U slavu seksa – Ruth Westheimer i Giacomo Casanova važna su imena seksualne toponimije. Ona kao seksualna terapeutkinja čiji savjeti su unijeli radost u mnoge spavaće sobe, on kao avanturist čije ime je postalo sinonim za ljubavnika i seksualni kliše. Osim seksa, povezuje ih i današnji datum. Ruth je rođena 4. juna 1928. godine u Wiesenfeldu, malom bavarskom gradiću unutar tadašnje weimarske Njemačke, dok je Giacomo tog istog 4. juna umro u jednom bohemijskom dvorcu, opsesivno ispisujući svoje memoare.

Giacomo je otišao 1798. godine, u trenutku kada se tadašnji svijet dubinski mijenja kroz revolucionarne društvene lomove, dok je Ruth na dobrom putu da, kao u onoj pjesmi Bijelog dugmeta, doživi stotu, dočekavši u svom bogatom životu seksualnu revoluciju, world wide web epohu i pandemiju koronavirusa. Elem, zgodno se podesilo da ovaj 4. juni povezuje baš Ruth i Giacoma. Viša seksualna providnost ili lijepa kosmička slučajnost, ko će ga znati. Neka o tome dumaju filozofi i zvjezdoznanci.

No seks je puno više od prigodničarskih podsjećanja. Njegova imaginativna dimenzija puno je uzbudljivija od prigodničarenja. Pokušajmo zato bit imaginativni, erotski udubljeni, kreativno zamišljeni.

Za početak, zamislimo starovjeke običaje i tada mladu civilizaciju kada je falus percipiran kao božanski simbol i kult plodnosti. Pa onda zamislimo tadašnjeg zemljoradnika i njegovu ženu kako, pod okriljem noći, ulaze u svoja polja i prepuštaju se jedno drugom, vjerujući da da će ljubavnim činom u polju ubrzati rađanje usjeva. Onovremeni ljudi, zamišljaš to a kao da si negdje pročitao, vjerovali su da će sjedinjenjem u polju animirati više kosmičke i agrikulturne sile da im podare dobar urod, bogatu žetvu i plodnu godinu.

Ljubav je na selu, ako je vjerovati naslovima popularnih rijalitija. Neka ova iznenadna i ničim izazvana rijaliti opservacija ne remeti osnovnu misao. Pa zamišljaš tako dvoje današnjih ljubavnika kako se vole u sijenu, na livadi ili skriveni u kukuruzištu, dok se zabrinuto pitaju hoće li urod ove godine biti dobar. Lijepo je bit nag i zabrinut u kukuruzištu, na majskim livadama, u sijenu ili ispod krošnje. Ima neke iskonske ljepote u ljubavnom činu na selu. Voljeti se ispod žita ne mora uvijek biti metafora ili aforistička dovitljivost.

Opet se vraćaš u daleku prošlost i zamišljaš rane civilizacije u kojima seks nije bio tabuiziran, zamišljaš starovjeke hramove u kojima se djevojke sjedinjuju sa ljubavnicima koje su same izabrale, zamišljaš stare običaje prema kojima možeš imati ženu ako je uvjeriš da si je imao u snu, zamišljaš erotske snove koji mogu imati uzbudljive nastavke na javi, zamišljaš metafizičke koncepte i istočnjačka božanstva kako vode ljubav, dok se cijeli univerzum trese od njihovog snošaja… Zamišljaš daleku prošlost kao da te neki drevni, iskonski impuls nagoni da je zamišljaš baš tako.

Promiskuitet i orgije stari su obrasci seksualnog ponašanja koji također imaju svoje korijene u starovjekoj seksualnoj praksi, a svoju hedonističku verziju doživljavaju u helenističkoj Grčkoj i antičkom Rimu. Žudnja je prirodan osjećaj i posve je normalno zadovoljiti je, dumali su antički filozofi, uz važno upozorenje da nije dobro biti podređen sili požude. Svako robovanje, pa i ono koje robuje putenoj želji i neumjerenosti, antiteza je slobode.

Promiskuitet, zamjena partnera, razvratnost klera, orgije i obljube… Sve su to drevne seksualne forme i prastari klišei. Kada je Boccaccio u Dekameronu literarno, kroz narativnu formu i fabulu, tu vrstu seksualne prakse unio u renesansni literarni diskurs, on jeste uzbunio i uzbudio ondašnje čuvare narodnog ćudoređa, uz važnu napomenu da je literarno opisao fenomen koji je društveno i povijesno već uveliko prisutan. No to nikako ne umanjuje doprinos Boccaccia i njegovog djela historiji seksualnosti. Dekameron je postao neodvojiv dio svjetskog književnog kanona, a sa njim u paketu i erotske pričice pripovjedačā iz ladanjskog dvorca u Toscani. Naravno, Dekameron se ne može svesti tek na lascivno ponašanje klera, vesele promiskuitetne žene ili na renesansni svingeraj – niti se to ovdje čini – ali ga seks jeste učinio ozloglašenim.

U starovjekim hramovima seks je imao i svoje grupne manifestacije, najčešće kroz magijske rituale. U hramovima su se odvijale orgije koje su vremenom evoluirale i danas se pop-kulturno pakuju pod gang bang i swinging terminološke oznake. Neko manje sklon anglo-saksonskoj terminologiji vjerovatno će ovu vrstu seksualnog ponašanja označiti popularnim štokavskim pojmom grupnjak.

Da li je Casanova imao ikakva saznanja o povijesti seksa, nije poznato. On je seksualnu povijest stvarao. Poznato je tek da nije bio sklon grupnim seksualnim druženjima. Kao dobar družbenik i vješt ljubavnik, Giacomo je bio rado viđen gost u dvorcima i ladanjskim palačama, lako pronalazeći put do ženskih odaja, ali se sasvim dobro snalazio i u manje glamuroznim ambijentima, u komornim pejzažima društvenog podzemlja i u društvu prostitutki, svodnika i odmetnika raznih profila. No, ni izbliza nije bio onakav karikaturalni seksualni devijant kakvim ga je Fellini prikazao u svom filmu. Volio je sve svoje žene, uz uvijek prisutan strah da neku od njih ne povrijedi. Udovoljavajući ženama, udovoljavao je samom sebi; usrećujući njih, usrećivao je sebe. To je aksiomatska i dualna zakonitost ljubavnog čina.

Tu dualnu zakonitost ljubavnog čina uvijek je kao princip i kao premisu isticala Ruht Westheimer, smatrajući da je smislena emocionalna veza najbolji okvir za dobar seks, mada ne negira da seks može biti ugodan i u manje formalnim okvirima. Ženski orgazam, muška ejekulacija, masturbacija – o svemu je Ruth, neposredno i kompetentno, pisala i savjetovala. O masturbaciji je pisala i govorila kao važnom seksualnom (auto)činu, masturbaciji koju je Woody Allen svojevremeno opisao kao ljubavni čin s nekim do koga ti je iznimno stalo. Pomogla je mnogim parovima da se seksualno oslobode i uživaju u ljubavnoj igri.

Slava i seksualni background sugeriraju da su Giacomo Casanova i Ruth Westheimer imali ugodan i bezbrižan život. No oboje su prošli kroz velike životne drame. Giacomo je zbog bludničenja i optužbi za blasfemiju završio u zloglasnom venecijanskom zatvoru iz kojeg je kasnije spektakularno pobjegao, dok je Ruth preživjela holokaust i svu tragediju jedne židovske obitelji u nacističko ne-doba, ostavši rano bez roditelja i odrastajući u sirotištu.

Casanova je, rekosmo, volio sve svoje žene. Koliko je uspijevao zadovoljiti njihove emocionalne potrebe i glad za povezivanjem te vrste, teško je reći. Bio je avanturist nemirnog duha koji bi poput leptira odlepršao s jednog cvijeta na drugi. Monogamija je za njega bila isuviše krut i zatvoren koncept koju je, budimo opet imaginativni, literarizirao metaforom venecijanskog zatvora. Riječju, Casanova je volio slobodu. Vođenje ljubavi za njega je bilo i neka vrsta duhovnog oslobođenja, gotovo pa metafizički čin. Prezirao je crkvenu stigmatizaciju seksualnosti i redukcionističko svođenje seksa na puki reprodukcijski čin. Kao da je bio u duhovnoj korespondenciji sa Nietszscheom, koji je pisao da je religijsko preziranje seksualnog užitka i stigmatiziranje spolnog čina kao grešnog istinski grijeh prema životu samom.

Elem, seks je isuviše složen fenomen da bi ga se moglo historijski i fenomenološki skicirati i secirati unutar jedne kraće forme. Vrijedi mu zato dati zasluženi omaž, makar i kroz crtice i prigodničarska podsjećanja na važne aktere, poput Ruth i Giacoma. Seks je, rekosmo već, puno više od prigodničarskih reminiscencija. Njegova imaginativna dimenzija puno je uzbudljivija od prigodničarenja, a njegova praktična dimenzija uprispodobljenje je imaginacije i njen još uzbudljiviji nastavak. I zato – u slavu seksa!

Piše: Neven Šimić

Izvor: Digitalna demokracija

  Digitalna demokracija, Društvo, Kazanova, Neven Šimić, Seks