Русија – Lekcija 1: Rusi su Normani 

Rusija. Prije nego što je unutarnja politika postala glavno pitanje za rusku naciju, trebalo je proći gotovo tisuću godina iznimno nasilne povijesti u neugodnim klimatskim uvjetima. Dok nacije obično definira odnos određene grupe ljudi prema susjednim narodima, ruska država duguje svoj početak unutarnjem neslaganju stanovnika Novogoroda, koji 862. godine pozivaju izvjesnog Rurika, vođu normanskog plemena Rus, da uspostavi red u njihovom nemirnom društvu. Rurik prihvaća, a dio njegove družine pod zapovjedništvom vojvoda Askolda i Dira na putu prema Carigradu zauzima mali grad na Dnjepru s nazivom Kijev.

Ubrzo postaje jasno da su normanski vladari razmirice unutar ruskog društva tek zamijenili svojima: u Kijev s pripadnicima „skandinavskih, slavenskih i drugih plemena, koji su se nazvali Rusima“ uskoro stiže Rurikov rođak Oleg, na prevaru namamljuje Askolda i Dira izvan grada, izdajnički ih ubija i preuzima vlast.

Među ključne momente rane ruske povijesti koji se obično izučavaju u školama spadaju Olegovo navodno kratkotrajno osvajanje Carigrada, pokrštavanje nevjeste njegovog sina Olge u pravoslavnu vjeru, pohod njenog sina Svjatoslava protiv Hazara te otvaranje svojevrsnog javnog natječaja za izbor službene državne religije od strane Svjatoslavovog sina Vladimira, čime je određena duhovna sudbina Rusije kao pravoslavne države, radi čega su Ruska pravoslavna crkva i današnja vlast zatvorili oči pred nedjelima ovog divljeg čovjeka iza kojeg su, u skladu s običajima tog vremena, ostala polja leševa i čitavo stado vanbračne djece.

Koliko god veličanstveno ti događaji izgledali s relativno sigurne vremenske udaljenosti od tisuću godina, postoji vjerojatnost da su u ono doba ostali gotovo neprimjećeni radi šizofrenog bratoubilačkog pokolja među novom ruskom elitom: u sukobu Svjatoslavovih sinova su stradala dva od tri brata, Kijevskog kneza Vladimira je u ostvarivanju vojnog pohoda na vlastitog sina Jaroslava koji je vladao Novgorodom spriječila smrt, nakon čega su njegovi sinovi uz pomoć najamnih inozemnih vojnika četiri godine ratovali za Kijev.

S obzirom da su ruska plemena sa zapada prije dolaska na vlast u Novgorodu i Kijevu zadavala prilične glavobolje Slavenima svojim pljačkaškim pohodima i otmicama ljudskog materijala radi prodaje trgovcima robljem, priča o tome kako su ih žrtve njihovih napada svojevoljno opunomoćile za upravljanje državnim aparatom je pomalo nevjerojatna.

Međutim, do 1118. godine, kada se pojavilo prvo pisano svjedočanstvo o tim događajima, prošlo je više nego dovoljno vremena da se povijest ispravi u skladu s prevladavajućom ideologijom. Nestor, kijevski monah koji se smatra autorom ljetopisa o ovom vremenu, nije previše cijenio politički talent građana Novgoroda te o začecima ruske države piše:

„…Godine 6370. izgnaše Varjage preko mora. I ne dadoše im više danak. I počeše sami sobom vladati. I ne bi u njih pravde. Ustade rod na roda. I bijaše u njih sukobi. I počeše ratovati među sobom. I odlučiše sami potražiti kneza koji će njima vladati i urediti odnose po pravu. I pođoše preko mora k Varjazima, k Rusima… Esti, Sloveni, Kriviči rekoše Rusima: Naša zemlja je velika i bogata, a u njoj nema reda. Dođite vladati nama i budite naši knezovi.“

Stoga je na samom početku izučavanja ruske povijesti  potrebno provariti dvije neobične činjenice s obzirom na trenutnu političku situaciju: da su prvi vladari ruske države, po kojima je ujedno dobila ime, bili sa zapada, te da je centar prve manje-više organizirane slavenske države na tim prostorima bio u Kijevu. Danas najnaseljeniji krajevi središnjeg dijela europske Rusije su se u to vrijeme nazivali „zašumlje“, kao u slučaju gradića Pereslavlj-Zaleski (za lesom = za šumom), u kojem se rodio jedan od najpoznatijih ruskih nacionalnih heroja: Aleksandar Nevski.

Prvi nacionalni heroj

To što je četvrti sin Jaroslava Vsevolodiča, velikog princa Vladimirskog, već u dobi od nepunih 20 godina počeo graditi reputaciju velikog vojskovođe nije bilo ništa čudno za vrijeme u kojem je malo koje drugo zanimanje pružalo šansu za ostavljanje traga u povijesti. Međutim, pomalo je iznenađujuće da je u vrijeme uspostavljanja vlasti Mongolskog kanata nad ruskim zemljama Aleksandar Nevski bio zauzet ratovanjem sa zapadnim osvajačima.

Prvi su ga zapamtili Šveđani nakon što je iznenadio njihov desant u blizini današnjeg imanja Gatčina pored Petrograda i time presjekao pokušaj njihovog pohoda na Novgorod, a zatim je od Aleksandrove družine gadno stradala vojska Livonskog odreda u bitci koja je ostala zapamćena pod nazivom Ledeni pokolj.

Međutim, kao i u priči o normanskim knezovima, u legendi o Nevskom postoji frustrirajući element. Unatoč vojnim uspjesima na zapadu, Aleksandar Nevski potpuno ovisi o volji mongolskih vladara i bavi se političkim intrigama koje se često prelamaju na leđima njegovih sunarodnjaka.

Nakon 1247. godine, vlast nad ruskim zemljama je podijeljena između Aleksandra i njegovog brata Andreja, s time da su Mongoli Aleksandru dodijelili formalnu vlast u neprivlačnom Kijevu, koji je nakon uništenja od strane mongolskih hordi 1240. godine sveden na par stotina domova, što je ujedno razlog iz kojeg se središte ruske države u budućnosti premjestilo na nešto sigurniji sjever.

Postoji mogućnost da je Aleksandar prilikom posjeta Zlatnoj hordi 1252. godine prijavio svojeg brata za utaju poreza, nakon čega je vlast nad svim ruskim zemljama predana u ruke Aleksandra.

Nekoliko godina kasnije, kada je prilikom popisa stanovništva radi ubiranja poreza buknula krvava pobuna u Novgorodu, Aleksandar Nevski je dojahao u grad zajedno s mongolskim poreznicima, oslijepio kolovođe i vlastitog sina protjerao iz grada. Nakon takve demonstracije ciničnog političkog oportunizma, teško je prihvatiti legendu o Nevskom kao ruskom nacionalnom heroju, ali njegovi apologeti vide nesumnjivu zaslugu u tome što je gašenjem pobune na ruskoj zemlji spriječio odmazdu Mongola te omogućio budućim ruskim knezovima relativnu samostalnost u unutarnjoj politici.

Primjenom ovakve klimave logike, može se doći do zaključka kako su Mongoli odigrali ključnu ulogu u smirivanju bratoubilačkih ratova na ruskoj zemlji, jer su dodjelom titule velikog kneza zaduženog za prikupljanje poreza u svim ruskim kneževinama postavili osnovu za centralizaciju vlasti u raskomadanoj zemlji. Međutim, svođenje ruskih kneževa na ulogu utjerivača poreza za račun Zlatne horde sigurno nije doprinijelo jedinstvu vlasti i naroda.

Mongoli i ruski kneževi protiv lokalnog stanovništva

Čak i u uobičajeno surovim okolnostima vremena vladavine Groznog, neki ljudi iz njegovog okruženja su vidjeli da stvari izmiču kontroli. Velikaš Andrej Mihajlovič Kurbski, kojeg je sam Grozni uveo u društvo ruskih velikaša i koji je bez obzira na sudjelovanje u brojnim vojnim pohodima za račun Groznog osjetio da bi ga mogao spaliti carski bijes, podvio je rep i preselio se u politički sigurniju Litvu, otkuda je bivšem vladaru slao provokativna pisma s osnovanim optužbama za svojevolju, političku nekulturnost i divljaštvo.

Zahvaljujući fizičkoj sigurnosti od Groznog, Kurbski se mogao upustiti u prijepirku koja dočarava osnovne postulate unutarnje politike jednog od najpoznatijih svjetskih tirana. U svojem prvom pismu Groznom, poslanom 1564. godine, Kurbski ga naziva čovjekom

„sa savješću leproznom, kakvu nije moguće sresti niti u naroda bezbožnih“ i pita zašto je „…vojvode, darovane tebi Bogom radi borbe s neprijateljima, raznim kaznama predao, i svetu krv njihovu pobjedonosnu u crkvama božjim prolio, i krvlju mučeničkom obojao crkvene pragove, i na one koji ti žele dobro, koji su dušu za tebe položili, nečuvene od početka svijeta muke i progone izmislio, okrivljujući nevine pravoslavce za izdaju, vračanje i druga nedjela i usrdno nastojeći svjetlo u tamu preobratiti i slatko nazvati gorkim?“

Grozni odgovara smjesom fingirane poniznosti pred nebesima i nevješto skrivenim solipsizmom. Prema njegovim riječima, autokratska vlast ima božansku osnovu i u Rusiju je donesena svetim knezom Vladimirom putem pokrštavanja, a zatim potvrđena kneževima Vladimirom Monomahom, Aleksandrom Nevskim i Dmitrijem Donskim, pobjednikom Kulikovske bitke. Nakon što je teoretski osnovao svoju neograničenu vlast, Grozni pokušava namamiti Kurbskog da se vrati apelirajući na njegovu plemenitu savjest:

„…Ukoliko si pravedan i častan, što nisi poželio od mene, zadrtog vladara, nastradati i zaslužiti vijenac vječnog života“?

Kurbski nije imao neke posebne primjedbe na teoretsku osnovu autokratske vlasti kako ju je izložio Grozni. Njihov sukob nije zasnovan na ideološkom razilaženju proto-demokrata i despota, već na osobnoj netrepeljivosti koja bi nesumnjivo prerasla u otvoreni rat da je Kurbski raspolagao odgovarajućim resursima.

Većina ljudi koje je Grozni pobio nije niti stigla pomisliti o pružanju otpora te su ostali zapamćeni tek kao stavke na dugom spisku žrtava sastavljenom za potrebe misa zadušnica. Zahvaljujući ovoj morbidnoj statistici, u crkvenim arhivima je ostalo zapisano preko četiri tisuće imena.

Grozni je umro 1584. godine i za sobom ostavio politički nered koji je umalo pogubio čitavu rusku državu. Unatoč tome što je prema nekim izvorima imao ukupno osam žena i četiri sina, Ivan IV Grozni nije uspio održati na životu niti jednog adekvatnog nasljednika.

Prvi sin je poginuo kao dojenče nakon što je pao u rijeku prilikom iskrcaja s broda. Drugi je preživio, ali je patio od mentalnog poremećaja radi kojeg mu je najmiliju zanimaciju predstavljalo penjanje na crkvene tornjeve i udaranje u zvona. Treći sin je bio na najboljem putu da produži ovu nadasve zanimljivu lozu, ali je Grozni prvo prebio njegovu trudnu ženu i uzrokovao pobačaj svojeg unuka, a zatim carskim žezlom raskolio lubanju vlastitog sina kada mu se ovaj usprotivio.

Posljednji sin Ivana Groznog će donijeti gomilu nevolja nakon svoje smrti, koja je vjerojatno uzrokvana epilepsijom i nes(p)retnim padom na nož u dobi od devet godina. Ljubitelj crkvene zvonjave i jedini živući nasljednik Groznog Fjodor Ivanovič umire bez nasljednika te ostavlja savjet petorice bojara da se natječe za osvajanje moskovskog trona.

Najbliži cilju je bio izvjesni Boris Godunov, Fjodorov šogor koji je oženio kćer Maljute Skuratova, dežurnog krvnika Ivana Groznog, te se na taj način dvostruko povezao s vladajućom elitom. Nije to bila neka posebna privilegija: kada je Ivan Grozni razbio glavu svojem trećem sinu, Godunov se našao u blizini te i sam dobio takve batine da navodno mjesecima nije mogao ustati iz kreveta.

Međutim, upravo je Godunov izašao neokrznut iz neugodnog perioda klanskih borbi članova bojarskog savjeta. Pošto se njegova sestra nakon smrti cara Fjodora brže-bolje zaredila kako ne bi izazivala vraga, odjednom je došlo do situacije u kojoj je trebalo odlučiti tko će vladati, a u Rusiji nije bilo jasno niti tko bi trebao odgovoriti na to pitanje.

Vrijeme nevolja

Odluku o nasljedniku trona je donio – ne biste vjerovali – sabor, na kojem se prema različitim izvorima okupilo između 457 i 502 lica. Jedan od popisa sudionika sabora spominje 83 svećenika, 338 dvorskih službenika, 21 trgovca i nekolicinu mjesnih starješina iz drugih gradova. O tome koliko je demokratska podrška bila nebitna za političku stabilnost u tadašnjoj Rusiji dovoljno govori da je čitavih 15 godina od početka kratkotrajne vladavine izabranog cara Godunova 1598. godine u historiografiji nazvano “Vremenom nevolja”.

Legenda o ovom periodu je doprinijela uspostavljanju uzročno-posljedične veze između gubitka čvrste autokratske vlasti i čitavog niza katastrofa koje mogu zadesiti naciju, od građanskog rata potpomognutog stranim interventima, gladi, banditizma, do iživljavanja stranih osvajača nad vjerskim svetinjama. Nacionalni ponos su na kraju spasila dva igrača iz pozadine kojima je sve to prilično dosadilo te su skupili narodnu vojsku i u konačnom srazu s poljskim odredima pod zidinama Kremlja riješili pitanje vlasti u Rusiji za sljedećih 300 godina.

Dvojicu junaka kojima danas na Crvenom trgu u znak zahvalnosti stoji spomenik – mesara Kuzmu Minina i kneza Dmitrija Požarskog – nakon tog veličanstvenog djela povijest gotovo ne spominje. Čini se kao da je došlo do nekakve zabune, jer su na kraju vremena u kojem su po čitavoj Rusiji nicali lažni pretendenti na tron dva najzaslužnija čovjeka za povoljan ishod zasukali svoje mačeve (onaj od Požarskog i dan danas stoji u Povijesnom muzeju na Crvenom trgu), skupili prnje i otišli kućama. Vjerojatno su to učinili malo prerano, jer je Rusija u tom trenutku bila na korak od ispravnog odgovora na pitanje političkog ustroja.

Gledano s prednošću od četiri stotine godina političkog iskustva, danas je jasno kako je „Zemaljski sabor,“ koji je u veljači 1613. godine za novog cara izabrao prvog predstavnika loze Romanovih, trebalo osnovati kao trajnu instituciju koja bi u mirno vrijeme imala savjetodavnu ulogu, a u kriznim situacijama kontrolirala ponašanje careva ili ih smjenjivala. Ovo je svakako naivna pretpostavka, jer raniji zemaljski sabori nisu pretendirali na ograničavanje carske vlasti te su glasali samo o unaprijed određenim pitanjima, a tijekom ukupno 135 godina formalnog postojanja ovog instituta, on je sazvan svega oko 60 puta.

Međutim, sve i da nitko od sudionika sabora 1613. godine nikada u životu nije čuo za fenomen parlamenta ili državnog savjeta, gotovo je nevjerojatno da im nije pala na pamet mogućnost njegovog formiranja. Ako ništa drugo, svima je trebalo biti jasno kako je politički kapital 16-godišnjeg Mihaila Romanova gotovo u potpunosti zasnovan na odluci sabora, koji je odluku o caru donio sistemom eliminacije nepoželjnih kandidata.

Sam Mihail je u posljednjih nekoliko mjeseci prije izbora dvaput gotovo ostao bez glave: u trenutku kada je proglašen carem, nitko nije znao gdje se nalazi, jer se sa svojom obitelji sklonio u Ipatijevskom manastiru u Kostromi kako ga ne bi dohvatile sablje poljskih razbojnika koji su u to vrijeme još uvijek prilično slobodno tumarali ruskom zemljom.

„Vrijeme nevolja“ je samo jedan od razloga iz kojih je 17. stoljeće u ruskoj povijesti ostalo zabilježeno kao stoljeće bunta. Na popisu ustanaka u ovom nemirnom periodu se nalaze “solni” i “bakreni” ustanak, tijekom kojeg su tisuće moskovljana razbiješnjenih zamjenom srebrnog novca bakrenim provalile u carski dvorac u Kolomenskom (iako je pobuna završila vješanjem 150 ustanika, bakreni novac je povučen iz opticaja), te prvi narodni ustanak kojeg je moguće nazvati klasnim sukobom.

Jačanje centralne vlasti u južnim krajevima, gdje su nalazili utočište brojni slobodarski nastrojeni ljudi i bjegunci od feudalnog jarma, 1667. godine izaziva masovni ustanak pod vodstvom kozaka Stjepana Razina. Odredi naoružanih ljudi očvrsnutih ratovima i neimaštinom zauzimaju nekoliko većih gradova, uključujući današnji Volgograd, i nastavljaju na sjever tražeći sukob s carskom vojskom i obećavajući slobodu svim potlačenim i porobljenim ljudima.

Vlastima je bilo potrebno više od dvije godine da konačno ugase pobunu koja bi vjerojatno trajala još neko vrijeme da se kozaci nisu zabrinuli za svoju kožu i 1671. godine predali Razina carskoj vojsci. Razin je doživio standardno surovu kaznu za veleizdaju: nakon što je izbičevan i mučen plamenom, njegove ruke, noge i glava (odsječene tim redoslijedom pred masom naroda na Crvenom trgu u Moskvi) su nataknute na vidljivo postavljene kolce.

Umjesto da ublaži uzroke ustanka, carska vlast je primijenila uobičajenu strategiju koja ne predviđa pregovore sve dok je cilj moguće postići nasiljem, pa se nakon iznimno krvave odmazde nad stanovnicima pobunjenih regija politički život vratio u staru kolotečinu.

Petar Prvi

Čak i u tako ustajaloj političkoj sredini je bilo samo pitanje vremena kada će se pojaviti vladar čija će osobna ambicija biti usklađena s nacionalnim interesima. U Rusiji se to dogodilo 1672. godine s rođenjem Petra Aleksejeviča Romanova, čija biografija potvrđuje kako slučaj igra veliku ulogu i u najznačajnijim povijesnim događajima. Mogućnost da Petar dođe do vlasti je nalikovala očajničkim scenarijima ligaških natjecanja u kojima tri ekipe moraju remizirati a četiri izgubiti kod kuće da bi momčad s pretposljednjeg mjesta u skupini došla do vrha tablice.

Rođen kao 14. dijete iz drugog braka cara Alekseja Mihajloviča, Petar je došao na red da naslijedi krunu relativno brzo zahvaljujući pokroviteljstvu svojeg polubrata Fjodora Aleksejeviča, koji je već 1682. godine prijestol napustio u lijesu. Međutim, najstariji sin Alekseja Mihajloviča je bio Ivan, Petrov polubrat i sin prve supruge Petrovog oca Marije Miloslavske, koja je isposlovala zajedničku krunidbu Ivana i Petra pod skrbništvom Petrove majke Natalije Nariškine. Slično kao Ivan Grozni, Petar je zamalo izmakao oštrici mača u bijesnom obračunu dvorskih frakcija uzrokovanom glasinom da su Nariškini ubili Ivana.

Ivan je nakon dvodnevne krvave rasprave proglašen prvim carem, a Petar s majkom prisilno napušta Kremlj i seli u predgrađe Moskve Preobraženskoe, u progonstvo koje se ubrzo pokazalo blagoslovom. Odrastajući blizu “njemačkog predgrađa” (pri čemu riječ „njemački“ vuče korijen iz riječi „nijem“ –  to jest, onaj koji ne zna reći ništa, u smislu da ne govori ruski jezik), današnjeg moskovskog rajona Lefortovo, Petar je stjecao znanja na stranim jezicima, gotovo 12 godina vodio manevre svoje „vojske za igru“ te vlastoručno gradio brodice na rijeci Jauzi.

Kada je nakon smrti polubrata Ivana 1696. godine stekao puno pravo na tron, Petar se već toliko udaljio od ruskih državničkih tradicija da mu je bilo lakše povući čitavu zemlju za sobom.

Obavljajući neku vrstu prakse na gradnji brodova za poduzeće Ost-ind u Amsterdamu, Petar je morao znati da rizikuje gubitak vlasti u Moskvi, što je razlog iz kojeg niti jedan ruski car nije napuštao područje svojih zemalja osim u slučaju vojnih pohoda. Na trenutke se činilo da mu nije stalo – Rusijom je upravljao navečer, ispisujući naredbe i zakone koji su u Kremlj stizali posredstvom kurira, a kada je napuštao Amsterdam, njegova prtljaga je umjesto uobičajenih krpica i dragocjenosti sadržavala dva kovčega nakrcana alatima i instrumentima.

Međutim, kada ga je u Beču sustigla vijest o pokušaju državnog udara u Moskvi, – ponovno zbog glasina, ovog puta da je car u inozemstvu zamijenjen dvojnikom, – pojurio je kući i zavio priličan broj obitelji u crno. Vješanje stotinu i trideset urotnika do njegovog povratka se Petru učinilo nedopustivo blagim odgovorom na pobunu te je povješao i skratio za glavu još oko 2.000 ljudi.

Ovakva odmazda za pokušaj državnog udara je pokazala da Petra nisu mučile nikakve dvojbe oko prava na apsolutnu vlast, a daljnji razvoj događaja je otkrio kako Petrov boravak u Europi nije bio puka dokona ekskurzija te da se novi car neće zadovoljiti blatnim nedođijama naslijeđenim od moskovskih kneževa. Upornošću svojstvenom sportskim šampionima, Petar je u nizu neuspjelih pokušaja i popravaka izbio na Azovsko more, počistio švedske utvrde na sjeveru, izgradio moćnu vojnu flotu te usput jedan neugledni blatni komad zemlje pretvorio u glavni grad imperije.

Vrijednost pojedinog ljudskog života je i dalje bila zanemariva, pa su temelji Petrograda progutali živote više desetaka tisuća ratnih zarobljenika i domaćih radnika. Kako i priliči istinskom reformatoru, Petar nije okolišao u pitanjima narodnih običaja: dotaknuo se svega od računanja vremena (31. 12. 8208. godine od stvaranja svijeta je sljedećeg dana postao 1. siječanj 1700. godine od rođenja Kristova) i pravopisa do nošenja brada i organizacije gospodarstva.

Nakon jednog od sjevernih pohoda, Petar je oženio švedsku služanku Martu Skavronsku, koja se nakon smrti svojeg muža u siječnju 1725. godine našla u ulozi prve Ruske imperatorice, Katarine I. U svakoj prilici je bilo jasno da je tom čovjeku pucao prsluk za tuđe mišljenje: za čitavo vrijeme trajanja njegove vladavine redovito je održavan „Sabor sve-sprdački, sve-pijani i najbezumniji“ koji je ismijavao katoličku i pravoslavnu hijerarhiju, a vjerojatno i čitav niz drugih društvenih instituta.

Kada je 1721. godine potpisom Ništadskog dogovora završen Sjeverni rat sa Švedskom, čitava vladajuća klika se tjedan dana pijano majmunirala s maskama na glavi.

Jedan američki esejist s istančanim osjećajem za etiku je napisao kako među ljude koji nikada ne bi smjeli vladati svakako spadaju oni bez smisla za humor. U tom smislu je za Rusiju s Petrom bilo nade, pošto se konačno dogodilo da ruski vladar ne pati od kompleksa koji su razjedali psihe polulegitimnih kneževa i patuljastih careva tijekom većeg dijela dotadašnje povijesti ruskih zemalja. S visinom koja bi mu omogućila da igra na poziciji centra u bilo kojoj svjetskoj košarkaškoj ligi i odgovarajućim samopouzdanjem, Petar je bio jedan od sretnika koji su se mogli pohvaliti potpuno ispunjenim životom.

Iako se može primjetiti kako je takvo ostvarenje daleko pristupačnije prijestolonasljedniku nego običnom čovjeku, primjer njegovih prethodnika pokazuje da se možete roditi sa zlatnom žlicom u ustima i svejedno ostati ozlojeđeni blesan do kraja života. S obzirom da Petar niti jednog trenutka nije razmatrao mogućnost gubljenja vremena na isprazan dvorski život, nameće se pitanje da li je za njegovu radoznalost odgovoran neki gen koji je slučajno zalutao u ustajalu lozu Romanovih ili odrastanje u nekonvencionalnoj sredini naselja Lefortovo.

Kakvim god bio odgovor na ovo pitanje, na slici Gottfrieda Knellera iz 1698. godine je ostao zabilježen visoki dvadesetšestogodišnji mladić kovrčave kose i samouvjerenog pogleda koji je već u toj dobi bio spreman samostalno udahnuti prosvjetiteljsku energiju umornoj državi koja bi bez njega gotovo sigurno izgubila još pedeset ili stotinu godina u slijepom ispipavanju puta prema napretku.

Naskakivanje na tron

Kao što to obično biva prilikom nasljeđivanja primamljivih nekretnina – a ruska vladajuća elita se prema državi u velikoj mjeri odnosila kao prema nekretnini – smrt Petra 1725. godine je označila početak dugog perioda grozničavog spletkarenja i brutalnog fizičkog uklanjanja pretendenata na ostavštinu.

Velik dio odgovornosti za ovakvu situaciju leži na samom Petru, koji je 1718. godine dao zatvoriti i smaknuti vlastitog sina radi sumnje u šurovanje s reakcionarnim krugovima, a pred kraj života je skoro lišio i Martu Skavronsku prava na tron radi navodne prevare s bratom Petrove prve ljubavi Ane Mons.

Ne treba posebno isticati kako je Vilim Mons bez obzira na istinitost glasina ostao bez glave, koja je prema jednoj legendi neko vrijeme krasila Petrov noćni ormarić. Nakon kratkog perioda vladanja Petrove supruge koja je umrla 1727. godine, u red za ruski tron se postrojila bizarna galerija likova kakva još nije viđena u ruskoj povijesti.

U naskakivanju na tron koje je nalikovalo bezumnoj igri „trule kobile,“ na vlasti su se našle dvije daljnje rođakinje velikog imperatora, jedan slučajni stranac te dvomjesečni praunuk Petrovog polubrata Ivana, koji je tu crticu u svojem životopisu platio gubitkom razuma u samici i nevinom smrću prilikom pokušaja njegovog oslobađanja 23 godine kasnije.

Kaos je trajao sve dok jedne sudbonosne noći u studenom 1741. godine Elizabeta Petrovna, kćer Petra Velikog i Marte Skavronske, pred Preobraženskom pukovnijom nije povikala „Vi znate čija sam ja kćer“ te na valu gromoglasnog „hura“ iz vojničkih grla zasjela na prijestolje. Ovaj presedan ženskog državnog udara će se za Rusiju uskoro pokazati neočekivano korisnim.

Iako je pravo nasljeđivanja ruskog prijestolja vratila u užu obitelj Petra Velikog, Elizabeta Petrovna nije osigurala muškog nasljednika, pa je nakon njene smrti carstvo predano u ruke njenog nećaka, Karla Petera Ulricha. Rođen u Kielu, glavnom gradu kneževine Holstein-Gottorp za čijeg vladara se udala jedna od Petrovih kćeri, Karl je i nakon stupanja na rusko prijestolje gajio određene političke naklonosti prema zemlji svojeg porijekla, što je razlog iz kojeg je Ruska imperija jedini sudionik Sedmogodišnjeg rata (1756-1763) koji se nalazi na obje strane popisa sukobljenih država.

Nakon smrti Elizabete Petrovne, Karl Peter – Petar III – usred igre mijenja boju majica ruske ekipe te nakon šest godina ratovanja protiv Prusije predlaže „vječno prijateljstvo“ pruskom kralju Friedrichu II. Ovakav zaokret je teško mogao proći bez posljedica, tim više što je uz neuroznog i sujetnog Petra III neprimjetno stasala njegova supruga koju su časnici imperatorske garde i prije smrti Elizabete Petrovne nagovarali da preuzme vlast. Da se tu nema što čekati, nevjesta imperatora je vjerojatno shvatila nakon što se njen suprug ludo zabavljao na sprovodu svoje ujne Elizabete Petrovne:

“Imperator je tog dana bio neobično veseo i usred pogreba je smislio zabavu: namjerno bi zaostao iza odra na kojem je bilo tijelo, pustivši ga ispred sebe na šezdeset metara, a zatim bi punom brzinom potrčao za njim; stari dvorjani koji su držali rubove njegovog dugog crnog plašta, pa i grof Šeremetjev koji je držao kraj plašta, nisu mogli trčati za njim i morali su pustiti plašt, koji bi zalepršao na vjetru, što je Petru III bilo još zabavnije, i on je ponavljao tu šalu nekoliko puta.”

Nakon 186 dana vladanja, Petar III je strpan u tamnicu, gdje je preživio svega šest dana. Vojska je prisegnula na vjernost njegovoj supruzi, koja je u vrtlog ruske politike uronila kao Sofija Frederika Augusta iz beznačajne pruske kneževine Anhalt-Zerbst, a izronila kao Katarina Velika.

Katarina Druga

U velikom broju uobičajeno površnih aforizama vezanih uz 34 godine njenog vladanja, imena Katarine i Petra Velikog se često spominju u istoj rečenici. Rusija je Petrove reforme progutala na silu, glasno štucnula i vratila se za stol po još. Dijeta je urodila plodom i mlada imperija je narasla do neslućenih granica: u vrijeme Katarine Velike,

Rusija je sudjelovala u tri podjele Poljske, izbacila potomke Zlatne horde s Krima, osnovala Rusko-američku kompaniju koja je kolonizirala Aljasku te s tolikom sigurnošću pobijeđivala Turke da je Katarina jednog od svojih unuka dala nazvati Konstantin, što je bilo primjereno ime za budućeg vladara Konstantinopolja.

Službeni obiteljski život Katarine je završio smrću njenog supruga Petra III. i nastavio se nizom neslužbenih, ali sasvim javnih afera s oficirima, plemićima i raznim ljepotanima. Pored bogatog intimnog života, Katarina se mogla pohvaliti i korespondencijom s Voltaireom i Diderotom koja, uostalom, nije bila lišena materijalnog aspekta: oba humanista su od imperatorice primali poklone i novac, a u drugom smjeru slali pisma s licemjernim hvalospjevima.

Međutim, postojao je barem jedan muškarac kod kojeg bi šarm imperatorice teže prošao. Njegovo ime je također ušlo u povijest, iako se vlast svojski trudila da s karte nestanu svi toponimi koji bi podsjećali na pobunu pod njegovim vodstvom. On se zvao Emilijan Pugačov.

Za vladavine Katarine Velike se pojavilo desetak lažnih pretendenata na identitet njenog ubijenog supruga, imperatora Petra III, pa Emilijan Pugačov nije izmislio toplu vodu kada je 1773. godine pred manjom grupom kozaka nezadovoljnih odnosom ruske vlasti prema južnim krajevima objavio da je on čudom spašeni Karl Peter Ulrich (štoviše, i sam Pugačov se već jednom prilikom nazvao Petrom III, za što je izbičevan i poslan u progonstvo iz kojeg je pobjegao).

Rođen u Volgogradskoj oblasti na jugu Rusije, Pugačov je mladost svojeg brutalnog i kratkog života započeo službom u ruskoj armiji, koja mu je do tridesete godine života temeljito dosadila. Radi niza prekršaja armijskih zakona Emilijan se našao u nemilosti te započeo skitanje po jugu Rusije sve dok se nije pojavio u mjestu Jaik, gdje „otkriva“ svoj pravi identitet.

Od tog trenutka se događaji razvijaju kao u izdašnije produciranoj reprizi ustanka Stjepana Razina. Vojska Pugačova narasta do par stotina ljudi, počinju padati ruske utvrde, raspiruje se palež i nasilje. Vrag je odnio šalu kada se pod opsadom 7.000 ustanika našao centar gubernije Orenburg, nakon čega Petrograd svoje najbolje generale opoziva s turskog ratišta i šalje ih na Pugačova, koji u bijegu nastavlja terorizirati jug Urala te čak spaljuje Kazanj.

Međutim, kolovođama ustanka ubrzo postaje jasno da u ratu s ruskom armijom nemaju nikakve šanse, a pošto njihov način života ne ostavlja naročito širok izbor opcija, oni čine jedini potez koji im može spasiti kožu te izdaju vođu ustanka i predaju ga vlastima. Kao i u slučaju Stjepana Razina, život Pugačova završava pod sjekirom, s tom razlikom što je Katarina naložila da mu se prije rasčetvaranja milosrdno odrubi glava.

Duboko uznemirena krvavom pobunom, ruska vlast usvaja mjere za temeljiti zaborav nemilih zbivanja na jugu:

 „…radi potpunog zaborava ovog nesretnog događaja na rijeci Jaik, rijeku Jaik, po kojoj su njegova vojska i grad nosili naziv, preimenovati u rijeku Ural iz razloga što izvire u uralskim planinama, a stoga i vojsku imenovati uralskom te ubuduće ne nazivati jaičkom, te će se i grad Jaik od sada nazivati Uralsk; radi čega se na znanje i izvršenje izdaje ovaj dokument.“

Kao i u nakon ustanka Stjepana Razina, nitko u ruskoj vlasti ne obraća pažnju na uzroke pobune – ako se u velikoj imperiji neki stanovnici osjećaju odbačenima ili oštećenima, to je isključivo njihov problem.

Ako su motivi Pugačova imali ikakve veze sa slobodarskim porivima, ovaj nepismeni čovjek koji je čitav odrasli život proveo u vojsci ih nije znao izraziti na miran način. To ne znači da su miroljubivi liberali uživali blagonaklonost ruskih vlasti, kao što pokazuje slučaj načelnika petrogradske carine Aleksandra Radiščeva, autora eseja “Put iz Petrograda u Moskvu”.

Svjedočanstvo o žalosnom stanju društva u samom srcu Imperije je izazvalo žučnu reakciju vlasti, koje su Radiščeva za 600 naštampanih primjeraka anonimne knjižice s poznatim uvodom, „Osvrnuo sam se oko sebe – i duša moja ljudskim stradanjem ranjena postade,“ osudile na 10 godina progonstva.

Radiščeva je mučila ukorijenjenost korupcije i nemara u njegovoj domovini, iako je kao osoba dobro upoznata sa specifičnostima ruskih društvenih običaja djelatnicima poštanskih stanica radije davao mito kako bi obavili svoj posao nego da ih prebije:

„dvadeset bakrenih kopejki je izbavilo miroljubivog čovjeka od [policijske] istrage, a moju djecu od lošeg primjera podlijeganja bijesu“.

Tresnuti poštanskog dužnosnika radi namjernog otezanja sa smjenom konja je u to vrijeme bila uobičajena stvar, baš kao i korupcija. Radiščev bi puknuo od muke da je znao kako će gotovo stotinu godina kasnije brat imperatora Aleksandra II, veliki knez Nikolaj Nikolajevič Romanov, za svoje „usluge lobiranja“ za određenu trasu nove željezničke pruge prema Minsku u svoj džep bez ikakvog srama pospremiti 200.000 rubalja, ili otprilike trideset godišnjih plaća visoko rangiranog državnog dužnosnika u carskoj Rusiji. Bilo kako bilo, slučaj Radiščeva pokazuje  kako mirna ljevica u uvjetima apsolutizma ima daleko manje šanse na uspjeh od razuzdanog ustanka.

Problemi s majčinim ljubavnikom

Ono što ima šanse na uspjeh je već dobro isprobani recept dvorskog prevrata od kojeg je Katarinin sin, imperator Pavao I, stradao svega četiri godine, četiri mjeseca i četiri dana nakon stupanja na prijestol. Pavao nije gajio nimalo nježne osjećaje prema dvorskoj kamarili svoje majke, o čemu govori vraćanje fizičkog kažnjavanja dvorjana, mjere koju je Katarina ukinula.

Ograničenje prisilnog rada seljaka na imanjima veleposjednika na tri dana u tjednu je ozlovoljilo vlasničku klasu, a zaokret u vanjskoj politici je podsjećao na nepopularan manevar Pavlovog oca pri kraju Sedmogodišnjeg rata. Jučerašnji protivnici su postali saveznici i obrnuto, pa je Rusija opremila vojnu ekspediciju od preko 20.000 ljudi kako bi „poškakljala“ Veliku Britaniju na mjestu gdje je najosjetljivija, Indiji.

Ovdje je potrebno napomenuti kako je Ruska armija u 18. stoljeću bila na glasu kao izuzetno neugodan protivnik, prvenstveno zahvaljujući jednom generalu sasvim neupečatljive fizičke pojave. Generalisimus Aleksandar Suvorov je u svojem vojnom priručniku imao čitavu lepezu strategija, ali samo jednu taktiku: što brži dolazak na domet bajuneta.

Bilo da se radilo o pruskim utvrdama, Turcima u Besarabiji ili Francuskoj armiji u sjevernoj Italiji i među klisurama planinskog lanca St. Gotthard, jedinice pod zapovjedništvom Suvorova su bez iznimke izlazile iz bitaka kao pobjednici. Stoga nije čudno štu su se Britanci uznemirili te putem svojeg diplomatskog izaslanstva u Petrogradu jasno dali do znanja kako ne bi imali ništa protiv promjene vlasti u Ruskoj Imperiji.

Međutim, sve unutarnje društvene napetosti i vanjskopolitičke okolnosti ne mogu zakuhati nevolju kao osobna uvreda, a u Ruskoj vladajućoj eliti je nakon smrti Katarine bilo mnogo uvrijeđenih. Jedan od njih je bio izvjesni Platon Zubov, Katarinin posljednji ljubavnik koji je od osrednje dvorske obitelji dogurao do generala artiljerije, generala pješadije i gubernatora Novorusije, i sve to najmanje zahvaljujući odgovarajućim sposobnostima.

Bilo je jasno da Zubov ne može računati na jednake milosti od Pavla, pa se po povratku s hedonističke turneje po inozemstvu uključio u urotu protiv imperatora. U noći 12. ožujka 1801. godine, grupa oficira nakon bogate večere provaljuje u Pavlovu spavaću sobu u Mihajlovskom dvorcu s namjerom da prisili cara na abdikaciju.

Do današnjeg dana je nejasno što se točno dogodilo u toj sobi, ali na kraju rasprave između urotnika i Pavla, Rusija je ostala bez imperatora. Bez obzira na to da li je stvar riješio udarac legendarnom tabakerom Platonovog starijeg brata Nikolaja Zubova ili je imperator izgažen kao u barskoj tučnjavi, u bilanci ruske države se pojavilo još jedno ubojstvo cara.

Iako je ulazak u 19. stoljeće obilježila ubojstvom monarha, Rusija nikada nije izgledala moćnije. Kneževine razbacane u blatnoj nedođiji su izrodile imperiju s teritorijem na tri kontinenta, naizgled nepobjedivom armijom i, unatoč dvorskim prevratima, neoborivim institutima centralizirane vlasti.

Međutim, radi svoje samoživosti i arogancije, carska vlast će sljedećih stotinjak godina zanemarivati pitanje održivog unutarnjeg ustroja zemlje, a kada se konačno pokaže da je daljnje odlaganje tog problema nemoguće, izvršiti spektakularan samoubilački skok u ponor Prvog svjetskog rata.