“Istočni front” – beskonačnost rata i slava junacima

Sjajan dokumentarac o Ukrajinskom ratu u službenoj selekciji Zagreb DOCS-a

Ukrajinac Vitaliy Manskiy je poznat u svijetu dokumentarnog filma kao pravi filmski veteran. Zbog otvorenog zagovaranja proukrajinskog pokreta u Rusiju gdje je živio ne može i  tamo se smatra personom non grata. 

Ne bi li svijet doznao više o ratu počeo je suradnju s mladim ukrajinskim režiserom Yevhenom Titarenkom (dobrovoljnim medicinskim tehničarem) a cilj je bio na brutalan i nemilosrdan ali opet tako ranjiv i suosjećajan način, bez uvijanja, prikazati što se zbiva u Ukrajini. 

Nastao je film Istočni front (baš prikazan na Zagreb docs festivalu ) koji je brz, živ, duhovit, opak, ali film s dva pola. U jednom polu to je nježan i pastelan film u kojem protagonisti u miru razgovaraju o životu, banci sperme i trebaju li vojnici koji idu u rat donirati spermu za svaki slučaj, o bakama koje mijenjaju svoja životna i politička uvjerenja preko noći, i miksu kultura i svjetova koji je eskalirao u Molotovljev koktel.

Znači u jednom smo trenu u ukrajinskom ljetu na jezeru ili rijeci, lijene mušice bauljaju oko glava protagonista dok oni razgovaraju ovlaš i nehajno a opet bitno i utemeljeno. Iza njih talasaju bedra gojaznih djevojaka koje se kupaju a mladići  progovaraju o svom uvjerenju i namjeri da brane matičnu zemju. 

Odjednom je lijeno ljeto ispresijecano gromkim teškim bojama hrđe i krvi, naši su junaci u ratu. Sve je snimano kamerom i mobitelom, gledamo nefikcijski Mad max, gdje se se treska od ljudskih raspadnutih udova, bježi se poput antilope pred grabežljivcem, ovaj put bježi se pred šrapnelima neprijatelja. 

O ratu je dosta rečeno, univerzalno najbolje je prikazana njegova bezidejnost i besmislenost u knjigama Na zapadu ništa novo i Zbogom oružje te ironija i prostodušna glupost svega u filmovima poput Staza slave i Tanke crvene linije. 

I upravo ta lijenost ljetnih dana praćenih letargijom ili brojnih divnih praskozorja koja prekidaju samo odjeci bliskih bitaka čini svijet tako privlačnim a opet u isto vrijeme i neprivlačnim mjestom. 

Veli jedan od režisera, Titarenko, nešto tipa vrijeme se ne može zaustaviti, boje su tu, nebo prošarano oblačcima ovcama je tu, no ispod svega dešava se život. 

Naglasili  su režiseri nakon malo nespretnog razgovora nakon filma, popraćenog nemuštim prijevodima, da oni zauzimaju stranu naravno, da film nije slučajan da scene nisu slučajne, da je sve na svome mjestu kako treba biti. Smjerno i ambiciozno, napravili su izuzetan film kojeg niti u jednom trenutku nisam doživjela propagandističkim iako te tendencije ima. To je prije svega dokumentarno bilježenje zla jedne nacije koje se događa tu u susjedstvu no mi i dalje mirno bukiramo godišnje odmore i pijemo u kafanicama jer ljudi smo. A ljudi su živina koja voli da živi. 

Brojne su upečatljive filmske scene skoro na razmeđi fantastike i zbiljnog dešavanja. Krave zaglavljene u blatu i brojni leševi koji leže po putu prikaz su stanja jedne zemlje a krave kao da simboliziraju ukrajinski cijeli narod koji zaglavljen blatan čeka neki spas. 

Kaže junak dok urinira ispred raspadnute zgrade da je zgrada još neki dan bila čitava a evo više je nema, kaže: Nikada nisam pišao u ovakvom pejzažu. I Sve je tu novo i gorko a vremenom postaje svakodnevnica koju jede protok vremena. Zato su ovi dokumentaristički zapisi tako potrebni, tako smisleni jer će i za stotinu godina prikazivati mlade pobješnjele Maksove u borbi za svoja uvjerenja. A ima li nečeg što je životnije?

Scena je ljetnjeg ručka na lijenom ladanju gdje su okupljeni svi naši protagonisti, okruženi obiteljima i psima. Anđeoska djeca koja ne znaju što se zbiva, jedan mladić koji je nesposoban za rat po svim medicinskim uvjerenjima ali i dalje ratuje, roditelji koji se sjećaju sretnijih vremena, djevojke koje brišu suze u nevjerici, one sitne neprimjetljive suze. Krštenje najmlađeg člana obitelji u jednoj ukrajinskoj crkvici, gdje dječak jede križ, kao da nam poručuje, život ide dalje, usprkos svemu.

Rastanci, bolni rastanci, pas na dovratku i beba u kolicima. Što je napredak a što je bolja sutrašnjica. Zašto rat? Zašto mir? U jednom trenu kažu sve će završiti a brojni ratnici neće znati što sa sobom, jer tu su se našli, tu je smisao. 

A onda opet izmjena, iz zagasitog ljeta idemo ravno u centar akcije. Ranjenici se voze u lokalnu bolnicu, gotovo mrtvog čovjeka neuspješno oživljavaju, pa ga opet oživljavaju i tako unedogled. Kiša neprestance pada, uvjeti rata su besmisleni i teški, no tu je staza slave, staza adrenalina, staza patriotske uvjerenosti. Sve to čini neki neobjašnjiv koktel kojeg zovemo provokativni zanos. Mladenački zanos. 

I što ostaje nakon filma? Punina i praznina u isto vrijeme, punina jer volimo nebo u obliku ovčica i lijena ljeta dok toćamo butine u toploj banjskoj vodi, volimo tu jezersku šaš i mušice što nama nedaju mira. Praznina koja neminovno dolazi nakon krava koje se dave u blatu, nakon odsječenih ljudskih butina i ispovraćanih utroba. Praznina jer ljudi ne umiju biti ljudi, no stoka. Pune se groblja u Kijevu i Harkovu, pune se groblja kao da je ljudski život tako malen i nedragocjen. Pune se groblja ali u postfilmskom razgovoru doznajemo svi protagnosti filma su živi i zdravi. Dodaje Manskiy: Još uvijek. I slava im. 

Kaže jedan od režisera da je ovaj film slučajno sf završio bi krvlju na Crvenom trgu gdje se ljudi zombiji pokušavaju dočepati komadićka tijela nacionalnog simbola Lenjina. No film završava gdje je i počeo, u hrđi i čeliku rata, rata za kojeg ne znamo dokad će trajati.

za P.U.L.S.E: Ivana Perić

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Film, Istočni front, Ivana Perić, rat, Ukrajina