Vrlina nije ništa drugo nego djelovanje u skladu sa zakonima vlastite prirode.
Spinoza

Danas se čini da se pojam “vrlina” odnosi na zastarjeli etički sustav. Vrlina dolazi od latinske riječi vir, što znači čovjek, a virtus označava zaslugu čovjekovu, moralnu snagu koju on razvija, snagu njegove duše. Vrlina je dakle posebna osobina koja čovjeku omogućuje preispitivanje sebe i rađanje nutarnjeg života pomoću sagledavanja samoga sebe i ispravljanja.

…vrlina je izraz prave čovjekove prirode – njegove tajanstvene, duboke prirode – one koja mu dopušta pristupanje savjesti, vlastitom dostojanstvu.

Pojam “vrlina” opisuje podjednako aktivni princip i konačni uzrok stvari. Tradicija doista govori o “vrlinama biljaka”, o umirujućem djelovanju lipe ili osvježavajućem mente, naprimjer. Vrlina je u tom smislu neodvojiva od aktivnog životnog principa. Prenesena na ljudsku razinu, vrlina je izraz prave čovjekove prirode – njegove tajanstvene, duboke prirode – one koja mu dopušta pristupanje savjesti, vlastitom dostojanstvu.

…neophodno je da ponovno procvatu ljudske vrline koje čovjeka vraćaju na njegovo pravo mjesto u društvu i univerzumu.

Naš svijet ima nevjerojatnu potrebu za ispravnošću i plemenitošću. Doista, već desetljećima naše društvo vrlo vješto predstavlja mane kao vrline. Time potrošačko društvo unaprijed opravdava proždrljivost, oholost, rastrošnost i taštinu. Osobne kvalitete su obez­vrijeđene. Čini se da u većini zanimanja vještina strojeva i računala nadmašuje ljudske kvalitete. Nasuprot ovakvoj mračnoj stvarnosti, neophodno je da ponovno procvatu ljudske vrline koje čovjeka vraćaju na njegovo pravo mjesto u društvu i univerzumu.

Zašto je potrebno vratiti ponašanje ispunjeno vrlinama? Zato što, čim vanjski pritisak postane prejak, čovjek, zatočenik svojih iluzornih vjerovanja, klone i preispituje se. Potrebno je, dakle, krenuti u njihovo ponovno osvajanje.

“Jedina evolucija koja postoji je naš napor za unutarnjom promjenom. Ne radi se o sjedenju na rubu vremena i čekanju da se sve riješi samo po sebi”, Jorge A. Livraga.

Ponovno buđenje vrlina pokazuje se kao temeljno za djelovanje u svijetu. Da bismo to postigli, potrebno je započeti s nadilaženjem svoje vlastite bojažljivosti, prihvaćanjem boli i teškoća koje susrećemo na životnom putu kako bismo malo-pomalo došli do izražavanja svoje istinske prirode.

Ponovno pronalaženje svoje istinske prirode

Imamo vrlo aktivnu ulogu budući da se vrline ne stječu pasivnošću. “Jedina evolucija koja postoji je naš napor za unutarnjom promjenom. Ne radi se o sjedenju na rubu vremena i čekanju da se sve riješi samo po sebi”, piše filozof Jorge A. Livraga. Evolucija o kojoj je ovdje riječ nužno zahtijeva djelovanje. Probuditi vrline u sebi kroz ustrajnu nutarnju disciplinu vježba je koja nam omogućava da se ponovno susretnemo i povežemo sa svojom istinskom prirodom. “Budite jednostavni, istinoljubivi i prirodni, i filozof u vama će se neminovno probuditi”, govorio je Jorge A. Livraga. Ipak, nije jednostavno doći do jednostavnosti… i do nje se treba doći prirodno, neusiljeno.

…sam temelj vrline je nastojanje otkrivanja svog istinskog bića, povezivanja s njim kako bismo pronašli sreću. Put je, dakle, posut zamkama, ali jednako tako i mirisnim cvjetovima.

Razbijmo uvriježenu predodžbu: vrlina nije ni vanjska zadaća koja traži da se mučimo ni čista obaveza, to nije pokajnički stav koji zahtijeva teške žrtve plaćene u svijetu u kojem su pravedni nagrađeni, a drugi kažnjeni. Ne, sam temelj vrline je nastojanje otkrivanja svog istinskog bića, povezivanja s njim kako bismo pronašli sreću. Put je, dakle, posut zamkama, ali jednako tako i mirisnim cvjetovima.

Jedna od velikih teškoća koju trebamo riješiti da bismo utjelovili vrlinu je kanaliziranje straha. On nas vrlo često priječi u napredovanju, paralizira nas, čini da dajemo prednost uobičajenom i pomirujućem ponašanju, umjesto da izražavamo stav koji je bogatiji vrlinama, tj. dostojanstveniji, plemenitiji i ljepši. Trebamo, dakle, naučiti boriti se sa svojim strahovima, ne njihovim suzbijanjem ni moraliziranjem, nego pre­usmjeravanjem te sile kako bismo stvorili blagotvornu snagu. Naučiti ostati miran, postojan i usredotočen usred oluje, utjeloviti sklad u sebi i oko sebe.

Vrlina je snaga koja dolazi iznutra, koja nam može pomoći nadvladati vanjske prepreke. Za to treba razviti hrabrost, ustrajnost i jasnoću misli, koje nam omogućavaju da preispitujemo vlastito ponašanje i da se ispravljamo.

…nema istinske vrline bez promjene srca; tako dugo dok ne promijenimo srce, dok ga ne pročistimo, vrlina je tek površinski sloj. Ona se može izraziti tek kada se srce otvori suosjećanju, oslobađajući kroz nesebično postupanje snagu naše duše, koja tada može djelovati snažno i djelotvorno.

Izražavanje vrline zahtijeva otvaranje srca. Doista, usvajanje ispravnog postupanja vodi k tome da više cijenimo ispravno djelo od korisnog ili unosnog, čak i ako naš izbor izaziva omalovažavanje mnoštva. “Vrlina dolazi iz srca, a ne iz uma; kad um njeguje vrlinu, to je prepredena računica; to je samoobrana, pametno prilagođavanje okolini”, kaže Krišnamurti. Doista, nema istinske vrline bez promjene srca; tako dugo dok ne promijenimo srce, dok ga ne pročistimo, vrlina je tek površinski sloj. Ona se može izraziti tek kada se srce otvori suosjećanju, oslobađajući kroz nesebično postupanje snagu naše duše, koja tada može djelovati snažno i djelotvorno. Kao što je poučavao Jorge A. Livraga: “Bitna je vladavina duše nad tijelom, dobra nad zlom, velikodušnosti nad egoizmom…”

Čast, disciplina, hrabrost, otvaranje srca, osjećaj za dijeljenje: to su osobine koje trebaju steći i prigrliti oni koji krenu vrlinama ispunjenim putem humanosti.

Autor: Thierry Adda
Prevela s francuskog: Branka Valentić

Izvor: Nova Akropola

  Nova Akropola, Psihologija, Spinoza, vrlina