Babylon Berlin, svijet koji se sasipa u pepeo, u prah
General bojnik Seegers, ratni veteran, domoljub, sudionik zavjere čiji je cilj da se vojnim prevratom sruši Republika, da se njemačkome narodu povrati suverenitet i dostojanstvo, te da se caru vrati prijestolje, s neskrivenim prijezirom obraća se Augustu Bendi, socijaldemokratu i šefu berlinske policije, uvjerenom branitelju demokratskog poretka i Republike; po prilici ga pita s kojim pravom on, Benda, staje na put narodu kojemu ova zemlja pripada.
Njemački gledatelj televizijske serije “Babylon Berlin”, a s njim i ponešto obrazovanija i upućenija europska publika, ovu će scenu vidjeti na jedan način, dok će je hrvatski – kao i srpski i bosanskohercegovački – gledatelj vidjeti na posve različit način. Nijemac pred očima ima bolnu i sramnu epizodu iz vlastite prošlosti, nešto što ga je konstituiralo kao Nijemca i prema čemu on ima vrlo aktivan odnos. To što se jedan militant i razbojnik, pozivajući se na vlastita – vjerojatno odistinska – ratna herojstva i na svoje nijemstvo, usuđuje da čovjeku koji mu je hijerarhijski i društveno nadređen i koji je, uostalom, naredio njegovo uhićenje, odriče pravo na Njemačku, budući da je on, Benda, Židov, to je iz njemačke, ali i europske, perspektive strašno, pa činjenice njegove domoljubne, vojne i moralno-političke zaleđine samo pojačavaju dojam da je to strašno. Iz hrvatske, pak, perspektive, scena je više nego uobičajena, skoro svakodnevna, jer u hrvatskoj zbilji 2018. skoro da ne prođe ni tjedna, a da se, i to upravo sa Seegersovih domoljubnih, ratno-veteranskih i ratničkih pozicija, ne odrekne pravo na Hrvatsku i na upravo ono što je nesretni August Benda branio braneći Republiku. Takvo što ne samo da se ispostavlja krivovjernim novinarima, kazališnim redateljima, piscima, nego i ljudima iz vrha aktualnog režima, recimo Miloradu Pupovcu, ako na trenutak odstupe s nacionalne linije. Razlika je samo u tome što je socijaldemokrat, branitelj Republike i iskreni njemački patriot August Benda doista bio Židov, a u etnički poprilično čistoj Hrvatskoj se židovstvo, tojest jugoslavenstvo i srpstvo, pripisuje rasno besprijekorno čistim – Hrvatima.
Godina je 1929, Seegersa i njegovu pučističku grupu iz istražnog će zatvora izbaviti predsjednik republike, njihov ratni zapovjednik, u mnogo čemu istomišljenik, maršal Hindenburg, koji u tom trenutku, istina, još uvijek nije ni neprijatelj demokracije, ni protivnik Republike, ni zagovornik obnove njemačkog carstva i uspostave novoga, po redu trećeg Reicha, ali su mu Njemačka, nijemstvo i dostojanstvo onih koji su za Njemačku i nijemstvo prolijevali krv, iznad Republike i demokracije. Serija “Babylon Berlin” onako usput pokazuje što se događa sa zajednicom u kojoj je bilo što i bilo tko iznad Republike i demokracije. A što će se dogoditi s Augustom Bendom? To ćete vidjeti gledajući seriju, premda je sve tu vrlo predvidljivo. Njemačka kojoj se bliži 1933. baš i ne može biti prizorište neočekivanih događaja. Napetost se u “Babylon Berlin” ne uspostavlja na nedostatku gledateljevih saznanja o onome što će se zbiti. Većina toga se ovdje unaprijed zna, ali je svejedno nemoguće skloniti pogled s ekrana ili prije kraja izaći iz ove priče.
“Babylon Berlin” za osnovu ima knjiški serijal Volkera Kutschera s detektivom Gereonom Rathom, koji po zadatku stiže iz Kölna u Berlin i tu radi kao istražitelj, zaljubljuje se, živi. Njegov je život, zajedno s policijskim istragama u kojima sudjeluje, pozadina one velike i važne priče o Vajmarskoj republici i njenom dotrajavanju. Kao što je, s druge strane, priča o propasti Vajmarske republike pozadina jedne lijepe i uzbudljive policijske i ljubavne priče. Što će od to dvoje biti važnije ovisi o gledatelju, njegovim perspektivama i gledištima, a pomalo i o gledateljevom svjetonazoru. Autori serije Tom Tykwer, Achim von Borries i Hendrik Handloegten stvar su postavili tako da je i gledatelj, jedan ili drugi, pomalo građanin Vajmarske republike: onaj koji vidi što se naokolo zbiva ili onaj kojemu je pred očima topla i surova, krvava i mračna, te po svemu vrlo srcu bliska, naturalna i autentična, obična ljudska priča. Prvi gleda kako dolazi fašizam, a drugi se ljuti i gnjevi što ovaj prvi u svemu vidi fašizam, umjesto da se opusti i uživa, umjesto da osjeti empatiju za tužne i usamljene ljude.
“Babylon Berlin” je, kažu, najskuplja serija ikad snimljena izvan engleskog govornog područja. Ta je skupoća itekako vidljiva, ne samo zato što se pred našim očima, često u širokim planovima, punim raskoši – raskoši u prikazivanju dekadentne gradske sirotinje i propasti – prikazuje ona epoha koju je zapravo i najskuplje inscenirati, nego i zato što se u “Babylon Berlin” priča neprestano odvija na dvije i tri razine, što je prepuna historijskih referenci, jednostavnih i lako prepoznatljivih, ali i vrlo složenih, zahtjevnih, često i skrivenih, prosječnoj publici nevidljivih, te što je, uza sve to, riječ i o svojevrsnom dokumentarističkom filmskom eseju o kulturi, te društvenim i političkim identitetima Vajmarske republike. Sve je to trebalo posložiti u koherentnu dramaturšku cjelinu, a onda i u neobično gledljiv i privlačan niz od šesnaest filmskih epizoda, koje funkcioniraju kao jedinstvena cjelina, te se, poput Fassbinderovog “Berlin Alexanderplatza” mogu gledati kao jedan cjelovečernji film. (Istina, nijedna večer ne traje baš dvanaestak sati…)
Gereona Ratha, kelnskog katolika, porodičnog prijatelja poslijeratnog kancelara Adenauera (čemu je posvećena jedna od ključnih epizoda u seriji…), morfinista, a zatim i ovisnika o heroinu (morfij je još jedan element vajmarskog mita) sjajno igra Volker Bruch. Charlotte Ritter, bolno siromašnu Berlinčanku, prostitutku s ambicijom da postane policajka, igra sjajna i čudesno ekspresivna Liv Lisa Fries. Rathovog partnera, a zatim i arheneprijatelja detektiva Brunu Woltera glumi sjajni Peter Kurth… Serija je zaista nevjerojatno dobro odigrana, a niz upečatljivih, katkad krajnje amblematskih, povijesno autentičnih ili mitološki predočenih likova zapravo je potpuno nevjerojatan. Tako ruski groficu Svetlanu Sorokinu, koja se povremeno preoblači u transvestita Nikorosa, igra predivna litvanska glumica, pjevačica i glazbenica Severija Janušauskaitė, koja otpjeva, u više verzija, noseću pjesmu serije “Zu Asche, zu Staub”.
Muzici serije “Babylon Berlin” bi, zapravo, trebao biti posvećen poseban tekst. Mimo magične, silno karizmatične Severije, čije je interkulturalno berlinstvo ravno onome davnom, našoj generaciji formativnom berlinstvu Lou Reedove Nico, u seriji se, u ulozi varijetetskog pjevača, pojavljuje Bryan Ferry, čija je pjesma “Dance Away” s onoga davnog, sjajnog albuma Roxy Music, naziva “Manifesto”, predočena u kabaretskoj obradi, prilagođena zvuku epohe. Naravno, na zvučnim se marginama, i ne samo na marginama, čuje muzika Kurta Weilla, koju povremeno zvižduću i glavni likovi. Baladu Mackieja Messera, kojeg Amerikanci zovu Mack the Knife, dok je kod nas obično prevođen kao Meki Nož, u jednom trenutku zvižduću i predestinirani antifašisti, i budući fašisti. I to je jedna od onih dramaturških i esejističkih minijatura u seriji koje vrijedi pamtiti.
“Babylon Berlin” narativno je remek-djelo koje visoko nadmašuje značaj jedne, svejedno koje, televizijske serije. U određenom je smislu važniji i od kanoniziranog “Berlin Alexanderplaza”. Tykwer i drugovi zorno nam pokazuju kako njemački fašizam – ili nacionalsocijalizam – nije pao s neba, nije nastao ni iz čega, a bogme nije ni posljedica nesretnog povijesnog slučaja. Budući fašisti nisu neki posebni ljudi, izuzetni po svome zlu, ideološkoj zaošijanosti, socijalnog ili emocionalnoj nakaznosti. Čak se jasno niti ne razaznaje tko će uskoro marširati u prvim redovima i tko će predvoditi pogrome Židova, komunista i socijaldemokrata. Ličnosti vaja, oblikuje i preoblikuje njihova epoha, s tim da, naravno, svatko ne može postati sve, ne može postati i jedno i drugo, ali ono od čega sve počinje i na čemu će, na žalost, sve i završiti, odnos je prema Republici i prema tome tko istinski vjeruje u demokraciju, a tko laže u ime nje.
Poseban značaj serije “Babylon Berlin” u tome je što u najvećoj mjeri deromantizira Vajmarsku republiku. Premda je riječ o razdoblju ispunjenom velikim kulturnim procvatom, kao i nekim herojskim i očajničkim djelima u obranu Republike, Vajmarska je republika krvav, nasilan i prevratan intermezzo u njemačkoj i europskoj povijesti, čija romantizacija ne samo da je pogrešna, nego se njome zaklanjaju i stvarni razlozi i korijeni njemačkoga fašizma i hitlerizma.
Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E
Babylon Berlin, svijet koji se sasipa u pepeo napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →