Vermerova renesansa i “Žena sa vagom”

Nakon smrti Jana Vermera 1675. godine, malo se znalo o njegovom životu i djelu. Grad Delf u kojem je rođen, za života, a ni nakon umjetnikove smrti, nije uspio da prepozna značaj njegove umjetnosti. Ipak, francuski umjetnik Thore Burger, uticao je na popularnost Vermerovih djela, nakon što je ugledao njegovu sliku “Pogled na Delf” u muzeju u Hagu 1842. godine. Nakon dvadeset pet godina istraživanja Vermerovih djela, napisao je monografiju o ovom izuzetnom slikaru. Značaj Vermera počeo je da raste sa razvojem impresionističkog pokreta u Francuskoj i u cijelom svijetu.

Vermerova djela, u svoj svojoj jednostvanosti i tajanstvenosti, bude u posmatraču određeni stepen uznemirenosti, a njihov značaj dolazi do izražaja tek u periodu kada je napravljen otklon od posmatranja slikarstva kao puke ilustracije istorijskih ili scena iz mitologije. Tako je razvoj realističe umjetnosti u Francuskoj, u velikoj mjeri uticao na popularnost ovog umjetnika, a kako su godine prolazile, Vermerova djela su dobijala sve više na značaju. Posebno se isticalo njegovo umijeće u naglašavanju dijela prostora uz pomoć svjetlosti, a mnogi umjetnici počeli su da stavljaju njegova djela u rang sa Rembrantovim.

Veliki holandski slikar, često je nazivan “delfskom sfingom”, jer su sve njegove slike, manje ili više zagonetne, sa izuzetno naglašenom simbolikom, i ne uvijek lako čitljivim prenesenim značenjem scena koje su predstavljene na djelima.

Poput mnogih velikih umjetnika, kakvi su El Greko ili La Tor, Vermerov geniji je polako dolazio do izražaja, a doživio je svoj vrhunac kroz poštovanje koje mu danas ukazuje naša generacija. Ipak, dva vijeka zanemarivanja njegovog rada i djela, uticala su na činjenicu da imamo vrlo malo dokaza o njegovom ranom životu. Tako se danas ideja o Vermeru kao slikaru, vidi jedino kroz njegova djela, od koja je dvadeset i jedno prodato na aukciji u Amsterdamu 1696. godine.

Ono što sa sigurnošću možemo reći je da je Vermer rođen u Delfu 13. februara 1632. godine, da je kršten 31. oktobra, da je bio oženjen sa Katarinom Bolnes, te da je bio predsjednik Esnafa Svetog Luke[1] od 1662. do 1663., i opet od 1670. do 1671. godine. Prema statutu, da bi umjetnik moga da bude primljen u ovaj esnaf, morao je da šegrtuje šest godina kod umjetnika priznatog od strane Esnafa. Postoje neke naznake da je u Vermerovom slučaju to bio Leonard Bramer, ali su stilske razlike između ovog umjetnika i Vermera toliko velike, da je ovu teoriju nemoguće potkrijepiti činjenicama.

Po nekim zapisima, vjeruje se da se Vermer bavio tkanjem svile, da je bio krčmar, a najvjerovatnije i prodavac slika, dok podaci o njegovom formalnom obrazovanju nikada nijes pronađeni.Njegov otac rođen je 1591. godine u Antverpenu, a preselio se u Amsterdam 1611. godine, kako bi se bavio trgovinom svile.  Poznati nadimak za Vermera bio je “Vos”, a u periodu od 1625. do 1629. godine, uzeo je pod zakup krčmu čiji je zaštitni znak bila lisica, što je predstavljalo aluziju na njegovo ime.[2] Nastavio je da se bavi trgovinom svile, iako je kao svoju osnovnu djelatnost navodio posao sa umjetninama, i to nakon što je primljen u Esnaf Svetog Luke. Iz jednog dokumenta iz 1640. godine, vidljivo je da je Vermerov otac Rejnir poznavao umjetnike kakvi su Baltazar van der Ast, Piter Stenvik i Piter Grunevegen, pa se pretpostavlja da su upravo oni mladom Vermeru usadili prve sklonosti prema umjetnosti.

J.M. Montias je došao do podataka da je Vermerov djed po majci, časovničar Baltazar Klaszon Gertris, bio umiješan u neke nezakonite poslove, povezane sa krivotvorenjem novca, što je preraslo u veliku aferu u koju se uključio i javni tužilac. Dva Gertisova saučesnika osuđena su na smrt, a on je uspio da pobjegne u Hag, da bi na kraju dospio u Goringham, gdje je živio mirno do kraja života.

Vermer se oženio Katarinom Bolnes 20. aprila 1653. godine. Kćerka bogate Marije Tins, koja se u početku protivila ovom braku, bila je često i jedan od akata na Vermerovim djelima. Pretpostavlja se da je Katarina dolazila iz bogate porodice, te da je upravo nemogućnost Vermera da je samostalno izdržava, bio jedan od problema prilikom zaključenja braka. Takođe, Vermer je bio kalvinista, dok je Katarina Bolnes bila katoličke vjere. Često se govorilo da je Vermer omekšao osjećanja Marije Tins time što se preobratio u katoličku vjeru, mada za to ne postoje pouzdani dokazi. Katarina mu je rodila petnaestoro djece, od kojih je četvoro umrlo dok su još bili mali.

Vermer je vjerovatno vrlo malo slikao za javno tržište umjetnina, i većinu svojih slika radio je za bogate patrone koji su naročito cijenili njegov rad. To objašnjava njegov, po opusu, mali broj slika. Jedan od njegovih mecena bio je i pekar Hendrik van Bujten, kojeg je posjetio plemić Baltazar de Monakoni, koji je o Vermeru zabilježio sljedeće: “Sreo sam se sa slikarem Vermerom u Delfu, ali on nije imao nijednu od svojih slika kod kuće. Mi smo, međutim, jednu njegovu sliku, koju je prodao za 100 livreja vidjeli kod jednog pekara, mislim da je čak i pest pistola previsoka cijena na nju.”[3]

Posljednje godine Vermerovog života bile su obilježene dramatičnim pogoršanjem njegovog finansijskog stanja. Vjeruje se da je i tokom života živio veoma skromno, a što se naslućuje na osnovu opisa namještaja i pokretnosti u njegovoj kući, te zapisa koji ukazuju na česte pozajmice novca.

Između Francuske i Holandije 1672. godine, je izbio rat, a francuske trupe su velikom brzinom napredovale ka sjevernim oblastima Ujednjenih provincija, što je dodatno pogoršalo njegovu finansijsku situaciju. Kao posljednji pokušaj odbrane od francuske vojske, otvoreni su nasipi, što je izazvalo poplave u mnogim područijima, uključujući i zemlju njegove svekrve, koja je davana u zakup. Ta katastrofalna godina postala je poznata pod imenom rampjaar[4], i od tada Vermer nije prodao ni jednu svoju sliku.  Umro je 15. decembra 1675. godine, u četrdeset i trećoj godini, a naslijedilo ga je jedanaestoro djece. U to vrijeme, jedina Vermerova djela koja je i dalje posjedovala njegova žena Katarina bile su slike pod nazivom Schilderconst[5] i Žena sa bisernom ogrlicom. Većinu drugih slika u tom periodu posjedovao je  štampar Jakob Disius, koji je umro u oktobru 1695. godine. Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, Vermerova djela prodana su na aukciji u Amsterdamu. Zapanjuje i to što procjene vrijednosti njegovih slika nijesu bile niske, pogotovo kada se uporede sa cijenama koje su ponuđene za druga izložena djela. Slika “Žena sa vagom“, koja je i glavna tema ovog rada, procijenjena je na 150 zlatnih guldena. Radi poređenja treba napomenuti da je Isak van Ostadeom 13 svojih slika prodao za 27 zlatnih guldena.

.

Karakteristika Vermerovih djela

Vermerova djela su generalno slična, u smilsu tematike koju je obrađivao. Tako se u slučaju nešto manje od 40 platana koja se pripisuju ovom umjetniku, tematika vezuje za prikazivanje enterijerskog prostora pripadnika srednje klase, sa portretima stilski odjevenih ljudi, zaokupljenih u razgovoru ili sa nekom svakodnevnom aktivnošću. Vermer prikazuje ženu koja sipa mlijeko u suncem obasjanoj sobi, djevojku koja čita pismo ili se kiti biserima, a nerijetko uvodi i drugu figuru na slici, u liku muškarca koji nudi ženi piće, ili sluškinje koja donosi pismo. Ipak, jedan dio njegovog opusa predstavljaju slike takozvane istorisjke tematike, vezane za religijske ili teme iz mitologije, ali i pejzaže Delfa, grada u kojem je radio i živio. Vjeruje se da je ovakva djela, koja u nekom dijelu odskaču od tematike njegovog opusa, radio na početku karijere, a kako bi se dokazao kao izuzetan slikar, cijeneći stav koji je vladao u Holandiji XVII vijeka, a koji je podrazumijevao da su najkompleksnija i najteža za slikanje, upravo djela istorijske tematike. Ipak, za razliku od Italije, sjever Evrope u datom istorijskom periodu nije bio u toj mjeri zaokupljen religijskom i mitološkom tematikom. Umjetnička djela uglavnom su bila naručivana od strane pripadnika više klase, koji su cijenili realistične prikaze svakodnevnog života, više nego od predstavnika protestanstske crkve, dominantno zastupljene u Holandiji Vermerovog doba.

Veremerova umjetnost tipičan je primjer realizma, baziranog na brižljivom vođenju računa o efektima svjetlosti i atmosfere, kao i o razlikama u teksturi materijala, te vjernom prikazivanju trodimenzionalnog prostora, sa naglašem izražajnošću, vidljivom kroz reakciju aktova u odnosu na događaje prikazane na slici. Želja da realno prikaže fizički svijet, vidljiva je i u činjenici da Vermer nerijtko u svojim djelima uvodi motive muzičkih instrumenata, geografskih karata, slika na slikama, koje često upućuju na centralni tematiku djela koju umjetnik pokušava da prenese. Sa pojedinačnim predmetom, prikazanim u sobi ili u ruci glavnog aktera slike, koji može biti ljubavno pismo, časa vina, ili u konkretnom slučaju vaga, Vermer ukazuje na tematiku djela koju pokušava da obradi. Mnogi oslikani predmeti u enterijeru, poput geografskih karata, draperije, a naročito bisera, pored toga što ukazuju na interesantno poigravanje svjetlosti u prostoriji koja se prikazuje, upućuju posmatrača da promisli o životima ljudi koji su naslikani, te navodi na zaključak da se radi o pripadnicima više klase, ali ipak običnim ljudima, čiji lični predmeti simbolizuju njihova nadanja, stermljenja i život.

Izvanredna jednostavnost vidljiva na njegovim slikama, dozvoljava posmatraču da izvuče određene pretpostavke o načinu života u Delfu iz Vermerovog vremena.

Ujedinjena provincija je 1581. godine, nakon Vestfalskog ugovora, dobila status Republike i bila prisajedinjena sa Francuskom, što je uticalo na razvoj i prosperotet Delfa, koji postaje grad povoljan za praktikovanje tradicionalnih zanata povezanih sa keramikom i izradom tepiha. Upravo taj društveni sklad uticao je na Vermerova djela, koja su bila bazirana na prikazivanju zamišljenih, zgodnih vojnika, prije nego onih koji se vode oružijem, kao i žena koje jasno zrače svojom ženstvenošću, sa gestovima koji su puni elegancije. Ipak, na osnovu djela nekih drugih umejtnika, kakvi su Jan Steen ili Pieter de Hooch, može se pretpostaviti da život u Delfu nije uvijek bio tako miran i spokojan. Možda je upravo u tome i veličina Vermerovog umijeća, koji je uspio da kroz djela koja je radio, inspirisan sopstvenim okruženjem i svojim domom, ukaže na mirnoću i spokoj svakodnevnog života.

Vjeruje se da su enterijeri koje je Vermer predstavljao bili upravo onakvi kakvi su i na slikama, jednostavno dekorisani, sa prikazom slike, mape ili ogledala, zadržavajući samo osnovne detalje koji su uticali na jačanje ekspresije same slike. Svaki predstavljeni dio enterijera tretiran je zasebno, sa pokušajem pojednostavljivanja forme, koja je sa druge strane naglašena ili bojom ili zrakom svjetlosti. Svjetlost na Vermerovim slikama dolazi uglavom sa lijeve strane, probijajući se kroz jedva otvoreni prozor, i osvjetljavajući sobu jakim zrakom koji naglašava svaki nabor ili siluetu, te daje čvrstinu figurama i predmetima u prostoriji. Prostor i forma, sa naglašenim konturama sa lakoćom naslikanih objekata, bili su od velikog značaja za Vermera, a na većini djela korišćen je kolorit niskih boja. Umjenik je uglavnom koristio niske tonove boja, sa asimetričnom ali snažnom geometrijskom kompozicijom, koja je često naglašavala osvijetljeni i neosvijetljeni dio prostora. Upravo ovaj odnos svjetlosti i boje, ukazuje posmatraču na to što je ono na šta umjetnik stavlja akcenat, te koja je centralna radnja slike koja se pokušava obraditi.

.

Žena sa vagom

Žena sa vagom, samo je jedno od Vermerovih djela, naslikano u periodu od 1662. do 1663. godine. “Stilski posmatrano, ovo je jedan od najboljih primjera Vermerovog istančanog smisla za ravnotežu i ritam.”[6] Naime, savršena ravnoteža ovog djela stvara monumentalnu kompoziciju koja odiše vrhunskom mirnoćom. Slika se danas nalazi u Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Vašingtonu, Sjedinjene Američke Države, a rađena je u tehnici ulje na platnu.

Na slici je prikazana mlada trudna žena, odjevena u raskošnu ali svakodnevnu odjeću, udubljena u misli, držeći u ruci praznu vagu[7]. Žena je odjevena u plavi kaput, čije rubove ukrašava bijelo krzno, sa bijelom maramom na glavi koja slobodno pada sa obije strane vrata, uokvirujući njeno zamišljeno lice[8]. Njena desna ruka blago je izdignuta i drži vagu, a ispruženi mali prst daje horizontalni naglasak pokretu. Lijeva ruka je graciozno naslonjena na ivicu stola, a postavljena je paralelno sa oslikanom kutijom za nakin, na koju pada plava draperija, i iz koje vire biseri. Kutija i draperija, postavljene su na masivnom, elegantno dekorisanom stolu, čiji je jedan dio osvijetljen, dok su gravure i dekoracije u njegovom donjem dijelu, jedva vidljive. Na stolu se pored bisera, na kojim se prelama svjetlost, prikazani i zlatni novčići.

Svjetlost, koja dolazi sa prozora prikazanog na lijevom dijelu slike, naglašena je nerandžastom bojom zavjese, a obasjava prste desne ruke akta i vagu, čineći da prikazani ambijent predstavlja centralni dio slike.

Vaga kao objekat na slici, te mirnoća u pogledu akta čija je glava blago zakrivljena i okrenuta ka dolje, upućuje posmatrača da razmisli o samom činu vaganja, a samim tim i o pitanjima suda i pravde. Ženska figura je predstavljena statično, što naglašava zamišljenost akta koji se prikazuje, lišavajući ga jasne individualnosti ili odlučnosti u odnosu na scenu u kojoj se nalazi.  Žena na slici predstavlja generalni prikaz ženske osobe, prije nego izdvojeni portret jednog ženskog lika, što utiče na to da se predstavljena figura izuzetno uklapa u cijeli ambijent slike. Vaga, kao čest simbol na djelima u periodu u kojem je Vermer stvarao, predstavljala je fizički i metaforični simbol razumljivosti. Kao predmet, prvi put se pojavila 500 godina pne i zauzela istaknuto mjesto u nauci, ali i politici tog doba.

Čin vaganja naglašen je i prikazom slike “Strašnog suda”, koja se nadvija nad glavom žene, a koja je izrađena u crnim i oker tonovima i sama po sebi predstavlja kompozicioni kontrast u odnosu na prostor koji se nalazi ispred nje.”Tamni pravougaoni okvir, sa naglašenim vertikalama i horizontalama, čini miran postojan okvir naspram kojeg Vermer postavlja figuru žene.” [9]

Na “slici u slici” prikazan je Hrist, podignutih ruku, koji sjedi u slavu sudnjem danu.[10] Prema poznatom hrišćanskom učenju, na dan Strašnog suda, dobro i zlo će se razdvojiti, a blagosloveni će biti odvojeni od prokletih. Hrist u ulozi sudije, duši će podariti ili vječni mir ili je prokleti i osuditi na vječne muke u paklu. Ova apokalipična scena simbolično je povezana sa ženinim postupcima i mislima Vizuelna veza između žene sa vagom i Strašnog suda, iskazana je kroz narativnu komponentu, dajući poseban značaja vagi u ruci žene, koja posmatrana kroz prizmu slike Strašnog suda, ukazuje na to da umjetnik ne pokušava da predstavi vaganje materijalnog, već duhovonog u životu svakog čovjeka. Paralela žene i prikaza Hrista, vidljiva je kroz sam čin vaganja, jer iako diametralno suprotni akti, i jedan i drugi uključeni su u istu radnju, s tim što su Hristove presude vječite, a ženine ovozemaljske. Zamišljenost s kojom žena posmatra vagu ukazuje na to da je njen sud, mada različit po posledicama, podsjednako svjesno odmjeren kao i sud Isusa Hrista. Nadalje, ovaj trenutak je možda povezan i sa trudničinom zabrinutošću nad dušom i budućnosti njenog nerođenog djeteta, što dobija posebno značenje u kontekstu činjenice da je Vermer izgubio četvoro mlade djece. Religijski motiv slike, ukazuje na umjetnikovu vjeru, posebno iskazanu kroz činjenicu da je Vermer kao katolik živio u većinski protestantnoj Holandiji, gdje je katoločanstvo bilo službeno zabranjeno, iako su  dopuštane molitve po privatnim kućama.

Na slici je naglašen kontrast između osvijetljenog i pozadinskog dijela, a pojednostavljivanje forme vidljivo je i kroz smanjivanje samog osvijetljenog dijela, što utiče na stravaranje harmonije u  djelu. Sa željom da istakne osjećaj za prostor, umjetnik na svom djelu uvodi draperiju, čiji nabori ukazuju na položaj svjetlosti u trenutku kada je slika nastala.

Soba u kojoj se nalazi akt je zamračena, jer je zavjesa navučena preko prozora u gornjem lijevom dijelu slike, kroz koji dopire tračak dnevne svjetlosti. Slaba svjetlost koja ulazi u sobu nejednako je raspoređena, a vizuelni prostor slike podijeljen je na osvijetljeni i neosvijetljeni dio, a iz razloga postavljanja izvora svjetlosti u gornjem lijevom uglu. Zatamljeni dio je mjestimično potpuno mračan, naročito u donjem lijevom dijelu slike, pa je vizuelni prostor dijagonalno podijeljen na svijetli i tamniji dio. Nasuprot mraku u donjem lijevom uglu, biseri iz kutije postavljene na stolu blještavo svjetlucaju.

“Na slici “Žena sa vagom”, kao i na Karavađovom “Pozivanju sv. Mateja” svjetlo ne služi samo da se obasja prizor, nego znači i vjersko otkrovljenje.”[11]

Platno je u potpunosti slikano u gradaciji hladnih, neutralnih tonova. Upotreba boja pojačava intezitet i bogatstvo same slike, a pozadina koja je rađena u svijetlo bijelim tonovima, naglašena je tamnim prikazom slike Strašnog suda. Na samom djelu je vidljivo interesantno uklapanje plave boje draperije i žute, koja je vidljiva na zavjesi i haljini akta, a koje su savršeno uklopljene u kontrastu, jedna u odnosu na drugu. Na odjeći žene vidljiva je nerandžasta boja, čija je jačina naglašena upotrebom tehnike karakteristične za impresioniste, bazirane na predstavljanju sjajnih tačkica, koje naglašavaju površinu na kojoj se nalaze i stvaraju osječaja sjaja vidljivog kod predstave zrakova sunca ili svijetlih kapljica rose.

Na djelu je, paralelno sa ženom, prikazano i ogledalo, koje simbolizuje potrebu za upoznavanjem samog sebe, a koje stavlja još veći akcenat na sami čin vaganja. Za razliku od Vermerovog djela, ogledalo kao čest prikaz na baroknim i renesansnim slikama, uvođeno je u cilju stavljanja akcenta na egocentrizam akta, blisko povezan sa temom taštine i zaljubljenosti u materijalno, ovozemaljsko, površinsku ljepotu. Ipak, žena sa vagom kao da nije svjesna ogledala koje se nalazi ispred nje, njena glavna misao vezana je za vagu koju drži u ruci. Sa harmonijom i unutrašnjom mirnoćom, ona pokušava da pronađe pravu mjeru i ravnotežu, svjesna konačnog suda koji je tek čeka, ali kojeg se ne boji.

Kompozicija slike djelimično je određena perspektivom. Zamišljeni presjek diagonale, možemo da stavimo u vrhu ogledala, koji bi išao do desne strane stola, na mjestu dodira ženinog malog prsta i okvira slike. Pažljivim posmatranjem okvira “slike u slici”, zapažamo da je desni dio niži u odnosu na lijevi, koji se nalazi odmah ispod ženine ruke. Savršena kompozicija ženinog malog prsta, i lijevog kraja slike, nagovještava posmatraču da pogled skrene sa vage, kao centralnog dijela slike, na prikaz Strašnog suda, koji je u direktnom, simboličkom značenju, povezan sa ovim predmetom.

Čitavom stabilnom kompozicijom vlada spokojma atmosfera. Vermer nas je smjestio na intimnu udaljenost, u relativno plitak prostor koji je oblikovan uokolo lika. Mreža horizontalnih i vertikalnih linija u osnovi slike omekšana je blagim oblinama žene i naborima plavih sraperija u prednjem planu, kao i kosim uglovima ogledala. Nacrt je tako savršen da ne možemo pomjeriti nijedan element a da ne narušimo njegovu tananu ravnotežu.

.

Razlike u tumačenju Vermerove “Žene sa vagom”

Dugo je ova slika tumačena kao prikaz teme taštine, a kontrast između “Strašnog suda” i vage u ruci akta tumačen je kao suprotnost između vječitih vrijednosti koje predstavlja Hrist, i materijalnih interesa koji su personifikovani prikazom žene.[13] Ova teorija bila je baizirana na pretpostavci da se na tasovima vage nalaze skupocjeni predmeti, biseri i zlato, ali se konzervatorskim istraživanjem utvrdilo da je vaga prazna, što upućuje na namjeru autora da stavi akcenat na sami čin vaganja, a ne na objekat čija se težina mjeri, te na činjenicu da je odluka ove žene da se odrekne svake raskoši već donesena. Infracrvenom fotografijom, utvrđeno je da je Vermer pomjerio položaj vage prilikom izrade djela, dajući joj centralno mjesto na slici. Kako bi slika bila skladnija, on vagu smješta uporedo sa ravninom slike, umjesto da joj dopusti da se udalji u prostoru.

Tumačenje djela kao prikaza taštine proizišlo je iz posmatranja bisera kao simbola bogatstva, te kao teme koju je Vermer često obrađivao. Tako je na njegovom djelu “Žena sa bisernom ogrlicom”, prikazana mlada žena, koja na svoj vrat stavlja bisere, ogledajući se u ogledalo. Kompozicija ove slike u bliskoj je vezi sa “Ženom sa vagom”. Na oba umjetnička djela, prikazana je ženska osoba, koja svojim djelovanjem čini centralnu temu slike. I žena sa bisernom ogrlicom, i žena sa vagom, nalaze se pored prozora napola zamračene prostorije, dok je na stolu ispred njih postavljena draperije preko koje se prelama svjetlost, dajući život trenutku koji umjetnik pokušava da predstavi. Pretpostavlja se da je djevojska sa bisernom ogrlicom, kao i žena sa vagom, trudna, a jačina nerandžaste i žute boje zavjese pored prozora na oba umjetnička djela, jasno naglašava prodor svjetlosti u prostoriji. Motivi koji su vidljivi i na jednoj i na drugoj slici su ogledalo i biseri.

Ipak, postupak mjerenja, ali i odnosa prema biserima i ogledalu, na dvije slike potpuno je drugačiji. Prikaz žene sa vagom, iako sa evidentnim postavljanjem istih simbola, ipak nije sinonim taštine. Žena na ovoj slici nije skoncentrisan na bisere koji se nalaze ispred nje, nego na samu vagu, sa izrazom unutrašnjeg mira, harmonije i vedrine. “Nema psihološke napetosti koja bi govorila da postoji neki nesklad između onoga što ona čini i implikacije Strašnog suda. Vaga označava njeno osjećanje odgovornosti u odmjeravanju i uravnotežavanju vlastitih postupaka.” [14] Kod “Žene sa vagom” ogledalo nije simbol njene raskoši, egocentričnosti ili vjerovanja u sebe. Ono je predstavljeno kao sporedni, a ipak bitan element slike, koji ukazuje na traženje unutrašnje ljepote, smisla i uspostavljanja ravnoteže u životu, blisko povezane sa vagom i prikazom Strašnog suda. Biseri, u odnosu na vagu koju ženski akt drži u ruci, a koja je obasjana svjetlošću i samim tim izdvojena kao centralni dio slike, nijesu dominantni u priči koju umjetnik pokušava da prenese. Sa druge strane, pokret, ali i izraz lica “Žene sa bisernom ogrlicom”, upućuje na njeno oduševljenje, izazvano materijalnim, onim što drži u ruci i onim što vidi u ogledalu.

Kako je Vermerov pristup temi koju je obrađivao bio suptilan, teško je ograničiti se na samo jedno tumačenje ovog umjetničkog djela. Dvosmislenost “Žene sa vagom”, pojačava zanimanje za ovu sliku, a pažljivo organizovana kompozicija, ukazuje na to da je umjetnik imao jasnu ideju prilikom njenog stvaranja. Možda je upravo zbunjenost posmatrača u odnosu na tumačenje ovog djela, i bio jedan od ciljeva koje je Vermer, kroz svoju umjetnost, pokušao da presene.

.

Poređenje sa Piterom de Hohom i njegovim djelom “Mjeračićom zlata”

“Ženu sa vagom” moguće je uporediti sa djelom Pitera de Hoha “Mjeračića zlata“, koji je takođe pripadnik holandske škole. Iako je tematika obije slike približno ista, pa naslućuje da su se umjetnici poznavali, cijeneći da su radili u istom vremenskom periodu, De Hohovom djelu nedostaje istančanost koja je vidljiva kod Vermeera. Žena na De Hohovoj slici ne posmatra vagu, ona je u pokretu i na tas stavlja zlatnike. Ta aktivna kretnja je odvaja od ritmova i strukture sobe u kojoj se nalazi i čini da žena djeluje kao dodati element, što doprinosi utisku da bi slika bila potpuna i da ona nije prikazana. Nasuprot tome, Vermerova slika je u potpunosti posvećena prikazanom aktu žene, koja je ispunjava i jedan je od centralnih aktera tematike na koju se pokušava ukazati. Linije perspektive ogledala, na primjer, stiču se u tačku nestajanja kod njene desne ruke. Ta podudarnost, udružena sa dodatim strukturama Strašnog suda, podvlači značaj gesta mlade žene i uključuje je u geometrijsku organizaciju slike. De Hohova žena mjeri zlato ispred zida blago ukrašenog pozlaćenom kožnom presvlakom, sa prikazom poluotvorenih vrata koja vode u drugu sobu. Enterijer sobe, jako naglašen žutom bojom, ni u kom dijelu ne stavlja akcenat na sami čin mjerenja. Posmatrač stiče utisak kao da ženski akt pored mjerenja, može biti zaokupljen i bilo kojom drugom radnjom, što ne bi uticalo na promjenu kompozicije slike.  Ni jedan od elemenata prikazanih na slici, ne ističe tematski gest žene sa vagom, za razliku od Vermera kod kojeg je čin vaganja naglašen prikazom Srašnog suda. De Hohovom djelu nedostaje unutrašnje jedinstvo, ne samo kompoziciono nego i tematsko, koje je apsolutno vidljivo kod Vermera.

Iako nesumljiv značajan, De Hohov prikaz više aludira na materijalno, te tretira sam čin vaganja kao ono što u pojavnom smislu on jeste, mjerenje težine zlata koju žena posjeduje. Sa druge strane, Vermer vaganju, uz usporedbu sa Strašnim sudom, daje simbolično, duhovno značenje, te posmatrač kroz subjektivan utisak o djelu, prije razmišlja o temama sudbine, suda i pravde, te ravnoteže u životu pojedinca, nego o onom materijalnom, na primjer vrijednošću bisera koje žena posjeduje. Najzad, Vermeer prevazilazi tematsko žanrovko usmjerenje prizora, dok De Hoh, koji naglašava ženine postupke, a ne njene misli, u tome ne uspijeva.

Teško je definisati što je ono što “Ženu sa vagom”, Jana Vermera čini jedinstvenom u odnosu na ostala umjetnička djela. Slika na prvi pogled zrači jednostavnošću, reflektuje mir i spokoj. Ipak, iako ne previše opterećeno bojom, brojem figura ili prenaglašenim enterijerom, djelo kroz dva ili tri motiva, oslikana tamnim tonovima, skoro postavljenim u pozadinskom dijelu radnje, privlače posmatračevu pažnju, te daju utisak da predstava onoga što vidimo ima dublje značenje, koje prevazilazi ono materijalno ili vidljivo, a tiče se onog nedokučivog i često nerazumljivog, duhovnog, koje samo po sebi ima više značenja. Posmatrača slika dovodi i u svojevrsnu zabunu. On vjeruje da je slikar kroz prikaz Strašnog suda stavio akcenat na religiju, božiju istinu, ali sumnja u prikazanu ženu, zamiščjenju, trudnu, okruženu biserima i zlatnim novčićem, sa vagom u ruci. Da li ona predstavlja simbol zemaljskog, ili je poput Hrsita na Strašnom sudu, uspjela da se uzdigne u duhovno? Da li spokoj na njemom licu simbolizuje uzdizanje u odnosu na zemaljsko i materijalno, ili je prije izraz blaženstva iskazan neznanjem, jer materijalno se ipak prije dokuči, lakše razmije i bolje prihvati od onog vječnog, duhovnog.

Vermerov geniji upravo je baziran na tome. Kao i svaka umjetnost, njegov prikaz nije lako dokučiti. U nekim djelovima jeste konkretan i jasan, ali u onim drugim postavlja se kao otvoren, ne lako dokučiv, i prije svega reflektovan krzo samo oko posmatrača. Veličina umjetnosti, umjetnika, Vremera, upravo je satkana u misticizmu, u tome što nijesmo uvijek sigurni što je ono što vodimo, a što nas direktno poziva da pogledamo duboko u sebe, te na osnovu sopstvenog subjektivnog pogleda na svijet, dokučimo ono što je Vermer, u čiji geniji ne sumljamo, pokušao da predstavi. Tema taštine, mjerenja i domjeravanja, reflektovana je na toliko mnogo djelova života svakog čovjeka. Vaga je ekonomski, politički, duhovni simbol, baziran na ravnoteži, mjerenju, pravdi, aspektima života koji se ponekad čine nedokučivim, ali svakako jesu osnov postojanja čovjeka kao takvog. Toliko malih detalja, koji se otkrivaju pri svakom novom sagledavanju slike, izazivaju u posmatraču sve više i više pitanja. Teško je dokučiti što misli Vermerova “Žena sa vagom”, da li je ona pandan Hristu, samo na zemlji, ili neznaveni akter za kojeg je nemoguće da donese sud. Umjetnost nije dati odgovor na ovo i mnoga druga pitanja koje djelo izaziva, umjetnost je uticati na posmatrača i navesti ga na razmišljanje, navesti ga da se pita.

Za P.U.L.S.E Jelena Žarić

Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E

.

Bibliografija

• Wheelock, Arthur K. JR., Vermeer, Prosveta, Vuk Karadžić, Beograd, 1976.
• Janson, H.V., Jandon, Ebtoni G., Istorija umjetnosti, Stanek doo, Varadžin, 2013.
• Schneider, Norbert, Vermer, Taschen, Koln, 2007.
• Diehl, Gaston, Vermeer, The hyperion press, London, 1992.
• Huera, Robert D., Vermeer and Plato: Painting the ideal, Rosemont publishing and print coop., NY, 2005.
• Montanis, John, Michael, Vermer and his milieu, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1989.

 .

[1] Ovaj Esnaf je uključivao slikare svih žanrova, trgovce staklom, proizvođače porcelana, vezilje i trgovce umjetninama, a do 1620. godine i ćilimare.

[2] “Vos” na holanskom znači lisica.

[3]  Schneider, Norbert, Vermer, Taschen, Koln, 2007, str. 10

[4] Na holandskom “katastrofalana godina”

[5] Slikarska umjetnost

[6] Wheelock, Arthur K. JR., Vermeer, Prosveta, Vuk Karadžić, Beofrad, 1976, str.107.

[7] Još jedno Vermerovo djelo za koje sa sigurnošću možemo reći da sadži prikaz trudne žene je slika “Djevojka u plavom čita pismo”.

[8] Bijela marama na glavi ženskog akta, čest je prikaz na Vermerovim slikama.

[9] Wheelock, Arthur K. JR., Vermeer, Prosveta, Vuk Karadžić, Beofrad, 1976, str.106.

[10] Prema nekim tumačenjima, na ovom dijelu slike prikazan je Sveti Mihailo na Strašnom sudu. Ipak, bez obzira na izrečeno, razlika u tumačenjima ne utiče na promjenu simbolike slike.

[11] Janson, H.V., Jandon, Ebtoni G., Istorija umjetnosti, Stanek doo, Varadžin, 2013, str. 38.

[12] Janson, H.V., Jandon, Ebtoni G., Istorija umjetnosti, Stanek doo, Varadžin, 2013, str. 38.

[13] Slika se često nazivala “Ona koja odmjerava bisere” ili “Ona koja odmjerava zlato”.

[14] Wheelock, Arthur K. JR., Vermeer, Prosveta, Vuk Karadžić, Beograd, 1976, str.106.

  Jan Vermere, Jelena Žarić, Slikarstvo, Umetnost