U Bristolu je pjevao godinama, tu se zaljubio i doživio ljubavnu tragediju, kada mu je, u sarajevskoj bolnici, iznenada, umrla djevojka Slavica. Bila je iz Travnika, nije imala ni punih dvadeset. On jedva da je bio stariji. Ružnjikav mladić, golemog nosa, autsajderskoga stasa i držanja, Toma Zdravković bio je stvoren za jednoga od onih marljivih i naivnih socijalističkih pregalaca, osuđenih na životnu skromnost i anonimnost. Fantastičan maneken loše socijalističke konfekcije: kada danas gledamo njegove fotografije iz šezdesetih i sedamdesetih, one nam djeluju ikonografski upečatljivije, dakle smješnije, od slika svih drugih pjevačica i pjevača. Možda je takva njegova pojava još više isticala tu rijetku vrstu pjevačkoga talenta: sav životni udes, ljubavne slomove i socijalnu tugu jedne po svemu kafanske zvijezde (namjerno ovog puta inzistiram na kafani, jer kavana sugerira neko urednije mjesto, s manje očaja), Toma Zdravković umio je suobraziti sa svojim glasom, tako da je bojom, melodičnošću i dramskim potencijalom taj glas djelovao kao sinemaskop, na čijem se platnu uvijek, što god pjevao, prikazuje jedan ljudski život i dovršena sudbina. Nimalo nije pretjerano reći kako je u svome glasu Toma imao ono što su imali Vladimir Visocki, Jacques Brel, Georges Brassens ili u kasnim danima Johnny Cash.

Hotel Bristol nije bio krajputaška kafančuga, ni pajzl na kraju grada. Finome mjestu, na koje zalazi cvijet građanstva jednoga proleterskoga, industrijskog grada, trebao je šlager pjevač, ali koji umije pjevati sevdalinke i starogradske pjesme, i koji prati što se pjeva po Francuskoj i Italiji. Nije Bristolu trebao nikakav džezist, a još manje seoski bećar i veseljak. Možda je to presudno utjecalo i na budući senzibilitet Tome Zdravkovića, njegovu neobičnu pjevačku karijeru i netipičnu diskografiju, na pjesme u kojima je, nekako prirodno, spojio šlagere šezdesetih, sevdalinku i srbijansku varošku pjesmu, francusku šansonu i vlastite kantautorske ambicije. Iz toga je, na kraju, nastala modelski najčišća kafanska pjesma, koja, na žalost, nije imala svojih nastavljača, jer ju je pregazila najezda orijentalizirane novokomponirane narodne muzike.

Toma Zdravković bio je jedno od velikih Jugotonovih otkrića s kraja šezdesetih. Tadašnji magovi iz Dubrave (teško je zamisliti, ali bilo je to vrijeme prije Siniše Škarice) namijenili su mu veliku festivalsku karijeru: na Beogradskom proleću 1969. pjevao je u alternaciji s Anom Štefok, zvali su ga na Splitski festival, a na festivalu sevdalinke na Ilidži te je godine osvojio senzacionalno drugo mjesto… Ali koliko god kao čovjek bio blage naravi, nije ga se moglo uklopiti, nego je nastavio pjevati mimo estradnih pravila i time činiti štetu svojoj karijeri. Ničega nasilnog i neprirodnog nije u tome bilo, samo što je on svojom pojavom i glasom spajao ono što je za druge bilo nespojivo: Himzu Polovinu i, recimo, Arsena Dedića ili Dragana Stojnića. Za jugoslavensku estradu svoga doba, kao i za bilo kakvu estradu, bile su to pjesme prejakog intenziteta, šansone koje su se prirodno mogle pjevati po balkanskim kafanama i koje će jednoga dana, kada Tome Zdravkovića više ne bude, obilježiti svijet balkanskih kafana, gdje god ih, po cijelome svijetu, od Požarevca do Gospića, od Frankfurta do Toronta, od Ljubljane do Pariza, bude bilo.

On je, početkom sedamdesetih, napisao i otpjevao vjerojatno najkarakterističniju, a valjda i najbolju, pjesmu balkanskih kafana “Što će mi život”. Namijenio ju je Silvani Armenulić, tragičnoj figuri toga doba, plavuši bujnih grudi, dobroga i čistog glasa, koja će ubrzo stradati u fatalnoj prometnoj nesreći, što će ovoj pjesmi i njezinom refrenu dodati još nečega čega je ionako u njoj bilo prekoviše. Tragika jednoga vremena jednako zna biti sadržana u velikom romanu ili, prije dvije tisuće godina, u antičkoj drami, kao i u nekome popularnom songu. Uostalom, nije li Bertolt Brecht upravo s tom mišlju pisao songove? Osim što se Silvanina i Tomina interpretacija razlikuju u rodu (Što će mi život bez tebe draga/dragi), važnija razlika je u glasu i u intonaciji. Vedrim, skoro optimističnim, kafanskim sopranom, Silvana je najavljivala vlastiti nestanak i uzašašće, dok je on pjevao mirnom, utišanom šansonjerskom manirom, kao da se nesreća prethodno već dogodila.

“Prokleta je ova nedelja” ili “Dotakao sam dno života” bile su valjda i najpoznatije njegove pjesme iz dugoga autobiografskog ciklusa, koji bi, povremeno, narušavale, namjenske ljubavne pjesme, obično s nekim ženskim imenom u naslovu. Nastupao je mnogo i često, ne trudeći se da stvara iluziju o svome zvjezdanom statusu. Jedini put kada sam ga, i to slučajno, gledao na koncertu, nastupio je u sali za vjenčanja zeničkoga hotela Metalurg, jedne ledene zimske noći, sedamdesetih, dok su magla i željezarski smog gušili grad. Bio sam dječak, nisam volio takvu muziku, neću je voljeti sve dok se zemlja u kojoj je svirana i pjevana ne uruši i ne nestane, ali me fascinirala lakoća s kojom je Toma Zdravković pjevao. Drugima bi poiskakale žile na vratu, dobro bi se preznojili, pucali bi im glasovi, svejedno jesu li pjevali zabavnjake ili narodnjake, ili su bili Smak i Bijelo dugme, a on je pjevao tako da se i ne umori. Sjećam se, imao je na sebi nekakav smiješni sako s velikim reverima i rešetkastim dezenom. Ljudi koji su sjedili za hotelskim stolovima, jeli, pili i slušali ga, imali su tužne izraze lica, i nisu pokušavali pjevati skupa s njim.

Bolovao je dugo, i umro 30. rujna 1991, u Beogradu. Vijest o tome objavile su sve novine u zaraćenoj zemlji, pa i one zagrebačke. Iako se Jugoslavija već bila raspala, samo što je raspad valjalo zacementirati sa što više prolivene krvi, još uvijek se smatrala važnom smrt jednoga pjevača. Dvadeset godina kasnije, kada su njegove pjesme na repertoaru svih hrvatskih kafanskih orkestara – naravno, čim dežurnih domoljuba nema u blizini – Toma Zdravković više nije netko koga bi se u Zagrebu bilo pristojno sjećati. Ili bi, možda, bilo prikladno reći da je Toma bio nekakav narodnjak, a kako čitamo na patriotskom bilbordu, u središtu metropole, preko puta Muzeja za suvremenu umjetnost, tu se narodnjaci ne emitiraju čak ni na radiju koji se zove Narodni.

Toma Zdravković se o svoje slušatelje u ona prljava vremena ničim nije ogriješio, premda je imao jasne političke stavove. Napisao je i pjesmu, koju nikada nije snimio, pod naslovom “Ej, Stari, Stari”. A u jednom intervjuu je, u najnezgodnije doba za te stvari, pripovijedao kako je 1981. imao koncert na Kosovu, čini mi se u Peći, i da je tamo došao pun predrasuda. Dočekala ga je puna dvorana, ljudi su pjevali s njim, i patili su s njim, a on je, kaže, razmišljao: pa nije moguće da su sve ovo Srbi. Poslije su došli neki mladići da traže autograme i da se slikaju s njim. Toma tad nije izdržao, nego ih je upitao znaju li, je li na koncertu, možda, bilo i Albanaca. Jedan se mladić nasmijao, pa okružio rukom i rekao: Svi smo mi Albanci! Bilo je to, čini mi se, one ružne 1989, u vrijeme kada je Milošević držao govor na Gazimestanu, i kada su rudari Trepče odlučili da ne izlaze iz jame, sve dok im se ne prizna pravo da budu ljudi. Tiho i diskretno, u nekoj smiješnoj reviji s televizijskim programom u sredini, Toma Zdravković pokušao je ljudima objasniti što su to predrasude i kako se uz predrasude ljudski živi i umire.