Ponoćna trka: (Ne)prijateljstva u životu

Ponoćna trka: (Ne)prijateljstvo u ovom i idućem životu

Ekipu novijih akcijskih komedija, scenariste, glumce i redatelje, trebalo bi posjesti pred ekran kao Malcolma McDowella u Paklenoj naranči i pustiti im Ponoćnu utrku (1988) Martina Bresta da vide kako se to radi. Midnight Run je jedan od oglednih primjeraka vezivanja dvaju ne baš toliko suprotivih žanrova (akcija, komedija) koliko se na prvi pogled čine. U akcijskim filmovima junaci su skloni verbalnom humoru, sarkazmu, cinizmu. Akcijaši smiju i umiju izaz(i)vati smijeh, a da se pritom ne trude nužno biti smiješni poput komičara. Jedan od takvih likova je Jack Walsh (žanrovski preporođeni Robert De Niro), bivši policajac i sadašnji lovac na ucjene spreman gangstera koji ga mjerka pitati “Hoćeš me zaprositi?“ i u produžetku reći “Jer, ako nećeš, prestani buljiti u mene“. Taj i takav Walsh dobiva “akcijski“ zadatak da za vlasnika agencije za jamčevine Mosconea (neodoljivo živčani Joe Pantoliano) u kratkom roku, do otkucaja ponoći petog dana, pronađe i dovede knjigovođu koji je ukrao 15 milijuna dolara mafijaškog novca.

Ponoćna utrka; režija: Martin Brest; uloge: Robert De Niro, Charles Grodin, John Ashton, Joe Pantoliano, Dennis Farina, Yaphet Kotto; 1988.

Srećemo ga usred “bountyhunterske“ akcije, tijekom koje lovina puca na njega, a u potjeru će se umiješati i konkurentski lovac na glave Marvin (urnebesni John Ashton). Ipak, konkurencija će nasjesti na Jackovu “bazu“, jedan od sjajnih tzv. ponavljajućih štoseva filma – upozorenje “Marvin, pazi!“ upareno munjevitom šakom u glavu kad se ovaj okrene da vidi (ni)tko mu prilazi s leđa. Dakle, Jack je komotno mogao biti lik u čistom ili čišćem akcijskom filmu, baš poput njegovog imenjaka Catesa iz klasika 48 sati u tumačenju Nicka Noltea. Međutim, kako traženog knjigovođu Jonathana “Dukea“ Mardukasa glumi podcijenjeni komičar Charles Grodin (Kao u dobra stara vremena), ton filma se mijenja i akcija postaje slučajni partner komediji. Žanrovi bivaju neraskidivi kad Jack policijskim lisičinama zakači svoju ruku za Dukeovu (“Kud on, tu i ja“), no olakotna okolnost za Ponoćnu utrku jest da film nije isključivo vezan za akciju i komediju, odnosno znade razbiti njihove spone. Naime, Midnight Run jest akcijska komedija, jedna od najboljih unutar osamdesetih ako ne i uopće, ali i film ceste, pa i suptilna karakterna drama.

Redatelj Brest (Miris žene, Upoznajte Joea Blacka), dotad poznat po akcijskokomičnom klasiku Policajac s Beverly Hillsa, svakako razbija formulaičnost žanra uz pomoć raspoloženih glavnih glumaca i živopisnih sporednjaka, od Ashtona (Beverly Hills Cop) i Pantoliana (Risky Business), do legendarnog Dennisa Farine u ulozi mafijaša Jimmyja Serrana, njegovih posilnika Morona 1 i 2 (Richard Foronjy, Robert Miranda), te Yapheta Kotta (The Running Man) kao smrtno ozbiljnog FBI-jevca Alonza Moselyja s kojim Jack njeguje interne fore otkako mu je ukrao značku i predstavlja se njegovim imenom.

Kvaka uspješnosti “buddy“ filma o jednom savršenom (ne)prijateljstvu leži u pronalasku humanosti i emocija od strane redatelja i glumaca, “prirodnom“, a ne planskom pristupu režiji, dijalozima i razvoju likova koji nam se do samog kraja trajno uvlače pod kožu. Grodin ne pokušava biti prvoloptaški komičarski smiješan, niti Brest režira Ponoćnu utrku željan da se publika svako toliko prisilno naceri kao u televizijskom “sitcomu“, potaknuta unaprijed nasnimljenim smijehom. Jasno, Midnight Run je postavljen klasično u “buddy“ smislu naizgledne sušte suprotnosti likova – Duke je brbljav, Jack ili šuti ili bjesni. Jack će reći Dukeu “Znamo se dvije minute i već mi se ne sviđaš“, te partnerovo jadanje kako “ne voli letjeti“ i “ima aviofobiju“ poklopiti humorističkim šlagvortom “Patit ćeš od šakofobije“.

No, do završetka “cross country“ avanture različitim sredstvima prijevoza, “avioni, (teretni) vlakovi, automobili“ putovanja Amerikom od New Yorka do Los Angelesa s povremenim zaustavljanjima na usputnim stanicama (Jackov posjet bivšoj ženi i kćerki neočekivano je dramski intiman), produbljivanje likova s vlastitim nadama, strahovima, itd. i njihovih međuodnosa gotovo da je bez presedana u žanru. Za to vrijeme, kroz akciju (pucnjava na autobusnom terminalu, napad helikoptera, potjera preko pustinje) i komediju (Duke u ulozi agenta FBI-ja u teksaškom baru a la 48 Hrs), Ponoćna utrka daje vanjski presjek Amerike koji bi se jamačno više slavio da je film art/festivalski pozicioniran i unutarnji presjek likova.

“Reći ću ti kad te bolje upoznam“, Jack kaže Dukeu na pitanje vezano za tajnu sata koji je zaustavljen u vremenu, ali ga on svejedno nosi. Dok im se za petama nalazi policija, mafija i FBI, Duke i Jack će jureći isprekidanim crtama prijateljstva i neprijateljstva, ljubavi i mržnje, postepeno (u)vidjeti koliko su slični ljudi u moralnoj ispravnosti i razviti uzajamni respekt, bolje upoznati jedan drugoga i sami sebe. Pod drukčijim okolnostima oni bi lako bili najbolji prijatelji. Ovako to mogu biti u idućem (filmskom) životu.

Od ‘Ponoćne utrke’ do ‘Teške osmice’

P.T. Anderson je očito veliki fan ove akcijske komedije u kojoj malu ulogu, Serranova pomoćnika/savjetnika Sydneyja, ima Philip Baker Hall. U Andersonovu prvijencu Hard Eight Baker Hall također igra lika iz podzemnog svijeta Las Vegasa po imenu Sdyney. Sydney iz Ponoćne utrke izgleda kao da je izrastao u Sydneyja iz Teške osmice.