Vrijednost drugog čovjeka

Često smo u medijima suočeni sa, na prvi pogled humanističkim konstatacijama filozofa, etičara, moralista, političara, pa i sasvim običnih građana, kako je čovjek naše najveće, nemjerljivo bogatstvo, o kojemu treba brinuti i čuvati ga k’o kap vode na dlanu, e da bismo još i češće ostajali razočarani uvidjevši kako ga se isti dušobrižnici odriču kao potrošne robe najniže kvalitete, čim im se pruži prilika da tu „cijenjenu“ sirovinu zamijene za ne toliko nemjerljive, ali utoliko im značajnije vlastite probitke. Praktična vrijednost čovjeka često se iskazuje sasvim minornom, posebno u krajnjim situacijama poput ratova primjerice, gdje se uglavnom koristi kao jeftino topovsko meso zarad ostvarenja proklamiranih ciljeva zaraćenih strana. Kolikom zaista cijenimo vrijednost čovjeka – bilo kojeg ljudskog bića a ne samo onih s kojima smo najintimnije povezani – najbolje spoznajemo po tome što smo spremni za njega učiniti djelom, a ne samo na riječima. Kakva je refleksija vrijednosti druge jedinke u našim očima kada ona dotakne samo dno; u okolnostima koje je prisiljavaju tavoriti na tankoj granici koja odjeljuje ovaj od „onoga“ svijeta? Što smo sve spremni zaista učiniti kako bismo je zadržali na ovom, „najboljem od svih svijetova“? Ograničit ćemo se na „normalne“, društveno prihvatljive okolnosti (daklem s izuzetkom po većinu stanovništva ekstremnih situacija poput revolucija, ratova i sličnih) koje, gledano očima pojedinaca involviranih u drame subjektivnih svjetova mogu po njih biti itekako nenormalne i neprihvatljive, daklem i ekstremne. Kako upravo razmatrajaći ekstremne situacije ponajbolje možemo shvatiti bit stvari, ograničimo se na jedan takav krajnji čin svake osobe – samoubojstvo.

Samoubistvo ili suicid je potez jedinke kojim se ona zauvijek oprašta od ovoga svijeta. Problematizirat ćemo neka pitanja koja istinsko samoubojstvo, pa čak i ono fingirano kao poziv u pomoć, s namjerom da se ukaže okolini na neizdržive teškoće osobe (mada često to fingiranje, na žalost, uspije i preko očekivanja očajnika koji se odlučio na taj potez) izaziva. Ritualnim samoubojstvima zbog gubitka časti, tipa japanskog seppukua – paranja trbuha mačem, ili samoubistva iz domoljublja, poput japanskih pilota samoubojica kamikaza, u svojoj osnovi sasvim srodna suvremenim terorističkim činima bombaša samoubojica (fluidne li razlike između domoljublja i terorizma!) neka se više bave psihijatri. Nas će ovdje zanimati suicidi koji se dešavaju zbog nesavladivih psiholoških teškoća na koje pojedinac može naići kad padne na samo dno života. Sasvim svejedno jesu li to zdravstveni problemi koji dovode do zahtjeva za dobrovoljnom eutanazijom (također vrsta suicida učinjena doduše tuđom rukom, ali na vlastiti zahtjev), ljubavni jadi, financijski problemi, ili nemogućnost uklapanja u okolinu primjerice.

Ima li samoubojstvo smisao? Ima li suicid svrhe? Je li ono (u nekim slučajevima) opravdano? Pitanja su sasvim krivo postavljena. Samoubojstva nisu ni smislena ni besmislena. Ni čin junaštva ili kukavičlika. Nit’ imaju ili nemaju smisao. Ona se naprosto – dešavaju. Čovjek može doći do ponora, i ako mu – i kada mu – nitko nije zaista spreman pružiti ruku, pronalazi u tim okolnostima za sebe jedini mogući izlaz. Vidjet ćemo ubrzo kako treba postaviti pitanje.

Ljudi često pričaju o suicidu, najčešće potaknuti tragičnom sudbinom nekog rođaka ili znanca, zauzimajući pritom često sasvim oprečne stavove. Razmotrimo neke od tih viđenja svojevoljnog ljudskog oproštaja od tereta svijeta i života; najprije jedno sasvim specifično. Što mislite, kako bi se netko – pun vjere u Spasitelja, vjerskog zanosa, pričica o “onom svijetu” i blaženstvu koje on pruža iskrenim vjernicima – ponio kad mu se, prema njegovom mišljenju, postavi bezobrazno pitanje:

„Kad je već „tamo“ tako bajno, slasno i lasno i neizmjerno bolje – što vas još drži tu? Što odmah ne uzmete nepovratnu kartu? (što je; nema mjesta, prebukirano, ne ide vam se, slabe veze, imate ovdje neodgodivih poslova, ipak je „gadna realnost sadašnjosti“ bolja od neizvjesne budućnosti, ne pušta vas rodbina, čekate „lični poziv“ nebeskog hotelijera,…?)“

„Tamo“ označava „onostrani“ bolji svijet – u kojem će „svi grijesi biti oprošteni“ a živjet će se „k’o u Raju“ – naime sam Raj. Da pitanje još pojednostavimo (za „problematiku“ kojom se ovdje bavimo): Zašto ne izvršiti suicid? ”Bezobrazna“ pitanja, za razliku od glupih, imaju smisla – a bezobrazluk, sem toga, ne leži u pitanju već u ušima (glavi) slušatelja kome je postavljeno – zato ponavljamo pitanje: Zašto ne izvršiti suicid? Jasno, odgovor ne očekujem od opisane fiktivne osobe, ali očekujem da svatko od vas da odgovor samome sebi. No, pređimo na konkretniji slučaj. Promotrit ćemo ga na jednom, ne tako rijetkom životnom primjeru.

Zamislite da imate ljubavnih, još konkretnije – seksualnih problema (primjer se, naravno, odnosi na oba spola – jednostavnosti izražavanja radi govorim o muškarcu). Ružni ste (“k’o sam vrag”) ili imate neku „falingu“ (invaliditet fizički ili duhovni) pa – nitko neće s vama u krevet. Da obavite jednu od najznačajnijih bio-psiholoških funkcija čovjeka – reprodukltivnu, praćenu pridodanom dozom užitka (ili obrnuto; ili samo jedno od toga). Padate u depresiju i dolazite na sam rub. Čega? Pa, ponora koji vas dijeli od „onoga“ svijeta.

• obratili ste se (imate li hrabrosti progovoriti o svom problemu) svakom živom – majci, ocu, sestri, bratu, prijatelju, psihologu,…
• obratili ste se (molitvom) i Spasitelju

Nitko se nije odazvao na vaše vapaje. ‘Ajmo prvo riješiti problem Spasitelja (ne volim kad se nadnaravne sile upliću u sasvim ljudske probleme). Naš, već spominjani vjernički prijatelj jamačno bi rekao:

– možda mu se niste ni obratili?

– možda to nije bilo dovoljno iskreno?

– možda nije bilo dovoljno ustrajno?

– možda ste to učinili suviše mehanički?

– možda nije bilo dovoljno vjere u vašem obraćanju?

– možda…

„Možda do možda“, nastojat će obrazlagati ako vam Spasitelj nije pomogao, samo da spasi svoju vjeru u Njega ali gle, začudo – smetnuo je nekako s uma da ne treba spašavati ni sebe niti Njega, već – vas! A dakako da vam nije razriješio problem, sem ako niste našli psihički mir ili se pomonašili i otišli u samostan. Samo sjetite se – vaše su teškoće bile sasvim drukčije vrste! Zato, otpišimo Spasitelja ako je već On otpisao vas. Preostaju nam samo ljudi. No, prije toga – čujem vas, čujem – klikćete:

Bog je čovjeku radi… (radi čega – njegova dostojanstva, dostojanstva života ili stoga što ga potrebuje za neke svoje, nama neznane svrhe?) zabranio suicid!

Ma nemojte – zabranio vam je svojevoljni odlazak u „nesrazmjerno bolji“ svijet, svijet za kojim žudite cijelim svojim bićem, svijet koji kujete u zvijezde. Zašto? Imate neki neodgodivi (prljavi) posao obaviti za njega u okruženju punom zla, prljavštine i nemorala? Pa što ga lično ne obavi – ionako je svemogući? Prpa ga je? Kao što rekoh, preostaju nam samo ljudi.

Da se ne bi osjetili previše uznemireni (preneraženi) – kao naš zamišljeni prijatelj – „bezobraznošću“ pitanja te uslijed toga sasvim previdjeli suštinu stvari, predočit ću manje uznemiravajući scenarij (pažnja – samo za one starije od 18 godina!). Svi su vam dali hrpu savjeta, hrabrili vas svojom ljeporječivošću, nastojali svojom „filozofičnošću“ (spominjali su i Spasitelja) uzdignuti vaš duh – svi su, navodno, upregli sve svoje snage da vam pomognu. Jesu li? Pritom ne mislim na riječi, hrpu sedativa kojima su vas snabdjeli, HELP telefonsku liniju, neznanca koji vas je spasio iz nabujale rijeke u kojoj ste odlučili skončati i time vas ponovno – bez vaše volje – suočio sa problemom koji ste skokom u rijeku smatrali riješenim,… – vi i dalje niste s nikim legli! Problem ostaje – i dalje vas izjeda, grize. Obratili ste se, recimo, psihologinji. Sati i sati terapije, savjeta, recepata,… no – problem je i dalje prisutan. Slijedi jednostavno pitanje: Zašto, umjesto da „filozofiše“, „doktoriše“ i „psihologiše“, nije – legla sa vama – i učas riješila vaš problem? Dok ste rekli keks. Aaaa…hhh!!! Je, li?

Pa imam ja (tj. ona ili on, rekoh da spol nije bitan) svoj moral, svoje ja, svoje ljudsko dostojanstvo, svoju profesionalnu etiku,…Nisam ja nikakva radodajka, prostitutka, kurva! (usput, čak da vam je samo nabavila jednu od opisanih, ili tek dala novac da je platite – riješila bi vaš problem. Samo pitanje je onda, tko je mjerodavniji za posao psihologa?) – preneraženo klikćete. Stvarno? – pitam ja, i vraćam vas maločas otpisanom Spasitelju.

A gdje je bilo Njegovo Ja, dostojanstvo, moral i etika kojoj nas poučava, kad se dao razapeti na križu – radi vas?

On se svega toga mogao odreći zbog ljudi, a vi ne možete zarad drugog čovjeka? Zar je lakše završiti na križu no u krevetu (ili je možda „štos“ u tome što je on unaprijed znao – a savim sigurno je znao jer je jedan od jedinstvenog Svetog Trojstva, koncepta jasnog samo kršćanima – da će uskrsnuti?)? Zar je lakše biti razapet i dati život za tuđe grijehe negoli leći s nekim (i ostati pritom živ) da se spasi drugi život? Ma nemojte?! Ili mi možda uvaljujete da Spasitelju ništa nije grešno obaviti, a vama jeste? „Čovjek je naše najveće bogatstvo“, neprestano slušam od velikih moralista i moralizatora ali, čini se, ne baš neprocjenjivo – zar ne? Na koliko ga u praksi zaista procjenjujemo? E, ali sad će netko reći:

Vjernici misle da ne bježe od stvarnosti, a traže spas u “Nevidljivom prijatelju”- Spasitelju – i/ili drogama, alkoholu i tome slično – jer ih je strah suočiti se sa samima sobom. Nevjernici misle da ne bježe od stvarnosti, a traže spas u “idealnom drugom” (i/ili drogama, alkoholu i tome slično), jer ih je strah suočiti se sa samima sobom. Obje strane misle za ovu drugu kako je na nižem nivou bivstvovanja i žele ju prosvijetliti, što iskazuju na isti način, služeći se različitom terminologijom. Obje strane znaju kako je jedini put “ka spasenju” rad na samom sebi, tj. borba protiv vlastitih slabosti. Niti jedna se strana toga ne pridržava.

No, ako “obje strane znaju kako je jedini put ‘ka spasenju’ rad na samom sebi tj. – borba protiv vlastitih slabosti”– nismo li malčice zaboravili kako samoubojice na njihov čin tjera upravo nesposobnost “da rade sami na sebi” – nesposobnost izlaženja na kraj sa problemom kojeg ne mogu riješiti vlastitim snagama! A to da je “jedini put ‘ka spasenju’ rad na samom sebi” je vrlo daleko od istine. Čovjek je socijalno, dakle – društveno biće – i kao takav ima pravo, sem što daje doprinos zajednici, od nje očekivati i pomoć kada mu je nužna. Dakle da ne ostane osamljen – oslonjen sam na sebe. Posebno onda kada mu je to najteže. Možda spomenuti stav neki zauzimaju iz jednostavna razloga što su ipak dovoljni sami sebi!?

Da se na samom kraju, vratimo na početak teksta i konačno postavimo jedino pravo pitanje:

Što smo zaista konkretno učinili, koje je to naše djelovanje bilo primjereno težini problema – problema koji može rezultirati gubitkom ljudskog života – a da nije puki savjet ili besmisleno prenemaganje i pametovanje o smislu i besmislu, opravdanosti i neopravdanosti suicida? Što smo praktično učinili da zaista spasimo ljudski život i vratimo mu izgubljeni smisao? Jesmo li spremni platiti punu cijenu tog poduhvata?

Kada na to odgovorimo sebi (a da se ne izgubimo u „pametnim“ psihoanalizama onoga tko je postavio to pitanje) bit ćemo bliži razumijevanju suicida, samoubojica i samoga sebe. A dotle će se ona dešavati i dalje, bez obzira na naše jalove rasprave!

Na problem samoubistva teško je dati konačne i određene odgovore, pa ni meni nije bila namjera to učiniti. Problematizirao sam neke stavove spram suicida želeći prvenstveno ukazati da ljudi često ne čine – iz raznoraznih razloga – najoptimalnije i najprimjerenije praktične poteze koji bi zasigurno spasili mogućeg počinitelja očajničkog čina. Vidim, opet ćete mi se usprotiviti. Jedni će preporučiti antidepresive i slične medikamente, no – to je naprosto pokušaj nasilnog mijenjanja psihologije osobe, preko utjecaja na njegovu fiziologiju. Pojednostavljeno rečeno, istog oblika kao njegovo izlaganje naizmjeničnom tuširanju vrelom i ledenom vodom, što sve skupa sa biti njegovog problema nemam nikave veze. Drugi će preporučiti znanstveni tretman – seanse sa svojim psihologom – ali, izvodi li šaman ili znanstvenik bajanje, to i nadalje ostaje tek bajanje, baš kao što nakon njega vaš problem i dalje ostaje – vaš problem! Želio sam također potaknuti pitanja o granicama ljudskih sposobnosti da se stvarno – a ne samo deklarativno i formalno – zauzmu za drugog čovjeka. A svatko će tko se sam, ne daj bože, nađe u sličnoj situaciji, svojim vlastitim djelovanjem dati odgovor samome sebi.

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

Tekst je ranije objavljen na portalu:

  Ladislav Babić, Magazin Plus, Psihologija, Samoubistvo, Sociologija