ispred nosa, o studentima žurnalistike koji se žale na nepismenost istrgnutu iz historijske i socijalne uslovljenosti (naša žalba situirana je odgovarajućim kontekstom) i koji zadovoljstvo nalaze u prijekoru mladalačke nezainteresiranosti za političko stanje u državi, o studentima agitatorima koji iznova izmišljaju nove zamjerke na račun tople vode, hrane i smještaja u studentskim domovima, ali i o studentima vjernicima, naročito mizoginim vjernicima koji: slušaju ilahije i uživaju u pornografskim sadržajima u isto vrijeme na istom ekranu, koji se mole Bogu prije podne a poslije podne čereče listom znani i neznani svijet, čija se vjera sastoji u „protivljenju satanizmu“ a definišu ga nervoznim premještanjem pažnje na riječi mason i iluminat, kao da u njihovoj vezi nema ničega prijepornog. Hvala budi nebesima, njihove su bijeda i neukost dio posebnog svijeta nedostojnog da se nazove Drugim i Drukčijim, a nekomoli da se dovede u vezu s interpretativnim zajednicama, kako je u ovom eseju i urađeno kad je u pitanju fenomen pušenja trave. Što je i rečeno, o svijetu „licemjera, fanatika, smrknutih dogmata i svakojakih kretena koji (…) upropaštavaju svijet u ime zastava, bogova, jezika, rasa“ i „drugog đubreta” kojim ne mogu da prikriju svu težinu svoje bijede, valjalo bi odvojiti nov i opširan ogled, stoga se vraćamo raspredanju o ekstazi hašišara koji nisu počinili drugog zločina osim svoje divlje ključajuće pederastije i opijenosti što smetaju nadobudnim besposličarima, heteroseksualcima koji jašu svoju heteroseksualnu braću i pušačima duhana koji bi, ne nalazeći u svojim porocima ničega opasnog, a vodeći računa o tuđim, „po kratkom postupku“ pušače kanabisa.

Sagledati fenomen pušenja trave moguće je s dvije pozicije onog prostornog plana čiji suprotstavljeni dijelovi u strukturalno-semiotičkoj koncepciji Tartusko-moskovske škole dobijaju mogućnost izražavanja ne-prostornih zavisnosti. Jedan pristup je unutrašnji (imanentni), a drugi vanjski, zajedno sa svim svojim, vidjećemo ispod, implikacijama i korespondencijama. Zbog evazivnosti „transcendentnog“ spram imanentnog tumačenja mi ćemo se držati prostog jezika prostornih odnosa (unutra i spolja), ali preuzeti Giddensovu teoriju subjektiviteta na tri razine, s jednom sitnom preinakom: dvama našim pristupima odgovaraće dvije Giddensove „svijesti“: diskurzivna i praktična. Iz počitanja pred Giddensovom koncepcijom, zadržati sve tri razine i sažeti ih u naše tretiranje „novovjekovnog zapadnog“ fenomena, koji nije ni zapadni ni novovjekovni, značilo bi jedan pristup objasniti s dvije razine i to tako da unutrašnji pristup uključuje praktičnu svijest i sustav osnovne sigurnosti, a vanjski pristup jedino diskurzivnu svijest koja proizvodi kompozitne strukture protiv kojih negoduje poststrukturalistička dekonstrukcija.

Iz svoje varljive jednostavnosti vrlo je interesantna i sljedeća dimenzija pušenja trave, a tiče se posebno tematskih okupacija semiologije i semantike, odnosno opšteg interesovanja za pojam značenja i smisla, te bi kao takva mogla imati udjela u stvaranju osnova za „teoriju značenja“ (Émile Benveniste), predstavljajući model za značenjsko i smisleno organizovanje svijeta koje leži u osnovi svake kulturne prakse od značaja za kulturu neke grupe, pa tako i u pušenju koje, uzmimo samo jedan primjer, kod Sjevernoameričkih Indijanaca znači poštovanje Boga koji i sam puši ispuhujući olujne oblake nad horizontom. Riječ je o jednom od efekata pušenja svete trave Marihuane koji nastupa vrlo brzo po intoksikaciji kanabisa a dovodi do mističkog sjedinjenja ljudske duše s apsolutnim, panteističkog doživljaja svemira i svjetske duše, neposredno kao što „čovjek doživljava jabuku ustima“ (Archibald MacLeish), to jest do nesmiljene demistifikacije blaženog stanja gdje mora biti da se osjećaš vrlo čudno, gdje se smiješ ovom nevidljivom humoru i gdje nas elektrificirane iz kome bude avioni naših duša. Opisi halucinantnih stanja ojačavaju očistost stilističkih konspekata po kojima je svaka jezička tvorevina bremenita (stilskim ili kakvim drugim) viškom, po kojima je strosovski označitelj (signifiant) uvijek „u višku“ u odnosu na pojam koji označava (signifié). Pošto „jezička kultura donosi odmak, otklon od prirode i pobjedu nad njom“, nikakvim se jezikom ne da opisati stanje izuvenog hašišara pa je izvještavanje o čuvstvu napušenog višak samo po sebi, stilizacija imuna na redundanciju, jer redundancija se prepoznaje u odnosu na informaciju kojoj nije potrebna a informacija o stanju napušenosti nije moguća. Svako upinjanje da se u jeziku demonstrira manjak smisla do kojeg dovodi uživanje kanabisa redovno se pretvara u novu informaciju, odnosno dezinformaciju kad je posrijedi referisanje narkotičnog stanja (paramnezija i paranoja primjer su prenagljenog istrajavanja na vezi mističnog doživljaja i stvarnosti). Ovakvo opovrgavanje jezičkih mogućnosti navodi nas i na ispitivanje spoznajnog značaja književnosti koja se u marksističkoj estetici shvata umjetničkim odrazom stvarnosti, što nemalo podsjeća na mimezis – osnovno sredstvo učenja u Aristotelovoj estetici. Oba se pojma u historiji estetičke misli određuju spram uloge u saznanju i učenju a istaknuto mjesto dobijaju u dijalektičkom materijalizmu i teoriji odražavanja marksističke nauke o književnosti. Bliskost marksističko-lenjinističke teorije saznanja i problema koji nama ne daju mira oprimjeruje način na koji kulturalne studije, unatoč zainteresiranosti za „beznačajne teme svakodnevnog života“, ostaju u zadatim okvirima akademskog diskursa gdje tragaju za intelektualnom potporom različitih doktrina kao što su marksizam, „nova ljevica“, feminizmi, i tim redom do stajališta poznatih kao politika razlike. Potvrdu naših teorijskih stavova mi smo našli u marksizmu, iz njegove izuzetne složenosti birajući one paradigme, polazišta i teorije koje se značajno podudaraju s našim formulacijama, što je slučaj s teorijom umjetničkog odražavanja stvarnosti na kojoj je Lukács izgradio cijelu svoju (marksističku) estetiku. I zaista, sve estetičare okupljene oko marksizma kopka odnos odraženog i odraza, predmeta i njegovog reprezentanta, originala i kopije, realnosti i simulacije, autentičnog i neautentičnog, što će reći odnos ekstatičnog stanja napirkanog hašišara i njegova opisa u književnim i neknjiževnim tekstovima. Tako Lenjin kaže: “Mi ne možemo sebi da predstavimo kretanje, ne možemo da ga izrazimo, odmjerimo, nacrtamo, a da ga ne pojednostavimo, ogrubimo, rastvorimo, da ne ubijemo ono što je živo. Slikanje kretanja kroz mišljenje uvijek je ogrubljivanje, zatiranje, i to ne samo putem mišljenja nego i putem osjećanja, i to ne samo kretanja nego i svakog pojma.” Gautierovo i Baudelaireovo krasnoslovlje ima estetsku vrijednost, ali njihova iskustva s hašišom leže duboko ispod slojeva teksta, iza kapije koju čuva rogati stražar. To je iskustvo koje nije moguće iznijeti u tekstu jer sam je tekst rezultat osmišljavanja i davanja značenja („proizvodna priroda teksta“ na koju ukazuje Julija Kristeva) s one startne pozicije besmisla koja je po sebi zanimljiva i koja podsjeća na prazninu iz kabalističke kosmogonije koju nije „moguće staviti u okvir pojmljive svijesti“. Ovaj Neshvatljivi Princip kojeg kabalisti otkrivaju kroz proces eliminacije spoznatljivih atributa Vrhovnog Božanstva, AIN SOF (אין סוף) koji se „može uporediti s velikim područjem plodne zemlje iz koje raste bezbroj biljaka, svaka različite boje, oblika i mirisa“, nije, naravno, jedini efekat do kojeg dovodi farmakokinetika molekula u obliku cvijeća. Nevidljivi humor kojem se smiju protagnosti Ginsbergove pjesme, homerski smijeh koji spopada pušače kanabisa navodeći posmatrača na pomisao da su šenuli umom i pooštravajući time granicu između unutrašnjeg i vanjskog shvatanja, valja tretirati dovodeći ga u vezu s karnevalskom sviješću iz bahtinovske antropologije kulture i književnosti. Sveti jazz ansambli marihuana hipsteri mir i droga i bubnjevi! Smjehovno načelo karnevalskog pogleda na svijet i oslobađajuća uloga smjehovnih obreda počivaju na igri, posebno na igri opajanja čija je suština „sloboda da se izdvoji iz objektivne realnosti“. Pušenje je trave u tom smislu, iako je u okviru karnevalizovanog teško povući granične linije, igra zanosa (ilinx), a ne neka druga, ne takmičarska ili agonalna, ne kockarska ili aleatorna i ne prerušavajuća ili mimikrijska. S lakše ili teže prepoznatljivim sastavnim elementima kao što su užitak, igrači i igračka kojom se igra (neka čitatelj razmisli o tome šta bi to mogla biti igračka a šta igrači), ali i pravilima i prešutnim regulativnim mehanizmima pušenja, pušenje kanabisa stoji na razmeđi dijadičke podjele igara na play i games, gdje se prve odnose na razigrano ponašanje a druge na igre s pravilima.

Samo dezinformisanje, ranije spomenuto, pri tome ne mora biti intencija djela (intentio operis), ono može biti i inicijativa pošiljaoca poruke – dezinformacije, odnosno intencija autora (intentio auctoris). Autorske dezinformacije koje po pravilu uvijek teže da minorizuju Marihuanu dio su titanskih diskursa moći koje u svojim djelima analizira Michael Foucault (Nadzirati i kažnjavati, Historija ludila u doba klasicizma, Rađanje klinike), odnosno sudskog i medicinskog diskursa kao disciplinirajućeg i normalizirajućeg. U tom smislu policija i ljekari važe za glavne inicijatore kriminalizacije kanabisa i medikalizacije cijelog iskustva. S druge strane, ima autora koji, služeći se različitim informacijama strane i domaće naučne javnosti i navodeći na preispitivanje uvriježenih stavova, glorifikuju Marihuanu i dio su onog demaskirajućeg, demitizirajućeg i demistificirajućeg diskursa kojem pripada i naš esej. Treći od „izvora značenja“ koje nabraja Umberto Eco u zamršenom djelu Granice tumačenja, baveći se među silnim apstrakcijama i hermetizmom i alhemijom, predstavlja primaoca poruke, odnosno intenciju čitaoca (intentio lectoris) čiju pripadnost stranama prostorno podijeljenog svijeta nije moguće jednoznačno utvrditi pa ističemo jedino da je njegova uloga u difamaciji službovanje modernim teorijama teksta i tekstualnosti koje potkopavaju tradicionalno razumijevanje književnosti kao jednosmjernog procesa (pisac stvara djelo koje djeluje na čitaoca) i književnog djela kao monologa. Treći akter u dezinformisanju jest primalac informacije stvorene u alhemijskom sjedinjenju intencije njegova razumijevanja s jednom od druge dvije, ali to nipošto ne znači da je on pasivni primalac na kojeg poruka nesmetano djeluje. Njegova aktivna uloga u minorizaciji i glorifikaciji sastoji se u proizvoljnoj konkretizaciji svijeta koji nastaje informisanjem i dezinformisanjem, što navodi na zaključak da je istina o Marihuani posvema više umjetnička no znanstvena, to jest da je izmišljena „priča“ (mithos), nastala kao rezultat pričanja i prepričavanja od strane učesnika u diskursu, mit koji nastaje ulančavanjem narativnih obrazaca po jedinstvenom i zajedničkom kodu, polisemičan i otvoren tekst koji se čita i citira, ali i neprestano dopisuje, mijenja i različito tumači u prezamršenom spletu intertekstualnih odnosa.

Govoreći o referisanju magičnog doživljaja i opijenosti ne može se a ne osvrnuti na estetičku teoriju Benedetta Crocea koju on iznosi u čuvenom djelu Estetika kao nauka o izrazu i opšta lingvistika. Tamo piše da je svaki jezički iskaz čin pretvaranja impresije u ekspresiju, odnosno da se posredstvom jezika unutrašnja stanja čovjeka pretvaraju u ekspresiju koja, ako je uspjela, ima estetsku vrijednost. Prema našem sudu, uspješnost jezičkog iskaza vrlo je problematična i njeno ispitivanje zahtijeva nezgrapan semiotički i naratološki aparat, osvrtanje na tirade o konativima i performativima, lokucijskim i ilokucijskim činovima, što je prilično zanimljivo i vrijedno naknadnog elaboriranja. Rekli smo da je osjećanja iz kojih je vrlo vjerojatno govorilo i pitijsko sveštenstvo u Apolonovom proročištu, i to u heksametru, nemoguće oformiti u jeziku. U tom smislu pokušaji predočavanja jednog neopisivog stanja ne mogu uspjeti, a svaki pokušaj daje novu i pogrešnu informaciju, to jest sanjive „pseudosudove“ (izraz američkih univerzitetskih kritičara, predstavnika Nove kritike) lišene odnosa prema stvarnosti. Ovo zaludu kušanje da se izvijesti o neobičnom „religijskom bjesnilu“ u koje je bačen hijerofant „udisanjem pare što se uzdiže iz raspadajuće materije“ nipošto se ne smije zamijeniti s Croceovim pojmom ružnog. Ružno je zakinuto i nedorečeno, ali u smislu svjesne gnjavaže da se nečemu da umjetnički oblik. Ružna su djela samoprozvanih i kvazi-umjetnika, ružna su djela diletanata i neukih, jer se njihova nakana prozire i odmiče ispred umjetničke forme koja ne može uspjeti. U tom tumačenju ružna je i filistarska iskrivljena svijest: njihove su iz-obijesti-namjere ispred opismenjavanja a ni filistarski demant o kojem je ranije bilo riječi ne ište oblik i formu. Izgrađen stil koji pretiče nakane može ispasti umjetnički, ali nakane ispred stila su ružne i nemaju veze s obrascima umjetničkog vladanja. Na tragu ove misli ljepota će zadržati korespondentan odnos s klasičnim pojmovima sklada i pravilnosti, ali i s onima koje je uspostavio romantizam, a takvi su originalnost, inspiracija i intuicija. Naročito potonji kritički termini romantičarske estetike ističu razlike između umjetnika koji stvara lijepo i spodobe koja stvara ružno (ružno u ranije rečenom smislu).

Ako se osvrnemo na arsenal književnih termina koji ulaze u diskurs o književnosti, put nam nije zakrčen da ih ustrojimo našim shvatanjem pisanja i pušenja, i to ne u šematskom podsjećanju na minule škole mišljenja, nego ih angažujući u našem izvojevanju kulturnog određenja pušenja trave. Na tom putu niz postupaka koji obuhvata mrvljenje, motanje i pušenje trave (ali i kupnju, mrežu posredovanih i neposredovanih društvenih odnosa, kao i sve što potom slijedi) mogli smo, ne libeći se, označiti i kao ritual, i kao igru, i kao tekst, i kao priču, i kao oblik komunikacije, i nizom termina manje ili više sličnih tipovima „simboličke transformacije“ (Ernst Cassirer) koja služi memorisanju ljudskog iskustva u kolektivnoj memoriji, a mnogi od njih samo bi pokazali ovdje naše neznanje iz pojedinačnih disciplina, što ne bi bio slučaj da smo, recimo, odlučili brojati farmaceutsko-tehnološke operacije kojima se podvrgava Marihuana (Cannabis resina cum herba) od trenutka kupovine, ili još ranije: od trenutka sazrijevanja.

Uzdamo li se u magičnu praksu i kulturno iskustvo, a blagodareći hvalospjevima prijatelja i pjesnika užarenih očiju, zajedno smo u bijedi i ritama i upalih očiju i napušeni po cijelu noć sjedili pušeći u natprirodnoj tami stanova, posvema ili bar djelomice morat ćemo preurediti i od Lotmana uzetu koncepciju teksta: shvativši ga u onom smislu koji pohvaljuje naš prijatelj i pjesnik užarenih očiju, zajedno smo u bijedi i ritama i upalih očiju i napušeni po cijelu noć sjedili pušeći u natprirodnoj tami stanova / s hladnom vodom / lebdeći iznad vrhova gradova proživljavajući jazz. Njegova se pohvala sastoji u divljenju našoj strpljivosti. On kaže da se o temama koje nas zajedno interesuju može pričati bez kraja i konca, te se tako divi suzdržanosti koju u nas prozire čitajući ranije eseje. Tekst je tako – postalo je valjda jasno – suzdržanost od neodmjerenog govorenja. Ovakva postulacija teksta ima pandan u semiotičkom shvatanju književnoumjetničkog teksta kao reducirane (i osiromašene?) beskonačnosti. Umjetnički tekst opire se prodoru entropije svojom strukturom i organizacijom, a taj otpor ni po čemu se ne razlikuje od pjesnikovog ustezanja da govori sedamdeset sati bez prestanka, da bi nanovo stvorili sintaksu i mjeru sirote ljudske proze. To znači da iz onog postojanja raznih načina da se govori o ovome ili onome, da se nešto uradi ovako ili onako, upravo ono što je po našem sudu vrijedno pažnje i govorenja određuje opus i stil pjesnika. „More drugih stvari“ koje se također mogu reći, uraditi i kulturalistički tumačiti, ne obezvređuje naš izbor već opravdava potencijalnu tematiku interpretativne zajednice kojoj mi ne pripadamo.

To što smo se u našoj elaboraciji poslužili semiotičkim onomastikonom nipošto ne znači da smo vrsni poznavaoci semiotike, iako prisebna ekstrapolacija gdjekoje alhemijske figure znači naše davno preturanje po alhemijskim i hermetičkim spisima, u onom stilu u kojem počinje Inicijacija u hermetizam. Mi smo od Barthesa posudili set alata za demistifikaciju i demaskiranje, a zadatak nam je jednak zadatku njegovih semioloških analiza. Prepoznatljiv pojmovni aparat poslužio bi i kod objašnjavanja praktične svijesti, odnosno iskustva koje se živi prije oblikovanja u dijagrame i algoritme, prije diskurzivnog odijevanja u filozofsko ruho: „odeždu časti i dike“ koju skida dekonstrukcija. Ona možda uvećava dostojanstvo i poštovanje Velikom svešteniku, ali on je prije ulaska u Svetinju nad Svetinjama skida. Njegovo razodijevanje moguće je uporediti sa simbolom Orfičkog jajeta i inicijacijom koju implicira i ranije pomenuti rogati stražar. Dokačiti se svete trave Marihuane preko niza korespondencija u okviru historije kulture, književnosti i okultizma, odgovara inicijaciji i prolasku kroz vrata koja čuva rogati stražar. Inicijat je opremljen Hermesovom lampom, Apolonijevim ogrtačem i štapom patrijarha zasluženim napretkom u kulturnom obrazovanju, a tako oboružan umaći će i misterioznom krilatom lavu s glavom žene: Sfinga čuva „ulaz u svete podzemne odaje u kojima su sprovođeni ispiti inicijata“, a u tim odajama gužvaju se oblaci dima svete trave azijaca i crvene se oči „generacije uništene ludilom“. Othođenje na put inicijacije završava u Apolonovom proročištu u Delfima i konačnim udisanjem smrdljivih isparenja Pitonovog tijela koje se raspada u materici zemlje, a Pitona je ubio Apolon na obroncima planine Parnas, ostavivši tamo uputstva za doktrinu parnasovaca! Sama trava u ovom kontekstu važi za sredstvo ili pomagalo dato inicijatu u koje spadaju i vještičije masti za letenje na sabat a koje su doista sadržavale biljke psihotropnog dejstva. Na našim prostorima tri su najpoznatije: bunika, velebilje i kužnjak, izuzetno otrovne zbog sadržaja tropanskih alkaloida. Bunika (Hyoscyamus niger) spominje se kao otrov u Hamletu, Romeu i Juliji, a interesantna je i u Gričkoj vještici Marije Jurić Zagorke. Ove ali i druge biljne droge (duhan, hašiš, opijum) spominje i Aleister Crowley u XLIII koloni knjige 777 i ostali kabalistički spisi, dajući konoplji mjesto s kaktusom Anhalonium lewinii i objašnjavajući da djeluju na sličan način: daju merkurovsku moć samoanalize, a tvrdim drogama (heroin i kokain) posebno se bavi u Dnevniku uživaoca droge. Ova veza kulture droga i interesovanja za okultno neporeciva je. Sjetimo li se znaka jednakosti između igranja i pušenja trave, djelimično poklapanje igre s magijom i karnevalom govori dovoljno. I doista, iako Bahtin nije pripadao nijednoj od popularnih škola mišljenja, naročito ne marksizmu kojeg mi posebno simpatiziramo, književnoteorijski jezik kojim je formulisao svoj filozofski projekat ljeporeko bi i kao nijedan drugi istaknuo sve aspekte suštinskog kulturnog čina na čijim kulturnim i antropološkim dimenzijama inzistiramo.

Srebrenik, septembra 2014.

Za P.U.L.S.E: Almir Tursunović

Tekstovi o umetnosti na portalu P.U.L.S.E

  estetika, kanabis, Književnost, kultura