Saura – “Bog je šest dana stvarao svijet, a sedmi je uzeo da se odmori. Zato se nedjeljom, kada Bog odmara, dešavaju strašne stvari” – priča naratorka koja je preživjela ritualno ubistvo svojih sestara, koje dolazi kao vrhunac fatalističke atmosfere najboljeg filma Karlosa Saure.

“Sedmi dan” je mučna poema o mržnji i njenim posljedicama.

Tridesetogodišnja omraza na život i smrt Fuentesovih i Himenezovih, u nekoj planinskoj vukojebini u Španiji, ispričana u brilijantnom nizu jednostavnih i funkcionalnih kadrova, kojima se ne može dodati ili oduzeti ni jedna replika ili sekvenca, zanatski gledano, spada u jedan od onih filmova poslije kojih svaki filmofil pomisli da bi želio i mogao da snimi tako nešto.

Ni govora. Za ovakvu jednostavnost, sa smislom da se u detalju pokaže potresno, potrebna je kontrola emocije i smisao za ritam radnje i slike. A to nadmašuje običan zanat i ulazi u sferu ludila kreativnosti.

Užas počinje koitusom u lokalnoj štali, među razgoropađenim svinjama, kada mlada Lusiana izgubi nevinost (i razum) sa čovjekom koji će je odmah zatim ostaviti.

Slijedi niz osvetničkih i “kontraosvetničkih” epizoda: nož u stomaku, spaljivanje žive majke, pa još jedno “burgijanje stomaka”, pa progon Fuentesovih, pa smrt od ludila u zatvoru, pa priprema za osvetu pod rukovodstvom idejnog vođe klana – Lusiane, a sve to dok traje potraga Himenezove kćerke za istinom (koja teško kompromituje njenog oca).

I tako sve do fatalne noći mentalnog holokausta koja završava obračunom, mržnjom indoktrinirane braće, sa svim što se miče ili bi moglo da im stane na put (i bukvalno) pri konačnom oproštaju od svijeta koji mrze, uključujući i sebe.

Scene masakra, urađene sugestivno i uvjerljivo, kao da gledalac direktno prisustvuje pogubljenjima i sam pretrčava sa kraja na kraj ulice pokušavajući da se spasi, na momente izgledaju kao neka parapsihološka groteska, kao parodija “ručnih radova” čuvenih serijskih ubica, kao neki odlomak iz zadnjih minuta Leoneovih filmova u kojima se raspliće radnja… Samo što nema usamljenog heroja da zavede red. Naprotiv.

Dva poludjela čovjeka sa lovačkim puškama i patronima za veliku divljač poslije duševne i tjelesne katarze, dočekuju policijsku potjeru kao dječaci izgubljeni na izletu – pokunjeno i sa dozom radosti što se sve “dobro završilo”. Nema neprijatelja – nema razloga za život.

Istovremeno, otac porodice koja se raspada, nespreman da primi krivicu za pogubljene svoje djece kao “namirivanje računa” u kojem je i sam učestvovao (kao i cijelo selo ćutologa) ima epileptično pokajanje nad odrom djevojčica za koje gledalac ima neodoljiv utisak da će ustati i zapjevati pjesmu koju su još juče tancale uz prozor, dok je radio grmio, a sunce, valjda zadnji put, sijalo u prokletom selu (duševno mrtvih) mještana.

Primjer (monstruozne) funkcionalnosti filma jeste uloga Viktorije Abril, kao Lusiane.

Ona u svega desetak pojavljivanja, ne dužih od po minut i po, u rasponu od zaljubljene pa izdane žene, preko krika za zapaljenom majkom, pranja grobnice idealizovanog brata (koji je umro u zatvoru od ludila pošto je svaki izlazak nakon odslužene kazne koristio samo da smakne još jednog Himeneza), preko seoske lude u nikada upotrebljenoj vjenčanici, do scene kada nedovoljno ostrašćenog brata uči kako da presječe vrat kokoški, zaključno sa odlaskom u “ludaru” – razlaže ritam zalaska svijesti, koji čovjeka pretvara u zombija sa zlim očima.

Muzika španskog juga, lijepa i potresna, zvuči kao povremeni krik u zloslutnoj tišini. Ovaj film sasvim svedene emocije (do zemljotresno ubilačke katarze) bio bi emotivno nezamisliv bez jeke gitara.

“Sedmi dan” je film koji prođe kroz čovjeka iznenada, kao vjetar u samo jednom naletu, i kada ga kosti zabilježe – on je već, možda, na drugom mjestu.

Kao i mržnja.

Za P.U.L.S.E  Skaramuš / Ex Filmofili

  Film, Karlos Saura, Sedmi dan, Skaramush