Iako su gotovo sve  pesme The Velvet undergrounda izgrađene na tri akorda gitare i 4/4 tempa koje su koristili i toliki drugi rock bendovi, The Velvet Underground izmislili su bolesnu, negativnu, dekadentnu atmosferu koja je mogla doseći nepodnošljive nivoe paranoje. The Velvet Underground bili su pre svega veliki pesnici metropole. Ta je atmosfera stalno spominjala degradaciju modernog života, urbano otuđenje, egzistencijalni očaj koji seže do hronične usamljenosti, do moralnog i fizičkog nasilja, koje je delila cela populacija modernih gubitnika Vavilona (čitaj New Yorka). Muzika The Velvet Undergrounda bila je klaustrofobično uronjena u opresivna okruženja. Muzika The Velvet Undergrounda bila je lek za opstanak u tim sredinama. Njihovi su tekstovi hvalili seksualnu devijantnost i zavisnost o drogama više kao katarzične rituale nego kao hedonističke prakse. Njihova muzika bila je taj osećaj bede. Ali to je bila i velika poezija, koja je postojanje, egzistenciju pretvorila u weltanschaung (pogled na svet), koja je nadišla milje Lower East Sidea za Danteove vizije u kojima su se raj i pakao pomešali. The Velvet Underground pevao je i trijumfalno izvinjenje, oprost i žalosnu jadikovku ovog zastrašujućeg i zavodljivog sveta. The Velvet Underground je tih godina bio gotovo suprotan svemu. Bend je bio stran protestnoj pesmi jednog Dylana, bio je stran deci cveća Zapadne američke, LA i SF obale, bio je stran slavi The Beatlesa. Pesme su im bile aranžirane na način na koji se nikada pre nije pokušavalo, a ponekad su bile čisti zvučni haos.

The Velvet Underground bio je urbani hiperrealizam, ali filtriran kroz um koji je neprestano zamagljen drogama i bolestan od perverznih fantazija. Dve povesne škole evropske kulture, ekspresionizam i dekadencija, međusobno su se prožimale, koristeći pop art Andyja Warhola i novoizmišljeni minimalizam LaMonte Younga kao pokretačku energiju i viziju. Njihova je muzika bila dosadna i uznemirujuća buka koja je imala istu funkciju kao ritualna muzika primitivnih populacija: pojedinac prepoznaje svoju okolinu,  postaje njezin sudionik, postaje protagonista. A u isto vreme taj je zvuk bio oblik vizionarskog haosa, iz čije je magle izronila fatamorgana boljeg sveta, prema praksi bliskoj hinduističkoj i zen filozofiji. Njihova je muzika imala osećaj veličanstvenosti, čak i kad se spuštala do najslabih zvukova.

The Velvet underground & Nico

Dvogodišnji period koji je usledio nakon formiranja benda VU (tokom 1965.) doneo je svakodnevne probe u   Warholovoj Fabrici, mestu gde su nastajale kompozicije za legendarni debi album – The Velvet underground and Nico – produced by Andy Warhol, 1967.. U tom periodu grupa je održala turneju po SAD i Kanadi  (i ništa manje provokativne i iritantne nastupe po klubovima), izazivajući brojna oprečna mišljenja i šokantne reakcije.

Samo pet hiljada ljudi je ikada kupilo Velvet Underground album, ali je svaki od njih osnovao bend.

Prvi album legendarnog američkog rokenrol benda iz New Yorka – The Velvet underground, kontroverzna, provokativna i veoma uticajna ploča (album koji se nalazi na svim relevantnim i prestižnim listama kao jedno od najznačajnijih ostvarenja u celokupnoj istoriji rock muzike – možda najznačajniji debi album svih vremena), pojavio se u proleće 1967. godine, tačnije 12. marta te godine (sniman od aprila do novembra 1966., u studijima Scepter, Manhattan, New York, TTG, Hollywood, California & Mayfair, Manhattan, New York), u dosta nezgodnom trenutku kada se rock and roll američke Zapadne obale okretao make love, not war, flower-power filozofiji življenja i razmišljanja, pogleda na svet koji je kroz moć cveća, mir i ljubav težio opštoj svetskoj, antiratnoj  nirvani, trenutku koji je Velvete prikazao kao suštu suprotnost kolektivnom hipi snu – kao opake, mračne i sarkastične otpadnike od opšte sreće. Baršunasto podzemlje je naravno imalo svoj ugao gledanja, iznevši na svetlost dana mnogo surovije i iskrenije, nikako zamagljene i iskrivljene slike sveta. Vreme je pokazalo da su u mnogo čemu bii u pravu, vizionarski najavljujući sled budućih događaja i neizmerno utičući na potonje rock and roll generacije – pojedince i pravce.

On nam je samo omogućio da budemo svoji i krenemo s tim jer je on bio Andy Warhol. U određenom smislu, on ga je stvarno producirao, jer je on bio taj kišobran koji je apsorbovao sve napade kada nismo bili dovoljno veliki da nas napadnu. I kao posledica toga što je on bio producent, samo bismo ušli i postavili i radili ono što smo uvek radili i niko to nije hteo sprečiti jer je Andy bio producent. Naravno da nije znao ništa o produkciji ploča — ali nije morao. Samo je sedio i rekao: Oooh, to je fantastično, a inženjer bi rekao: O, da! Da! To je fantastično, zar ne?.

Lou Reed o Andy Warholu kao producentu debi albuma Velveta

U konačnoj postavi: Lou Reed – gitara, vokal, John Cale – bas, viola, Sterling Morrison – gitara i Mareen Tucker – bubnjevi, bend kreće u mukotrpni proboj, postavši kroz vreme koje je dolazilo presuda njujorški sastav, za čiji se rad zainteresovao Andy Warhol, pionir i ikona pop-art škole. Warhol ih uključuje u svoj multimedijalni šou The Factory, a potom ih vodi na svoj putujući the Exploding plastic inevitable show, nakon što im je pridodao pevačicu Nico (Christa Paffgen, fatalna i kontroverzna nemačka pevačica, tekstopisac, model i glumica, potom klasična fatalna žena rokenrola kojoj nisu odoleli ni Bob Dylan, Jim Morrison, Brian Jones), rođenu u Zapadnoj Nemačkoj.

Lou Reed je još 1965. godine izjavio da njegov budući bend treba da bude zapadnjački odgovor na kosmički ples Šive i da treba da svira dok Vavilon nestaje u plamenu. Vavilon (u Reedovom slučaju New York), grad greha i perverzije, u kojem je sve podređeno potrazi za fizičkim zadovoljstvom centralno je mesto poetskog sveta Lou Reeda. Reedova izjava da mu je ambicija da napiše rok verziju Braće Karamazovi (krucijalnog štiva svetske književnosti, romana klasika ruske književnosti Fjodora Mihailoviča Dostojevskog) možda najbolje određuje briljantni vrh njegove artističke ambicije.

Pišem vrlo jednostavne pesme, pomoću dva-tri akorda, ne više, u dva-tri različita ključa. Svako ko je učio da svira gitaru makar i pola sata mogao bi da svira moje pesme bez problema. Ne zanima me da idem dalje, da pokušam da sviram salsu, na primer. Želim da se usredsredim na kombinovanje jednostavnih akorda; tako može da se odsvira milion melodija. Volim te kombinacije, uvek sam ih koristio.

Od čuvene Warholove banane na omotu ploče, njene produkcije, zapanjujuće inventivnih snimaka i suprotstavljanja tada dominantnim vibracijama mira i ljubavi, ovaj kultni album je doneo moćnu, razarajuću sliku velvetovskog nasilnog scenarija, neku sasvim drugačiju, demonsku subkulturu i autentičnost izraza. Mediji su izbegavali njihove mračne, tabu teme, poput onih u pesmama Heroin i Waiting for the man ili slike sado-mazohizma u Venus in furs. Uz Warholo ime i harizmu, te smrtno bledo anđeosko lice pevačice Nico, šokantnu sliku benda činila je progresivna muzika, uglavnom Reeda i Calea. Reedovoj muzičkoj mešavini primitivizma i poetičnosti, John Cale je dodavao autentičnu notu avangarde, eksperimentišući s bukom i monotonijom.

I’m waiting for my man

Twenty-six dollars in my hand

Up to Lexington, 125

Feel sick and dirty, more dead than alive

I’m waiting for my man

Hey, white boy, what you doin’ uptown?

Hey, white boy, you chasin’ our women around?

Oh pardon me sir, it’s the furthest from my mind

I’m just lookin’ for a dear, dear friend of mine

I’m waiting for my man

Here he comes, he’s all dressed in black

Beat up shoes and a big straw hat

He’s never early, he’s always late

First thing you learn is you always gotta wait I’m waiting for my man

Up to a Brownstone, up three flights of stairs

Everybody’s pinned you, but nobody cares

He’s got the works, gives you sweet taste

Ah then you gotta split because you got no time to waste

I’m waiting for my man

Baby don’t you holler, darlin’ don’t you bawl and shout

I’m feeling good, you know I’m gonna work it on out

I’m feeling good, I’m feeling oh so fine

Until tomorrow, but that’s just some other time

I’m waiting for my man

Čekam svog čovjeka

Dvadeset šest dolara u mojoj ruci

Gore u Lexingtonu, 125

Osjećam se bolesno i prljavo, više mrtvo nego živo

Čekam svog čovjeka

Hej bijeli dečko, što radiš u gornjem djelu gradu?

Hej bijeli dečko, loviš naše žene uokolo?

Izvinite mi gospodine, to mi nije ni na kraju pameti

Samo tražim dragog znanca mog

Čekam svog čovjeka

Ovamo on dolazi, sav je odjeven u crno

Portorikanske cipele i veliki slamnati šešir

Nikad on ne rani, uvijek on kasni

Prva stvar koju naučiš je da ćeš uvijek čekati

Čekam svog čovjeka

Gore u Brownstoneu, uspon tri stepeništa

Svi te bodu, ali nikoga nije briga

On ima djelovanja, daje ti slatki okus

Zatim ćeš podijeliti jer nemaš vremena za gubljenje

Čekam svog čovjeka

Dušo zar ne uzvikuješ, draga zar se ne dereš i ne vičeš

Osjećam se dobro, znaš da ću to odraditi glasno

Osjećam se dobro, osjećam se tako divno

Sve do sutra, ali to je tek neko drugo vrijeme

Čekam svog čovjeka

Čarobni, hipnotički glas fatalne i zagonetne Nico (koji magično odzvanja u pozadini, kao prateći vokal Lou Reeda), devojke smrtno bledog anđeoskog lica baršunastog podzemlja, uvodi nas nedeljnim jutrom – sunčanim, lepršavim, vedrim i optimističnim u mračni, neurotični svet velvetovskog podzemlja. Naravno, bila je to magična – Sunday morning. Odbljesci velegradske paranoje (numeru su komponovali Reed i , ali inicijalna ideja za nastanak ove nestvarne numere bila je pitanje Andyja Warhola Reedu:  Zašto ne napišeš pesmu o paranoji?), koji čudesno i sneno plutaju i svetlucaju na kontrapunktu magije zvuka Johna Calea, koji pored viole i klavira u ovoj pesmi koristi i instrument zvani celesta (vrsta klavira poznatog i pod liričnim imenom bell-piano koji recimo boji i čuvenu kompoziciju Čajkovskog – Nutcracker (Krcko oraščić)), nadograđeni su Reedovom gitarom i bas linijama Sterlinga Morrisona, otvaraju ovaj vanvremenski album (pesma je snimljena poslednja za album, novembra 1966., da bi se već u decembru pojavila kao singl ploča, najava debi albuma Velveta). Bio je to čarobni velvetovski dodir, poljubac smrti i zatišje pred avangardu zvučnu oluju, pritajena najava apokalipse, gotovo lirsko-romantičarski momenat albuma benda koji se zapravo i odlikovao kontrastima u svakom smislu tog pojma, pre svega u muzici koja se kretala od ekstrema lirične smirenosti i nestvarne tišine do haosa koji se pretvarao u apokaliptični, nesnosni zvučni udar koji čula dovodi do rastrojstva, slikajući svet bez imalo ulepšavanja – u svoj svojoj nakaznosti i nemilosrdnosti. Kritika je ovu numeru poetično nazvala dreamy pop.

Nedjeljno jutro donosi zoru unutra
Sunday morning brings the dawn in

To je samo nemirni osjećaj pored moje strane
It’s just a restless feeling by my side

U ranu zoru, nedjelja ujutro
Early dawning, Sunday morning

Samo su izgubljene godine tako blizu
It’s just the wasted years so close behind

 

Pazi, svijet iza tebe
Watch out, the world’s behind you

Uvijek postoji netko oko tebe koji će nazvati
There’s always someone around you who will call

To uopće nije ništa
It’s nothing at all

 

Nedjelja ujutro i padam
Sunday morning and I’m falling

Imam osjećaj koji ne želim znati
I’ve got a feeling I don’t want to know

U ranu zoru, nedjelja ujutro
Early dawning, Sunday morning

Sve su ulice koje ste prešli ne tako davno
It’s all the streets you crossed not so long ago

 

Pazi, svijet iza tebe
Watch out, the world’s behind you

Uvijek postoji netko oko tebe koji će nazvati
There’s always someone around you who will call

To uopće nije ništa
It’s nothing at all

 

Pazi, svijet iza tebe
Watch out, the world’s behind you

Uvijek postoji netko oko tebe koji će nazvati
There’s always someone around you who will call

To uopće nije ništa
It’s nothing at all

 

U nedjelju ujutro
Sunday morning

U nedjelju ujutro
Sunday morning

U nedjelju ujutro
Sunday morning

Sunday morning lepršava je, optimistična uvertira u I’m waiting for the man – psihotični, iskidani, treperavi, zvečeći zvučni udar Lou Reeda i ekipe. Svet droga, nasilja i uličnog pakla New Yorka podrhtava vibracijama nemira i zla u ušima slušaocima. Dok junak brutalne Lu Reedove priče – heroinski ovisnik, čeka na uglu ozloglašenih ulica Harlema svog dilera droge sa 26 dolara u rukama, bend nemilosrdno, brutalno žustro u bugi-vugi klavirskom pumpajućem stilu prati muzičkom podlogom ovaj deprimirajuće ogoljen i iskren tekst o stvarnosti modernog Vavilona pružajući ugođaj beskompromisnog nezavisnog rokenrola, budućeg garažnog zvuka, dižući tenziju unutar atmosfere pesme do usijanja. Ritmičko ponavljanje, zloslutno bajanje, prati dražesni ugođaj savremenog sveta ogrezlog u sivilu i mraku opijata, nemoćnog da se izbori sa zlom i nespremnog da bilo kome pomogne – hladan i surov kao i sam heroinski spleen koji prosto izbija iz rilni ovog impresivnog albuma. Stvarnije od stvarnosti, za nijansu ogoljenije i brutalnije – bez ikakvih naznaka svetlosti i nade, velvetovski pakleno uranjamo u sve ono što se licemerno prećutkivalo do pojave ovog ključnog benda. Cveće, kaftani, mir i ljubav ostaju slike sa razglednica – pozadina, ona surovo realna i brutalna mnogo je mračnija i beznadežnija.

Pored epiteta – jedna od klasičnih pesama svih vremena, proto-punk klasik & teški garažni rock, ova moćna, subverzivna Reedova numera označena je od strane časopisa Rolling stone kao izvorno korenski hommage Dylanu, pesma koja je evoluirala u proto-punk klasik natopljen newyorškim duhom. Velveti su pomešali rhythm&blues ritam gitaru, blues klavir i sanjivi umetnički dron.

Nakon nemira ulica strave i užasa, stiže novo, graciozno smirenje u vidu fatalne Nico i njenog čarobnog glasa (ovaj put uloge su zamenjene – Nico je glavni, a Lou Reed, autor pesme,  prateći vokal) koji treperi u prelepoj i zvonkoj Femme fatale. Autor numere, Lou Reed, uradio je posvetu jednoj od famoznih umetničkih muza Andyja Warhola – glumici i modelu Edie Sedgwick. Crno – bele slike velegrada izviru iz tame podzemlja – tragika sadomazohizma, venere u krznu, odjekuje u pozadini Reedovog vokala – Venus in furs (istoimeni roman sa temom sadomazohizma i drugih seksualnih perverzija Leopolda fon Sacher-Masocha poslužio je Reedu kao inspiracija)  odzvanja u zlokobnom ritmu neverice. Nešto novo, u to vreme previše smelo, provokativno i sablažnjivo ušlo je u poetiku rokenrola. Trebala je da prođe čitava decenija da bi sa naletom punk rocka velvetovska vizionarska šokantnost bila shvaćena i prihvaćena, šireći kroz vreme, poput eksplozije supernove talase snažne energije koja će inicirati mnoštvo alternativnih pravaca i bendova. Pionirska uloga Velveta u svetu andergraunda bila je nemerljivom.

Nema uvoda ili nadogradnje pesme Femme fatale; pesma počinje kao da ste otvorili vrata dekadentnom marakeškom S&M/opijumu, eksploziji klimatizovane bliskoistočne pretnje s upornim ritmom koji je karika koja nedostaje između Ravelovog  Bolera i Led Zeppelin pesme When the Levee Breaks.

Ples tame odigrava se u hipnotički ponavljajućem ritmu. Da bi sve poprimilo što bizarnije i napadnije tonove, razdmalo učmalu malograđansku svest i iluzije hipi pokreta o nirvani sveta mira i ljubavi, potrudili su se pre svega John Cale svojim kakofoničnim zvukom električne viole i Lou Reed specifičnim zvukom ostrich gitare.

Evo je

Bolje pazi šta radiš

Slomiće ti srce na dva dela

To je istina

 

Nije teško shvatiti

Samo pogledaj u njene lažno obojene oči

Podiže te samo da bi te spustila

Kakav klovn

 

Jer svi znaju

Ono što ona radi kad moli

Ona samo malo zadirkuje

Pogledaj kako ona hoda

Čuj kako ona razgovora

 

Stavljen si dole,u njenoj knjizi

Ti si broj 37,pogledaj

Ona će tvoj osmeh namrštiti

Kakav klovn

 

Mali dečače , ona je sa ulice

Pre nego što počneš, već si poražen

Napraviće te budalom

Da, to je istina

 

Jer svi znaju

Ono što ona radi kad moli

Ona samo malo zadirkuje

Pogledaj kako ona hoda

Čuj kako ona razgovora

 

Jer svi znaju

Ono što ona radi kad moli

Ona samo malo zadirkuje

Run, run, run (Beži, beži, beži)

Sledi ga još neurotičnije bekstvo – Run run run, gde Reedova solo gitara pršti, zveči, kida se u ritmu koji diže dinamiku nervoze do usijanja, aludirajući na iskustva paklenog sveta droga, distorziju čula i života nekolicine njujorških heroinskih ovisnica. Sugestivni Reedov vokal probija se ispod zgusnute akordne strukture  njegove nervozne gitare i pulsirajućeg ritma gitare Sterlinga Morrisona, dok Cale na basu sve to dodatno sabija u još jedno modernističko  horor iskustvo velegradske neuroze.

Blistave čizme od kože

Udarac bičem djevojčice u mraku

Dolazi pri zvoncima, tvoj sluga, ne napuštaj ga

Udari mila gospodarice te izliječi njegovo srce

 

Blagi grijesi sanjarija uličnih svjetala

Plijeni kostime koje će imati na sebi

Zerdava krzna ukrašena zapovjednički

Severin očekuje te ondje

 

Umoran sam, iscrpljen sam

Mogao bih spavati tisuću godina

Tisuću snova koji će probuditi me

Razne boje od suza počinjene

 

Poljubi čizmu od blistave kože

Blistave kože u mraku

Govor biča, udaranje koje očekuje te

Udari mila gospodarice te izliječi njegovo srce

 

Severine, govori tako blago

Severine, dolje na svoja savijena koljena

Osjeti bičevanje, u ljubavi dobiveno olako

Osjeti bičevanje, sad brani se u ime mene

 

Umoran sam, iscrpljen sam

Mogao bih spavati tisuću godina

Tisuću snova koji će probuditi me

Razne boje od suza počinjene

 

Blistave čizme od kože

Udarac bičem djevojčice u mraku

Severin, tvoj sluga dolazi pri zvoncima, molim ne napuštaj ga

Udari mila gospodarice te izliječi njegovo srce

Pesmu Run run run je na poleđini omota albuma napisao Lou Reed dok su on i bend bili na putu na nastup u Café Bizarre. Pesma opisuje brojne likove koji žive u New Yorku , uključujući Teenage Mary, Margarita Passion, Seasick Sarah i Beardless Harryja, od kojih svi koriste ili traže drogu. Uz spominjanje njujorške kulise poput Union Squarea i 47. ulice, u pesmi se koriste termini droge u kombinaciji s religioznim slikama. Dva od četiri stiha direktno govore o upotrebi heroina, temi koja se nalazi na albumu. Pesma je takođe poznata zbog gitarskog sola Loua Reeda i nedostatka konvencionalnog pristupa. Psihotično i uvrnuto, dosledno velvetovski! Oseća se prizvuk gitare Syda Barretta, koji u gotovo isto vreme ali sa druge strane Atlantika secira vlastito, ali mnogo više kosmičko i bajkovito nego sasvim obično, ovozemaljsko ludilo – čuje se njen zvečeći neprestani, neurotični pokret i unutrašnji nemir koji ostavlja bez daha.

I don’t know just where I’m going

But I’m gonna try for the kingdom, if I can

‘Cause it makes me feel like I’m a man

When I put a spike into my vein

And I’ll tell ya, things aren’t quite the same

When I’m rushing on my run

And I feel just like Jesus’ son

And I guess that I just don’t know

And I guess that I just don’t know

I have made the big decision

I’m gonna try to nullify my life

‘Cause when the blood begins to flow

When it shoots up the dropper’s neck

When I’m closing in on death

And you can’t help me now, you guys

And all you sweet girls with all your sweet talk

You can all go take a walk

And I guess that I just don’t know

And I guess that I just don’t know

I wish that I was born a thousand years ago

I wish that I’d sail the darkened seas

On a great big clipper ship

Going from this land here to that

In a sailor’s suit and cap

Away from the big city

Where a man can not be free

Of all of the evils of this town

And of himself, and those around

Oh, and I guess that I just don’t know

Oh, and I guess that I just don’t know

Heroin, be the death of me

Heroin, it’s my wife and it’s my life

Because a mainer to my vein

Leads to a center in my head

And then I’m better off and dead

Because when the smack begins to flow

I really don’t care anymore

About all the Jim-Jim’s in this town

And all the politicians makin’ crazy sounds

And everybody puttin’ everybody else down

And all the dead bodies piled up in mounds

‘Cause when the smack begins to flow

Then I really don’t care anymore

Ah, when the heroin is in my blood

And that blood is in my head

Then thank God that I’m as good as dead

Then thank your God that I’m not aware

And thank God that I just don’t care

And I guess I just don’t know

And I guess I just don’t know

 

Ja nemam pojma kuda idem

Ali ću pokušati za kraljevstvo, ako mogu

Jer me to čini da se osećam kao muškarac

Kada gurnem iglu u svoju venu

I kažem ti, stvari više nisu iste

Kada jurim u svom krugu

I osećam se kao Isusov sin

I pretpostavljam da nemam pojma

I pretpostavljam da nemam pojma

 

Napravio sam veliku odluku

Pokušaću da poništim svoj život

Jer kada krv počne da pluta

Kada se napuni do vrha pipete

Kada se približavam smrti

I vi momci ne možete da mi pomognete

Ni vi slatke devojke sa vašim slatkim pričama

Svi vi možete da prošetate

I pretpostavljam da nemam pojma

I pretpostavljam da nemam pojma

 

Voleo bih da sam rođen pre više hiljada godina

Voleo bih da plovim tamnim morima

Na velikom, sjajnom kliper brodu

Dok idem iz ove zemlje u onu

I stavim mornarsko odelo i kapu

Daleko od velikog grada

Gde čovek ne može biti slobodan

Od svih zla ovog mesta

I od sebe, i onih u blizini

Oh, i pretpostavljam da nemam pojma

Oh, i pretpostavljam da nemam pojma

 

Heroin, budi moja smrt

Heroin, to je moja žena i moj život

Zato što mainer do moje vene

Vodi do centra u mojoj glavi

I onda mi je bolje da sam mrtav

Jer kada dop počne da plovi

Zaista me više nije briga

O svim ”Jim-Jimovima” u ovom gradu

I svi političari prave lude zvuke

I svi spuštaju jedni druge

I sva mrtva tela su nagomilana u nasipima

 

Jer kada dop počne da pluta

Onda me zaista više nije briga

Ah, i kada je heroin u mojoj krvi

I ta krv je u mojoj glavi

I hvala Bogu što sam dobar i skoro mrtav

I zahvali se svom Bogu za to što nisam svestan

I hvala Bogu što me jednostavno nije briga

I pretpostavljam da nemam pojma

I pretpostavljam da nemam pojma

Gracioznost All tomorrow’s parties kombinuje prigušenu buku Velveta, ponavljajući ritam (repetitivni zvuk klavijatura John Calea, nastao pod uticajem jednog od njegovih prijatelja, muzičara avangarde – Terry Rilleya) i pevačicu Nico sa velikom dozom samopouzdanja (u jednom od svojih veličanstvenih izdanja koja su obeležila ovaj briljantni, kultni art rock album). Ponovo je tu treperavi zvuk Ridove ostrich gitare i otegnuti, hipnotišući, setni vokal čudesne Nico. Reed je inspiraciju za pesmu potražio u radnom okruženju koje im je Andy Warhol ponudio u vlastitoj Fabrici (studiju), umetničkom, kreativnom stecištu najneverovatnijih likova i životnih priča.

I koje kostime će siromašna cura odijevati

Za sve sutrašnje zabave

Polovne haljine tko zna odakle

Za sve sutrašnje zabave

 

I gdje će ići i što će raditi

Kad ponoć dođe

Okrenuti će se još jednom nedjeljnom klaunu

I plakati iza vrata

 

I koje kostime će siromašna cura odijevati

Za sve sutrašnje zabave

Čemu svile i rublja od jučerašnjih ogrtača

Za sve sutrašnje zabave

 

I što će raditi s dronjcima od četvrtka

Kad ponedjeljak dođe

Okrenuti će se još jednom nedjeljnom klaunu

I plakati iza vrata

 

I koje kostime će siromašna cura odijevati

Za sve sutrašnje zabave

Jer dijete četvrtka je nedjeljni klaun

Zbog kojega neće žalovati

 

Pocrnio veo, polovna večernja haljina

Od krpa i svili kostim

Pogodan za onu koja sjedi i plače

Za svim sutrašnjim zabavama

Čitav album odiše jedinstvenom atmosferom nelagode, nagle promene tempa, uticaja radova muzičke avangarde, iščekivanja, traženja izlaza i strepnje, smenjivanjem i borbom svetlosti i tame – od čudesne, fatalistički pomirujuće smirenosti do zlokobne, psihotične razdražljivosti i pometnje. U pomenutu priču u celosti se uklapa i turobni Heroin – heroin stvarnosti koji isisava duše ljudi uz prećutnu saglasnost gospodara sveta, proizvođača i distributera, sopstvenog bogaćenja radi, tog istog zavisničkog zla. Numera se lagano odmotava, uz tihi Reedov vokal i ritmiku vibrirajuće Morrisonove gitare, zloslutni nagoveštaj opijata koji ulazi u sve pore čovekove svesti i nervnog sistema, sva čula jednog posrnulog društva naslikan je moćnim slikama. Razarajući, ponavljajući bubnjevi Maureen Tucker samo su bazični nagoveštaj apokalipse koju svojom uznemirujućom električnom violom do krešenda dovodi moćni Cale, glavni muzički kreator čudesne atmosfere ranih Velveta. Bošovske muzičke slike kraja sveta su tu, dok sve(t) nestaje u vlastitom srcu bezdušne tame, dok hladni heroinski oreol lebdi iznad njega. Čudesna sinergija i istovremena razlika između Reedovog rokenrolerskog klasicizma i Caleovih avangardnih, eksperimentativnih stremljenja stvarali su moćnu kreativnu iskru, eksplozivno pražnjenje energije koja je donosila do tada nezabeležen zvuk i numere koje su razotkrivale neke sasvim drugačije poglede na svet.

Iako postoje mnoge alternativne interpretacije  pesme Heroin, čini se da je vođa The Velvet Undergrounda Lou Reed unutar ove provoktivne i mračne numere samo opisivao učinke droge, a pritom je nije ni osuđivao ni odobravao. To je moglo biti učinjeno zbog njene šokantne vrednosti, ili zato što je Reed voleo oštre teme, ili kao mračna pesma o zavisnosti; lepota ove pesme je u tome što deluje na svim ovim nivoima, i na mnogim drugim, u isto vreme. U mnogim njegovim pesmama imamo slučajeve u kojima je Lou Reed držao fokus na pružanju objektivnog opisa teme bez zauzimanja moralnog stava po tom pitanju.

Čekam svog čovjeka

Dvadeset šest dolara u mojoj ruci

Gore u Lexingtonu, 125

Osjećam se bolesno i prljavo, više mrtvo nego živo

Čekam svog čovjeka

 

Hej bijeli dečko, što radiš u gornjem djelu grada?

Hej bijeli dečko, loviš naše žene uokolo?

Izvinite mi gospodine, to mi nije ni na kraju pameti

Samo tražim dragog znanca mog

Čekam svog čovjeka

 

Ovamo on dolazi, sav je odjeven u crno

Portorikanske cipele i veliki slamnati šešir

Nikad on ne rani, uvijek on kasni

Prva stvar koju naučiš je da ćeš uvijek čekati

Čekam svog čovjeka

 

Gore u Brownstoneu, uspon tri stepeništa

Svi te bodu, ali nikoga nije briga

On ima djelovanja, daje ti slatki okus

Zatim ćeš podijeliti jer nemaš vremena za gubljenje

Čekam svog čovjeka

 

Dušo zar ne uzvikuješ, draga zar se ne dereš i ne vičeš

Osjećam se dobro, znaš da ću to odraditi glasno

Osjećam se dobro, osjećam se tako divno

Sve do sutra, ali to je tek neko drugo vrijeme

Čekam svog čovjeka…

Kratak predah optimizma čuje se u razigranoj i neobično melodičnoj, ritmičnoj i za Velvete netipično vedroj There she goes again (uz sinkopirani gitarski riff preuzet iz pesme Hitch hike Marvina Gayea) i blistavoj I’ll be your mirror, još jednom vokalnom solo biseru Niko, tako setnom i nostalgičnom prizvuku jedne jedinstvene rokenrol dive i inspiracije, Lou Reedove muze, uz sjajnu muzičku gitarsku pratnju Reeda i Morrisona (legenda kaže da je Reed posvetio pesmu pevačici Nico, nakon njenih reči upućenjih njemu: Oh, Lou, i’ll be your mirror).

Biću tvoje ogledalo

Razmisli šta si, u slučaju da ne znaš

Biću vetar,kiša i zalazak sunca

Svetlo na tvojim vratima pokazuje da si kući

 

Kada misliš da noć vidi tvoj um

Unutra si izopačena i neljubazna

Dozvoli mi da pokažem da si slepa

Molim te,spusti ruke

Jer ja te vidim

 

Teško mi je da poverujem da ne znaš

Kako si lepa

Ali ako mi ne dozvoliš da budem tvoje oči

Ruka u tvom mraku, tako da nećeš biti uplašena

 

Kada misliš da noć vidi tvoj um

Unutra si izopačena i neljubazna

Dozvoli mi da pokažem da si slepa

Molim te,spusti ruke

Jer ja te vidim

 

Biću tvoje ogledalo

Zvuci moderne apokalipse, nakon kratkog prijatnog ugođaja prethodne dve numere, iznova šibaju čula tada sigurno nespremnih slušaoca, njihov nervni sistem i izgubljene duše u The black angel’s death song, pesmi veoma liričnog i optimističnog naziva, numeri koja ih je dovela na zao glas kod mnogih tadašnjih vlasnika lokala. Bila je to čista avangarda, previše smela i napadna za vreme u kojem je nastala. Viola Johna Calea ubija svaku nadu i šiba poput đavoljeg jezika zavodljivosti, dok dve gitare i glas Lou Reeda rastaču svaku nadu u harmoničnost i naznaku prijatnosti – raspad sveta i svih njegovih vrednosti beketovski je naslikan razarajućim zvucima i ritmovima beskompromisnih Velveta. Lou Reed je za ovu pesmu  napisao: Ideja je bila spojiti reči radi čiste zabave njihovog zvuka, a ne nekog posebnog značenja, što se sjajno uklapalo sa disonatnim muzičkim tonovima i već pomenutom pričom da ako još jednom odsviraju ovu stvar biće im zabranjem nastup u lokalu Café Bizzare (kako se upravo i desilo nakon divlje live verzije ove pesme). Bila je to jeretička litanija koju Reed recituje kao što su to činili pesnici s ritmom (i s jednako besnim vizionarskim jezikom). A iznad svake druge pustoši dva duga električna razmišljanja, psihodelični delirijum heroina, halucinantno dočaravanje katarzičnog tripa, udarni krešendo s vrhovima vrtoglavice, orgazmički visoko iznad svakog harmonijskog koda (plemenski tam tam, skinuta viola, jingle-jangle gitare).

The myriad choices of his fate

Set themselves out upon a plate

For him to choose

What had he to lose

Not a ghost bloodied country

All covered with sleep

Where the black angel did weep

Not an old city street in the east

Gone to choose

And wandering’s brother

Walked on through the night

With his hair in his face

On a long splintered cut from the knife of g.t.

The rally man’s patter ran on through the dawn

Until we said so long

To his skull-shrill yell

Shining brightly red-rimmed and

Red-lined with the time

Infused with the choice of the mind

On ice skates scraping chunks

From the bells

Cut mouth bleeding razor’s

Forgetting the pain

Antiseptic remains cool goodbye

So you fly

To the cozy brown snow of the east

Gone to choose, choose again

Sacrificials remains make it hard to forget

Where you come from

The stools of your eyes

Serve to realize fame, choose again

And roverman’s refrain of the sacrilege recluse

For the loss of a horse

Went the bowels and a tail of a rat

Come again, choose to go

And if epiphany’s terror reduced you to shame

Have your head bobbed and weaved

Choose a side to be on

If the stone glances off

Split didactics in two

Leave the colors of the mouse trails

Don’t scream, try between

If you choose, if you choose, try to lose

For the loss of remain come and start

Start the game i che che che che i

Che che ka tak koh

Choose to choose

Choose to choose, choose to go

 

Bezbroj izbora njegove sudbine

Stavljaju se na tanjur

Za njega da bira

Što je imao za izgubiti

Nije krvava zemlja duhova

Sav prekriven snom

Gdje je crni anđeo plakao

Nije stara gradska ulica na istoku

Izabrao sam

I brat lutanja

Hodao dalje kroz noć

S kosom na licu

Na dugačkoj rascjepkanoj posjekotini od noža g.t.

Reli čovjekovo brbljanje provlačilo se kroz zoru

Dok nismo rekli tako dugo

Na njegov kreštavi krik poput lubanje

Sjajno jarko crveno obrubljen i

Crveno obrubljen s vremenom

Prožet izborom uma

Na klizaljkama stružući komade

Od zvona

Posjeci usta krvari britvom

Zaboravljajući bol Antiseptik ostaje hladan zbogom

Pa ti letiš Na ugodan smeđi snijeg istoka

Otišli birati, birajte ponovno

Ostaci kurbana otežavaju zaborav

Odakle dolazite Stolice tvojih očiju

Poslužite za ostvarenje slave, izaberite opet

I Rovermanov refren svetogrđa pustinjaka

Zbog gubitka konja

Otišla je utroba i rep štakora

Dođi opet, izaberi ići

I ako te epifanijev teror osramoti

Neka vam glava bude ošišana i ispletena

Odaberite stranu na kojoj ćete biti

Ako kamen odleti

Podijeliti didaktiku na dvoje

Ostavite boje tragova miša

Ne vrišti, pokušaj između

Ako birate, ako birate, pokušajte izgubiti

Za gubitak ostatka dođi i počni

Započni igru i che che che che i

Che che ka tak koh

Odaberite da odaberete

Odaberite izabrati, odaberite otići

Na kraju modernog, urbanog haosa pakla izranja apokaliptični, eksperimentalni horror-show, sedmominutna velvetovska improvizacija – European son. Ako ste do tog trenutka gajili i najmanju nadu u spas i smirenje, ostavite je za sobom, ugasite svetla i zaključajte vrata modernog pakla – buka, haos, neurotičnost, kakofonija, monotonija i čulno rastrojstvo na milion obrtaja u sekundi ruše ovom distorziranom, paklenom simfonijom sve pred sobom. Ovaj završni, experimentalni baražni zvučni napad Velveta Lou Reed je posvetio svom literarnom mentoru sa Sirakuza univerziteta, pesniku i piscu kratkih priča Delmoreu Schwartzu. Bio je to moćan uvod u njihov naredni album…

You killed your European son
You spit on those under twenty-one
But now your blue car’s gone
You better say so long
Hey hey, bye bye bye

You made your wallpapers green
You want to make love to the scene
Your European son is gone
You’d better say so long
Your clown’s bid you goodbye

 

 

Ubio si svog evropskog sina

Pljuješ po onima koji su ispod dvadeset jedne

Ali sada je tvoj plavi auto otišao

Bolje reci tako dugo

Hej hej, baj baj baj

 

Napravio si svoje zidove zelenim

Želiš da vodiš ljubav na sceni

Tvoj evropski sin je otišao

Bolje reci toliko dugo

Tvoj klovn ti nudi zbogom

The Velvet underground & Nico umetničko je, vanvremensko, vizionarsko delo dostojno pažnje i daleko ispred vremena u kojem je nastalo, nešto što ostaje kao ogledalo jednog radikalnog, vremena korenitih promena društva i svesti ljudi – da sve pamti i opominje kroz vreme buduće generacije. Svet je takav kakav jeste, a umetnost lek za dušu i dezodorans protiv smrada koji nesnosno zaudara. Iznutra, nažalost, iz oblandi licemerne pobožnosti i deklarativnog milosrđa.

Kada se pojavio, album je očigledno bio ispred svog vremena. Medijski skrajnut, komercijalno neuspešan, u senci psihodeličnih zbivanja američke Zapadne obale, kao i enormnog uspeha legendarnog magnum opusa The Beatlesa – Sergeant Pepper’s lonely hearts club band, album Velveta ostaće rokenrol biser ispod dubokih naslaga tereta vremena u kojem je nastao – vremena tada nespremnog da ga shvati i prihvati. Dok su se kritičari i publika oporavili od prvobitnog šoka, album je nestao bez traga, poput zagonetne pevačice Nico koja je napustila Velvete i Warhola koji gubi interesovanje za dalji zajednički rad. Tišina i zaborav prekrili su ploču i bilo kakvo dalje interesovanje za bend. Najbolje je sve to okarakterisao Lou Reed:

Bend je imao samo hiljadu fanova, ali su svi oni formirali svoje grupe.

I, zaista, prvi album Velvet undergrounda je je otvorio put imenima kao što su: David Bowie, The Stooges, New York dolls, Roxy music, Television, EKV.

Dragan Uzelac

Tekstovi o Velvet Underground na Pulse 

  Dragan Uzelac, Muzika, Nico, The Velvet Underground