Blejk – Vidjeti svijet u zrnu pijeska

Pjesnik, slikar i bakrorezac Vilijam Blejk – William Blake (London, 1757. – 1827.) stvorio je bezvremena djela u povijesti engleske umjetnosti i postao trajni izvor inspiracije diljem svijeta. Iako o njegovom životu šira javnost ne zna mnogo, njegova poezija živi i nadaleko je poznata. Proučava li se dublje djelo ovog nimalo običnog umjetnika, teško je ostati ravnodušan, jer kroz autentičnu poetičnost objedinjuje i rasvjetljava filozofske, antropološke, psihološke, političke i etičke teme.

Često je bio neshvaćen, stoga i zanemaren od strane suvremenika, pa ponovo otkrivan, drugačije čitan i cijenjen tek u novije vrijeme.

“Genij”, napisao je Schopenhauer, “osvjetljava svoje doba poput kometa koji se nalazi na putu planetima, doba čijem je dobro uređenom sustavu potpuno stran njegov ekscentrični pravac.”

U povijesti engleske umjetnosti Blake pripada razdoblju predromantizma (kraj 18. i početak 19. stoljeća). Romantičari su vječne ideje izražavali stihovima i smatrali da nas svaki svjesno proživljeni trenutak približava velikim istinama do kojih nas može dovesti imaginacija.

Vidjeti svijet u zrnu pijeska,
i nebo u divljem cvatu,
držati beskonačnost na dlanu ruke
i vječnost u jednom satu.
(Znamenja nevinosti)

Njegova živa mašta i povremena mistična iskustva o kojima je znao govoriti, vodili su ga u istraživanje vlastitog nutarnjeg svijeta. Dok je većini njegovih suvremenika vanjski svijet bio inspiracija, Blake razvija nutarnji svijet kojem daje umjetničku formu.

“Mi ne živimo u stvarnosti, mi živimo u onome što mislimo da je stvarnost.”

Životni put umjetnika

London, grad u kojem je rođen i živio veći dio života, bio mu je stalan izvor inspiracije. Nakon kratkotrajnog formalnog obrazovanja roditelji su ga nastavili školovati od kuće. Prvo štivo bila mu je Biblija, kojoj se uvijek rado vraćao, kao i mitovima te gnosticizmu i druidizmu, Miltonu, Danteu, Swedenborgu… Književnu kulturu upijao je preko engleskih renesansnih pjesnika, posebno Shakespearea i Spencera. Još od dječačkih dana njegove su umjetničke sposobnosti bile naglašene pa rano počinje pohađati školu crtanja. Bio je inspiriran Michelangelom i Rafaelom, a prva iskustva je brusio crtajući arhitektonske detalje Westminsterske opatije.

S četrnaest godina postaje graverski šegrt, ilustrirajući tuđe radove za malu novčanu naknadu. Upisuje Kraljevsku akademiju umjetnosti u Londonu 1779. godine. Ubrzo je osjetio kako ga akademsko okruženje umrtvljuje, a profesori ne pokazuju zanimanje za njegov rad, te počinje slijediti samo vlastitu imaginaciju.

Bio je akvarelist u vrijeme kada je akvarel smatran drugorazrednom tehnikom i kad su vodeću ulogu i ugled imale uljane boje.

Skromno je živio od ilustriranja knjiga, graviranja djela drugih umjetnika te davanja satova crtanja. Ilustrirao je Miltonov Izgubljeni raj, Dantea, starozavjetnu Knjigu o Jobu, Blairov spjev Grob, kao i vlastite stihove, objedinivši tako više umjetničkih pravaca.

Njegova kreativna sloboda ovisila je o neupitnoj podršci najbližih: prijatelja, obitelji i pokrovitelja. Značajna je prisutnost njegove supruge Catherine Blake koja mu je pomagala u izradi gravura i iluminiranih knjiga.

Moram stvoriti vlastiti sustav, ili ostati zarobljen u tuđim sustavima. Neću razmišljati i uspoređivati, moja je dužnost stvarati. (Jeruzalem)

Bio je izrazito senzibilan i naglašene imaginacije te je tako doživljavao i stvarnost. Govorio je: “Što je sada dokazano, nekad bješe tek zamišljeno.” Navodno je komunicirao s ljudima koji nisu bili fizički prisutni kao i s nevidljivim svjetovima. Poput pravog pjesnika vidio je mnogo više od ostalih u običnim, svakodnevnim stvarima, poput noćnog neba, zvijezda, busena trave ili kamička.

Ovaj život su mutni prozori duše
Iskrivljuju nebesa od pola do pola
I navode vas da vjerujete u laž
Kada gledate okom, a ne kroz njega.
(Vječno evanđelje)

Iako za života nije stekao priznanja, oni koji su ga poznavali kažu da je živio s istinskim osjećajem radosti i često pjevao i recitirao pjesme, ponosno se smatrajući bardom.

Američki akademik S. Foster Damon, koji je proučavao njegovo stvaralaštvo, piše:

“Normalan, a uzvišen život bio je njegov ideal. Uvijek se držao ovoga svijeta…”

Prvu njegovu biografiju izdaje Alexander Gilchrist 1863. godine, a 1892. godine William Butler Yeats objavljuje Blakeova sabrana djela. Nakon toga mnogi su pisali o njemu ili ga prevodili, divili se ili ostajali u nedoumici zbog nemogućnosti jednostranog definiranja njegova opusa.

Sudeći po ostavštini “dobro prelistavanih knjiga” na latinskom, grčkom, hebrejskom, francuskom i talijanskom, izgleda da mu je opće znanje bilo na zavidnoj razini. Također je posjedovao knjižnicu s djelima filozofa, mistika, alkemičara, teologa poput Paracelzusa, Jacoba Böhmea, Swedenborga…

Vjerojatno je slušao predavanja engleskog neoplatonista Thomasa Taylora, a o njihovom poznanstvu svjedoči nekoliko pisama i anegdota.

Pjesma Ah, suncokrete daje naslutiti da je Blake proučavao metafizičke rasprave, te da ga je istinski zanimalo sudjelovanje svih ovozemaljskih stvari u božanskom poretku, kao i objašnjenje neoplatonskih simbola.

Ah, Suncokret! od vremena je taj
Umoran, on, što želi saznat broj
Sunčevih stopa, traži zlatni kraj
Onaj gdje putnik završi put svoj;

Gdje Mladić, što od žudnje skonča vrele,
I Djeva, koju pokri snijeg, u noći
Iz svoga groba dižu se i žele
Tamo gdje i taj Suncokret moj poći.

Vječno evanđelje, djelo koje je Blake godinama pisao u vidu odlomaka, obuhvaća njegove poglede na religiju i moralnost u formi pitanja koja postavlja u stihovima. On uviđa postojanje prolaznog morala, morala običaja, koji se nameće čovjeku izvana. No, istinska je moralnost, smatra Blake, plod proživljenog i iznutra stečenog iskustva do kojeg se može doći i kroz umjetnost.

Ispred uvodnog odlomka Vječnog evanđelja Blake je napisao:

“Nema nijedne moralne vrijednosti koju je Isus donio, a da je Platon i Ciceron nisu donijeli prije njega.”

Život i smrt za njega su jedno, kao java i san, jer kad sanjamo to nam uglavnom djeluje vrlo objektivno i stvarno. Blake kaže da nas naše osjetilne percepcije ograničavaju i da postoje mnoga korisna nadosjetilna iskustva. Kaže da ukoliko stalno razdvajamo uživanje i boli, radosti i tuge, ljubavi i mržnje, dobro i zlo, život i smrt, ne možemo imati cjelovito poimanje svijeta.

Taj tko sebe za radost sveže,
Životu samo krila sreže,
Tko joj u letu cjelov daje,
Tome u vječnost život traje.

U protivnom, našoj percepciji stalno nešto ostaje nepoznato, a kao posljedica slijede strah i sumnja, dok bit ostaje prekrivena i javlja se tek povremeno kao odjek.

Svake noći, svakog dana
Nekog stiže tuga sama.
Svakog dana, svake noći
Neko će radosti poći;
Neko će radosti poći
Neko će beskrajnoj noći.
Laž postane istinita
Kad se samo oko pita
Rođeno u noći da umre u noći
Kad sjaj duši sklopi oči.
Božju svjetlost vide oči
Ubogih duša u noći.
Da l’ je ljudska slika znana
Onima u carstvu dana?
(Znamenja nevinosti)

“Kada bi se vrata percepcije očistila, svaka bi stvar čovjeku izgledala onakva kakva jeste, vječna. Jer čovjek se zatvorio, tek što vidi kroz uske pukotine svoje pećine.”

Sačuvano je dobro poznato Blakeovo pismo dr. Johnu Trusleru kao jedna od najljepših obrana imaginacije i kreativnog duha:

“Osjećam da čovjek može biti sretan na ovome svijetu. I znam da je ovaj svijet – svijet imaginacije i vizije. Ja vidim sve što slikam u ovom svijetu, ali ne vidi svatko isto. U očima škrtice, novčić je ljepši od Sunca, a torba izlizana od novca ima ljepši oblik od trsa punog grožđa. Stablo koje nekog dira do suza radosnica, u očima drugog je tek neka zelena stvar koja mu stoji na putu. Za nekog je priroda sva smiješna i nakazna (a prema takvom se ja u svom radu ravnati neću), a netko prirodu jedva da i vidi. Ali u očima čovjeka imaginacije, priroda je imaginacija sama. Kakav je čovjek, tako i vidi.”

Za Blakea, kao i za mnoge umjetnike, postojala je jedna religija za sve ljude, ona koja potiče na ljubav, nadu i dobrotu. Čovjeka smatra duhovnim bićem, ali on to tek treba osvijestiti. Patnja i radost su sastavni dio života kroz koje učimo o sebi. Životna radost može se dosegnuti kroz stvaranje, što za Blakea podrazumijeva rad i dužnost.

Lirske pjesme, proročke knjige i mitologija

Jedinstven je po tome što je bio sam svoj izdavač, tiskar i iluminator, preteča onoga što se danas zove multimedijalni umjetnik. Njegove iluminirane knjige pjesama su prava mala remek-djela, gdje se idealno prožimaju sadržaj i slika.

Nakon prve zbirke Pjesničke skice slijede Pjesme nevinosti i Pjesme iskustva koje jednostavnom formom i metaforikom iskazuju složene i višeznačne odnose u čovjeku i svijetu.

U Pjesmama nevinosti naglasak je na stanju duše vezanom uz nedužnost, čistoću djetinjstva i vrijednosti kao što su milost, sažaljenje, ljubav, prisutnost Boga.

Pjesme iskustva svjedoče o onome što čovjeka čeka kroz život, nakon razdoblja nedužnosti.

Budući da nas u životu očekuju i patnje i radosti, ali i raznorazna iskustva, kroz obje zbirke nailazimo na pjesme s istom temom, ali obrađene iz drugačije perspektive. Za Blakea je ključno uskladiti ove poglede, te ih spaja u Pjesme nevinosti i iskustva, s podnaslovom “Pokazujući dva suprotna stanja ljudske duše”. Jer, suprotnosti se ne isključuju, smatra on, naprotiv, od njih se sastoji ljudski život.

DJETINJA RADOST
“Ja nemam ime!
Star sam tek dva dana.”
Kako ću te zvati?
“Sreća krasi me,
Radost mi ime.”
Nek te radost prati!

Slatka radosti!
Radosti stara dva dana!
Radost ću te zvati.
Tvoj osmjeh sja
Dok ti pjevam ja.
Nek te radost prati!

U knjigama koje se često nazivaju “proročke knjige”: Knjiga o Thelu, Vjenčanje raja i pakla, Jeruzalem i druge, razradio je i vlastitu kozmogoniju i mitologiju. Kroz slike i poetsku mitologiju njegove mitske ličnosti simboliziraju kompleksna ljudska stanja i unutarnju podijeljenost, što čovjeka udaljava od harmonije.

Marko Grčić, hrvatski novinar, pisac i prevodilac kaže da “simboli kojima se Blake služi u proročkim knjigama nikad nisu jednoznačni. Tko god čita toga pjesnika, valja imati na umu da se on njima služio samo zato da izrazi najdublje uvide u ljudsku dušu, uvide za koje nije nalazio podesan i gotov jezik u književnosti svojega doba.”

Posljednje i najduže Blakeovo djelo je Jeruzalem: Emanacija divovskog Albiona. Smatrao ga je svojim najvažnijim djelom, postavljajući sebi središnji zadatak:

“Otvoriti vječite svjetove,
otvoriti besmrtne oči
Čovjeka ka unutra,
u svjetove misli: u vječnost,
Što se zauvijek širi u njedrima Boga,
Ljudskoj imaginaciji.”

U spomenutom pismu dr. Trusleru piše:

“Za mene je sav ovaj svijet jedna neprestana vizija mašte ili imaginacije… Što je to što toliko uzdiže umjetnost Homera, Vergilija i Miltona? Zašto je Biblija zabavnija i poučnija od ma koje druge knjige? Nije li to zato što se obraćaju imaginaciji, koja je duhovni osjećaj, a tek posredno razumijevanju ili razumu?”

Isticao je važnost unutrašnjih osjetila kojima se mogu osjetiti pojave nevidljive fizičkim osjetilima, smatrajući da čovjeka to može vinuti u predjele intuicije i inspiracije te oplemeniti njegov nutarnji svijet. Prema Blakeu, za umjetnika je to ključno.

“Taj svijet imaginacije je svijet vječnosti. To je božansko naručje u koje ćemo svi otići poslije smrti zemaljskog tijela. Svijet imaginacije je beskrajan i vječan, dok je stvoreni ili zemaljski konačan i prolazan. U tom vječnom svijetu postoje trajne stvarnosti svega, čiji odraz vidimo u ovom zemaljskom ogledalu prirode. (…) Ne pitam svoje tjelesno ili zemaljsko oko za vid, ništa više nego što bih za to pitao prozor. Gledam kroz njega, a ne njime.”

TIGAR
Tigre, tigre, plamni sjaju,
U mračnome šumskom kraju,
Ko je to, što smrću vlada,
Tvorac tvoga strašnog sklada?

Kog prostranstva dalekoga
Bješe vatra oka tvoga?
Kojim se krilima vinu?
Koja ruka vatrom sinu?

Koja spretnost, koje sile,
Istkaše ti srca žile?
A kad srce tući stade,
Šta li mu to snagu dade?
Kog čekića, kog okova,
Peći, što ti mozak skova?
Nad nakovnjem stisak koji
Mogaše da se ne boji?

Kad počeše zvijezde sjati,
Suzom po nebu kapljati,
Da l’ on vidje svoje djelo?
Stvori l’ on i Janje bijelo?

Tigre, tigre, plamni sjaju
U mračnome šumskom kraju,
Ko je to, što smrću vlada,
Smjeli tvorac strašnog sklada?

TUĐA TUGA
Zar za tuđi bol da znam,
A da ne znam bol i sam?
Zar da znam za tuđi jad,
A ne pružim pomoć tad?

Zar plač neki da čujem,
Da s tugom ne drugujem?

KAKO RAZLIKOVATI LJUBAV OD LAŽI
Ljubav ne zna što je mana,
Svaka joj je tuga strana,
Krilata je, nesputana,
U slobodi odgajana.

Laž, sa tajnom povezana,
Oprezna je i sputana,
Samo joj je korist znana,
U lance je okovana.

GLAS DREVNOGA BARDA
Mladosti zanosna, amo!
Pogledaj zoru što sinu,
Tek rođenu istinu.
Sjenke razuma, sumnje nesta
I podvalâ; svađa presta.
Glupost labirint veliki je,
Korijenje joj stazu krije.
Koliko ih pade tamo!
Cijelu se noć spotiču o kosti mrtvih;
I znaju za opreznost samo;
I vodili bi druge kada to treba njih.