Katherine Mansfield, rođena 1888. godine u glavnom gradu Novog Zelanda kao Kathleen Mansfield Beauchamp, ubroja se među najznačajnije književnike i književnice prošlog stoljeća koji su pisali na engleskom jeziku. Kao djevojčica školovala se u Londonu, u koji se 1908. kao devetnaestogodišnjakinja trajno seli, ozlojeđena životom na Novom Zelandu koji joj se sada činio i dosadnim i suviše udaljenim od svega, te konvencionalnom porodicom koja je najviše pažnje usmjeravala na novac i status u društvu, a već buntovnu Katherine pripremala za udaju.[1] Prvenstveno je ostavila golem utjecaj na žanr kratke priče, koji je sama, premda duboko inspirisana pripovijedačkim pristupom i motivima Antona Čehova, posve revolucionarizirala u anglofonoj književnosti.[2] Njena novela Preludij,  koja je 1918. izašla u izdanju  novoosnovane izdavačke kuće Hogarth Press, čiji su vlasnici bili Virginia i Leonard Woolf, ostavit će dubok trag ne samo u Katherininom opusu kao njeno prvo uspješno modernističko djelo, nego i kao djelo na koje je čak i Virginia Woolf bila ljubomorna.[3] Kratki, iscjepkani prozni prikazi selidbe jedne novozelandske porodice i života svakoga od njenih članova, ali naročito djevojčica i žena, često plešu na ivici poezije; lirske slike izbijaju u opisima novog, izolovanog krajolika i unutarnjem životu ženskih likova svih generacija.

Woolf, koja je Preludij sama, u pauzama između vlastitog pisanja, ručno pripremala za štampu, Manfieldovoj će, kako navodi Hermione Lee, u svom posljednjem pismu, od 13 februara 1921. prenijeti kako je E. M. Forster, jedan od tada najvažnijih britanskih romanopisaca, pohvalio Woolfinu knjigu Putovanje brodom (1915) i Mansfieldinu Preludij kao „najbolje romane [sic!] njihovog doba“.[4]

Mansfield je međutim tada već jako narušenog zdravlja koje nikada i nije bilo naročito dobro, umirala sporom smrću od tuberkoloze kojom se zarazila 1917. (Vjerovatno, od prijatelja i još jednog uspješnog moderniste, D. H. Lawrenca, koji je bio kućni prijatelj.)[5] Na posljednje Woolfino pismo nikada nije odgovorila, što je ova protumačila kao znak nezainteresovanosti i bezobrazluka, ne slutivši ozbiljnost situacije. Umrijet će, nakon godina provedenih u potrazi za boljom klimom i novim metodama liječenja tuberkoloze, januara 1923. u Fontainebleau kod Pariza, u 34. godini.

Za života su joj objavljene tri zbirke priča, ali će možda njen još značajniji književni život njena djela doživjeti posthumno, kada njen muž John Middleton Murry započne uređivanje i publikaciju i ranije objavljivanih kratkih priča i onih neobjavljenih, kao i njenih dnevnika i pisama, te poezije. Već u godini njene smrti izaći će iz štampe nova zbirka Gnijezdo golubica i druge priče, kao i knjiga sabrane poezije, Pjesme. Upravo tim pjesmama, dosada rijetko ili nikako prevođenim na naš zajednički jezik, želim ovdje posvetiti posebnu pažnju.

Prevod koji slijedi izbor je, dakle, iz zbirke Poems, izdate 1923. godine u Londonu, kod Constable & Co. Ltd. Izdanje je priredio i uvod napisao autorkin muž, Murry. Zbirka je dostupna i online, u Elektronskoj tekstualnoj zbirci Novog Zelanda (Univerziteta Victoria u Wellingtonu).[6] Kako Murry tvrdi[7]:

Katherine Mansfield praktikovala je iznenadno provoditi po nekoliko dana pišući poeziju, da bi ju onda mjesecima ili godinama potpuno napuštala..

Pjesme su prilično idiosinkratične; karakteriše ih mahom odsutnost potrebe da se uobliče u klasičnom smislu. Jedina iznimka od toga među sedam koje slijede je pjesma “Glasovi zraka”, koju je napisala tokom sedmodnevnog boravka u kolibi na Mediteranu, gdje su supružnici praktikovali poslije večere pisati po jednu pjesmu na zajedničku temu.[8] Većina izabranih pjesama podsjeća u mnogome na njene kratke priče o odrastanju na Novom Zelandu, stoga su i lirski subjekti i likovi u njima istovjetni: sestra i brat, udaljeni otok, more, vrt, vjetar, i neobično bilje. Vjerujem da je pjesma „Svjetlo plamena“ koja govori o sinu inspirisana neostvarenim majčinstvom i porodičnom harmonijom za kojim je, premda se braka kao mlada djevojka gnušala, kasnije često žalila, čak ne krijući ljubomoru pred uspješnim partnerstvima na kojima je zavidjela pojedinim prijateljicama, poput Virginije Woolf.[9] Za ovu je pjesmu  moguće vezana nesreća, kada je tokom boravka u Bavarskoj 1909. godine, dvadesetjednogodišnja Katherine Mansfield doživjela spontani pobačaj, prilikom podizanja teškog kofera na ormar u svojoj hotelskoj sobi. Pjesmu je napisala tačno deset godina poslije.

.

Spavajući skupa (1909. – 1910.)

Spavajući skupa . . . kako umoran si bio! . . .

Kako topla naša soba . . . kako širila se svjetlost plamena.

Po zidovima i plafonu i postelji velikoj, bijeloj!

Govorili smo šapatom kako to rade djeca,

I sad bih to bila ja, i sad bi to bio ti

Što zaspali bi na trenutak, pa se budili –„Draga,

Meni se uopšte ne spava,“ netko od nas bi rekao.

.

Ima li tome tisućljeće?

Probudila sam ti se u naručju – san si bio učvrstio –

I čula tapkavi zvuk ovaca.

Polako sam sišla na pod i prišunjala se

Prozoru zastrtom, i, dok spavao si,

Gledala ovce kako prolaze kroz snijeg.

.

O stado misli s pastirom Strahom

Drhtavo, napušteno, vani na studeni

Što ušlo je u moje srce kao u tor!

Ima tisućljeće . . . ili je bilo jučer

Kada mi, dvoje dječice iz daleka,

Čvrsto se držeći u tami, ležasmo

Spavajući skupa? . . . Kako umoran si bio! . . .

.

More (1911.)

More je zvalo – opružila sam se na stijenama i rekla:

„Ja dođoh.“

Narugala mi se i pokazala zube

Protežući svoje duge zelene ruke.

„Odlazi!“ zagromila je.

„Reci mi šta mi je činiti,“ kumila sam.

„Ako te ostavim, ti tiho biti nećeš,

Već ćeš jaukati moje ime u gradovima

I mudrijaški me nukati u ravnicama i šumama;

Sve ostalo napuštam tebi da bih došla – šta mi je činiti?“

„Nikada ti ime izustila nisam,“ zareža More.

„Mene u tvom tijelu nema više

Do tih sitnih suza koje si prestravljena prolijevati.

Šta ti možeš znati o ljubavi mojoj na tom tvom jastuku

smeđe stijene? . . .

Priđi bliže.“

.

Svjetlo plamena (1919.)

Igramo se u plamenu i sutonu skupa

Moj maleni sin i ja

Odjednom – žalovito – saginjem se da ga uhvatim

„Pokušaj, majko, pokušaj!“

Stara sestra Tišina podiže tihi prst:

„Šššš! igranja dosta je bilo!“

Šta se zbilo? Šta je u tom malenom času

Odletilo?

.

Vani u vrtu (1917.)

Vani u vrtu,

Vani u vjetrovitoj, lješkavoj tmini,

Ispod stabala i preko cvijetnjaka,

Preko trave i ispod granice živice,

Netko mete, mete,

Stari vrtlar neki.

Vani u vjetrovitoj, lješkavoj travi,

Netko krišom pravi red,

Netko se šunja, šunja.

.

Glasovi zraka (1916.)

Ali onda dođe taj nesvakidašnji od časova

Kada, iz razloga posve nejasnog,

Mnogo malenih zračnih glasova

Zazvoni poviše vihora i mora svog.

More i vihor tad se povinuju

I uzdišuć’, uzdišuć’ notama dvojnim

Dva basa, sretni da sviraju, skupa se čuju

Brujeći akord tim grlima malenim —

Grlima malenim što poju i dižu se vični

U svjetlo u nekom ljupkom spokojstvu

I jednim slatkim čudom, magičnim

Čuju sami sebe i prepoznaju se tu —

Jer glasovi su mali: jedne pčele, neke mušice

Lista što tupka, mahune dok se lomi

Povjetarca što svija se povrh travne ivice,

Kratki, oštri zvuk kojim insekt zvoni.

.

Tajna Malog brata (1909. – 1910.)

Kada mi se bližio rođendan

Mali brat je imao tajnu:

Čuvao ju je danima i danima

Pjevušeći tek na svaki upit moj.

Ali jedne noći padala je kiša

I probudih se i očuh ga kako jeca:

Onda mi reče.

„Zasadio sam dvije kocke šećera u tvom vrtu

Jer ga voliš tako strašno

Mislio sam do tvog će rođendana biti cijelo šećerno stablo

A sada će se svo istopiti.“

O ljubica!

.

Sada sam jedna biljka, neki korov . . . (1917.)

Sada sam jedna biljka, neki korov

Što savija se i njiše

Na izbočini stijene;

A sada sam duga smeđa trava

Što lepeta kao plamen;

Trska sam neka;

Stara školjka što pjeva

Zauvijek isto;

Nanos šiljovke;

Jedan bijeli, bijeli kamen;

Neka kost;

Dok se ne protrem

Ponovo u pijesak,

I ne budem vrtila i duvala

Tamo i amo, tamo i amo

Na ivici mora

U svjetlu dok gasne –

Jer svjetlo gasne.

Ali ti da dođeš ti ne bi rekao:

„Ona me tu ne čeka;

Zaboravila je.“ Zar se nismo tokom igre

Prerušavali u korov i kamenje i travu

Dok čudni su brodovi prolazili

Nježno, ozbiljno, ostavljajući kovrče pjene

Koja odvijala se blago oko našeg ostrvskog doma . . .

Balončići pjene što bljeskaše se po stijenju

Kao duge? Pogle’, mili! Ne, već ih nema.

I bijela jedra istopila su se u nebo što plovi.  . . .

Za P.U.L.S.E prevod i uvod V. B. Borjen.

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

[1] Tomalin, Claire. Katherine Mansfield: A Secret Life. New York: Alfred A. Knopf. 1988. str. 45-46

[2] Ibid. str.72

[3] Lee, Hermione. Virginia Woolf. London: Vintage Books. 1997. str.393

[4] Ibid. str.398

[5] Tomalin, Claire. Katherine Mansfield: A Secret Life. New York: Alfred A. Knopf. 1988. str.163

[6] http://nzetc.victoria.ac.nz/tm/scholarly/tei-ManPoem.html

[7] Mansfield, Katherine. Poems. London: Constable & Co. Ltd. 1923. str. xii (Prevod je moj.)

[8] Ibid.

[9] Lee, Hermione. Virginia Woolf. London: Vintage Books. 1997. str.395

  Priče, Priče poezija putopisi, putopisi, Umetnost