Ludvig Vitgenštajn

Skriveni dnevnici 

Prva bilježnica

9.8.1914.
Prekjučer pri regrutaciji primljen i dodijeljen 2. puku gradskog topništva u Krakowu. Jučer prije podne krenuli iz Beča. Danas prije podne prispio u Krakow. Dobri je poručnik moju veliku bilježnicu dao Trenkleru na čuvanje. Hoću li sada moći raditi??? Znatiželjan sam u pogledu svojega budućeg života! Vojne su vlasti u Beču bile nevjerojatno ljubazne. Ljudi, od kojih dnevno na tisuće dolaze po savjet, dobivaju ljubazne i iscrpne odgovore. Tako nešto beskrajno ohrabruje; podsjeća me na odnose među Englezima.

10.8.1914.
Obukli su me kao regruta. Malo je nade da ću moći iskoristiti svoje tehničko znanje. Trebam biti vrlo dobro i filozofski raspoložen kako bi se ovdje snašao. Kada sam se danas probudio, bilo mi je kao u onom snu u kojem se nenadano i posve bez ikakva smisla ponovno nađemo u školskoj klupi. U mojem je položaju, istina, i puno toga komičnog, i najniže poslove obavljam gotovo s ironičnim osmijehom. Nisam ništa radio. To je vatreno krštenje karaktera upravo stoga što je potrebno toliko snage da se ne izgubi dobro raspoloženje + energija.

15.8.1914.
Toliko se toga dogodilo da mi jedan dan izgleda dug kao čitav tjedan. Jučer sam dobio naredbu da rukujem reflektorom zaplijenjenog broda na Visli. Posada je obična rulja. Nikakvo oduševljenje, nevjerojatna sirovost, glupost i zloba! Dakle, ipak nije istina da zajednička velika stvar mora oplemeniti ljude. Tako i najtegobniji posao postaje tlaka. Neobično je kako ljudi svoj posao čine strašno mukotrpnim. I uza sve vanjske okolnosti rad na našem brodu mogao bi biti divno sretno vrijeme, a umjesto toga! – Bit će vjerojatno nemoguće sporazumjeti se s ljudima (osim možda s potporučnikom, koji je izgleda vrlo ljubazan čovjek). Dakle, u skrušenosti obavljati posao, i sebe sama, za ime božje, ne pogubiti!!! Naime, čovjek sebe najlakše izgubi ako se hoće podariti drugima.

2.9.1914.
Svake noći s izuzećem jučerašnjeg dana kod reflektora. Preko dana spavam. Ova mi je služba utoliko ugodna, što time izbjegavam zlobu drugova. Jučer smo čuli za veliku bitku koja traje već 5 dana. Kada bi to samo već presudilo! Jučer sam po prvi put nakon tri tjedna onanirao. Gotovo sam posve otupio. Dok sam ranije uvijek zamišljao da razgovaram s nekim prijateljem, sada se to više gotovo i ne događa. Svakog jutra radim samo po malo. Odveć sam umoran i odsutan. Jučer sam počeo čitati Tolstojevo ”Kratko tumačenje Evanđelja”. Divno djelo. No još uvijek nije ono što sam od njega očekivao.

5.9.1914.
Na putu sam velikog iznalaska. No hoću li do njega doći?! Pribraniji sam nego ranije. Danas ponovno o… Vani je ledeno i olujno. Ležim na slami na podu i pišem i čitam na malom drvenom koferu (cijena 2, 50 kruna).

12.9.1914.
Vijesti su sve lošije. Noćas je bila stroga pripravnost. Radim svakoga dana više ili manje s istinski puno pouzdanja. Svagda nanovo ponavljam sebi u duhu Tolstojeve riječi: Der Mensch ist ohnmächtig den im Fleische, aber frei durch Geist, Čovjek je nemoćan u tijelu, ali slobodan u duhu. O, da duh bude u meni! Poslije podne je poručnik čuo pucnje u blizini. Bio sam vrlo uzrujan. Po svoj prilici bit ćemo i mi u uzbuni. Kako ću se ponašati ako dođe do pucanja? Ne bojim se toga da budem ustrijeljen, nego toga da neću pravilno ispuniti svoju dužnost. Neka mi Bog dadne snage! Amen. Amen. Amen.

15.9.1914.
Pretprošle noći strašne scene: gotovo svi pijani. Jučer ponovno natrag na Golanu, koji je uplovio u Dunajec. Jučer i prekjučer nisam ništa radio. Uzalud sam pokušavao; mojoj je glavi cijela stvar bila strana. Rusi su nam za petama! Nalazimo se u neposrednoj blizini neprijatelja. Dobro sam raspoložen; ponovno sam radio. Najbolje mogu sada raditi dok čistim krumpir. Uvijek se dragovoljno javljam za to. To je za me isto što je za Spinozu bilo brušenje leća. S poručnikom su mi odnosi puno hladniji nego ranije. No, samo hrabro! Kada me duh ne bi napustio! Bog neka je uz mene! Sada mi je dana prilika da se držim ljudski, jer stojim oči u oči sa smrću. Neka me duh prosvijetli.

16.9.1914.
Noć je prošla mirno. Prije podne čujemo jaku topovsku i puščanu vatru. Po svoj smo prilici neizbježno izgubljeni. Duh je još u meni, ali neće li me u krajnjoj nuždi ostaviti? Nadam se da neće. Sad je važno ohrabriti se i biti dobar! (9 p.m.) Prolom oblaka. Čovjek je nemoćan u tijelu i slobodan po duhu. I samo po njemu. Noćas nisam ništa radio.

18.9.1914.
Strašno uzbudljiva noć. Trebalo je osvjetljavati i svakog sam se časa bojao da će se reflektor ugasiti. Nalazili smo se u krajnje nesigurnom položaju, i da se svjetlo ugasilo i nešto dogodilo, sva bi odgovornost pala na mene. Potom lažna uzbuna. Zadržao sam potpuni mir, te sam mogao čuti kako me vodnik kleveće kod pukovnika da sam bio plašljiv. To me je strašno uzrujalo. Od 1-3 na dužnosti. Spavao vrlo malo. Jučer nisam ništa radio. Vrlo je teško stalno se suprotstavljati zlu. Teško je s praznim želucem i neispavan služiti duhu! No što bih bio kada to ne bih mogao. Starješine su neotesane i glupe (s posve izgubljenim izuzecima). Na putu za Krakow… Dan je prošao mirno i bez neugodnosti. Ponešto sam radio.

19.9.1914.
Na putu za Krakow. Jučer sam ujutro morao raditi na osvjetljavanju do 11 sati. Noću bilo je vrlo hladno. Morali smo spavati u čizmama. Spavao sam loše. Već četiri dana nisam skidao odjeću i cipele. No, ne mari… Ne mogu ne strahovati što će se sa mnom biti u Krakowu. Znam da ne bi trebao o tome brinuti, ali osjećam se toliko umoran da se bojim svakog napora.

12.10.1914.
Nismo pošli za Zawichost. Mirna noć. Ponovno osluškujem: jedan poručnik i potporučnik s našim zapovjednikom: još uvijek ne znaju pouzdano što će raditi, no vjerojatno je da ćemo ići za Zawichost. Pridošli poručnik je vrlo slavohlepan i apsolutno je za to da se ide na bojišnicu…U meni se smjenjuju trenuci ravnodušja prema vanjskoj sudbini s takvima u kojima ponovno čeznem za vanjskom slobodom i  spokojnošću, jer sam umoran i bezvoljan izvršiti ma koju naredbu. Što se tiče bliske budućnosti, u posvemašnjoj neizvjesnosti! Ukratko: postoje periodi kada ne mogu živjeti samo u sadašnjosti i s duhom. Sretne časove života treba primiti kao milost i u njima uživati sa zahvalnošću, a inače spram života biti ravnodušan. Danas sam se dugo borio s depresijom, a potom nakon dugo vremena onanirao i naposljetku napisao prethodne rečenice. Čujem također da ćemo noćas izvesti pothvat planiran za sutra; o tome da ćemo ići u Krakow još uopće nema govora! Dakle, noćas!… Trebamo pucati brzometnim oružjem i mitraljezima; kako čujem, više da bismo stvarali buku nego gađali. Koliko razumijem, stvar će biti pogibeljna. Budem li morao osvjetljavati reflektorom, sigurno sam izgubljen. No ne mari, jer važno je samo jedno! Krećemo za sat vremena. Bog je uz mene.

15.10.1914.
Tiha noć. Sad onaniram otprilike jednom u deset dana. Malo radim manualno, ali zato utoliko više duhovno; oko 9 sati odlazim na spavanje, a oko 6 sati ustajem. Sa sadašnjim zapovjednikom sporazumijevam se bolje no ikada. On i nije tako loš. Cijeli smo dan stajali u Sandomierzu, a ostat ćemo vjerojatno i noćas tu. Radio sam jako puno i ne bez uvjerenja. Čini mi se gotovo kao da sam stajao neposredno pred rješenjem…

25.10.1914.
Rano smo krenuli za Sandomierz. Jučer smo uvečer dobili besmislenu vijest da je pao Pariz. I ja sam se uostalom isprva radovao, dok nisam shvatio nemogućnost te vijesti. Takve nemoguće vijesti vazda su loše znamenje. Kada se zbilja dogodi nešto povoljno po nas, tada se o tome izvješćuje i nitko ne pomišlja na takve apsurdnosti. Osjećam zato danas više nego ikada da je naš položaj – položaj njemačke rase – strahovito žalostan! Jer da se s Englezima ne možemo natjecati izgleda mi posve jasno. Englezi – najbolja rasa svijeta – ne mogu izgubiti! Mi pak možemo izgubiti i izgubit ćemo, ako ne ove godine tada sljedeće! Misao da će naša rasa biti potučena strašno me deprimira, jer sam skroz naskroz Nijemac! Iznenada su nas Rusi zasuli puščanom paljbom…

Neka je Bog uz mene!… Nije bilo ništa drugo nego ruski avion… Jako puno sam radio. Cijele smo noći stajali u Tarnobrzegu i rano ujutro krenuli prema Szczuczynu. Oko podneva je popustila moja depresija.

Druga bilježnica

12.11.1914.
Samo sebe ne izgubiti!!! Priberi se! I ne radi da bi prikratio vrijeme, nego da bi istinski živio! Ne čini nepravdu!… Govori se o šestomjesečnoj ili sedmomjesečnoj opsadi. Sve radnje su zatvorene i otvaraju se samo na kratko. Što je situacija ozbiljnija, to su suroviji niži oficiri. Jer oni osjećaju da se mogu nekažnjeno prostački prazniti, jer oficiri sada gube glavu i dobrim se dijelom sve više ne kontroliraju. Svaka riječ koja se sada čuje je prostota. Jer uljudnost se više ne isplati i ljudi se odriču i ono malo uljudnosti što su je možda još imali. Sve je to krajnje žalosno. Poslije podne u gradu. Prilično sam puno radio, ali bez stvarnog jasnog uvida! Hoću li moći raditi i dalje? (!) Već pada zavjesa? Bilo bi neobično naći se posred problema, posred neke opsade…!

13.11.1914.
Čitavo prije podne uzalud sam se trsio raditi! Do jasnoga uvida nije došlo. Puno razmišljam o svom životu i to je također razlog zašto ne mogu raditi. Ili je obrnuto? Sada vjerujem da se nisam dovoljno odvojio od drugih na brodu. S njima se ne mogu družiti, jer mi nedostaje stanovita, za to potrebna, prostota. No, posve neshvatljivo, to mi odvajanje ne pada lako. Ne, da mi bilo tko i najmanje privlači. No navika da s ljudima prijateljski razgovaram vrlo je jaka! Večeras na dužnosti. Sada svaku večer odlazim u kafetariju i pijem dvije šalice kave, a pristojna mi atmosfera godi. Malo radio! Bože, daj mi razuma i snage!!!

16.11.1914.
Dolazi zima… Jučer sam od Fickera dobio ljubaznu kartu. Potom, posrijedi je to da posada ode odavde, budući da se brodovi preko zime ne koriste. Što će onda biti sa mnom? Čujemo snažnu topovsku paljbu s utvrde. Nisam puno radio. Uvečer u gradu. Ponovno ne vidim stvari jasno, premda očito stojim pred rješenjem najznačajnijih pitanja, tako da sam gotovo zabio nos u to!!! Moj je duh upravo sada za to slijep! Osjećam da sam na pragu TOGA, ali ne mogu dovoljno jasno vidjeti da bih mogao taj prag prijeći. To je strahovito neobično stanje, koje još nikada nisam osjetio tako jasno kao sada.

23.11.1914.
Neprestana paljba! Upravo čujem da je prispio telegram: ”Obustaviti riječni transport”. Dakle, uskoro se mora riješiti što će s nama biti. Dan mi prolazi sada u čitanju i pomalo radu pri čemu, naravno, vazda sjedim u svojoj kabini; svakih 4 do 5 dana je straža; tu i tamo ljuštenje krumpira, nošenje ugljena i slično. Osim straže nemam nikakav određen posao (reflektor se od prije mjesec i pol dana gotovo više ne upotrebljava). Osjećam se otuda među ostalim kao lijenčina, a u velikoj količini slobodnog vremena također nisam zbilja spokojan, jer osjećam da trebam raditi za brod, no ne znam što. Za mene bi bio najbolji stalni posao koji bih lako i sigurno mogao obavljati. Jer je posao kojem čovjek nije dorastao najgori. Danas namjeravam razgovarati s našim zapovjednikom o eventualnom premještaju. To se dogodilo i mogu se nadati da ću odavde biti premješten. Prilično sam radio, ali još uvijek bez uspjeha. Uvečer u kupaonici.

28.11.1914.
Jučer sam jako puno radio. Od jučer u podne do danas u podne u stražarnici sa sedmoro ljudi i na dužnosti. Danas sam se naročito ćutio nesretnim. Svim sredstvima radim na svojemu premještaju. Vjerujem da okružen ovim sirovim i prostim ljudima, koje nikakva pogibelj ne može obuzdati, moram upasti u nevolju ako mi se ne dogodi neko čudo koje će mi dati puno više snage i mudrosti nego što je sada imam! Da, moralo bi se dogoditi čudo ako trebam preživjeti! Strahujem zbog svoje budućnosti. Malo sam radio. Čudo! Čudo.

1.12.1914.
Dakle, već je decembar! I još uvijek nema govora o miru. Noćas snažno gruvanje topova; čulo se zujanje metaka. Jučer je uvečer jedan brod plovio nizvodno uz Vislu, i svakoga dana druga posada motri na to, primjerice, jutros mi! Kako ću to podnijeti?! S ovim drugovima i ovim starješinama! – Poslije podne išli smo tražiti topničkog podoficira; nismo ga našli. Upućen sam u odjel štapskog topništva. Vjerojatno ću tamo poći preksutra nakon straže. Radio sam jako malo. Neka me duh zaštiti, ma što se dogodilo!

2.12.1914.
Danas u podne idemo na stražu. Hvala Bogu naš zapovjednik ide s nama, tako da bar jedan pristojan čovjek bude tu. Noću strašna grmljavina s utvrde. I sada rano ujutro oko 8 sati ponovno počinje. Noćas ćemo morati spavati vani. Nisam nikako uspio raditi. Samo ne zaboraviti na Boga.

3.12.1914.
Ništa nisam radio ali sam puno toga doživio. No sada sam odveć umoran da to pribilježim.

4.12.1914.
Prekjučer se na straži nije dogodilo ništa naročito, osim što sam jednom trčeći pao na zemlju pa još i danas šepam. Sa svih strana najsnažnija grmljavina topova, puščana paljba, požari itd. Jučer uvečer u zapovjedništvu grada zbog moje stvari. Neki poručnik čuvši da sam studirao matematiku reče da trebam doći do njega (u neku tvornicu). Izgleda vrlo ljubazan. Pristao sam na to i prekomandiran sam s ovog broda. Ispunjen sam nadom.

6.12.1914.
Noćas su topovi vrlo blizu, tako da se brod tresao. Radio sam puno i s uspjehom. Još nisam doznao kada ću napustiti brod. Sutra ovaj brod ima ponovno mrtvu stražu i ako me sutra ne opozovu, morat ću poći i ja, što mi ni najmanje ne godi, jer mi noga još nije ozdravila od pada. Pada kiša i strašno se teško ide zemljanim putovima. Neka me duh zaštiti!

7.12.1916.
Moja je noga sve gore. Vjerojatno se neću pridružiti straži. Nikakva naredba još nije stigla za moj premještaj. Snažna paljba u blizini. Upravo sam doznao da ću sutra otići odavde. Nisam puno radio. Razgovarao sam s našim zapovjednikom; bio je vrlo ljubazan. Veoma sam umoran. Sve je u božjim rukama.

8.12.1914.
Prijepodne kod ”vizite iscrpljenosti” zbog moje noge: trzanje mišića. Nisam puno radio. Kupio sam VIII. tom Friedricha Nietzschea i iz njega čitao. Snažno me ganulo njegovo neprijateljstvo prema kršćanstvu. Jer u njegovu pisanju ima neke istine. Nedvojbeno, kršćanstvo je jedinisiguran put k sreći. No kako, kada netko tu sreću prezire? Zar nije bolje propasti nesretan, u beznadnoj borbi protiv vanjskog svijeta? Ali takav život nema smisla. Zašto pak ne voditi život koji nema smisla? Je li to nedostojno? Kako se to podudara sa strogo solipsističkim stajalištem? Što trebam činiti da moj život ne prođe uzalud? Moram vazda biti svjestan sebe, moram vazda biti svjestan duha.

10.12.1914.
Jučer poslije podne u uredu kod mojega novog šefa. Morao sam dugo na njega čekati. Konačno je došao i odmah mi dao posao. Morao sam sastaviti listu motornih pila u nekoj vojarni. Odmah me je pozvao u 8 sati uvečer kod sebe u stan; tamo je navodno poručnik kojemu je pričao o meni i koji me želi vidjeti. Došao sam kod njega i zatekao 4 oficira s kojima sam večerao. Kapetan je beskrajno simpatičan čovjek (i drugi su bili silno ljubazni). Razgovarali smo do deset i pol i rastali se jako srdačno. Rano jutros tražio sam stan i našao ga. Od 10 do 5 uvečer u birou. Potom sam prenio svoje stvari s broda u novi stan; posve ugodna, ne mala soba. Prvi put nakon četiri mjeseca u pravoj sobi!!! Uživam u tom luksuzu. Nisam uspio raditi. No sada će toga već biti. Vrlo sam umoran, budući da sam se puno šetao. Kakva milost, kakva milost moći ponovno spavati u postelji. Kakva milost činjenica.

Treća bilježnica

28.5.1916.
Zadnjih sam tjedana imao nemiran san. Vazda sanjam o službi. Snovi, koji me vazda vode do granice prenuća. Zadnja dva mjeseca samo triput o… Moje društvo mi se gadi i protiv moje volje. Često mi ne izgledaju kao ljudi nego kao kreature. Običan ološ. Ne mrzim ih, ali mi se gade. Danas stroga pripravnost. Moj je zapovjednik vrlo ljubazan sa mnom. Mislim na cilj života. To je još najbolje što možeš uraditi. Trebao bih biti sretniji. O, kada bi moj duh bio snažniji!!! Neka je Bog uz mene! Amen.

29.7.1916.
Jučer sam gađao iz topa. Zatajio sam. Bojim se smrti. Toliko sada želim živjeti! Teško je odreći se života ako ga jednom zavolimo. To je upravo ”grijeh”, nerazuman život, pogrešno shvaćanje života. S vremena na vrijeme postajem životinja. Tad ne mogu misliti ni na što drugo doli na jelo, piće, spavanje. Strašno! Tada i patim kao životinja, bez mogućnosti unutarnjeg spasa. Prepušten sam tada svojim požudama i odvratnostima. O istinskom se životu tada ne može razmišljati.

19.8.1916.
Okružen prostotom! U dogledno vrijeme trebam otići u pozadinu. Sretan sam zbog toga. Okružen prostotom. Bog će mi pomoći.

Ludwig Wittgenstein, Geheime Tagebücher, (Hrsg.: Wilhelm Baum, mit einem Vorwort von Hans Albert), Wien: Turia und Kant, 1991.

Djela Ludwiga Wittgensteina objavljena su u Frankfurtu 1960. godine (Schriften, I-VII). Prvi tom sadrži i dnevnike 1914.-1916. godine. No iz njih je ispušten, kako po opsegu tako i po svojem značenju, veliki dio teksta koji je kasnije objavljen pod imenom Skriveni dnevnici. Posrijedi su tri bilježnice koje su pronađene 1952. godine u vili Wittgensteinove sestre Margarethe Stonobough u Gmundenu. Wittgenstein je tokom posljednje posjete Beču (decembar 1949. – mart 1950.) naložio uništenje svih svojih bilježnica iz vremena nastanka Tractatusa, pa su ove sveske sačuvane pukim slučajem. Otkrivene su zahvaljujući Wittgensteinovom rođaku, poznatom ekonomistu i nobelovcu Friedrichu Augustu von Hayeku, koji je u nakani da napiše Wittgensteinovu biografiju tragao za njegovom korespondencijom i bilješkama. Sadržaj ovog dnevnika objavljen je prvi put u cijelosti tek 1985. godine u katalonskom čaospisu Saber u Barceloni. Pravni zastupnici Wittgensteinove pisane ostavštine dugo su odbijali dati suglasnost za objavu integralne verzije ovih bilježnica.

Preveo s njemačkog Mario Kopić

Peščanik.net

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Filozofija, Istorija, Vitgenštajn