Smrike – Bogdan Bogdanović

Smrike – Bogdan Bogdanović

(odlomak)

Spuštamo se napokon niz biljanske strane, pa s glavne ceste zakrećemo put Novoga Travnika, a onda desno, iznad Matanovih dvora izlokanim seoskim putom penjemo se u obilazak Bogdanovićevih okatih bdjelaca na Smrikama. Prije uspona na Smrike valja ostaviti auto kraj puta, na prirodnom proširenju. S druge strane puta ograda je nečije bašče. Ogradi prilazi iz dubine domaćin, mrk, bez pozdrava, odsijeca neljubazno: „Ne možete auto tu ostavljati!“ Naravno da možemo, i hoćemo, mislim. Vidim, isto misli i Josip, pa bez upuštanja u raspravu zatvaramo auto i odlazimo kamo smo naumili.

I sam uspon na Smrike, uz koji je protomajstor Bogdan bio ugradio široko stepenište-rampu a ta je sada sasvim ruinirana, snažno sugerira da ćeš, kad se popneš, gore naići na nešto nesvakidašnje. I zaista, ovaj položaj sam je po sebi čudesan: uzdignut plato usred prostranoga Travničkog polja, s kojega puca otvoren pogled u krugu od svih tristošezdeset stupnjeva na dolačku župu, biljanske strane i na planine što drže Travnik. U pjesmi te planine i razgovaraju:

Dvi planine vrh Travnika grada:

Bukovica, spram nje Vilenica.

Vilenica Bukovicu pita:

„Aj, što mi se Travnik zamaglio,

ili gori il’ ga kuga mori?”

„Niti gori, nit’ ga kuga mori,

divojka ga okom zapalila,

čarnim okom kroz srčali pendžer!”

A s memorijalom Bogdana Bogdanovića, kao genijalnom intervencijom u ambijent i prostor, ovo mjesto stječe nekakvu dodatnu, neimenovanu a jaku sakralnost, kozmičko-magijski sadržaj.

Ne zna se, ne može se znati, koji su sve uvidi i motivi Bogdanovića naveli da izabere baš ovo mjesto. Ne zna se je li mogao znati za prethistorijsku glavicu Gradac i groblje na njoj s drevnim skulpturama-spomenicima, kao ni za ono s još čudnovatijim i markantnijim, nekako baš bogdanovićevskim, na nedalekom groblju imenom Bogduša u Brajkovićima ili na Gorici u Gučoj Gori. Znao to protomajstor ne znao, bio na tim mjestima ne bio, putniku koji je čas prije gledao prostran lašvanski svijet s glavice i groblja na Gradcu, neodoljivo se ova dva mjesta nameću kao srodnici, kao poziv i odziv. Jedno s jedne, drugo s druge strane Lašve, Gradac pod vlašićkim obroncima, Smrike pod Vilenicom, na razdaljini ne većoj od pet-šest kilometara zračne linije, gledaju se i nijemo dozivaju kroz vrijeme.

Dok smo uzlazili na Smrike, dan se iskvario, a još od Gradca slutilo je na to: nekakvi teški, vlažni oblaci s Vlašića hoće da prekriju cijelo nebo, da savladaju male modre provedrine koje se još tu i tamo drže, počela je i kiša, ne prejaka ali ujednačena. U prvi mah krivo mi, onda se rugam sam sebi: ti bi vedrinu, sunce, kao glupi turist, kao da vrijeme nema drugog posla nego da služi tvome ćeifu. Nego, bolan, zastani, okreni se, pogledaj: baš je ovo pravo vrijeme, pravi čas, vidi kako sve ovo jedno drugome pripada, jedno drugo pojačava, tmasti oblaci što na sive, kao žive, Bogdanovićeve bdioce spuštaju toplu kišu u nijemom razumijevanju. Pokazat će se to i na Josipovim fotografijama, sasvim razgovijetno.

I eto jednoga od mnogih mračnih paradoksa nove Bosne razdrte ratom i potonule u trostruku narodnu i političku nepamet: dobivši u svoje trajno naslijedstvo ovaj memorijal neprocjenjive kulturne i umjetničke vrijednosti, djelo najpriznatijega evropskog majstora spomeničke gradnje – ona ne zna što bi s njim. Ne zna što bi ni sa činjenicom da su Bogdanovićeve Smrike već stekle mjesto u svjetskom imaginarnom muzeju. U lokalnim razgovorima saznajemo da pod Smrike dolaze autobusi puni poštovalaca i poznavalaca izdaleka i s raznih strana, koji znaju zašto dolaze i što žele da vide, a nema nikoga da ih dočeka, osim onoga istog mrkog domaćina, koji bi svejednako da zabranjuje parkiranje i odgoni namjernike. Mrski odnos spram Smrika ne bi, međutim, bilo ni pravedno ni ispravno svesti samo na ovoga mrzovoljnika i objasniti njime, kao ni bilo kojim od mnogobrojnih pojedinaca mrzovoljnika ovoga tipa spram svih jednako brojnih Smrika u Bosni i Hercegovini. Mrskost je u samome sistemu, u ljestvici vrijednosti koju sistem razvija i njeguje u svim svojim vidovima – političko-ideološkom, obrazovnom, vjerskom, propagandnom, medijskom, u interpretaciji povijesti, stare i najnovije. Kulturne i umjetničke činjenice i dometi tipa Smrika, kao i uopće činjenice kulturnoga naslijedstva, duhovnoga i materijalnog, koje se ne uklapaju u novu nacionalnu/religijsku shemu poželjnoga, na toj ljestvici nemaju što da traže, najbolje bi bilo da ih nema, da ne kvare ubogu idilu novoga rasporeda vrijednosti. Sistem je sveobuhvatan, i pojedinac poput našega „domaćina“ pod Smrikama u nj je uronjen kao u jedini svoj spoznajni i vrednosni horizont. A ako za neki drugi, različit od njegovoga, i može znati, taj je za njega nužno neprijateljski, pa se prema njemu tako valja i odnositi.

Naročito je to zaoštreno i osjetljivo na ovakvim mjestima, u ovakvim lokalnim sredinama, u kojima se povijest tako tragično „ponavlja“: Travnik 1941-44, Travnik 1993-94. Onda: ustaše, Nijemci, partizani, teške borbe za grad, masovni zločini prvih, čijim žrtvama je spomenik na Smrikama i posvećen, pa odmazda drugih, u kojoj nisu bili pošteđeni ni civili ni ranjenici u bolnici, o čemu pobjednički režim, naravno, nije dao da se govori. A sve se pamtilo i u šutljivom pamćenju u otrov stvaralo. Sada, pak: nakon karadžićevaca s Vlašića, armijaši i haveoovci, pa mudžahedini; progoni, zločini, uništavanje, pljačka. Samo, sada su i šutnja i govor drukčije distribuirani: šuti se o žrtvama drugih i o zločinima svojih, a glasno i nametljivo govori o žrtvama svojih i o zločinima drugih. Ali, pošto svi imaju jednake mogućnosti, i pošto svi govore ili šute u zajedničkom skučenom prostoru, sve se pretvorilo u obesmišljenu kakofoniju glasova ili u ledenu bešćutnost šutnje.

U sukobu Bošnjaka i Hrvata 1993-94. godine, s mnogim elementima građanskoga rata, lokalitet Smrike bio je dugo na samoj ratnoj liniji, posijan minama, a Bogdanovićevi stećci-kenotafi i sami izloženi projektilima raznih kalibara. Taj rat prekinut je davno, ali linije još nisu izbrisane, minsko polje nije uklonjeno – ne samo ono koje još uvijek fizički postoji na tim ubavim brežuljcima, nego i ono u glavama ljudi, ali i u prikrivenim težnjama stranačkih politika. A badava je zatvarati oči i pred time da su posljednji rat u Bosni i Hercegovini, te tragični sukob 1993-94, probudili u travničkome kraju, i ne samo u njemu, i sjećanje na višestruka stradanja i zločine iz Drugoga svjetskog rata, ali sada ne više u jugoslavenskom ideološki plošnom i jednoznačnom ključu, kojemu još nije nađena zamjena u kritički diferenciranom i nepristranom prikazu i interpretaciji, i tko zna hoće li biti nađena ikada. Do tada, na djelu su potmuli resantimani i neprerađene traume što se generacijski prenose i obnavljaju, u svim varijantama zavađenih sjećanja. Kod Krleže u Dnevniku ima opaska koja sve to sažima u zgusnutu sentencu: „U građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“

Sve svoje spomenike i memorijalne komplekse Bogdanović sagradio je u Jugoslaviji između 1951. i 1987. godine. Svi su oni – drukčije ih nije ni moglo biti – posvećeni žrtvama i epopeji protuokupatorske borbe 1941-45. No, spomenuti ideološki ključ i diktat na Bogdanovićevu spomeničku umjetnost nije imao utjecaja. Snažnom imaginacijom, ogromnim znanjem, širokim humanizmom, te nadasve neiscrpnim oblikotvornim darom, on stvara forme i ambijente koji nadilaze i dokidaju svaku ideologiju, upisujući se u vječnost duha i umjetnosti. Ako bi se ovim okatim vigilantima na Smrikama, u sred Bosne, tražio nekakav pandan u svjetskoj umjetnosti, najprije pomišljam na slavnu Picassovu Guernicu. Samo, Guernica je danas ponos postfrankističke Španjolske, a memorijal na Smrikama u demokratskoj Bosni i Hercegovini zaboravljen je i zapušten, izbrisan iz aktivne kulturne politike i brige za kulturnu baštinu. Kao da ga nema, kao da nekada nije tu boravio, sanjao, crtao, sa svojim majstorima klesarima stvarao protomajstor Bogdan, sin Milanov, kako se potpisivao na svojim projektnim shemama – jedan od najvećih i najsamosvojnijih evropskih umjetnika Dvadesetoga stoljeća!

Da sve ne bude baš sasvim crno, u obližnjim Slimenima postoji bosansko-njemačka Tvornica mašina, uspješan pogon s osiguranim međunarodnim plasmanom proizvoda, a njezina suvlasnica i rukovoditeljica Snježana Köpruner neobična je osoba, od čijeg dara za poslovanje nije manji afinitet prema kulturnim vrijednostima i osjećaj odgovornosti za socijalne potrebe njezinih zaposlenika i lokalne sredine. Ona je osjetila i razumjela značaj memorijala na Smrikama, te uporno nastoji pridobiti općinske vlasti u Novom Travniku da se zajedničkim snagama taj kompleks revitalizira, s mogućnošću da postane živo žarište kulturnih programa i događanja.

Ne bi to bilo prvi put u historiji ove zemlje, da se ljudi koji dođu kao „stranci“ pokažu mnogo privrženijima i zainteresiranijima za nju i njezino dobro, nego domaći, ogrezli u unutarnje omraze i otuđenosti, obnevidjeli za njezine stvarne vrednote.

Lično sjećanje na Bogdanovića vraća me u polovicu osamdesetih, u vrijeme dok je on još beogradski gradonačelnik, s legendarnim bijelim šalom, koji će mu uskoro početi donositi pogrde primitivaca nadirućih u javni i politički život. Upoznao sam ga jedne od tih jeseni na beogradskom sajmu knjiga, kada je s iskrenom radošću prihvatio da na sajamskome predstavljanju govori o knjizi Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Toga dojma sjećam se i danas: u istoj osobi i u istom nastupu – gospodstvo bez blaziranosti i neposrednost bez seljačkoga našijenstva.

Odmah su, sasvim spontano, pali dogovori o suradnji. Vruće sam reklamirao svoju novopokrenutu biblioteku Krugovi u Svjetlosti, koju je sjajno oblikovao zagrebački dizajner Nenad Dogan. Protomajstor je bio vrlo zainteresiran, govorio je kako ima određenu početnu ideju za knjigu, ali nam je preporučio da svakako najprije objavimo Vitruvija, Deset knjiga o arhitekturi, izdanje koje je izašlo davne 1951. godine, također u Sarajevu, u prijevodu s latinskoga dr. Matije Lopca. Vitruvije mu je bio inspiracija da – sve kao u laganoj i neobaveznoj a raskošnoj igri asocijacija – razmišlja o deset knjiga, od kojih bi svaka bila posvećena jednome arhitektonskom elementu.

Tako je počelo.

Na pripremanje Vitruvija bacili smo se odmah, a kontakti s Bogdanovićem su se nastavili. Već je bio razradio plan za prvu od deset knjiga „po Vitruviju“.

Bilo je to vrijeme koje se poklopilo s početkom burnih političkih zbivanja, najprije u Beogradu i Srbiji, što će za koju godinu dovesti do jugoslavenske katastrofe. Bogdanović bio je jedan od prvih umova u zemlji, koji su prepoznali i razotkrili tu šifru krvi. No, to zloslutno vrijeme bilo je izuzetno i po tomu što još nije blokiralo kreativne moći pojedinaca, što je u Bogdanovićevu slučaju bilo upravo eklatantno: paralelno je blistao i kao politički borac i kao autor-stvaralac. Divljaštvo, koje su već počeli i privatno trpjeti on i njegova supruga, učena profesorica stare engleske književnosti Ksenija Anastasijević Bogdanović, užasavalo ga jest, ali ga nije paraliziralo, nego naprotiv – stimuliralo.

Tako se dogodilo da sam se prvi put uspeo stepenicama na prvi kat kuće u Maršala Tolbuhina 68.

(…)

U Knjigu kapitela, u čijemu sam nastanku imao ogroman privilegij izbliza sudjelovati, Bogdanović unio je sasvim posebnu vrstu i intenzitet kreativnosti, stapajući esejistički tekst i crtež u integralno jedno. Danas je ona gotovo raritet. Izašla je u Sarajevu na samomu kraju 1990. godine, a skori krvavi politički i ratni događaji nisu joj dopustili da u javnosti i na knjižarskom tržištu normalno poživi.

U toku rata nekoliko puta susreo sam se s Bogdanovićem u Beču gdje je sa suprugom živio od 1993. do smrti 2010. godine. Čuvam kao važnu i dragu uspomenu njegovo pismo, poslano u Sarajevo, napisano kaligrafski, u formi kakve svečane poslanice na velikom formatu tvrdoga papira:

DRAGI

I VRLO POŠTOVANI IVANE

SA DUBOKIM UZBUĐENJEM

PRETURAM

UNATRAG PO MRAČNIM TOVARIMA

PROTEKLIH DECENIJA

I IZDVAJAM DRAGOCENOSTI

JEDNOG DIVNOG

                PRIJATELJSTVA

PONEKAD MI SE ČINI

                DA STRAŠNE DRAME

                OVOG VREMENA

                ZATO

                I POSTOJE E DA BI ODELILE

                UŽASE LJUDSKE BEDE

                                OD LEPOTE

                                                ČOVEČNOSTI.

BEČ, 10. 4. 2002.

POŠTUJU TE I VOLE I SVE TVOJE GRLE

BOGDAN I KSENIJA