Ulaznica za slobodu – Sad već davne devedeset i devete, posljednje godine minulog stoljeća, u svim lokalnim i regionalnim medijima, osvanula je nesvakidašnja vijest o porodičnoj tragediji koja se dogodila u gotovo (široj regionalnoj javnosti) nepoznatoj crnogorskoj provinciji. Vijest je objavljena u formi izvještaja, sasvim neutralnim načinom kazivanja. Činjenice o brutalnom ubistvu, bile su poređane hronološki precizno i objektivno hladnokrvno. Kao da pisane bjehu, odnosno urezivane oštricom hladnog sječiva kojim je ono, samo, i bilo izvršeno. U ovakvoj formi pripovijedanja-izvještaja, mogli ste na istim tim stranicama, na kojima se pronijela senzacionalna vijest, pročitati i meteorološki izvještaj u kojem je stajalo saopštenje da je tog kobnog dana, vrijeme bilo promjenljivo oblačno sa kratkotrajnim padavinama.

Mnogobrojni čitaoci koji su najnoviju, svježu poput krvi vijest, istog tog dana imali u rukama, ili su pak je čuli na lokalnim ili regionalnim vijestima (svjetsku medijsku pažnju nije bila dostojna da zadobije), smješteni u udobnim naslonjačama kraj svojih televizijskih ili radio prijemnika, sa obaveznom šoljicom prve tople jutarnje kafe što se mirisno puši, vjerovatno su je preletjeli letimice još pospanim očima. Bilo je među njima i onih, koji su se možda i naježili dok su zamišljali jezive slike iskasapljene žene u ranim četrdesetim. Možda. Ali su ih, sa istim stepenom vjerovatnoće, brzo iz misli odagnali. Jer ko bi k srcu primao sve strahote o kojima se svakodnevno čuje, taj ne bi želio ni da živi u ovakvom svijetu. A živjeti se ipak mora. Ipak voli.

Nas su podigli, kako je to uobičajeno reći, baba i djed. Iako smo, zapravo, padali sve niže i niže. Niz ljestvice života, silaznom putanjom. U vrijeme-zlovrijeme nemilog događaja, imao sam već osamnaest godina. Zaposlio sam se, nedugo zatim, na obližnjem lokalnom stovarištu, na istovaru građe. Ostao željan knjiga, željan sna moje pokojne majke koja me iste te godine tako euforično spremala za fakultet. I sama je bila profesorica filosofije. Učila nas da budemo slobodni. Da je lekcija o slobodi najvažnija lekcija životna. Ja sam nastavio da, u njenom duhu, podučavam mlađu sestru. Usmjeravam njeno krhko i tako posebno biće koje je vapilo za osloncem.

Vodio sam je i u zatvor, njega da posjećuje. I dalje joj je nedostajao. A ja nijesam želio ni da ga vidim. Jer sam znao da bih ga morao golim rukama zadaviti. Pa makar mi to posljednje u životu bilo. Zato sam odlučio da onog drugog pronađem. Čim odškolujem sestru. I uvjerim se da je čvrstim korakom ugazila na zemlju. Da može dalje sama. A meni kako bude… U času za koji živim od onog dana. Od zakletve mojih mladih godina i tek probuđene i uzavrele krvi, nad njenom svježom humkom zadate.

Držao sam tu priču u sebi, nikom ispričanu svih ovih godina dugih. Grizla me pomisao da sam je mogao spasiti. Jer bio sam te noći u sobi na spratu. Popio s drugovima pa ostao sakriven kad sam ih ispratio. Da on, moj biološki programiran roditelj, koji je prvi s posla došao, ne osjeti zadah alkohola. I iz mene ga fizičkom snagom dvometraša ne istjera. Kao što običavao je iz majke njene transcendentalne bubice. Ona je ušla nešto kasnije. Sve sam čuo. Da ima ljubavnika, da ga voli, da je u njemu pronašla sve ono za čime oduvijek tragala je. A njemu da se plašila da prizna kako joj je dugogodišnjom surovom torturom ubio i ono malo životne radosti čiji dašak osjećala je na početku tog braka. Sasvim kratko. Tražila je da je ubije. Sama. I to sam čuo. Pred zoru negdje, nakon nebrojenih tupih udaraca koje su lomile njeno tijelo cijele noći. U kojoj sam se kukavički grčio na postelji. Osjećao u kostima vlastitim baš svaki. Ni glasa od sebe nije pustila. Znao sam da je za nju tijelo tek trošno prebivalište duše. I da može mnogo da istrpi. Dokazala to bješe tokom punih osamnaest godina zlostavljanja. Zato nijesam ni naslutiti mogao šta se na donjem spratu naše porodične kuće odista odigralo noći te. Sestrica je bila kod babe i djeda, na vrijeme sklonjena. Shvatio sam da oboje misle kako sam i ja u gradu negdje sa drugovima. Mislio sam da će je, kao toliko puta prije, samo prebiti. I da će me, već ujutru, dočekati toplim doručkom i umirujućim riječima: ,,Ko tebe kamenom, ti njega hljebom, mili sine…”

Štitila je moj mladi život. Nikad mi dozvolila nije da je odbranim i zaštitim. Ja, obožavani sin njen jedinac. Sramota njena! Da mu se ne bih svetio, da naučio bih da praštam, da ljubim neprijatelje svoje… bla, bla, bla, muka mi je, sad, kad je odavno već nema, od svih tih Novozavjetnih trica i kučina zbog kojih sam kukavicom bio, kukavicom postao!

Sam se u svanuće predao policiji. Pozvao ih na mjesto zločina. U izjavi koju im je diktirao, načuo sam i ime majčinog ljubavnika. Zapitao se da li je slučajnost bila što sam ostao sakriven u kući. I da li ga to on meni svjesno u amanet ostavlja? Iznijeli su njeno pokriveno tijelo na nosilima. Gledao sam iza zavjesa, sa prozora svoje sobe na spratu. Ni tada se nijesam oglasio. Ali, ime sam mu za vječnost upamtio!

Pustio sam da, u međuvremenu, istekne još deset godina. Duhu je hiljadu dana kao jedan dan, govorio je majčin voljeni Hegel. Naročito onom koji se hrani krvlju osvete, mislio sam ja. Kovao i snivao dok sam postepeno usvajao Starozavjetno geslo:,,oko za oko, zub za zub” koje mi je nekako, nakon svega, više prijalo, odgovaralo više.

Pronašao sam ga nestvarno lako. Krenuo od Filozofskog fakulteta na kojem je majka studirala i odmah nakon toga ostala da se usavršava i predaje. Pamtili su je i dalje. Ko nju je imao sreće da upozna, nije je nikada više mogao zaboraviti, govorile su mi nekad njene kolege. Pominjao sam im i njegovo ime. Sjećao se mali broj ljudi. Nekog lokalnog tipa, propalog muzičara sa kojim se te posljednje godine najčešće družila. Nijesu to odobravali, znali su da je udata, kao što su znali i to da brak je njen teški kamen oko vrata, a kojeg samo ona zna kraljevski da nosi. Baš kao da je dijamantska ogrlica. I sama im se nerijetko pravdala govoreći da je to neobično prijateljstvo platonski jako i neraskidivo. Da je njena jedina preostala slamka za Nebo. Slamka bez koje bi nepovratno potonula u mrak zemaljski…

Iz svega što sam saznao, zaključio sam da je riječ o velikoj ljubavi, o velikom čovjeku koji je, siguran sam sad bio, nije nikada zaboravio. Koji je, nakon onakve ljubavi i onakve tragedije, i sam već polumrtav. Čak sam se, priznajem, na tren i pokolebao bio u namjeri da mu se krvavo osvetim. Ja. Umjesto krvavog tijela moje majke kojeg ni vidio nijesam prije pogreba kad već je bilo oprano i obučeno. Jer nijesam, nijesam znao! Da one je noći nije pesnicama tukao, već noževe u nju zabadao…

Evo, pišem napokon epilog, odnosno epilošku granicu koja ujedno je horizont iznevjerenog očekivanja mog. Prošle su još dvije godine u kojima sam skupljao snagu da stavim tačku na kraju priče ove. Vrata mi je onda otvorio bucmast i nasmijan čovjek. U pozadini vidim ženu i troje djece. Za trpezarijskim stolom. Bljutava i ogavna porodična idila. Jer meni si je oduzeo, ti koji si slika srećnog domaćina na pragu ovom, meni i mojoj, nikad prežaljenoj majci, sestrici koja još je polomljena porcelanska lutka!

Srušio sam se na pragu. Prihvatio me je i podigao. Odveo do neke kafane na uglu. Ja sobom nijesam upravljati umio. Slušao sam njegovu priču dok sam se nalivao hladnim špricerima da sebi dođem. Bilo im je nestvarno lijepo dok je trajalo. Moja majka kao da nije bila od ovoga svijeta. Molio je da se razvede. Želio on da je čuva ostatak života, da radost joj i osmijeh na lice vrati. I za nas je znao, volio nas, spreman bio da nas prihvati i voli kao svoju djecu. Nije ga poslušala. Nije dozvolila njemu da se umiješa. Jer znala je dobro s kim ima posla punih osamnaest godina. I da je ludak neće tako lako pustiti.

Tačno. Htio sam sad ja da on sasluša mene. Koji lude gene iste u sebi nosim. A došao sam sa namjerom da ih upravo njemu pokažem. Njemu, koji gurnuo je u vatru a sam ruke oprao. Nju, nezaštićenu i slabu, za koju rekao je da od ovog svijeta nije ni bila. Nju, koja je njega do samog kraja štitila, a on joj obećavao da će da čuva je i voli do kraja života! Žrtvovao je bez trunke milosti, trunke kajanja. Do temelja razrušio naše da bi odmah požurio svoje da svije porodično gnijezdo. Filosofiju perreniss (vječnosti) zamijenio Ajnštajnovom teorijom relativiteta: Bilo je lijepo dok je trajalo! Cinik, farisej i licemjer!

Nakon što sam mu sasuo u lice sve najgore uvrede kojih sam se u tom trenu dosjetiti mogao, otišao sam u toalet u kojem sam se, najprije od muke i nekog, težeg od kamena, bola u stomaku ispovraćao, a onda izvadio džepni nož-britvu kojim ću mu prerezati grkljan. Vidio sam mu strah u očima. Prezrivo kukavički. I shvatio da je zbog njega i nju onda žrtvovao. Zbog straha za vlastiti, bucmasti i rumeni život. Ruka mi je u trenu zadrhtala. Zar da prljam uspomenu na svoju veliku majku koja za strah znala nikad nije? Kojoj je sloboda bila najsvetija i najsvjetlija ideja u životu?

I tada sam, u tom času kao u magnovenju nekom, doznao istinu pravu. Da i sama je, već pred nadolazećim krajem koji je slutila, bolno uvidjela da pokraj sebe slabića ima. Zato mu i nije dozvolila da se umiješa. Da se pred njenim očima triput se je odrekne, kao Petar Hrista. Umjesto toga, umjesto izdaje, izabrala je u vatru da skoči. U srce samog Pakla. I u njemu pronađe to tako žuđeno oslobođenje. Moja velika i hrabra majka.

Okrenuo sam se, zgađen. Bez riječi otišao. Dok mi je pred očima lebdjela slika one nasmijane žene i djece za trpezarijskim stolom. I slika moje sestre. Kojoj ja i dalje moram biti. I brat i otac i majka. Filosofija perreniss.

Za P.U.L.S.E Katarina Sarić

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

  Katarina Sarić, priča