Pobunjeni iskaz (Studija o ne-metodološkom i an-arhičnom)

U skladu sa neobičnom temom ovoga eseja a poštujući princip da se vlastito mjerilo prvo i prije svega treba primjeniti na vlastitom primjeru, počnimo od zaključka. Ako se danas uopšte može misliti, onda se može misliti samo ne-metodološki, a to znači povrh i iznad intencionalne suspenzije drugosti. Jedno ovakvo (eshatološko) mišljenje zasigurno mora biti an-arhično. Arhe, kao princip, kao načelo prvog, jeste izraz duha intencionalnosti koji sebe samoerotično opredmećuje kao početak. Arhe kao takvo već jeste izraz samokonstituišuće svijesti – izraz instrumentalne metodološke intervencije koja stvarnost intencionalno prevodi u objektnost redukujući pri tom na metodološku neispravnost svaki oblik iskustva drugosti koji prethodi činu samokonstitucije svijesti. Otuda, ako se danas uopšte može misliti, onda se može misliti samo an-arhično, tj. izvan načela epohe – apofatički, izuzimanjem sadržaja vlastite svijesti.

Moderna (racionalna) slika svijeta, ne samo da već jeste univerzalna (sinhronijski i dijahronijski) već je univerzalna i u smislu da se u njoj naprosto događa toliko osporavana inkluzija prostora i vremena (ideja kraja). Ta slika svijeta, zasnovana na ideji moći (racionalnosti), strukturisana je na takav način da onemogućava vlastitu transgresiju (prevladavanje). Naime, moć (racionalnost) implicira takvu logičku situaciju u kojoj je neagcija zapravo afirmacija jer negacija pretpostavlja prvost i prethođenje onoga što pokušava negirati. Dakle, sasvim deridijanski govoreći, sama mogućnost pobune već je metafizički uhvaćena u ono što se želi osporiti.  Tj, opet sasvim fukoovski, bilo koja pozicija koja unutar te episteme dopušta i samu mogućnost osporavanja te episteme već jeste cinično i implicitno uračunata u samu logiku episteme. Drugim riječima, uračunata je u samu logiku logike kao takve. Stoga nije apsurd indikator dosegnutosti krajnje unutrašnje granice neke logike, iz čega bi proizilazila nužnost dekonstrukcije kao labavljenja ontološke strukture (veza i relacija) između pojmova i njihovog značenja koje (veze i relacije) i strukturiraju pomenutu logiku, kako je to naivno a iskreno te opet u odnosu na Habermasa superiorno, mislio Derida. Zašto? Zato što naša prva upitanost treba biti upitanost o tome u čemu se temelji sama ideja poretka ili pak, u čemu se temelji sama logičnost logike koju uzimamo za mjeru logičnosti. Jer ideja racionalnog poretka utemeljena u pobuni protiv same ideje poretka (ova pubuna je topifikovana u fenomenu svjetlosti od Lucifera preko Prometeja pa do ) prosto logički posmatrano, ne može dopuštati pobunu. Otuda sasvim prosto i neočekivano, konačan odgovor predstavlja predmoderni (nesamorefleksivni) anti-metodološki izlazak u direktnu vanepohalnu neposrednost samorazumljivosti. Zašto? Zato jer je samorefleksija koju od Habermasa razumijevamo kao emancipatorski interes uma za samu umnost zapravo kao takva već sama uračunata u ovladavanje (svoju suprotnost) i stoga već jeste mehanizam ovladavanja (afirmacije svoje suprotnosti).

Ne-metodološko i an-arhično normiranje iskaza posve je izvanjsko. Levinasovsko mišljenje izvanjskosti zaista odvodi ka izvjesnom preutemeljenju logike (od Grka ka Jevrejima, od ontologije ka etici, od prostora ka vremenu od Arijevske ka Semitskoj konstelaciji). Ali to je opet dijalektika Moderne. Kako je to moguće? Otuda što naša sekularizovana nostalgična potraga za svijetom života (predrefleksivnim mišljenjem koje nije zaraženo bitkom nihilizma) a koja odvodi prvo ka antičkim Grcima te potom ka antičkim Jevrejima, zapravo pokazuje da mi ne samo da nemamo mogućnost realnog odnošenja prema antičkim Grcima ili antičkim Jevrejima, zbog proste činjenice da svojim razumijevanjem mi učitavamo sebe u to što razumijevamo (pa je tako Zapad razumijevajući Grke u njih učitao svoju vlastitost kako bi opovijestio svoju univerzalnost), nego mi zapravo nemamo nikakvu mogućnost zauzimanja stava jer smo već rukopoloženi (zaručeni, ordained, engaged). Odnosno, mi možemo ili nastaviti, kako bi to rekao vladika crnih gora “nasljedstvo idealno koje goji besmrtje” ili pak otpasti, ali ne možemo zauzeti stav.

Kao takvi, mi nismo po svojoj volji nego smo sami već izraz volje i kao takvi već jesmo (izraz) zauzetog stava. Pokušaj zauzimanja vlastite volje (ili vlastitog stava) kao takav već predstavlja prelest, otpadanje, odstupanje ili kako bi to Florovski rekao „ontološku prijetnju“ ali ne i odsustvo same „ontologije“ s obzirom da otpadanje ne poništava bit onoga od čega se otpada nego bit onoga koji je u otpadanju. Zbog toga izvanjskost ne treba misliti kao ono što je izvan mene (što nisam ja, prema čemu ne mogu uspostaviti racionalan odnos) jer to je logička izvanjskost. Naprotiv, izvanjskost valja misliti kao ono prema čemu uopšte ne mogu uspostaviti odnos, kao ono što ne dopušta koherenciju mene, kao ono što preostaje kada prihvatim vlastito odsustvo.

За ПУЛСЕ Немања Ђукић

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  čovek, Društvo, Filozofija, Немања Ђукић