Kao naučnik, skeptik, Bertrand Rasel religiji pristupa sa čisto racionalnog stanovišta. Kako sam kaže, do svoje osamnaeste godine gaji izvesna deistička uverenja, jer je smatrao da argument o Bogu i prvom uzroku ne može biti oboren, dok nije naišao na pitanje: „Ko je napravio Boga?“, kada postaje ateista.

Bertrand Rasel (1872–1970), jedan od osnivača analitičke škole filozofije, matematičar i istoričar, s pravom se svrstava među najveće umove 20. veka. U toku svoje karijere, ovaj izuzetno plodan i svestran stvaralac ostavio je mnoštvo dela koja se bave problemima logike, matematike, nauke, kao i društvene kritike. U Raselovom opusu se, kao najznačajnija, ističu dela „Istorija zapadne filozofije“, „Principia mathematica“ i „O označavanju“. Za svoj književni rad 1950. godine je nagrađen i Nobelovom nagradom. Kao ubeđenom pacifisti, Raselu je, zajedno sa francuskim filozofom Žanom-Polom Sartrom, povereno da predvodi preki sud za ratne zločine počinjene u Vijetnamu, koji će dobiti naziv „Raselov sud“, ili „Rasel–Sartrov sud“.

U svom književnom radu, Rasel se dotakao i religije. Kao naučnik, skeptik, i ovom pitanju pristupa sa čisto racionalnog stanovišta. Kako sam kaže, do svoje osamnaeste godine gaji izvesna deistička uverenja, jer je smatrao da argument o Bogu i prvom uzroku ne može biti oboren, dok nije naišao na pitanje: „Ko je napravio Boga?“, kada postaje ateista. Njegov slavni esej „Zašto nisam hrišćanin“, u kome na izuzetno lucidan način iznosi argumente protiv istinitosti (hrišćanske) religije, postaje jedan od osnova današnjeg ateizma.

Moralni argument ne može biti smatran nikakvim dokazom božje egzistencije.

Rasel svoj prigovor protiv religije bilo koje vrste deli na intelektualni i moralni. Pod prvim podrazumeva činjenicu da ne postoji nijedan razlog da bismo neku religiju smatrali istinitijom od druge. Budući da se sve religije oslanjaju isključivo na slepu veru, ne postoji nijedan objektivan kriterijum po kome bi pojedinac odabrao islam umesto hrišćanstva ili hrišćanstvo umesto hinduizma. Nekome se jedna religija može učiniti zanimljivijom od druge ili mu se etičke i metafizičke tvrdnje jedne religije mogu više svideti od tvrdnji druge, ali to ne govori ništa o istinitosti te religije. Moralni prigovor Rasela proizlazio je iz njegovog sasvim ispravnog zaključka da religija potiče iz doba kada je čovečanstvo bilo na dosta nižem stupnju društvene razvijenosti. Upravo zbog ovoga, religija nastoji da produži neljudsko ponašanje, koje bi, inače, bilo odavno prevaziđeno. Moralne norme čovečanstva (bar onog njegovog razvijenijeg dela) bitno su se izmenile u odnosu na period od pre nekoliko hiljada godina. Tako je i današnji stav civilizovanog sveta prema ženama, homoseksualcima, pravima čoveka ili seksu bitno drugačiji od onog koji se može naći u zvaničnim stavovima religijskih organizacija. Činjenica da i u 21. veku postoji homofobija i mizoginija, velikim delom je prouzrokovana religijskom zaostavštinom iz starih vremena.

Rasel primećuje i da moralni argument ne može biti smatran nikakvim dokazom božje egzistencije. Jer, ako samo Bog može da utvrdi granicu između dobra i zla, onda za njega te kategorije prestaju da važe, a samom Tvorcu više ne možemo pripisati atribut „dobar“. Budući da je u svakoj teologiji ovo jedna od osnovnih osobina božanstva, i vernici moraju prihvatiti da ove kategorije postoje nezavisno od bilo kog hipotetičnog Boga, samim tim, moralni argument prestaje da bude dokaz za postojanje vrhovnog bića.

Poznat je i njegov argument nazvan „Raselov čajnik“, koji govori o tome da teret dokaza leži na onome ko iznosi tvrdnje. Zamislimo čajnik koji kruži oko Sunca. Čajnik je suviše sitan i na tolikoj je udaljenosti da se ne može nikakvim instrumentom primetiti sa Zemlje. Tvrdnja da čajnik postoji se ne može oboriti, ali zdrav razum nikada tako nešto ne bi prihvatio bez dokaza. Ako se, međutim, oko takve tvrdnje stvori čitava institucija koja će je promovisati, pojedini će je bez preispitivanja prihvatiti.

Kao glavne pokretače religije Rasel vidi strah i potrebu za sigurnošću. Iako se bavio dekonstrukcijom logičkih argumenata za postojanje božanstva, znao je da je kod ogromne većine ljudi razlog za verovanje čisto emocionalne prirode. Kao najjača oružja protiv svake vrste sujeverja navodi ljudski intelekt, znanje i zdrav razum. Pred kritičkim, objektivnim ispitivanjem svaki religijski sistem se ruši. Mogli bismo, na kraju, citirati rečenicu koja odlično oslikava Raselov stav prema religiji: „Religija je nešto što je preostalo iz detinjstva naše inteligencije i ispariće čim prihvatimo razum i nauku kao smernice.“

Milan Polovina

Veliki prasak

Osvajanje sreće – Bertrand Rasel

Knjiga se sastoji od dva dijela. Prvi dio se zove Causes of  Unhappiness a drugi Causes of Happiness ili Uzroci Nesreće i Uzroci Sreće.

Prvi dio 

Chapter One – What makes people unhappy?/Zbog čega su ljudi nesretni? 

“Životinje su sretne dok imaju zdravlje i dovoljno hrane.”

Knjiga koja počinje ovakvom rečenicom, ne može da ostavi nikoga ravnodušnim. Poruke i putokaze koje nam pisac otkriva do puta sreće su i sada pred nama i sto je najvažnije, svima dostupni. Neki od problema i dalje muče ljude današnjice, mada je knjiga napisana 1930 godine. Rasel nam objašnjava kako pojava nesreće lezi djelimično u socijalnom sistemu a djelimično u nama samima. Sa pitanjem “Čemu srljati ka bogatsvu, kada i sami bogataši priznaju svoju bijedu i ubogost.” on nam daje izbor puta i izbor vlastite nesreće. Jeste, možda će put ka bogatsvu na neko vrijeme ukloniti ili umanjiti osjećaj “nesretnosti”, ali dobitak željenog ne rješava problem. On sam piše kako nije rođen sretan, da nije uživao u životu i da je razmišljao čak i o samoubistvu u ranim pubertetskim godinama, a da ga je ljubav prema matematici sačuvala u životu. Nakon svega, tvrdi da je našao način da uživa u životu a da je to postigao tako što je otkrio stvari u kojima uživa, skoncentrisao se na skupljanje istih. Jedna od tih stvari je okupiranost samim sobom. Valjda svi znamo koliko nekome treba vremena da upozna sam sebe? Ja i dalje mislim da je jedan životni vijek malo.

“The psychological causes of unhappiness, it is clear, are many and various. But all have something in common. The typical unhappy man is one who, having been deprived in youth of some normal satisfaction, has come to value this one kind of satisfaction more than any other, and has therefore given to his life one-sided direction, together with a quite undue emphasis upon the achievement as opposed to the activities connected with it.”

Chapter Two – Byronic Unhappiness/Bayronovska nesreca 

“It is common in our day, as it has been in many other periods of the world’s history, to suppose that those among us who are wise have seen through all the enthusiasms of earlier times and have become aware that there is nothing left to live for.”

Kaže Rasel da postoje ljudi koji su ponosni na svoju nesreću. A kaže da postoje ljudi koji ne vjeruju “sretnim nesretnicima” da su nesretni, jer su potajno sretni (?). Autor ukazuje na to da će svaki pametan čovjek biti sretan okoliko koliko mu to mogućnosti omogućavaju. To je naravno pod uslovom da čovjek zna razloge zbog kojih je nesretan a koji su mu u većini slučajeva nepoznati.

“Over and over again in an endless purposeless cycle men and are born and die without improvement, without permanent achievement, day after day, year after year.”

“We are at the present day passing through a somewhat confused period, when many people have thrown over the standards without acquiring new ones. This leads them into various troubles, and as their unconscious usually still believes in the old standards, the troubles, when they come, produce despair, remorse and cynicism. “

“Again: love is able to break down the hard shell of the ego, since it is a form of biological cooperation in which emotions of each are necessary to the fulfillment of the other’s instinctive purpose.”

Chapter Three – Competition/Takmičenje 

U ovom dijelu se pravi razlika između “borbe za život” i “borbe za uspjehom”. Pokušaj autora da u stvari razdvoji bitnost i vaznost izražavanja i misaone revolucije i zloupotrebe. Kada neko kaže da je “borba za život” najčešći uzrok njegove “nesretnosti”, on u stvari misli na ukletu borbu natjecanja za uspjehom i titulama. Naravno, ovo se odnosi na uspjesne poslovne ljude koji su zaboravili na prioritete upadajući u poslovno “vilino kolo”. Takodje se upoređuje želja i volja, a naravno i srljanje, ka tom istom uspjehu (koji toliko često zna da bude i propast) sa sljepilom njegove “religije” i samo-svjesnim uništenjem i sebičnim razmišljanjem da samo uspjeh moze da donese sreću.

Chapter Four – Boredom and Excitement/Dosada i uzbudjenje

Dosada se kvalifikuje kao ljudska emocija. Navodno, samo čovjek može da osjeti dosadu.

“Boredom is essentially a thwarted desire for events, not necessarily pleasant ones, but just occurrences such as will enable the victim of ennui to know one day from another.”

“The opposite of boredom, in a word, is not pleasure, but excitement.”

“The special kind of boredom from which modern urban population suffer is intimately bound up with their separation from the life of Earth.”

Chapter five – Fatigue/Umor 

Stigosmo i do umora i mišljenja da je on u zdravim dozama zdrav. Poboljšava apetit i omogućava bolji san. Naravno, kada je fizički umor u pitanju, ovo može i da pije vodu, ali autor takođe upozorava na drugu vrstu umora, – nervozni umor – koji je, čini mi se popularno dobio ime stres. Dotićemo se i neprospavanih noći zbog briga i nerviranja, noći provedene razmišljajući o problemima kada bi trebali da spavamo i da se odmaramo.

“It is amazing how much both happiness and efficiency can be increased by the cultivation of an orderly mind, which thinks about a matter adequately at the right time rather than inadequately at all the times. When a difficult or worrying decision has to be reached, as soon as all the data are available, give the matter your best thought and make your decision; having made that decision, do not revise it unless some new fact comes to your knowledge. Nothing is so exhausting as indecision, and nothing is so futile.”

Za sve one koji posao smatraju bitnijim od života, prepisuje se Praznik (za vjernike, mislim da je Crveno Slovo) i samo-terapija da se preispitaju od cega to oni bježe. Zdrav čovjek posjeduje svoj sistem za mentalnu disciplinu, i pridržavajući se rasporeda, neće dozvoliti da se mentalno zdravlje naruši zbog “rada”.

“Thinking of things at the right time.” može poslužiti kao početna tačka za ljude koji brinu o svemu i svačemu, i kada treba i kada ne treba.

“Worry is a form of fear.” a jedini lijek da se strah pobijedi je da mu se pogleda direktno u oči.

Chapter six – Envy/Zavist 

Zavist kao bolest se primjećuje kod ljudi još u ranim godinama života i ljubomora kao posebna vrsta zavisti. Fino podsjećanje na staro-Grčku demokratiju koja se dičila parolom “There shall be none first among us.” a gle samo gdje smo danas stigli?  Izbjegavajući zavist, čovjek ima bolju šansu u osvajanju i postizanju sreće. Nezadovoljstvo sobom ili svojim životom takođe moze da pokrene ovu emociju kod emotivno/intelektualno nesigurne/nestabilne osobe. Savremeni čovjek je podležniji mržnji nego prijateljstvu, otuda i toliki broj žrtava koji upadaju u zamke propagande.

“We have reached a stage in evolution which is not the final stage. We must pass trough it quickly, for if we do not, most of us will perish by the way and the others will be lost in a forest of doubt and fear. Envy therefore, evil as it is and terrible as are its effects, is not wholly of the devil. It is in part the expression of heroic pain, the pain of those who walk through the night; blindly, perhaps to a better resting place, perhaps only to death and destruction. To find the right road out of this despair, civilized man must enlarge his heart as he has enlarged his mind. He must learn to transcend self, and in so doing to acquire the freedom of the Universe.”

Chapter seven – The sense of sin/Osjećanje grijeha 

“There is a traditional religious psychology of sin which no modern psychologist can accept. It was supposed, especially by Protestants, that conscience reveals to every man when an act to which he is tempted is sinful, and that after committing such an act he may experience either of two painful feelings; one called remorse, in which there is no merit, and the other called repentance, which is capable of whipping out his guilt”

“But the sense of sin in its most important form is something which goes deeper. It is something which has its roots on the unconscious, and does not appear in consciousness as fear of other people’s disapproval.”

Chapter eight – Persecution mania/Manija gonjenja 

“In its more extreme forms persecution mania is recognized form of insanity. Some people imagine that others wish to kill them, or imprison them, or to do them some other grave injury. Often the wish to protect themselves against imaginary persecutor leads them into acts of violence which make it necessary to restrain their liberty. This, like many other forms of insanity, is only exaggeration of a tendency not all uncommon among people who count as normal.”

“It is the milder forms that i wish to consider, because they are a very frequent cause of unhapiness.”

Chapter nine – Fear of public opinion/Strah od javnog mišljenja 

Opšte odobrenje bliskih nam ljudi je značajan dio sreće u žzivotima mnogih od nas. Da bi mi mogli biti sretni i uspješni, podrška ljudi sa kojima imamo već postojane socijalne odnose i sa onima s kojima živimo i provodimo slobodno vrijeme ima i te kako velik značaj za naše mentalno stanje. Htjeli mi to ili ne, većina nas živi pod “formulama” ustaljenim u našim društvenim krugovima, i svako ko se i malo izdvaja po slobodi/različitosti mišljenja je, naravno, izrod. No, i pored čvrsto ustaljenih društvenih normi i moralnih načela, uvijek su postojali oni koji su se drsko i hrabro protivili ograničavanju i sputavanju uma, a da im je pri tome mentalno zdravlje ostalo netaknuto.

“A dog will bark more loudly and bite more readily when people are afraid of him then when they treat him with contempt, and the human herd has something of this same characteristic. If you show that you are afraid of them, you give promise of good hunting, whereas if you show indifference, they begin to doubt their own power and therefore tend to let you alone.”

Drugi Dio

Chapter ten – Is happiness still possible?/Je li sreća jos moguća? 

“Happiness is of two sorts, though, of course, there are intermediate degrees. Two sorts I mean might be distinguished as plain and fancy, or animal and spiritual, or of the heart and the head.”

U ovom dijelu je zapisano, crna na bijelo, da sreća ne zavisi od fizičke ili mentalne sposobnosti, mjesta života ili uslovima u kojima živimo, sreća zavisi od nas samih i sasvim je do nas i nase sposobnosti da je dokučimo i prihvatimo kao dio nas.

“Belief in a cause is a source of happiness to large number of people.”

“Not so very far removed from the devotion to obscure causes is absorption in a hobby.”

“Fads and hobbies, however, are in many cases, perhaps most, not a source of fundamental happiness, but a means of escape from reality, or forgetting for the moment some pain too difficult to be faced.”

Chapter eleven – Zest/Polet 

“Perhaps the best way to understand what is meant by zest will be to consider the different ways in which man behave when they sit down to a meal. There are those to whom a meal is merely a bore; no matter how excellent the food may be, they feel that it is uninteresting.
Then there are the invalids who eat from a sense of duty, because doctor has told them that is necessary to take a little nourishment in order to keep up their strength. Then there are the epicures, who start hopefully, but find that nothing has been quite so well cooked as it ought to have been. Then there are the gormandizers, who fall upon their food with eager rapacity, eat too much, and grow plethoric and stertorous. Finally, there are those who begin with a sound appetite, are glad of their food, eat until they have had enough, and then stop.
What hunger is in relation to food, zest is in relation to life.”

Life is too short to be interested in everything, but it is good to be interested in as many things as are necessary to fill our days. “

Chapter twelve – Affection/Naklonost 

“One of the chief causes of lack of zest is the feeling that one is unloved, whereas conversely the feeling if being loved promotes zest more than anything else does.”

Kako ljudi, koji se osjecaju nevoljeno, pokušavaju da kroz život zadobiju ljubav, odobrenje ili čak i simpatije od ljudi iz istog socijalnog kruga. Nedostatak ljubavi, kod većine, izaziva nesigurnost u sebe, koja za sobom povlači podugačku listu atributa, koji prouzrokuju nezadovoljstvo i nedostatak sreće.

Chapter thirteen – The family/Porodica 

Bitnost početka, za koju je velikim djelom odgovorna porodica, je samo kamen temeljac u izgradnji ličnosti. Od tog samog početka, od količine i kvaliteta ljubavi koju dobijemo kao dijete, zavisi naša sreća, samopoštovanje i kvalitet predstojećeg života. Dalje se govori o problemima odgajanja djece i različitim stavovima u disciplinovanju i proširenju porodice.

“The value of parental affection to children lies largely in the fact that it is more reliable than any other affection. One’s friends like one for one’s merits, one’s lovers for one’s charms; if the merits or the charms diminish, friends and lovers may vanish. But it is in times of misfortune that parents are most to be relied upon, in illness, and even in disgrace if the parents are of the right sort. We all feel pleasure when we are admired for our merits, but most of us are sufficiently modest at heart to feel that such admiration is precarious. Our parents love us because we are their children and this is an unalterable fact, so that we feel more safe with them than with any one else.”

Chapter fourteen – Work/Rad 

Rad kao recept za sreću. Nije nam nepoznato da je rad ljudski prijatelj, mada mu se neki i dan danas protive u velikoj mjeri. Čovjek koji nema šta da radi, ima slobodu da donosi odluke šta i kako ce da radi sa slobodnim vremenom, a autor tvrdi da to može biti jako zamorno. Sam rad nas drži u nekoj vrsti bezbrige dok ga radimo, a za većinu nas, to znači 8 sati dnevno. Ne moramo da razmišljamo sta ćemo da radimo, jer smo vezani raznim ugovorima i dogovorima, kako i šta treba da se radi dok vrijeme provodimo u kancelariji, tvornici ili bilo kom drugom poslovnom okruzenju. I samo jedna mrvica u kojoj se spominje nezahvalnost posla koji obavlja domaćica.

“The domestic wife does not receive wages, has no means of bettering herself, is taken for granted by her husband (who sees practically nothing of what she does), and is valued by him not for her housework but for quite other qualities.”

Chapter fifteen – Impersonal interest/Bezlična interesovanja 

“One of sources of unhappiness, fatigue and nervous strain is inability to be interested in anything that is not of practical importance in one’s own life.”

Znači i neke stvari koje samo naizgled izgledaju kao potpuno gubljenje vremena, to u stvari nisu. Šta autor pokušava da kaže je to da prilikom “nebitnih” poslova, naša svijest je u mogućnosti da na trenutak zaboravi na probleme i brige koje nas u tom trenutku more, i da se tako oporavi i spremi za nove bitke.

Chapter sixteen – Effort and resignation/Trud i rezignacija 

Još jedna očigledna zabilješka – nisu svi rođeni pod sretnom zvijezdom. Sreća u biti zavisi od osobe do osobe, i nije za svakoga ista. Što će nekome biti dovoljno za sretan život, nekome neće ni za doručak. Zahtjevi i prihtjevi, koje manje-više mi sami sebi postavljamo, su pokazatelji i donekle i ograničenja nase sopstvene sreće. Za sreću se treba truditi, ali ne treba zaboraviti na život.

Chapter seventeen – The happy man/Sretan čovjek 

I da na kraju sumiramo, sretan čovjek je onaj koji zna da je nesretan ali hoće da sebi pomogne da izađe iz svoje vlastite duševne bede i radi nešto konkretno po tom pitanju. Onaj koji zna da se put do sreće sastoji od raznih prepreka, ali ni jedna od njih nije neprevazidljiva.

My City

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

za P.U.L.S.E pripremio Boban Savković

  Bertrand Rasel, Filozofija