Hajnrih Hajne – odbegli romantičar

„Ja sam miroljubiv čovek. Moje želje su sledeće: skromna koliba sa krovom od slame; ali dobar krevet, dobra hrana, sveže mleko i puter, a ispred prozora cveće i ispred kolibe lepo drveće. A ako bi dragi Bog baš želeo da me učini srećnim, omogućio bi mi da doživim radost videvši da je na to drveće obešeno šest-sedam mojih neprijatelja. Tužna srca, pre smrti bih im oprostio za sve muke, koje su mi zadali za života. Da, neprijatelju mora da se oprosti, ali tek kad je obešen.“

Ovako njemački pisac Hajnrih Hajne opisuje nekakvu vrstu idile koja bi bila po njegovoj mjeri, pri čemu se prisjeća svih nesuglasica i sukoba koje je morao da proživi u svom životu bogatom događajima i poznanstvima. Vrijeme u kojem poznati njemački pjesnik živi i piše sa sobom donosi ogromne društvene promjene. U Njemačkoj ovaj period nosi naziv Vormärz, koga bi se hronološki moglo smjestiti u period od 1815. godine, odnosno kraja Napoleonovih ratova i Bečkog kongresa, pa do 1848. godine, kada dolazi do revolucije u evropskim državama. Konzervativci djeluju prije svega preko Svete Alijanse i njenog tvorca Meterniha, osnovane sa ciljem vraćanja tokova istorije unazad i gušenjem liberalnih ideja koje je donijela francuska revolucija. Progresivna inteligencija će pokušati preko svojih udruženja da podstakne reforme, kao i da stanovništvo dovede do političkog i kulturnog organizovanja, čime će pripremiti uslove za izbijanje revolucije u Evropi.

Jedan od najvećih zagovornika i boraca za slobode u njemačkim zemljama bio je i pjesnik Hajnrih Hajne, Jevrej iz njemačkog grada Dizeldorfa. Rođen pred kraj 18. vijeka, kada se dijelovi oko Rajne nalaze pod kontrolom francuske vojske i Napoleona, Hajne je od samog početka razumijevao antagonizme između Nijemaca i Francuza, stavivši sebi u zadatak, da te suprotnosti pokuša da pomiri, kako bi i jedni i drugi iz tih razlika nešto naučili. U predgovoru svog djela „Njemačka. Zimska bajka“, Hajne na potencijalne optužbe, kako je izdajnik otadžbine i prijatelj Francuza, ovako odgovara:

„Umirite se… Otadžbinu volim, koliko i vi. Zbog te ljubavi proveo sam 13 godina u izgnanstvu… Ja sam prijatelj Francuza onoliko, koliko sam i prijatelj svih ljudi, ako su razumni i dobri, i zato što i sam nisam glup i pokvaren, pa da poželim, da moji Nijemci i Francuzi, dva izabrana naroda humanizma, jedni drugima zavrću šije za dobrobit Engleske i Rusije i na radost svih junkera i popova na kugli zemaljskog.“

Njegovo jevrejsko porijeklo, donijelo mu je, kako Mering piše „i sreću i nesreću života“ i stavilo ga u red boraca za slobode čovječanstva. Zauzevši Rajnu, Francuzi su Jevrejima skinuli okove nametnute od njemačkog sistema, da bi Napoleonovim porazom, Pruska, kojoj je pripala Rajna, ponovo nametnula Jevrejima stari jaram. Time su i nade Hajneove majke o činovničkoj karijeri njenog sina bile porušene. Odlučeno je da Hajne treba da uči trgovački zanat.

Učeći trgovački zanat, Hajne biva upućen na svog strica Solomona, koji će tokom čitavog Hajneovog života igrati bitnu ulogu. Hajneova nesreća čitavog života bila je u tome da je zavisio od ovog čovjeka, inače potpuno neobrazovanog skorojevića, koji nije uspijevao da razumije Hajneovu pjesničku prirodu. Nimalo srećniji stric Solomon nije bio zbog činjenice da se pjesnik strasno zaljubio u njegovu kćerku Amaliju.

Susret sa Amalijom i ljubav koja se javila, probudila je i pjesničku žicu u mladom Hajneu. Počinje da piše prve pjesme u duhu romantizma, koji je kao književni pravac lagano počeo da blijedi. Mnogo toga ga povezuje sa romantizmom, i nema sumnje da je od romantičarske poezije Hajne mnogo naučio, prije svega usvojivši melodiju narodne pjesme, popularne u periodu romantizma. Takođe se upoznao i sa Augustom Vilhelmom Šlegelom, koji se u tom perodu nalazi na univerzitetu u Bonu. Njegov odnos prema romantizmu vidljiv je i u njegovom djelu „Romantičarska škola“, objavljenom 1836. godine, pri čemu Hajne ošto kritikuje reakcionarne ideje poznog romatnizma, koje se vezuju za srednji vijek i katoličku crkvu. Ipak, ostao je upamćen kao „odbjegli romantičar“.

Hajneov izdavač Julius Campe, sa kojim je Hajne imao mnogo nesuglasica, prihvatio je da objavi zbirku pjesama pod nazivom „Buch der Lieder“, koja je njemačkom govornom području doživjela brojna izdanja i veliki uspjeh. Pisane u duhu njemačke narodne poezije, pjesme između ostalog oslikavaju i ljubavne neuspjehe mladog Hajne. Pored Amalije, Hajne je bio zaljubljen i u drugu kćerku strica Solomona, mlađu Amalijinu sestru Terezu, koja se morala povinovati očevim željama, udajući se za jednog imućnog doktora prava iz Hamburga. Kako piše u jednoj svojoj pjesmi objavljene u pomenutoj zbirci, nekada punog nade i očekivanja, pjesnika sada pritišće mrak. Kao i djeca, koja se nađu uplašena u kasnoj noći, Hajne svoje strahove želi otjerati glasnom pjesmom.

„I ja sad, kao ludo dete, “Ich, ein tolles Kind, ich singe
pevam dokle kroz mrak hodim; Jetzo in der Dunkelheit
nije vedra pesma, al me Klingt das Lied auch nicht ergötzlich
ipak straha oslobodi.” Hats mich doch von Angst befreit.”

Hajne u svojoj poeziji ponekad prikazuje i da nije imun na ljudsku zlobu koja ga okružuje. Stihovi poput “Trovali hleb moj i vino/U srce sipali led” govore o nelagodi, koju pjesnik proživljava i zbog koje je “od jada postao bled”. Ono što bi moglo da bude oružje koje može da slomi takvu vrstu nelagode je svakako snaga ljubavi, koja međutim u ovoj pjesmi nije izvršila svoj zadatak, nego postala razlog još veće nesreće.

“Al ona što mi najveći “Doch sie, die mich am meisten Nanese jed i jad, Gequält, geärgert, betrübt,
Nit’ me je ikad mrzela Die hat mich nie gehasset,
Nit’ me je volela kad” Und hat mich nie geliebt.”

Pored ljubavnih motiva, u Hajneovim pjesmama pojavljuje se i Sjeverno more i Rajna. Pjesma „Lorelaj“, čiju temu su prethodno obrađivali i drugi pjesnici poput Brentana, postaje najpoznatija njemačka pjesma. Čarobnica Lorelaj, kao i sirene iz Homerove „Odiseje“, koja „sva u zlatu blista/ i zlatnu češlja vlas“ vodi lađare u sigurnu smrt.

Uvidjevši da će mu jevrejsko porijeklo predstavljati veliku barijeru u životu, Hajne je donio tešku odluku i prešao na evangelističku vjeru. Nove okolnosti olakšale su mu polaganje doktorata prava, ali nisu utišale napade njegovih protivnika. Hajne se žestoko sukobio i sa poznatim njemačkim pjesnikom Augustom fon Platenom, pri čemu je njihova rasprava bila krajnje neumjesna i dala povoda njemačkoj malograđanštini da se obračunava sa Hajneom. Pored Platena, vremenom će se Hajne udaljiti i od svog poznanika Ludviga Bernea, mladonjemačkog pisca liberalne orijentacije.

„Berne i Hajne važili su prije revolucije kao dioskuri njemačke oslobodilačke borbe, ukoliko se o njoj uopšte moglo govoriti… No čim su suvremena pitanja s Julskom revolucijom poprimila konkretniji oblik, bilo je neizbježno da i stav njih dvojice prema tim pitanjima postane skroz različit. Berne je bio tip čestitog, ali ograničenog malograđanskog radikala… Dovoljno je bilo prikazati da je Berne Getea prikazao kao stihotvoračkog slugu, a Hegela kao nestihotvoračkog. Hajne je bio nesravnjeno finija i bogatija priroda, koja se nije mogla odreći Getea i Hegela a da sama sebe ne porekne.“

Berne je bio kategoričan u svom zahtjevu za njemačkom republikom, smatrajući da će jedino ona donijeti izbavljenje širokim slojevima njemačkog stanovništva. Hajne je sa druge strane emancipaciju širokih slojeva stanovništva zamišljao kao mnogo kompleksniji proces. U principu, niko bolje od Hajnea nije shvatao malograđanštinu i filistarstvo u njemačkom društvu. Upravo zbog toga, Hajne se najviše isticao u svojim satiričnim djelima, u kojima nije štedio nijednu stranu prisutnu u njemačkom društvu. Njegove „Slike sa puta“ od kojih je najpoznatiji „Put po Harcu“, uveliko ismijavaju okolnosti u kojima se nalazi njemačko društvo, duboko potonulo u nacionalizam nove generacije i reakcionarne ideje tadašnjih političara. Sa izbijanjem Julske revolucije 1830. godine i vjerovatno predosjećajući teške dane za slobodnu misao u svojoj otadžbini, Hajne donosi odluku da se preseli u Pariz, odakle će nastaviti svoje literarno stvaralaštvo.

Nakon mladalačkih ljubavnih neuspjeha, Hajne se u Francuskoj skrasio sa francuskom radnicom Matildom, što na neki način podsjeća na odnos Getea i Kristijane Vulpius, obzirom da su ispočetka živjeli u nezakonitom braku i s obzirom na skromno Matildino obrazovanje. Vodeći računa o tome da je smatraju za njegovu suprugu, pjesnik je bio naročito osjetljiv na potencijalne uvrede na račun Matilde. U Francuskoj Hajne je dočekao i jedan od najvećih udara na njemačku književnost. Savezna skupština donijela je ukaz o cenzuri, koji je pogodio Hajnea i druge mladonjemačke pisce. Mnogi intelektualci će u Francuskoj potražiti utočište, sklanjajući se od netolerantne njemačke politike.

Četrdesete godine XIX vijeka biće veoma značajne za Hajnea, obzirom da će biti objavljena njegova 2 najpoznatija satirična djela, napisana u stihovima. U djelu „Ata Trol. San letnje noći“, Hajne između ostalog ismijava i tendencioznu političku poeziju pjesnika nove generacije, uzimajući za glavnog junaka djela medvjeda po imenu Ata Trol. Razočaran u ljudsko ponašanje, prinuđen da zabavlja ljude svojom igrom, Ata Trol napušta svog gospodara. Pri tome podučava svog mladunca o prirodi ljudi, tražeći od njega da vječno mrzi ljudski rod. „U vremena praznoverja“ ljudi su „u čast božju krv lili“, dok danas „prosvećeni, i ne more/ jedan drugog sa jarošću/ rad nebesnih interesa.“

„Sad ih verska zaslepljenost,
zanesenost ili mahnitost
ne nagone na ubistvo
Ne, već korist, samoživost.
…

Da, nasledstvo zajedničko,
Plen postaje pojedinca
Koji tada o svojini,
I vlasničkom pravu priča.“

Ubrzo nakon objavljivanja pomenutog djela, Hajne će ponovo stupiti na njemačko tlo, odlazeći u Hamburg kod svog izdavača, pri čemu će posjetiti mnoge gradove. Iskustva sa tog putovanja postaju temelj na kome je Hajne napisao svoje najpoznatije djelo „Njemačka. Zimska bajka“. Smatralo se da je na objavljivanje djela veoma uticalo i Hajneovo poznanstvo sa Karlom Marksom. U pomenutom djelu, Hajne je svoj dar za satiru doveo do savršenstva. Nostalgija obuzima pjesnika, njegovo njemačko srce prtišće tuga, te mora da napusti Francusku.

„Zbogom vedri Francuzi- adje
odlazim od vas jer patim
od glupe neke čežnje, al znam
Brzo ću da se vratim.

…

Patnja i strah se sklupčaše u grč
gnev se u meni skupi,
a noga drhti – na nemačko tle
odavno želi da stupi!“

Pun radosti zbog svog povratka, pjesnik kao da je zaboravio na okolnosti u svojoj otadžbini, pa već na samoj granici biva prinuđen da doživi neprijatnosti od pruskih carinika, koji pretresaju njegov prtljag.

„Čakšire, rublje – njuškali su svud
i rili, s puno brige
tražeći čipke, nakit skup
i – zabranjene knjige.“

Pjesnik prolazi kroz mnoge njemačke gradove poput Ahena, Kelna, Paderborna, pri čemu često ismijava njemački duh, navike i razmišljanje. Nerijetko se u djelu pominju poznate ličnosti njemačke prošlosti, te tako pjesnik u snu ima razgovor i sa carem Fridrihom Barbarosom, koga pjesnik upoznaje sa novim okolnostima u Evropi za koje je zaslužna pojava giljotine. Pored istorijskih ličnosti, tema djela su i neki pjesnikovi savremenici iz svih društvenih sfera. Ne propušta ni da pomene netrpeljivost između njemačkog i francuskog naroda, iako ni Francuzi nisu ono što su nekada bili, obzirom da „niti igraju niti pevaju sad“ te „postaju filistri gori no mi“. Putovanje završava u Hamburgu, gdje mu zaštitnica grada Hamburga po imenu Hamonija otkriva tajnu o odvratnoj budućnosti Njemačke.

Primivši vijest o smrti strica Solomona, Hajne je saznao i da su mu testamentom obećane finansije uskraćene, što je ozbiljno ugrozilo već narušeno zdravlje pjesnika. Bolest je znatno uznapredovala i Hajne je patio od neke vrste oduzetosti, prikovan za postelju. Čak i tada, uspijeva da završi pojedina djela, poput zbirke pjesama „Romansero“ Hajneov sekretar Karl Hildebrand na sledeći način opisuje period Hajneove bolesti:

„Hajneov sluh bio je oslabljen, oči zatvorene… Noge uzete, cijelo tijelo zgrčeno. Tako je svakog jutra od ženske ruke – jer nije podnosio mušku poslugu – podizan u naslonjaču, dok se raspremala postelja. Nije mogao trpjeti ni najmanji šum. Imao je tako žestoke bolove da je morao uzimati morfijum u tri razna oblika, ne bi li imao tek nešto malo počinka, većinom samo četiri sata sna.“

Završavajući svoja poslednja djela, Hajne daje i svoje mišljenje o ideologiji komunizma koja se pojavila u političkom životu Evrope.

„Samo s gnušanjem i jezom pomišljam na epohu kada će doći na vlast ovi mračni ikonoborci. Svojim žuljevitim rukama oni će bez milosti razbiti mramorne kipove ljepote koji su toliko dragi mome srcu; Uništiće sve one fantastične šljokice i majstorije umjetnosti i majstorije umjetnosti koje je pjesnik toliko volio; posjećiće moje lovorove lugove i na njihovu mjestu posaditi krompir… Moja knjiga pjesama služiće trgovcu da od nje uvija vrećice u koje će babama budućnosti sipati kavu ili duvan.“

Iako ovakva ideologija prijeti da odvede „stari romantični svijet“ u nepovrat, Hajne smatra da je ovakav razvoj događaja sam po sebi razumljiv, te blagosilja tog istog trgovca koji će da uništava njegove stihove.

„Već je odavno suđeno i osuđeno to staro društvo. Neka se nad njim izvrši pravda! Neka se smlavi taj stari svijet, u kome je stradavala nevinost, uspijevala samoživost, gdje je čovjek čovjeka morio glađu. Neka se od temelja pa do vrha unište ti premazani grobovi, u kojima su carevali laž i nepravda.“

Hajne smatra da je sukob između sve jačeg nacionalizma i Marksove ideologije neizbježan, pri čemu dodaje da bi „iz mržnje prema pristašama nacionalizma, gotovo mogao da volim komuniste“. Teško bolestan u svojoj postelji-grobnici, umire 1856. godine u Parizu. Odlazeći sa književne scene, ostavio je veliki broj djela i izvršio veliki uticaj na cjelokupnu evropsku književnost, pri čemu se odnos prema liku i djelu ovog pjesnika često mijenjao. U svojim kritikama nije štedio protivnike, predosjećajući opasnosti sa kojima će se susresti njemačko društvo. Na mjestima gdje su za vrijeme nacionalsocijalizma spaljivane knjige, danas se često može pronaći natpis sa jednom od njegovih najpoznatijih misli: