Etiopija je zemlja koja je sastavljena od mnogobrojnih etničkih i vjerskih komponenti, u kojoj se miješaju kršćanski, hebrejski, muslimanski i preostali plemenski utjecaji.

Etiopska zemlja je u okviru afričkog kontinenta uvijek imala jedinstvenu sudbinu. Njen zemljopisni položaj joj je, sve donedavno, omogućavao izlazak na Crveno more i tako dopuštao pristup najvažnijim trgovačkim putovima i naseljima, nastanjenim mnogim narodima. Naročito na području Adulisa, u kojem se nalazi Aksum, gdje se stoljećima stjecalo arapsko stanovništvo s druge strane obala, sa područja Jemena, i tamo se miješalo s domaćim narodima. Ovaj konstantan utjecaj iz Arabije i Jemena rezultirao je i stvaranjem neovisnog kraljevstva Aksum, koje se pojavilo u I. stoljeću poslije Krista, i imalo ekspanzionističke težnje prema Arabiji i Nubiji (Sudan). Već sama toponomastika potvrđuje ovu vezu Etiopije sa južnom Arabijom, posebno s zemljom i narodom Sabejaca.

Saba je lokalitet na Nilu, južno od Khartuma u Sudanu (ali i u Jemenu); Asab, što znači „zemlja Sabejaca“ je grad na Crvenom moru. Jedna legenda, vrlo draga Etiopljanima, priča kako je Azieb, kraljica od Sabe, putovala u Jeruzalem da vidi kralja Salomona. Naravno, o tome govori i Biblija u Knjizi kraljeva (I,10), ali ono što se tamo ne spominje, a što Etiopljani vjeruju, jest da je na povratku u svoju domovinu kraljica svojim podanicima prenijela hebrejsku vjeru i da je Salomonu rodila sina Manelika, koji postaje rodonačelnik etiopske kraljevske loze. Samo tako se razumije razlog zašto u etiopskim kronikama, koje donose genealogiju etiopskih kraljeva, počinje se od Adama, spominjući Davida, Salomona, Manelika sve do Bogorodice Marije, da naglase kako istoj lozi pripada i Isus Krist i etiopska kraljevska kuća. Kada je Manelik zasjeo na kraljevsko prijestolje u Aksumu, vratio se u Jeruzalem, gdje ga je otac Salomon priznao za etiopskog kralja i vrhovnog svećenika. Vraćajući se u svoje kraljevstvo, Manelik je, navodno, ponio sa sobom Kovčeg saveza, budući da ga je njemu i njegom potomstvu Bog je povjerio, nakon što se Izrael iznevjerio Božjim zakonima. Po etiopskom uvjerenju, Kovčeg saveza se i dalje čuva u jednoj crkvi u Aksumu, pomno sakriven od pogleda ljudi, koga iz generacije u generaciju čuva po jedan, za to zadužen monah.

Drugi bitan izvor etiopske kulture potječe iz kršćanske tradicije. Biblijska knjiga Djela apostolska (VIII, 26ss) govori o apostolu Filipu koji krsti etiopskog eunuha. Apostol Filip u okviru kršćanske misije predstavlja helenistički ambijent, koji je redovito djelovao u rubnim područjima židovske kulture, i Etiopija se čini upravo jednim takvim područjem. Ali u tom ranom periodu nema tragova kršćanske zajednice u Etiopiji. Treba čekati do početka IV. stoljeća, kada Rufin Akvilejski spominje da su u vrijeme cara Konstantina dvojica braće Sirijaca, Frumencije i Edesije, koji su završili u Etiopiji kao robovi, proširili kršćanstvo u tom području. Prvi etiopski kralj koji se zvanično obratio na kršćanstvo zvao se Ezana, vrlo vjerovatno iz političkih razloga, da bi se povezao s carstvom u Konstantinopolu. Frumencije je kasnije otišao svetom Atanaziju u Aleksandriju gdje ga je on posvetio za prvog etiopskog biskupa.

Važan utjecaj za etiopsku Crkvu dolazi u V. i VI. stoljeću, također iz Sirije. Djelo koje se na etiopskom naziva Gadla Sadqan (Životopisi pravednika) navodi kako je početkom V. stoljeća iz Sirije stigla grupa monaha koja je dodatno evangelizirala zemlju. Oni su izgradili mnoge samostane po svoj zemlji koji su još uvijek aktivni. Tradicija prenosi da su ti monasi bili iz Antiohije u Siriji, i da su u Etiopiju prenijeli mnogo sirijskih običaja, uključujući i monofizitsku kristologiju.

Monaštvo se ubrzo toliko proširilo i poprimilo takav značaj za etiopsko kršćanstvo da se može smatrati glavnim motorom njegova kulturalnog i duhovnog razvoja. Moglo bi se reći da u Etiopiji nema naselja koje nema svoj debre, izraz koji na etiopskom označava jednako i „brdo“ kao i „samostan“. Etiopski samostan (debre) ima dvije važne karakteristike: povišen položaj na kojem je izgrađen, tako da nije lako pristupačan, i vrlo bogatu prirodu, sa mnogo drveća i bilja, jer kako kaže jedna etiopska poslovica: „Samostan bez drveća je kao doktor bez brade“.

U monaškim krugovima nastaje i prijevod Biblije na drevni etiopski jezik ge’ez (iz semitske grupe jezika) koji je još uvijek u uporabi kao liturgijski jezik Etiopske crkve.

Utjecaj monaštva se dodatno pojačava u XI. stoljeću, kada Sv. Tekla Haiamont osniva samostan Debre Libanos. Poglavar ovoga samostana će kroz mnogo stoljeća biti najviša karika u Etiopskoj crkvi koja je povjerena domaćem čovjeku. Metropolit je uvijek bio imenovan od strane Aleksandrijskog Koptskog patrijarhata. Ta praksa je nanijela mnogo štete Etiopskoj crkvi i monaštvu. Metropolit, stranac, nije mogao ni komunicirati bez prevodioca, tako da uglavnom i nije bio bolje upućen u stanje Etiopske crkve.

Sve do pedesetih godina XX. stoljeća Etiopska crkva je ostala u sustavu Koptske crkve u Egiptu. Prvo dobiva autonomiju 1948., u dogovoru s Koptskom Crkvom, a potpunu autokefaliju (samostalnost) ostvaruje 1955., kada je za prvog patrijarha izabran Bazilije, poglavar samostana Debre Libanos.

Pojavom islama i muslimanskim osvajanjem Sirije, Mezopotamije i Egipta, Etiopiji se zatvaraju stari putovi prema Arabiji; iako je muslimani nisu nikada osvojili, ostaje ipak izolirana od svoga duhovnog centra u koptskom Egiptu. Period od VII. do XII. stoljeća je vrijeme dekadencije, ne samo civilne nego i religiozne. Politički centar Etiopije se premješta prema jugu, na područje Lasta, gdje se formira nova kraljevska dinastija Zagve, hebrejskog porijekla. U to vrijeme nastaju karakteristične crkve isklesane u stijeni, u Rohi, čiji je graditelj negus (kralj) Lalibela. Čitav kompleks svetišta, koji se sastoji od nekoliko crkava i raznih drugih građevina, zajedno predstavlja imitaciju Jeruzalema i drugih mjesta u Svetoj zemlji, uključujući i potok, koji predstavlja rijeku Jordan. Najupečatljivija je svakako crkva Bet Medane Alem (Crkva Spasitelja), izdubljena sva od jednog jedinog kamenog masiva.

U XIII. stoljeću vlast preuzima ponovno salomonska dinastija, koja po predaji svoje porijeklo veže uz Manelika, Salomonovog sina. Etiopija doživljava novi ekonomski i religijski procvat, kada uspijeva proširiti svoju kulturu i vjeru na plemenska područja, koja ranije nisu bila kristijanizirana. Istovremeno, u prvoj polovici XVI. stoljeća, dolazi i do češćih upada muslimana, predvođeni Ahmedom ibn Ibrahimom (1529-1543), kada su spaljeni neki samostani i crkve i uništeno veći broj svetih knjiga. Kada kršćanska Nubija oko 1323. prestaje postojati, i Etiopija postaje izolirana od ostatka kršćanskog svijeta. Etiopski kraljevi se tada obraćaju za pomoć Portugalcima, i uz njihovu pomoć uspijevaju odbiti muslimanske napade. Sa Portugalcima dolaze i Isusovci i započinju djelovati u Etiopiji, tako da za jedno kraće vrijeme, tijekom vladavine kralja Susenyosa, Etiopska crkva ulazi u jedinstvo s Katoličkom crkvom, koje je trajalo sve do 1632., kada se njegov sin i nasljednik na tronu, Fasiladas, ponovno vraća koptskoj aleksandrijskoj jurisdikciji.

Etiopska kraljevska kuća dodatno se veže uz Etiopsku crkvu i razvija se tipična „etiopska teokracija“ u kojoj se vjerska pripadnost u potpunosti izjednačuje s nacionalnom, tako da sve druge vjerske zajednice dolaze u podređen položaj. Carskim dekretom iz 1668., islamska zajednica (Jabarti) i Židovska (Falaša) dobivaju pravo na slobodu vjeroispovijesti, ali samo u posebnim četvrtima određenim za njih.

Početkom 1974. državnim udarom zbačen je sa vlasti posljednji car Haile Selasie i Etiopija potpada pod komunistički režim. Od 1977. do 1991., pod vladom Menghistija, kršćanstvo prestaje biti državna religija u Etiopiji, a u mnogim slučajevima Crkva je bila i progonjena. Smatra se da je u ovom periodu (1975-1978) ubijeno oko 200.000 monaha i svećenika.

Zbog povijesnih i kulturnih razlika, 1993. godine Eritreja se odvaja od Etiopije, nakon dugog i tragičnog rata. Slijedom ove podjele, dijeli se i Crkva na Etiopsku i Eritrejsku pravoslavnu crkvu. Ove Crkve imaju istu liturgijsku i duhovnu tradiciju. Sinod iz 1998. predviđa usku suradnju na mnogim područjima, kao i održavanje zajedničkih sinoda svake tri godine.

Etiopska crkva po mnogo čemu se odvaja od ostatka kršćanstva. Iako je povijesno bila povezana s Koptskom crkvom i danas se ubraja u obitelj Drevno-istočnih crkava, ili „ne-kalcedonskih“ (jer ne prihvaćaju zaključke Kalcedonskog sabora), ona posjeduje svoju vlastitu tradiciju i jedinstvene karakteristike.

Zajedno s nekadašnjom Nubijskom crkvom jedina je uspjela stvoriti autohtono afričko kršćanstvo, orijentalne tradicije (stoljećima prije evropskih misionara). Na etiopsko kršćanstvo nije utjecala helenistička aleksandrijska tradicije niti konstantinopolska, kao što se dobro vidi iz etiopske sakralne arhitekture.

Etiopija je jedinstven spoj „crne Afrike“ i kršćanskog istoka.

Vrlo živa i aktivna Crkva danas broji između 25 i 30 milijuna vjernika, sa oko 100.000 osoba koje pripadaju kleričkom staležu, 60.000 đakona i nekoliko desetina tisuća monaha ili stanovnika samostana (udovica i udovaca) i veliki broj dabtara (crkvenih pjevača) koji u etiopskoj liturgiji imaju vrlo važnu ulogu.

Etiopija je zemlja koja je sastavljena od mnogobrojnih etničkih i vjerskih komponenti, u kojoj se miješaju kršćanski, hebrejski, muslimanski i preostali plemenski utjecaji. Brojčano i kulturalno predominantna grupa su Abesinci, koji predstavljaju 40% stanovništva. Oni se nadalje dijele na Amharce, Eritrejce i Šoa. Ova tri naroda su baza etiopskog kršćanstva, a ostalih 60% stanovništva sastavljeno je od manjih ili većih plemena koja su kulturalno i antropološki više vezani za središnju Afriku, nego za Mediteran ili područje Crvenog mora, i po religijskoj pripadnosti, osim kršćana, među njima su zastupljeni i sunitski muslimani i jednim dijelom pripadnici tradicionalnih afričkih religija.

Marinko Pejić

Prometej

Tekstovi o religiji na portalu Pulse

  Afrika, Etiopija, hrišćanstvo, Istorija, Marinko Pejić, Prometej, Religija