Filozofizam je nehumanizam – Vodeći se notornim djelom Žan-Pol Sartra “Egzistencijalizam je humanizam”, pokušaćemo se približiti odbranama egzistencijalizma od ugriza zvijerki iz različitih ideoloških, političkih i inih tabora koji možda i danas prevladavaju, a umjesto egzistencijalizma, odnosno angažovane filozofije na djelu, posvuda ćemo vidjeti filozofizam.

Da li postoji potreba za odbranom? Da li je to svojevrsno opravdavanje? Otkako je Platon pripremio Odbranu Sokratovu pretpostavićemo da je je ona akt prosvijetljenog čovjeka,  odnosno čovjeka koji u svome ophođenju njeguje dia-logos, jedan način objašnjenja o motivima svoga djelovanja –jer dok se jedni drugima ne obratimo sa željom za komunikacijom, ne možemo očekivati zajednički suživot.

Pređimo odmah na odbranu od strane onih koji vide svaku akciju kao nešto pesimistično, odnosno ljudskom ponašanju neprimjereno (bar kad je egzistencijalizam u pitanju).

Poznata su opća mjesta koja se mogu iskoristiti u tu svrhu i koja svagda pokazuju isto: ne valja se boriti protiv postojećih vlasti, ne valja se boriti protiv sile, ne valja poduzimati nešto što je iznad naših mogućnosti, svaka neuobičajena akcija je romantizam, svaki pokušaj koji se ne oslanja na prokušano iskustvo osuđen je na propast, a iskustvo pokazuje da ljudi svagda teže dnu, da su potrebne solidne snage da ih zadrže, inače to je anarhija. – Žan-Pol Sartr

Kako je u modi postalo izjašnjavati se egzistencijalistom, tako je u stvari sam egzistencijalizam – ništavan, žali se Sartr. Kako stvari stoje s filozofizmom, odnosno filozofijom?

U eri marketinških trikova, internet zarada od kuće, ogromnih menadžerskih plata stečenih preko noći- uz upitne svakako kvalifikacije tih eksperata za prezentacije firmi sa ‘dugogodišnjom’ tradicijom, od jedne eventualne dvije godine na sceni, jedan od glavnih sastavnih dijelova preduzeća je i FILOZOFIJA – gdje se ispisuje kratka misija i vizija firme i njenog plana osvajanja tržišta.

Novinar koji piše sitne vijesti u Clartes potpisuje se: egzistencijalist; i u samoj stvari riječ je danas poprimila takvu širinu i takvu protežnost da više baš ništa ne znači. – Žan-Pol Sartr

Egzistencijalizam u dva poteza:

1. Započinje subjektom
2. Egzistencija prethodi esenciji.

A naposljetku označava sljedeće: čovjek iz ničega sam sebi u stvari predstavlja zadatak i kako se on sam razvija on sebe i zadobija; on nije već dobijen, niti mu je uskraćena mogućnost izbora, on  će tek postati ono što on jeste, birajući sebe.

Tu se kamenom bacaju prije svega tehničari, odnosno naučnici koji esenciju pretpostavljaju egzistenciji, a za njima u galopu pristižu teisti i protivnici nazovimo ga egoističkog subjektivizma. Međutim, kada se uđe u materiju, Sartr će nam i izložiti o kakvom se subjektivitetu, odnosno individualitetu radi:

Pa kad smo htjeli reći da je čovjek odgovoran za sebe samog, nismo htjeli reći da je čovjek odgovoran za svoju striktnu individualnost, nego da je odgovoran za sve ljude. – Žan-Pol Sartr

Odgovornost. Na usnama nam se ta riječ na žalost više ne potkrada. Odgovornost – kćerke, žene, majke, radnika, građanina, studenta, ukućanina, manjine, nacije, naroda, vjeroispovijesti –nema je.

Sartrov čovjek je odgovoran za samog sebe i birajući upravo sebe on(čovjek) bira čovjeka.

U šta treba vjerovati, a u šta ne

Ne treba vjerovati u takozvana božija javljanja kao ni u strasti. (Tu se Kjerkegorov pojam Abraamovog straha poistovjećuje sa univerzalnom vrijednošću pridanu laži. Osim toga Sartr se s pravom pita da li je to bog koji se javlja nekome sa porukom da učini nešto te da li li su glasovi koje čuju ‘odabrani’ u stvari halucinacije kao proizvodi bolesnog uma.)

O tome da li treba opravdavati postojanje boga (kao u 19. vijeku) kako bi se zadržalo poštivanje nekih uslovno rečeno izmišljenih inteligibilnih vrijednosti humanizma, poštenja i napretka egzistencijalisti, odnosno filozofise odriču bilo kakvog prava na tvrđenje o postojanju vanslobodnog čovjeka, tj. čovjeka koji nije bačen u svijet i samim tim postaje odgovoran za svaki svoj čin. Čovjek koji je slobodan.

Nema boga kojem mogu zaplakati na ramenu i tražiti oproštaj – sam sam sebi kriv za sve, i ne samo sebi. Svima.

Sartr će tada veoma konzicno iznijeti pred slučaj poziciju jednog mladića koji treba da se odluči između dvije krajnosti (kako bi to Kjerkegor uostalom uvijek naznačio): da bude pri pomoći svojoj majci koja sada ima samo njega, jer je starijeg sina izgubila a muže ju je ostavio ili da stupi u Francusku armiju na teriotoriji Engleske i tim euzme u obzir dakle jedan širi pojam morala, ne ovaj individulalan usmjeren samo na njegovu majku, nego usmjeren da tako kažemo, na čovječanstvo. U jednom ili u drugom slučaju neko će tu biti uskraćen, ne razmišljajući o samom mladiću i njegovoj poziciji već upravo i samo o njegovom djelovanju usmjerenom svrhovito prma drugom čovjeku. I tu sada postavlja tezu o nemogućnosti pomaganja u odlučivanju apriori baš konkretno ovom čovjeku. Dakle, ne piše ni je u jednom od jevanđelja uputstvo za djelovanje ovog mladića. E, sada čime će se definisati u stvari donošenje ove odluke? Upravo DJELOVANJEM u ostajaju sa majkom ukoliko se odluči da iz ljubavi prema njoj ostane, ili u odlasku u Englesku. Dakle, ja mogu reći da volim svoju majku samo ako ostanem sa njom ( u ovom konkretnom slučaju mladića).

Treba pomenuti da se Sartr izjašnjavao kao ateista te da ne treba buniti dovođenje u sumnju i propitivanje stavova koje obično iznose hrišćani na svojim propovijedima ili u tumačenjima. Međutim, postojanje boga ne bi ništa izmijenilo ni kada bi se njegova egzistencija dokazala, reći će Sartr.

Sažmimo: Čovjek je ono što čini. Čovjeka čini njegova akcija. I upravo kada smo htjeli reći za Sartra da u u pitanju jedna strogoća, ne nametanje samih zaključaka, to je upravo i sam Sartr rekao za egzistencijalizam kojeg on zastupa: riječ je o strogom optimizmu, ne o PESIMIZMU, kako to obično konstatuju neupućeni u tematiku. Zbog toga se upravo ovakve apologije i pišu, jer kako smo na početku rekli, potreba sa dia-logosom zahtijeva i određen stepen snishođenja i usaglašavanja termina radi boljeg sporazumijevanja. Inače, pričamo sebi i za sebe, dakle, besmisleno bacamo riječi u vjetar.

Moral

Historijske situacije se mijenjaju: čovjek se može roditi kao rob u paganskom društvu, ili kao feudalni gospodar , ili kao proleter. Što se ne mijenja. Jeste to da mu je nužno biti u svijetu, biti na poslu, tu biti, usred drugih, i tu biti smrtan. – Žan-Pol Sartr

Kada je u pitanju egzistencijalistički moral, riječ je o moralu koji se izgrađuje kao što se jedno umjetničko djelo tka zajedno sa svojim smislom. Zato se za jedno djelo ne može reći da je bezrazložno, reći će Sartr, te takođe da je u život svakog umjetnika sazdan i svaki momenat stvaralačkih momenata njegovih djela.

Moral je takođe stvaralački čin. Čovjek je stalno u nastajanju. U svakom trenutku kukavica može postati hrabar čovjek i obratno, sa tim se ne rađa niti se sa genetikom objašnjava. Pošto je Sartr izbacio boga oca, riječ je o vrijednostima koje nisu zadate apriori niti se mogu zadati apriori. A to prevedeno znači sljedeće: apriori život nema smisla. Naš život nema smisla dok mu ga mi ne pridamo, dok ga mi nismo počeli živjeti. Humanizam o kojem Sartr govori nije onaj u kojem će jedino pas ili kakav konj moći reći da je čovjek divan, jer kako nam Sartr saopštava, za to nisu raspoloženi, kako je on to ispitao. To da je čovjek najviša vrijednost završava, najkraće, u – fašizmu.

Riječ je o humanizmu druge vrste, što će Sartr objasniti prelazom, prekoračivanjem ka –  transcedentnim  ciljevima; čovjek je stalno izvan sebe, projektovan, egzistirajući. Ne postoji drugi zakonodavac no čovjek sam, i po tome je egzistencijalizam humanizam.

Filozofija Sartrovog vremena opominje nas na akciju u našem vremenu, bilo to djelovanje u registrovanju promjena u našoj lokalnoj zajednici, borbi za pse lutalice, prava invalida, poboljšanju uslova u zdravstvu, osvješćivanju o ljudima kojima je potrebna pomoć onih koji je mogu pružiti, ali najvažnije, na ANGAŽMAN, u filozofskom smislu. To se može nazvati i primijenjena etika, ako izvolite, socijalna politika, ili čak i politika u užem smislu, što čini se konačno i dobija svoj prvotni smisao uključenja svih građana jednog starogrčkog polisa u donošenje odluka vezanih sa njihov polis. Danas nemamo robove, žene bez prava glasa i zarobljenike u ratu ali imamo nove probleme koji proističu iz od-danas-do-sutra trke u kojoj čovjek nakon 12- satnog radnog vremena, vremena za odmor i šupljikavog vremena ne može, a gora pojava je da NE ŽELI da -razmišlja bar, a kamo li da djeluje – kao građanin; da sam sebi da slobodu u odlučivanju, nego sam sebi uskraćuje izlazak na izbore, pretvarajući svakodnevicu u FB okršaje bespomoćnih nadriumjetnika, kvazipolitičara i stvaralaca koji svoje egoe prehranjuju lajkovima, ne gladna usta.

Za P.U.L.S.E Ana Galić

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  egzistencijalizam, Filozofija, Žan Pol Sartr